• Eduardo
    January 15, 2020
    Popis trenera koji su kroz povijest vodili naš klub.

    Izvori; povijest.gnk.dinamo & Transfermarkt.com

    • Milan Graf - 1918. do 1919.
    • Karl Heinlein - 01.06.1919. do 30.11.1921.
    • Arthur Gaskell - 01.12.1921. do 1924.
    • Richard Kohn - 07.11.1924. do 30.11.1925.
    • Imre Pozsonyi - 02.12.1925. do 29.10.1926.
    • Josef Brandstatter - 30.10.1926. do 1929.
    • Johan Strand - 18.10.1930. do 18.02.1931.
    • Robert Haftl - 18.04.1931. do 25.04.1932.
    • Giury Molnar - 29.04.1932. do 20.09.1933.
    • James Donnelly - 22.09.1933. do 30.04.1935.
    • Anton Ringer - 01.05.1935. do 1936.
    • Marton Bukovi - 01.04.1936. do 06.06.1945.
    • Branko Kunst - 09.06.1945. do 03.11.1945.
    • Marton Bukovi - 03.11.1945. do 01.04.1947.
    • Mirko Kokotović - 01.04.1947. do 07.12.1947.
    • Karl Mutsch - 07.12.1947. do 01.07.1948.
    • Franjo Glaser - 01.07.1948. do 12.01.1949.
    • Bruno Knežević - 12.01.1949. do 30.06.1949.
    • Bernard Hugl - 01.07.1949. do 30.06.1952.
    • Milan Antolković - 01.07.1952. do 05.01.1953.
    • Ivan Jazbinšek - 05.01.1953. do 19.06.1955.
    • Bogdan Cuvaj - 20.06.1955. do 21.08.1956.
    • Milan Antolković - 21.08.1956. do 30.06.1957.
    • Gustav Lechner - 01.07.1957. do 30.06.1959.
    • Milan Antolković - 01.07.1959. do 31.07.1960.
    • Marton Bukovi - 01.08.1960. do 15.09.1961.
    • Milan Antolković - 16.09.1961. do 08.07.1964.
    • Vlatko Konjevod - 10.07.1964. do 19.06.1965.
    • Milan Antolković - 03.07.1965. do 26.11.1965.
    • Ivan Jazbinšek - 26.11.1966. do 02.06.1966.
    • Branko Zebec - 03.06.1966. do 14.07.1967.
    • Ivan Horvat - 25.07.1967. do 23.07.1970.
    • Zlatko Čajkovski - 31.07.1970. do 26.10.1971.
    • Dražan Jerković - 26.10.1971. do 07.07.1972.
    • Domagoj Kapetanović - 20.11.1973. do 29.03.1974.
    • Mirko Bazić - 29.03.1974. do 07.07.1977.
    • Rudolf Belin - 09.07.1977. do 04.04.1978.
    • Milan Antolković - 04.04.1978. do 21.06.1978.
    • Vlatko Marković - 21.06.1978. do 29.06.1980.
    • Ivan 'Đalma' Marković - 1980. do 25.11.1980.
    • Rudolf Cvek - 25.11.1980. do 08.12.1980.
    • Miroslav Blažević - 11.12.1980. do 06.08.1983.
    • Rudolf Belin - 07.08.1980. do 19.09.1983.
    • Vlatko Marković - 20.09.1983. do 25.04.1984.
    • Branko Zebec - 28.04.1984. do 01.10.1984.
    • Tomislav Ivić - 01.10.1984. do 08.05.1985.
    • Zdenko Kobeščak - Ivo Šušak - 08.05.1985. do 14.07.1985.
    • Miroslav Blažević - 15.07.1985. do 01.07.1988.
    • Josip Skoblar - 01.07.1988. do 06.05.1989.
    • Rudolf Belin - 07.05.1989. do 20.06.1989.
    • Josip Kuže - 20.06.1989. do 29.09.1990.
    • Zdenko Kobeščak - 29.09.1990. do 28.11.1990.
    • Vlatko Marković - 28.11.1990. do 22.07.1991.
    • Zdenko Kobeščak - 03.08.1991. do 22.04.1992.
    • Vlatko Marković - 22.04.1992. do 07.07.1992.
    • Miroslav Blažević - 07.07.1992. do 16.06.1994.
    • Ivan Bedi - 19.06.1994. do 25.10.1994.
    • Zlatko Kranjčar - 27.10.1994. do 05.06.1996.
    • Otto Barić - 06.06.1996. do 02.06.1997.
    • Marijan Vlak - 14.06.1997. do 15.02.1998.
    • Zlatko Kranjčar - 16.02.1998. do 24.10.1998.
    • Ivan Bedi - Hrvoje Braović - 25.10.1998. do 29.10.1998.
    • Velimir Zajec - 30.10.1998. do 21.04.1999.
    • Ilija Lončarević - 22.05.1999. do 30.05.1999.
    • Osvaldo Ardiles - 08.06.1999. do 29.10.1999.
    • Marijan Vlak - 30.10.1999. do 19.11.2000.
    • Hrvoje Braović - 20.11.2000. do 03.04.2001.
    • Ilija Lončarević - 03.04.2001. do 14.04.2002.
    • Marijan Vlak - 14.04.2002. do 06.05.2002.
    • Miroslav Blažević - 06.05.2002. do 13.06.2003.
    • Nikola Jurčević - 13.06.2003. do 16.08.2004.
    • Đuro Bago - 17.08.2004. do 31.08.2004.
    • Nenad Gračan - 31.08.2004. do 21.11.2004.
    • Ilija Lončarević - 22.11.2004. do 22.03.2005.
    • Zvjezdan Cvetković - 22.03.2005. do 01.06.2005.
    • Josip Kuže - 01.06.2005. do 04.11.2006.
    • Branko Ivanković - 06.11.2006. do 14.01.2008.
    • Zvonimir Soldo - 15.01.2008. do 14.05.2008.
    • Branko Ivanković - 20.05.2008. do 24.11.2008.
    • Marijan Vlak - 25.12.2008. do 05.03.2009.
    • Krunoslav Jurčić - 05.03.2009. do 19.05.2010.
    • Velimir Zajec - 25.05.2010. do 09.08.2010.
    • Sreten Ćuk - 11.08.2010. do 16.08.2010.
    • Vahid Halilhodžić - 16.08.2010. do 06.05.2011.
    • Marijo Tot - 06.05.2011. do 26.05.2011.
    • Krunoslav Jurčić - 26.05.2011. do 07.12.2011.
    • Ante Čačić - 23.12.2011. do 26.11.2012.
    • Krunoslav Jurčić - 26.11.2012. do 22.08.2013.
    • Zoran Mamić - Damir Krznar - 22.08.2013. do 02.09.2013.
    • Branko Ivanković - 02.09.2013. do 22.10.2013.
    • Zoran Mamić - 22.10.2013. do 23.06.2016.
    • Zlatko Kranjčar - 23.06.2016. do 18.09.2016.
    • Željko Sopić - 19.09.2016. do 29.09.2016.
    • Ivaylo Petev - 29.09.2016. do 13.07.2017.
    • Mario Cvitanović - 13.07.2017. do 10.03.2018.
    • Nikola Jurčević - 12.03.2018. do 15.05.2018.
    • Nenad Bjelica - 15.05.2018. do 16.04.2020.
    • Igor Jovičević - 22.04.2020. do 06.07.2020.
  • Eduardo
    July 14, 2019
    1.HNL - STRIJELCI
    • x12 Mislav Oršić
    • x10 Damian Kadzior
    • x7 Bruno Petković
    • x4 Mario Gavranović
    • x3 Arijan Ademi
    • x3 Iyayi Atiemwen
    • x3 Dani Olmo
    • x3 Luka Ivanušec
    • x2 Nikola Moro
    • x2 Amer Gojak
    • x1 Joško Gvardiol
    • x1 Petar Stojanović
    • x1 Kevin Theophile Catherine
    • x1 Marin Leovac
    • x1 Lovro Majer
    • x1 Emir Dilaver
    • x1 Antonio Marin
    • x1 Mario Ćuže

    1.HNL - ASISTENTI
    • x9 Bruno Petković
    • x9 Damian Kadzior
    • x6 Mislav Oršić
    • x5 Amer Gojak
    • x3 Lovro Majer
    • x3 Dani Olmo
    • x2 Arijan Ademi
    • x2 Marin Leovac
    • x2 Mario Šitum
    • x1 Petar Stojanović
    • x1 Iyayi Atiemwen
    • x1 Mario Gavranović
    • x1 Sandro Kulenović
    • x1 Sadegh Moharrami
    • x1 Marko Đira
    • x1 Antonio Marin

    01.Kolo - HNL - GNK Dinamo Zagreb 3:0 NK Lokomotiva
    • 1.gol - Damian Kadzior 17' | - | Asist - Arijan Ademi
    • 2.gol - Mislav Oršić 45+1' | - | Asist - Mario Gavranović
    • 3.gol - Bruno Petković 85' | - | Asist - Iyayi Atiemwen

    02.Kolo - HNL - NK Slaven Belupo 0:3 GNK Dinamo Zagreb
    • 1.gol - Bruno Petković 4' | - | Asist - Amer Gojak
    • 2.gol - Iyayi Atimwen 38' | - | Asist - Bruno Petković
    • 3.gol - Nikola Moro 89' | - | Asist - Lovro Majer

    03.Kolo - HNL - GNK Dinamo Zagreb 3:1 HNK Gorica
    • 1.gol - Dani Olmo 22' | - | Asist - Mario Šitum
    • 2.gol - Nikola Moro 57' | - | Asist - Dani Olmo
    • 3.gol - Amer Gojak 83' | - | Asist - Lovro Majer

    04.Kolo - HNL - HNK Osijek 0:0 GNK Dinamo Zagreb

    05.Kolo - HNL - NK Inter Zaprešić 1:2 GNK Dinamo Zagreb
    • 1.gol - Iyayi Atiemwen 41' | - | Asist - Lovro Majer
    • 2.gol - Iyayi Atiemwen 50' | - | Asist - Amer Gojak

    06.Kolo - HNL - GNK Dinamo Zagreb 3:0 HNK Rijeka
    • 1.gol - Dani Olmo 9' | - | Asist - Amer Gojak
    • 2.gol - Mislav Oršić 17' | - | Asist -
    • 3.gol - Bruno Petković (P) 56' | - | Asist -

    07.Kolo - HNL - HNK Hajduk 1:0 GNK Dinamo Zagreb

    08.Kolo - HNL - GNK Dinamo Zagreb 1:0 NK Istra 1961
    • 1.gol - Mario Gavranović 53' | - | Asist - Amer Gojak

    09.Kolo - HNL - NK Varaždin 1:0 GNK Dinamo Zagreb

    10.Kolo - HNL - NK Lokomotiva 0:4 GNK Dinamo Zagreb
    • 1.gol - Damian Kadzior 10' | - | Asist - Bruno Petković
    • 2.gol - Dani Olmo 58' | - | Asist - Arijan Ademi
    • 3.gol - Mislav Oršić 59' | - | Asist - Damian Kadzior
    • 4.gol - Mario Gavranović 74' | - | Asist - Dani Olmo

    11.Kolo - HNL - GNK Dinamo Zagreb 1:0 NK Slaven Belupo
    • 1.gol - Bruno Petković (P) 5' | - | Asist -

    12.Kolo - HNL - HNK Gorica 2:4 GNK Dinamo Zagreb
    • 1.gol - Mislav Oršić 25' | - | Asist - Amer Gojak
    • 2.gol - Damian Kadzior 27' | - | Asist -
    • 3.gol - Mislav Oršić 49' | - | Asist - Marin Leovac
    • 4.gol - Mislav Oršić 61' | - | Asist -

    13.Kolo - HNL - GNK Dinamo Zagreb 1:0 HNK Osijek
    • 1.gol - Damian Kadzior 42' | - | Asist - Bruno Petković

    14.Kolo - HNL - GNK Dinamo Zagreb 1:0 NK Inter Zaprešić
    • 1.gol - Joško Gvardiol 49' | - | Asist - Damian Kadzior

    15.Kolo - HNL - HNK Rijeka 0:5 GNK Dinamo Zagreb
    • 1.gol - Luka Ivanušec 14' | - | Asist -
    • 2.gol - Mislav Oršić 18' | - | Asist - Damian Kadzior
    • 3.gol - Petar Stojanović 20' | - | Asist - Bruno Petković
    • 4.gol - Mislav Oršić 26' | - | Asist - Bruno Petković
    • 5.gol - Mislav Oršić 70' | - | Asist - Petar Stojanović

    16.Kolo - HNL - GNK Dinamo Zagreb 1:1 HNK Hajduk
    • 1.gol - Ardian Ismajli (AG) 12' | - | Asist - Damian Kadzior

    17.Kolo - HNL - NK Istra 1961 1:2 GNK Dinamo Zagreb
    • 1.gol - Damian Kadzior 22' | - | Asist - Mislav Oršić
    • 2.gol - Mislav Oršić 49' | - | Asist - Damian Kadzior

    18.Kolo - HNL - GNK Dinamo Zagreb 1:0 NK Varaždin
    • 1.gol - Mario Gavranović 77' | - | Asist - Dani Olmo

    19.Kolo - HNL - GNK Dinamo Zagreb 1:0 NK Lokomotiva
    • 1.gol - Mislav Oršić 67' | - | Asist - Mario Šitum

    20.Kolo - HNL - NK Slaven Belupo 0:3 GNK Dinamo Zagreb
    • 1.gol - Luka Ivanušec 45 + 3' | - | Asist - Bruno Petković
    • 2.gol - Bruno Petković 53' | - | Asist - Mislav Oršić

    21.Kolo - HNL - GNK Dinamo Zagreb 2:0 HNK Gorica
    • 1.gol - Kevin Theophile Catherine 72' | - | Asist -
    • 2.gol - Damian Kadzior 85' | - | Asist - Sadegh Moharrami

    22.Kolo - HNL - HNK Osijek 1:0 GNK Dinamo Zagreb

    23.Kolo - HNL - GNK Dinamo Zagreb 3:2 NK Inter-Zaprešić
    • 1.gol - Marin Leovac 7' | - | Asist - Sandro Kulenović
    • 2.gol - Damian Kadzior 60' | - | Asist - Marin Leovac
    • 3.gol - Mario Gavranović 72' | - | Asist - Damian Kadzior

    24.Kolo - HNL - GNK Dinamo Zagreb 4:0 HNK Rijeka
    • 1.gol - Arijan Ademi 1' | - | Asist - Mislav Oršić
    • 2.gol - Damian Kadzior 81' | - | Asist - Bruno Petković
    • 3.gol - Mislav Oršić 85' | - | Asist - Bruno Petković
    • 4.gol - Amer Gojak 90 + 3' | - | Asist - Mislav Oršić

    25.Kolo - HNL - HNK Hajduk 0:2 GNK Dinamo Zagreb
    • 1.gol - Damian Kadzior 47' | - | Asist - Mislav Oršić
    • 2.gol - Arijan Ademi 75' | - | Asist -

    26.Kolo - HNL - GNK Dinamo Zagreb 2:0 NK Istra 1961
    • 1.gol - Emir Dilaver 2' | - | Asist - Damian Kadzior
    • 2.gol - Lovro Majer 70' | - | Asist -

    27.Kolo - HNL - NK Varaždin 1:3 GNK Dinamo Zagreb
    • 1.gol - Arijan Ademi 13' | - | Asist - Damian Kadzior
    • 2.gol - Bruno Petković (P) 18' | - | Asist -
    • 3.gol - Antonio Marin 90 + 3' | - | Asist - Marko Đira

    28.Kolo - HNL - NK Lokomotiva 1:0 GNK Dinamo Zagreb

    29.Kolo - HNL - GNK Dinamo Zagreb 3:2 NK Slaven Belupo
    • 1.gol - Damian Kadzior 23' | - | Asist - Bruno Petković
    • 2.gol - Luka Ivanušec 37' | - | Asist - Damian Kadzior
    • 3.gol - Bruno Petković 90' | - | Asist - Antonio Marin

    30.Kolo - HNL - HNK Gorica 0:0 GNK Dinamo Zagreb

    31.Kolo - HNL - GNK Dinamo Zagreb 0:0 HNK Osijek

    32.Kolo - HNL - NK Inter-Zaprešić 0:1 GNK Dinamo Zagreb
    • 1.gol - Mario Ćuže 61' | - | Asist - Mislav Oršić

    33.Kolo - HNL - HNK Rijeka 2:0 GNK Dinamo Zagreb
  • markoli
    April 12, 2019
    0hcx0vhgnqeuatob.jpg

    Za razliku od velike većine najstarijih legendi našeg kluba, popularni "Koka" nije purger rodom. U duši - apsolutno i zauvijek. Jedan od dokaza Dinamovog transregionalnog i transnacionalnog značaja, gdje su se ljudi sa sve 4 strane svijeta zaljubljivale u ovaj klub.

    Rođen u Lukavcu kraj Tuzle, pravoslavac Hrvat, a postao je najveći purger kaj se uopće može postati. I to pravim redoslijedom, najprije kao idol kibica sa istoka u dresu Građanskog, a kasnije u istom dresu, pod svetim imenom - Dinamo!


    DOLAZAK U ZAGREB
    Prilikom jednog napikavanja lopte na rodnoj grudi dok je imao 13 godina, prišli su mu tadašnji igrači Građanskog, Kokotović (nije nikakav rođak) i Bečanin Mantler. Potonji ga je na vrlo lošem hrvatskom nagovorio da dođe u Zagreb: "Ti mala, ti jedamput dobro igrala nogomet. Dođi Zagreba."

    I to je učinio, dvadesetpete.

    U početku je živio u Maksimiru gdje je već živjelo četvero braće i sestara, pa je tamo i igrao za nogomet za juniore NK Maksimira. Ali kako mu je najveći hobi bilo kupanje, vrlo često bi išao na Savicu na kupanac, a na putu do tamo nerijetko je haklao protiv tadašnjih juniora Građanskog. Nije im trebalo puno da skuže da mali ima štiha, pa su predložili: „Dođi k nama, u Građanski“. I od tada do kraja života boja njegova života je zarazno plava.

    U prvoj utakmici za juniore Građanskog, zabija pobjednički gol u 3:2 pobjedi nad konobarskim, zagrebačkim Hajdukom. Već sa 16 debitira za seniore, protiv mađarskog "Budai 33". Rezultat? Isti, gol, ali ovaj put iz kornera - direktno! U zadnjoj minuti! Prvu službenu utakmicu za Purgere odigrao je sa 17 godina i 33 dana protiv Šparte (3:2) te tako spada među najmlađe debitanate kluba.

    Ono što je interesantno, a kasnije je i sam priznao, je da mu je ime zapravo Miroslav. Ali jednom kada su ga zagrebački novinari prekrstili u Mirko, ostao je Mirko za sva vremena.

    Bio je hitar, okretan, vrhunski dribler, igrač s vicom, vrhunski asistent (najviše Mari i Belom), lijevi pomagač, kako su onda zvali zahvalne ofanzivce, te krilo. Prošao je sve strance na klupi Građanskog: Mantlera, Donnellya, Riegera, Haftla. A najbolji? Dakako, Bukovi, koji ga je s lijevog krila prekomandirao na lijevog halfa, gdje je, po vlastitom priznanju, pružio najviše. Kaže da je tadašnji nogomet bio s više duše i srca, manje taktike, ali je Bukovi svakome znao pronaći idelanu poziciju, i zato je bio genijalac. Nije mu bilo strano od bekova raditi vrhunske centarforove, niti od centarhalfa krila.

    mgom9dfgsvqv14es.jpg

    Bio je kapetan u Građanskom, Dinamu, reprezentaciji Banovine Hrvatske i reprezentaciji NDH. Također je sudjelovao u najvećim pobjedama kluba: 4:0 protiv BSK-a u Beogradu, 4:0 u Budimpešti protiv Nagyavarada i 5:1 protiv Liverpoola gdje se upisao u strijelce. Prvi poraz u povijesti diva s Anfielda izvan Otoka! Matt Busby, koji će 30-ak godina kasnije stvoriti prvu pravu englesku dinastiju kao euro-silu (Busbyeve bebe), izjavljuje kako je ovo uvjerljivo najjača ekipa protiv koje je ikada igrao.

    S Građanskim uzima 3 prvenstva prije nego što je 1945. donijela tektonske promjene na zagrebačkoj sportskoj sceni. U Građanskom puca i penale, a najupečatljiviji je naravno, onaj jedan kojeg je promašio.
    Polufinale protiv Rapida iz Bukurešta u Srednjoeuropskom kupu, nakon dvije utakmice s dosadnim "nulama", u majstorici promašuje penal za pobjedu, a Rumunji odlaze u finale bacanjem novčića. E, Koka, Koka...

    Najupečatljivija epizoda iz tog razdoblja je kad se jednom prilikom posvađao s trenerom Riegerom i otišao umjesto na utakmicu protiv HAŠK-a na tribinu, i to među navijače - HAŠK-a! Ali srce je prevladalo, pa je ipak navijao za Građanski i tugovao zbog poraza, pa se vratio već sutradan na igralište u Koturaškoj.

    Mirko Kokotović bio je i kapetan momčadi Dinama koja je 23. lipnja 1945., na igralištu Građanskog, odigrala prvu utakmicu pod novim imenom protiv reprezentacije Zrakoplovstva i pobijedila 2:0. S Dinamom sudjeluje u prvoj prvenstvenoj utakmici nove Jugoslavije i odmah osjeća kakav će tretman imati. U Titogradu tuku Budućnost s 3:2 i sjedaju za bus koji ih vozi u Beograd na meč sa Zvezdom.

    Drugo jutro, novine ih ipak obavještavaju da je utakmica završila "samo" 2:2. Objašnjenje? Treći pogodak je postignut nakon isteka 90. minute.

    "Koka" je bio velika Dinamova snaga u prvim poratnim godinama, ne samo igrački, nego i kadrovski. Tako dijelom kao igrač, a dijelom kao trener sudjeluje u prvom naslovu u novoj državi, 1948. godine.

    Za plavi klub nastupao je puna dva desetljeća, od 1929. do 1949. U tom razdoblju odigrao je ukupno 325 službenih utakmica te se tako nalazi na trećem mjestu klupske ljestvice. Što se tiče golova, njih je zabio ukupno 68. Također se sa 286 nastupa nalazi na drugom mjestu liste 'Najviše nastupa u prvenstvu' odmah iza nedodirljivog Dražena Ladića.


    REPREZENTACIJA
    Uz jednu utakmicu za ,,B" ekipu (1936.), odigrao je i 23 utakmice i postigao četiri gola za reprezentaciju Kraljevine Jugoslavije.

    Debitirao je 2. listopada 1931. protiv Turske (0:2) u Sofiji kao lijevo krilo s nepunih 19 godina, dok je na utakmici 7. lipnja 1933. protiv Bugarske (4:0) postigao tri gola. Jedno vrijeme je popustio i nije bio u reprezentaciji (1933.-1937.), a kad je u susretu protiv Mađarske (1:1) u Budimpešti 1937. opet zablistao, ostao je standardni reprezentativac, odigravši 13 utakmica na mijestu lijevog halfa. Od dresa sa državnim grbom oprostio se 7. svibnja 1939. u prijateljskom susretu protiv Rumunjske (0:1) u Bukureštu. Bio je član nezaboravne half-liniije Lechner, Jazbinšek, Kokotović.

    15 nastupa imao je i u dresu Hrvatske nogometne reprezentacije od 1940.-1944. U tih 15 utakmica, šest puta nosio je kapetansku vrpcu te postigao dva pogotka. Prvi put nastupio je 2. travnja 1940. protiv Švicarske (4:0) u Zagrebu (ujedino bio i prvi kapetan Hrvatske), a posljednji put 9. travnja 1944. protiv Slovačke (7:3) u Zagrebu. Također je igrao i za reprezentaciju Grada Zagreba – ukupno 40 nastupa.


    POSLIJE IGRAČKE KARIJERE...
    I poslije nogometa ostaje u nogometu... pa je tako bio trener juniora i seniora Dinama, Lokomotive, Budućnosti, Borca, Fenerbahcea, AEK-a, Veleža, Austrie Klagenfurt, Varteksa i Kozare.

    Dok kod Gajera uživa u lazanjama i ostalim talijanskim specijalitetima, odgaja nove generacije zagrebačkih nogometaša i stalno samo o tome priča. Za njega, bez ikakve dvojbe - Hitrec je najbolji hrvatski nogometaš u povijesti. Jedini koji mogu u tu rečenicu su Bobek i Vukas, ali malo ispod ipak.

    Najdraža utakmica? Prijateljska protiv Brazila u Zagrebu i 0:0 protiv velikih Waldemira i Leonidasa.

    Sjećate se kako smo spomenuli da je volio kupanje? To ga je i došlo glave.

    Nakon utakmice veterana na Maksimiru na kojoj je bio više promatrač, zaputio se pod tuš gdje je kombinacija hladnog zraka i vruće vode bila previše za njegovo srce. Na mjestu. Tamo gdje je bilo i suđeno, na Maksimiru.

    ozitu6nh51s94f2y.jpg

    A koliko je bio ljubljen među plavim pukom, najbolje govori sljedeća anegdota:

    Za vrijeme II. svjetskog rata, bomba je pala na kuću njegove sestre. Srećom ju je "Koka" neporedno prije izvukao iz stana pa je nastradala samo imovina. Ali, među tom imovinom vio je zlatni sat, Omega vrijedna 150.000 kuna, ogromna lova u ono vrijeme. Međutim, Zagreb je bio jedna velika bojišnica pa se na to i zaboravilo.

    Nekoliko godina kasnije, kuca netko na vrata ureda Mirka Kokotovića: "Ja sam taj i taj vatreni obožavatelj "Modrih", a vas posebno. Ja sam vam raskopavao ruševine i evo kaj sam našel: I iz džepa izvuče - vuru. Na njemu je bilo upisano Vaše ime s posvetom, pa sam doletil da Vam ga vratim."

    Tako je ljubljen bio "Koka", velikan Građanskog i Dinama.


    Izvor: Legende zagrebačkog nogometa, Z.Magdić, 1996.
  • markoli
    March 26, 2019
    hvmq2yp1v0i9nj0t.jpg

    Bernard Hügl ili Benda (kako su ga zvali njegovi suigrači i prijatelji) bio je kapetan Građanskog i stalni reprezentativac Jugoslavije iz tridesetih godina te izbornik nogometne reprezentacije njemačkih oružanih snaga u NDH te posljednji izbornik reprezentacije NDH. Nakon rata osuđen je na šest godina robije od čega je odslužio pet u kaznionici u Staroj Gradišci da bi se po izlasku reaktivirao kao trener i postao jedan od najboljih nogometnih stručnjaka u tadašnjoj državi.

    Bernard Hügl rođen je u Srpskom Miletiću u Vojvodini (do II. svjetskog rata većina mještana bila je njemačke nacionalnosti), 27. ožujka 1908., a ovaj veliki hrvatski nogometaš, trener i izbornik umro je u njemačkom gradiću Heilbronnu 10. travnja 1982. godine.


    NOGOMETAŠI STRADALNICI
    Nogometaši u pravilu nisu previše involvirani u politiku, niti su za nju osobito zainteresirani, a bogme ni talentirani. Naravno postoje i iznimke, no obično kada se na bilo koji način uključe u političke opcije, to ide uglavnom njima samima na štetu i gube onaj ugled koji su stekli kao igrači, treneri ili nogometni djelatnici. No, politika se često i te kako znala baviti ne samo nogometašima, nego i športašima općenito, i to na jako surov i poguban način osobito u prošlom turbulentnom stoljeću...

    Tako su neki zbog svojih političkih stavova i pripadnosti određenoj političkoj opciji izgubili i život. Među takve spadaju predratni igrači Građanskog (Svetozar Đanić) i Concordije (Nikola Pajević), koji su zbog svojih ljevičarskih ideja bili pogubljeni. Život je izgubio i Franjo Giler, legendarno krilo Građanskog, koji je bio mobiliziran u vojsku kao pripadnik njemačke nacionalne manjine, ali je zbog pokušaja bijega u partizane streljan od svojih sunarodnjaka.

    Na drugoj strani, poslije sloma 1945., stradavaju brojni nogometaši i športaši koji su bili aktivni za vrijeme trajanja NDH. Najgore je prošao Emil Perška, igrač slavne prve generacije Građanskog i kasnije novinar i povjesničar sporta kojem se nakon rata gubi svaki trag. Bolje je prošao njegov suigrač iz te prve generacije Građanskog Gustav Remec, koji je tridesetih i četrdesetih godina postao operni prvak HNK-a, ali kojem je nakon rata uskraćeno pravo na rad i bio je prisiljen trbuhom za kruhom otići u Njemačku gdje je i umro zaboravljen i u neimaštini. Emigrirali su Monsider i Babić, ali i brojni drugi... Nije bilo lako ni je Bernardu Hüglu: nakon rata osuđen je na šest godina robije...


    ŠKOLOVANJE I NOGOMET
    Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu, gdje je počeo i s igranjem nogometa. Istodobno, kako je bio i običaj u to vrijeme, nogometaši su vodili računa i o svom školovanju. Tako je Hügl maturirao u gimnaziji u vojvođanskom mjestu Kuli, dok je studij farmacije započeo u Novom Sadu, a završio i diplomirao na zagrebačkom fakultetu 1931.

    Po dolasku na studij u Zagreb, Hügl je pristupio HŠK Građanskom, gdje je bio standardni član prve momčadi, te s njim osvojio dva naslova prvaka države (1937. i 1940.). Bio je jedna od glavnih poluga šampionskog Građanskog koji se počeo stvarati u prvoj polovici tridesetih godina prošlog stoljeća, nakon velike krize koja je zadesila najpopularniji zagrebački klub krajem dvadesetih i početkom tridesetih.

    fmu3r0akmod1sqxl.jpg

    S Bivecom, a kasnije s Miroslavom Brozovićem činio je jedan od najboljih braničkih parova tadašnjeg jugoslavenskog nogometa. Staložen, tjelesno sjajno pripremljen, bio je jedan od oslonaca momčadi Martona Bukovija od kojeg je počeo upijati i trenersko znanje. Odigrao je i 24 utakmice za jugoslavensku reprezentaciju. Zajedno s Franjom Glaserom i Jozom Matošićem predstavljao je poznati obrambeni trio u reprezentaciji.

    Karijeru je počeo kao pomagač i centrahalf, a kao desni branič postigao je najveću klasu svojega doba. Imao je izvanrednu skok igru, odličnu igru glavom te je bio odličan organizator obrane s osjećajem za poziciju i odličnim pregledom igre. Tako nogometni antologičari opisuju nogometne kvalitete Bernarda Hügla.

    Za reprezentaciju je debitirao u Sofiji protiv Bugarske 18. ožujka 1934. godine (2:1), dok je zadnju utakmicu odigrao 26. travnja 1939. u Berlinu protiv Njemačke (2:3). Od 1931. do 1938. odigrao je i 15 utakmica za gradsku reprezentaciju Zagreba.


    STUP OBRANE
    Pružao je izvanredne igre u reprezentaciji. O tome u svojoj knjizi „Velemajstori našeg nogometa” piše i prijeratni nogometni djelatnik, a poslijeratni novinar i povjesničar sporta dr. Jerko Šimić. On navodi kako mu je u sjećanju ostala nezaboravna utakmica odigrana s tada našim najljućim nogometnim rivalima Mađarima, u proljeće 1937. godine u Budimpešti:

    “Sjajna mađarska navala neprestano je napadala. Igra se uglavnom vodila u našem kaznenom prostoru. Navala za navalom, udarac za udarcem, ali Glaser, Hügl i Matošić bili su nesavladivi. U jednoj protunavali Aleksandar Trnanić je pretrčao do blizini korner zastavice i ubacio loptu u sredinu. Loptu je dočekao izvanredni strijelac August Lešnik i postigao neobranjiv pogodak - 0:1. Nikad jeftinije nismo došli do pogotka. Mađari su već do tada mogli voditi i s nekoliko pogodaka. Tek pri kraju utakmice lijeva spojka Mađara, oštri i opasni Toldy, a nakon očiglednog prekršaja nad Hüglom, postigao je dugo očekivano izjednačenje 1:1....

    ...U to vrijeme 1:1 u Budimpešti značio je veliki uspjeh. A da smo postigli takav uspjeh u prvom redu treba zahvaliti izvanrednim obranama vratara Glasera i njegovim neprelaznim braničima Matošiću i Hüglu, koji su zaista bili junaci tog dvoboja”
    - piše dr. Šimić u knjizi koja je objavljena sedamdesetih godina.

    yqvyc691mhjak8tw.jpg


    MLADI TRENER I SJAJNA REPREZENTACIJA
    Kraj tridesetih i početak četrdesetih polako označava kraj izvanredne desetogodišnje nogometne karijere Bernarda Hügla i u svom drugom, a petom ukupnom osvajanju titule prvaka Građanskog, sudjeluje s manje igračkog udjela. No, kada je 1940. godine prestao igrati, ostaje u nogometu i odmah preuzima dužnost izbornika novoformirane hrvatske omladinske reprezentacije, koja samo mjesec dana poslije prvog nastupa seniorskih sastava, odigrava svoj prvi povijesni susret protiv adekvatne mađarske reprezentacije u Pečuhu.

    Osim rada u tadašnjim zagrebačkim nogometnim klubovima HŠK Ličaninu i NK Ferrariji, bio je i izbornik gradske reprezentacije Zagreba te, kao što smo i naveli, za vrijeme NDH bio je i trener momčadi njemačkih oružanih snaga i član stručnog stožera HNS–a.

    Nogometna reprezentacija NDH imala je sjajnu momčad sastavljenu od šampionskog Građanskog u kojem je kompletan sastav bio reprezentativni - od vratara Glasera, pa Dubca, Brozovića, Jazbinšeka, Kokotovića, Lechnera, Cimermančića, Antolkovića, Plešea, Wölfla, Lešnika, Matekala i drugih, a kasnije će doći i Bobek, Lokošek i drugi.

    Naravno, tu su na izboru bili igrači i iz druga dva jaka zagrebačka kluba - Concordije (Monsider, Beda, Muradori, Golob, Pukšec, Pavletić...) i HAŠK-a (Duković, Peričić, I. Golac, Fink, Kiš te mladi naršataj predvođen braćom Čajkovski - Zlatkom i Željkom). Nažalost, ratno vrijeme i prilike ograničile su mogućnosti te reprezentacije koja je u četiri godine odigrala petnaest utakmica i to gotovo polovicu od njih sa Slovačkom koju su u sedam utakmica šest puta pobijedili i samo jednom remizirali.

    Prvi izbornik reprezentacije NDH bio je stariji Hitrec, Rudolf, a potom Bogdan Cuvaj koji je najviše puta vodio reprezentaciju u susretima odigranih za vrijeme ratnog vihora. Nakon Cuvaja, 27. prosinca 1943., državni vođa za tjelesnu kulturu i šport Miško Zebić, dekretom imenuje Hügla za izbornika. Hügl je odredio momčad Hrvatske za samo jednu utakmicu i to za susret u Zagrebu, protiv Slovačke (7:3), koja je odigrana 9. travnja 1944. Bila je to ujedno i posljednja utakmica hrvatske reprezentacije u NDH. Te športske aktivnosti kasnije će Hügla nažalost koštati i šest godina robije...

    lh25615emgl0z6pl.jpg


    PRAVAC GRADIŠKA STARA
    Nakon završetka rata, Hügl ne bježi na Zapad vjerujući, kao i brojni drugi, da se njemu kao športašu, koji se bavio isključivo nogometom za vrijeme rata, neće ništa dogoditi. Nažalost, prevario se te su i njega kao pripadnika njemačke nacionalne manjine i športskog dužnosnika NDH, nove vlasti šikanirale, zatvorile i na kraju osudile na 6 godina logora. U Staroj Gradiški izdržao je punih 5 godina. Uz pomoć športskih poznanstava uspio se izvući iz logora u Gradiški, ali preostalu godinu robije nije se smio udaljavati iz Zagreba.

    Premda je bio pod prismotrom, nije mu zabranjen rad u nogometu. Nakon što je iz Dinama otišao trener Karl Muntsch - koji je donio prvu titulu prvaka države novom klubu u sezoni 1947/48 - u klubu dovode za trenera prvo Franju Glasera, a potom i Brunu Kneževića. No oni traju samo jednu sezonu i 1949. u klub dolazi Hügl. Sada već iskusan kao nogometni trener (istina i s bremenitim i teškim trenucima s robije), Hügl brzo hvata konce i formira trenerski tim kojem je on na čelu, a njegovi bivši suigrači Toni Pogačnik i Mirko Kokotović postaju voditelj omladinskog pogona (Pogačnik), odnosno pionira (Kokotović). Uočava da je Dinamu nužno podmlađivanje, i iz kluba odlaze sada već na konačnom kraju karijere, Lešnik, Jazbinšek i Pleše, ali zato vraća iz Lokomotive Cimermančića koji je u odličnoj formi i ostat će u Dinamu sve do 1954. godine.

    Od starijih tu su još uvijek Wölfl i Pukšec, koji su okosnica momčadi, a uz igrače u punom zenitu poput braće Horvat, Željka Čajkovskog, Senčara, Strnada, Hügl u momčad uvodi mlade i odlične mlade igrače Šikića, Dvornića, Cizarića, Režeka i po uzoru na svog trenerskog mentora i učitelja Bukovija, svakom pronalazi njegovo pravo mjesto u momčadi.

    U tri godine na klupi Dinama osvaja jedan kup, dva četvrta mjesta i jedno drugo mjesto u sezoni 1950/51, kada je Dinamo prosuo prednost od pet bodova tri kola prije kraja i zbog slabije gol razlike od Crvene Zvezde za dvanaest tisućinki gubi naslov. Mnogi će kasnije primijetiti da se to prvenstvo ili točnije posljednja tri kola više igralo izvan terena, nego na nogometnom borilištu. Tadašnjim tvrdokornim vladarima nogometa nikako nije odgovaralo da jedan robijaš i neprijatelj države, osvoji i naslov državnog prvaka. Bilo mu je već nagrada, smatrali su, i to što mu je dopušteno da trenira jedan od četiri najveća kluba u tadašnjoj državi...


    POMOĆNIK SEPPA HERBERGERA
    Nakon odlaska iz Dinama, postaje trener Veleža iz Mostara, kojega je u sezoni 1953/54 uspio uvesti u Prvu saveznu ligu. Pod njegovom paskom stasavaju odlični igrači Rebac, Barbarić, Zelenika i Mujić koji će biti prethodnica kasnijim sjajnim generacijama nogometaša iz grada s Neretve. U tom razdoblju nekadašnji politički uznik čak postaje i trener B reprezentacije Jugoslavije, što je nagovještavalo da je postigao potpunu rehabilitaciju, ali to je potrajalo još samo izvjesno vrijeme.

    Kao priznati nogometni strateg sljedeći izazov pronalazi u Osijeku i preuzima treniranje tamošnjeg i tadašnjeg NK Proletera, kasnije NK Osijek. To će mu nažalost biti i posljednja stanica u trenerskoj karijeri u bivšoj državi. Već u sezoni 1955/56 izbija afera “Krznena lisica” u kojoj je klub optužen za podmićivanje sudaca i kršenje amaterskih načela te postojanje crnog fonda. Hügl je dakako bio prvi na udaru i optužen je za umiješanost u tu aferu, pa je proveo dva mjeseca u istražnom zatvoru. Predsjednik Proletera tada je bio Ivan Špika koji je u mladosti igrao nogomet u osječkoj Olimpiji, a obnašao je funkciju generalnog direktora IPK Osijek. Špika je također bio pod sumnjom i uskoro je morao odstupiti s mjesta predsjednika kluba. No, prije toga se pobrinuo za svog trenera, kojeg je veoma cijenio, i uspio mu je iznuditi putovnicu uz uvjet da mora napustiti zemlju, što je Hügl i učinio. U rujnu 1956., jedan od ponajboljih igrača svog vremena i uspješni nogometni trener Bernard Hügl napustio je zauvijek Hrvatsku...

    No njegovo trenersko umijeće je ostalo na cijeni i već po dolasku u Njemačku, odmah je uvršten u stručni stožer reprezentacije SR Njemačke i stavljen na raspolaganje izborniku Seppu Herbergeru. Nakon izvjesnog vremena odlazi u Stuttgart i preuzima treniranje momčadi Stuttgart Kickers. Potom je bio trener u Heilbronnu, gdje se razbolio i prestao aktivnom djelatnošću.

    Umro je u 74. godini, 10. travnja 1982. i pokopan na gradskom groblju u Heilbronnu, šestom po veličini gradu njemačke savezne pokrajine Baden-Württemberg (usput, grad se nalazi sjeverozapadno od Stuttgarta na rijeci Neckar, a posebno je poznat kao grad vina i vinove loze).

    Bernard Hügl u hrvatskim nogometnim antologijama više se pojavljuje na fotografijama nego što se o njemu pisalo, što znači da ga se u onom najaktivnijem razdoblju športske publicistike, kao nepodobnog, dobrim dijelom prešućivalo. No, upravo fotografije govore i svjedoče koliko je bio važan igrač za tadašnji Građanski i reprezentaciju. I on je, kao i brojni drugi nogometaši i športaši, bio prepušten zaboravu i prošlosti, ali svjedočanstva su ipak ostala i Hügl je našao svoje zasluženo mjesto u nogometnoj povijesti.


    Literatura
    Povijest hrvatskog športa - GODINA 44 • BROJ 162 • RUJAN 2012.
    Nogometni leksikon, Laksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 2004.
    Enciklopedija jugoslavenskog nogometa, ur. Mladen Delić, Zagreb.
    Sportska publicistika u Hrvatskoj, ur. Vera Mudri-Škunca, Zagreb, 1987.
    Fredi Kramer, Monografija Croatia – nogometni klub, Zagreb 1999.
    dr. Jerko Šimić, Vlastita naklada, Zagreb 1973.
  • markoli
    March 25, 2019
    WGO58jW.jpg


    Svaka velika nogometna priča ima svoj skromni, jednostavan i ljudski početak. Marton Bukovi rođen je u Budimpešti 10.12. 1903. godine, u državi koja se još uvijek kitila nazivom Austro-Ugarska. Život jednog od najvećih nogometnih učitelja i umova centralno-europske, najdominantnije nogometno teoretičarske struje prijeratne i međuratne Europe, obilježen je nogometom, ratovima i selidbama zbog kojih je 5 puta mijenjao putovnicu, 3 puta domovinu, a 14 puta poslodavca.

    Kao igrač bio je centarhalf vrlo dobre, ali ne ekskluzivne karijere. 11 puta nastupio je za mađarsku reprezentaciju, a klupske boje branio je u Ekszereszeku, Alba-Audaceu, Ferencvarošu i francuskom Seteu. Krasila ga je tehnička nadarenost i fin pregled igre, ali njegov analitički nogometni um je bilo ono što ga je razlikovalo od suigrača i pokazivalo natruhe i mogućnosti da jednog dana postane elita trenerskog zanata. Konstantno je razmišljao o igri, proučavao sve postojeće sustave igre, ispitivao trenere, a sam je ustvrdio kako nogometaši „malo razmišljaju zapravo o nogometu“. Mrzio je improvizacije i smatrao je da bi njegovi suigrači bili mnogo produktivniji kada bi im trener imao sistematizirane i isplanirane treninge. Najviše je htio provesti promjene u načinu na koji igraju braniči, koji su po njegovom sudu u to vrijeme igrali prešablonizirano. On je htio bekovima omogućiti slobodniju igru i veći radijus kretanja koji bi im omogućio češće imati višak na dijelu terena na kojem se nalazi lopta. Zbog takvih je afiniteta često bio ismijavan među suigračima, iako mu znanje i ideje nisu znali osporiti. Prvi trenerski angažman imao je još kao igrač Setea. Naime, lokalne je dječake, koji su se igrali loptom na trgu, spasio od batina kojima su im prijetili vlasnici okolnih trgovina i kavana čiji su prozori znali nastradati tokom njihovih partija. U polušali je govorio da je tu započeo proces kritičkog promišljanja taktike – naučio je djecu igrati loptom po podu, jer je to bio jedini način da ne polupaju objekte oko svojeg „igrališta“. Uskoro su takvi treninzi postali stalni i mini predstava za javnost. Glas je stigao i do njegovog trenera u Seteu koji mu je ubrzo povjerio vođenje juniorskog uzrasta. Već je tamo uveo pomalo nove metode, kao što su pojedinačni treninzi prilagođeni potrebama i kapacitetima svakog igrača ponaosob. Uz to, izbacio je iz repertoara bilo kakav oblik statike, jer je smatrao da se vježbama u mjestu oduzima nogometu prirodna dinamika i nema funkciju u pripremi za utakmicu.

    Tokom jedne turneje koju je klub organizirao po sjevernoj Africi, vratio se u Budimpeštu gdje mu je žena rodila sina Gabora koji će kasnije zaigrati za MTK. U dogovoru s njom, odlučio je da se ne želi vraćati u Francusku. Htio ga je Ferencvaroš, ali je francuski klub stvarao probleme budući da je još bio pod njihovim ugovorom. Odbio je početi trenirati seniore MTK-a, budući da je među njima bilo nekih njegovih dojučerašnjih suigrača. Našavši se u jednoj birokratskoj petlji, odlučio se na neobičan potez – prihvatio je poziv Željka Bergera, tajnika Građanskog i otputovao u Zagreb. Razlog nije bio sentiment, kultura ili prijateljstvo, kako sam priznaje, već čista ekonomičnost. Zagreb je bio najbolji nogometni centar blizu Budimpešte, i mogao je svako malo „skoknuti“ doma. Drugi dan nakon dolaska promatrao je Građanski kako pobjeđuje Hajduk (3:0) u prijateljskoj utakmici, i ponuđena mu je proba od 3 mjeseca koju je prihvatio. Dojam mu na prvu nije bio naročito pozitivan. Zagrebačka publika bila je silno željna trofeja i golova, zanemarujući činjenicu da je stvaranje igre i ekipe proces koji treba vremena i truda. Oni su, naivno, očekivali kako je trener-stranac sam po sebi garancija uspjeha. Budući da mu je to bio prvi pravi trenerski angažman, bilo je dosta na kocki, i u pitanju daljnjeg kredibiliteta, i u pitanju ponosa.

    U Građanskom je naišao na ekipu vrhunskih tehničkih potencijala, ali s premalo organizacije i previše sretne slučajnosti u igri. Premalo korisnih, jednostavnih poteza, a previše driblinga koji su zabavljali publiku i udarača sa svih mogućih pozicija. Uprava je bila dodatni teret budući da je tražila od njega, kao od čarobnjaka, da „izmisli sistem koji će im donijeti naslov“, imajući na umu famozni WM sustav aktualan u to doba. Pritom su zaboravili osnovne premise njegovog nogometa: Sistemi ne dobivaju utakmice, već igrači. A da bi se snašli u sistemu, moraju znati misliti, brzo misliti. I to je prvo što je tražio od svojih igrača.

    Uskoro je dogovorena utakmica protiv bečkog Rapida koji je činio okosnicu tada moćnog austrijskog Wunderteama. Za potrebe te utakmice, Bukovi je organizirao selekcijske utakmice koje je sam nadgledao i na njima angažirao igrače koji će izrasti u neke od najboljih nogometaša koje je Zagreb ikada dao. U prvom planu, to su bili Jazbinšek, Lešnik i Antolković, tadašnji poštanski činovnik. Strahovito mlada postava Građanskog senzacionalno je pobijedila s 4:1, a samo koji tjedan poslije pao je i veliki Liverpool s 5:1!

    Poslužio se i mini varkom – da umiri upravu, na početku mandata je govorio kako upražnjava traženi WM sustav, dok je u stvarnosti model igre bio bliži onom talijanskom, sa slobodnim braničem i bekovima koji preuzimaju suparničke spojke a ne krila. U novoj ekipi nastojao je izbaciti „sitni vez“, i unijeti engleski dašak u igru Građanskog. Naime, WM je preferirao stvaranje viška na svojoj polovici, a Bukovi je smatrao kako tu ima previše pasova bez konkretne funkcije i kako je uspješnije suparnika najprije izvući prema svom polju, ali onda direktnom loptom tražiti svoje krilne igrače. Spojke i halfovi su i dalje imali najveće ovlasti u gradnji igre, dok su braniči dobili centarhalfa-stopera u Jazbinšeku, koji je i danas upamćen kao jedan od najboljih u tadašnjoj Europi. Zanimljiv je njegov slučaj i iz drugog kuta – tada su pozicije i uloge bile usko specijalizirane, igrači nisu mijenjali pozicije. Bukovi nije robovao nazivima, već je po karakteristikama igrača uspješno nalazio njihove prikladnije role. Osim Jazbinšeka koji je počeo kao spojka a završio kao povučeni centarhalf, od napadača Brozovića napravio je ponajboljeg braniča lige.

    YhQJK9r.jpg

    Građanski nije u prvenstvo (1936-37) krenuo sjajno, ali se strpljivo čekalo i radilo da mlada ekipa (još jedan element na kojem je uvijek inzistirao – mladost) usvoji novi sistem. Metode koje je uveo na trening bile su teško pojmljive za ono doba – svaka sekunda bila je isplanirana, metodologija ispred svojeg vremena. Nabavile su se i prve specijalizirane naprave – popularno „vješalo“ za vježbanje udarca glavom, preko zida za preciznost udarca, do tunela omeđenog žicom na čijem se kraju nalazio gol popunjen daskama od kojeg bi se lopta svaki put drugačije odbila. Nije svakome zadavao jednaku količinu trkačkih dionica, već ih je prilagodio igračevoj kilaži, godinama i mogućnostima. Za razvoj atletskih sposobnosti uveo je rukomet i odbojku kao sastavne dijelove zagrijavanja. Imao je i interesantnu metodu discipliniranja – nakon što je kaznio Jazbinšeka neodlaskom na veliku turneju po Engleskoj zbog kašnjenja, igrači su se sami međusobno disciplinirali i pozivali na red, svjesni da u slučaju zabušavanja štete sebi jer neće imati snage za izdržati 90 minuta. Često bi osluškivao razgovore na vratima svlačionice i ne bi ulazio dok god oni među sobom ne riješe takva pitanja.

    Početkom drugog dijela sezone, pobijeđen je Hajduk 1:0 i to je dalo ogroman impuls i momentum na stranu Purgera. To je otvorilo ogromnu seriju koja je završena u stilu, pobjedom nad BSK-om 4:0, što im je donijelo naslov. Na međunarodnoj sceni, neiskustvo i strah mlade ekipe koštalo ih je boljih rezultata. Nakon završetka sezone, Bukovi radi mini revoluciju u radu omladinske škole, gdje sam na sebe preuzima selekcije i upravljanje rezervne ekipe, juniora i subjuniorskih uzrasta obilazeći zagrebačka igrališta u potrazi za novim, svježim talentom. Tako je, između ostalih, našao Čonča, Bobeka, Zebeca i ine velikane. U njegovoj glavi, uspjeh vrijedi više ako je ostvaren vlastitim igračima koji se formiraju u klupskom okruženju, nego dovođenjem „gotovih proizvoda“ – na taj način, u svakom trenutku nastojao je birati ekipu koja može skupa igrati idućih 5 godina. Interesantno, kao najveći problem navodi to da je rijetko kada imao cijelu ekipu na okupu – u to vrijeme nogometaši su još radili (mahom u električnoj centrali i Vodovodu), pa nisu uvijek imali slobodnog vremena u isto vrijeme. 1939/40., u zadnjoj prijeratnoj sezoni, iz sredine tablice kreće prava oluja gdje Građanski velikom serijom preokreta osvaja novi naslov prvaka.

    Za vrijeme rata ostao u Zagrebu, a najsimptomatičnija priča njegovog pogleda na svijet je saznanje da je na stadionu Građanskog (i u svom domu ponekad) sakrivao Maksa Reisfelda, čuvara stadiona i njegovu ženu, bečke Židove. Nakon rata, prelazi u polu-amaterski status, klubovi se tek nanovo formiraju, nema pravih natjecanja, pa prihvaća poziv nekoliko bivših igrača da ih trenira u KNOJ-u. Umjesto plaće, honorar su mu bili obroci u menzi. Na par dana bio je i trener Lokomotive, ali ne može odoljeti pozivu Dinama i vrlo brzo postaje njegov trener. U finalu zagrebačkog prvenstva, protiv Lokomotive, uvodi apsolutnu taktičku inovaciju. Koristi „devetku“ Hripka kao povučenog napadača, uloga koja će kakvih 60 godina kasnije proslaviti velikog Lea Messija. Ovo je prvi zabilježen slučaj u svijetu takvog manevra. Kasnije, kad je postao trener MTK-a, nije imao robusnog napadača koji je bio model-ideal za WM sistem. Umjesto da iskorištava igrače slabije fizičke građe u duelima s goropadnim stoperima, povukao bi tog napadača dublje u polje gdje ga se ne bi usudili pratiti. U toj ulozi je Hidegkuti zabio hattrick Englezima, u „utakmici stoljeća“, velikoj pobjedi Mađarske 1953. na Wembleyu. Tada je Bukovi asistirao Sebesu, treneru slavne mađarske „lake konjice“ koji se poslužio njegovim „izumom“. Posljedično, osim jedne od najslavnijih utakmica u povijesti nogometa, njegova inovacija će dovesti i do nastanka (u idućem desetljeću dominantne) 4-2-4 formacije. Ona se pripisuje Beli Guttmanu, trećem veleumu iz trolista mađarskih nogometnih genijalaca tog doba.

    Odlazak iz Dinama i Zagreba nakon 11 godina je bio vrlo neobičan. Vodio je reprezentaciju Jugoslavije u prvoj utakmici nove države do pobjede nad Čehoslovačkom u Pragu. Pri povratku, avion je ostao zameten u gustoj magli i nakon žestokih turbulencija i problema morali su prisilno sletiti u Budimpeštu po benzin i prenoćiti budući da nisu postojali uvjeti za let. Tokom noći se iskrao (nije imao putovnicu a kriteriji za strance su bili rigorozni) i posjetio svoju braću i sestru, što je bio prvi obiteljski sastanak nakon rata. Te noći doživio je snažan emocionalni obrat i zamolio je Dinamo da ga puste da se vrati u Mađarsku. Dinamo se ponio gospodski, a kasnije je Kokotović izjavio „kako je takva direktiva, da se Bukovi makne, došla iz vrhuške saveza“. U Mađarskoj, preuzima teško ranjeni MTK, spašava ga od ispadanja i u rekordnom roku osvaja s njim naslov, čak 3 puta. Vodio je i Ujpest i mađarsku reprezentaciju kratko vrijeme, a najbolje uspjehe izvan Zagreba polučio je u Grčkoj – s Olympiakosom je bio prvak dvaput.

    Zov Dinama i Zagreba bio je ipak prejak, pa se 1960. i vratio. Međutim, on je htio sam trenirati ekipu, a uprava ga je seljakala po razno-raznim pozicijama i ulogama, da bi se suradnja vrlo brzo prekinula. Iako za Dinamo ima samo riječi hvale, nije se rastao u najboljim odnosima s upravom. To je bio Bukovi. Nogometni genij i inovator, tvorac modernog hrvatskog nogometa i najdugovječniji trener na klupi našeg kluba u kojem je proveo čak 4277 dana i osvojio 9 trofeja – najviše u povijesti. Stvorio je i otkrio niz nogometaša koji su nosili Purgere mnogo nakon njegovog odlaska, a pokrenuo je trend niza trenera koji su odigrali značajniju rolu u povijesti domaćeg nogometa – Kokotović, Hugl, Antolković, Zebec, Glaser.. Nije pokretao samo sebe, već sve oko sebe kroz njegov najbolji jezik i jedinu stalnu domovinu – nogomet. Za kraj, ovako kaže: .“Volim purgere kao svoje dijete. Zavolio sam Građanski i Zagreb.“

    mTxchbR.jpg

Dobrodošli na Forum Zona Dinamo!

Zona Dinamo je Forum na kojem se okupljaju navijači i simpatizeri Dinama, te na jednom mjestu raspravljaju i informiraju se o klubu i svim ostalim stvarima koje imaju poveznicu s našim klubom. Ostali su dobrodošli kao gosti i u skladu s tim trebaju se i ponašati.

Authors