Svjetsko prvenstvo 2026. - SAD, Kanada, Meksiko Nevjerojatna je luzerština koja okružuje englesku reprezentaciju. Ne znam što drugo reći za reprezentaciju koja uvijek ima ogromnu kvalitetu u momčadi, ali iz generacije u generaciju propušta osvojiti bilo što. — db-izbjeglica
Moje osobno mišljenje je da je to sve jer je sve vezano uz njih, od ekipe, do navijača, preko kompletne medijske scene performativno. Od klupskog nogometa, preko samih igrača, pa sve do navijača, strasti, opće medijske javnosti. Kad gledam njihove intervjue, imam osjećaj da govore stvari jer znaju da to javnost *želi čuti* a kad ih gledam na terenu ponašaju se potpuno drukčije. Rice mi je tu odličan primjer, vođa sredine terena, iza Kanea vjerojatno njihov drugi najvažniji igrač, a na terenu je teška kuhana nogica.
Kompletna javnost je preuzela taj 1966. "its coming home" bullshit, navijači pjevaju nekakve Sweet Caroline gluposti, sve se radi zbog Instagrama, sve se radi kao performans, a nitko ne vjeruje u to zaista, nego se radi zbog predstave. 2018. protiv nas kad je Trippier zabio za 1:0, bila je ona famozna scena u The Boxu na Piccadillyju ili negdje vani čak gdje svi skaču i stotine piva lete u zrak. Od tog trena, zbog tog viralnog momenta, SVAKI JEBENI PUT kad god Engleska zabije pa makar u prvom kolu Lige Nacija oni MORAJU bacati pive u zrak i skakati jer "unreal limbs". Sve vezano uz njih je kolorit i luzerština.
Isto je i sa igračima, kad vode na njima nema trunke želje, kad gube na njima nema trunka želje. Jedini moment jučer je bio onaj gdje je Spence uklizao u 16 Simeoneu pa je onako divljački digao ruke i pumpao publiku. Da mi netko pokaže dvije scene, jednu nakon velike pobjede i drugu nakon velikog poraza Engleske, ja ne bih mogao vidjeti razliku.
Ameri imaju onu "ball dont lie", a kad ulaziš tako u sve, onda ti lopta vrati, sa luzerštinom i kaznom.