Znam da već imamo temu Bivši Igrači & Treneri kao i NOSTALGIJA - Povijest, Stare Slike, Snimke & Uspomene, ali ovu ćemo pokušati održati čistom i preglednom kako bi je bilo lakše pratiti.

Kao što naslov kaže - 'Male priče iz velike povijesti' - što znači da će tema služiti isključivo kao 'arhiva' tekstova vezanih za naš klub. U tu kategoriju ulaze biografije igrača, trenera i ostalog klupskog 'osoblja', utakmice i ostali zanimljivi (kako kome) događaji vezani uz Dinamo.

S naglaskom na to da će one istinske i najveće legende i dalje tu i tamo pronaći svoje mjesto u zasebnim temama.

Tijekom godina skupilo se iz raznih knjiga i časopisa ponešto materijala u obliku kraćih i dužih tekstova što prepisanih u cijelosti što djelomično pretipkanih pa dodatno nadopunjenih i prilagođenih 'našim potrebama'. Za neke imam arhivirane izvore, za dosta toga i ne (što zbog brzopletosti što zbog lijenosti)...

U slučaju da postate nešto to mora biti u pisanom obliku, nikako ne u obliku screenshota, neke slike, a pogotovo ne u obliku linka.

14. veljače 2000. godine, na Valentinovo Skupština kluba je sa samo jednim glasom protiv izglasala povratak imena - DINAMO! U analima kluba ostalo je zapisano da su na povijesnoj Skupštini bila nazočna 44 od ukupno 50 skupštinara, a 43 njih dalo je glas za povratak imena Dinamo dok je jedan glasao za ime Dinamo - Croatia...

Skupštinari su na tajnom glasovanju dobili listić s tri ponuđene varijante; zaokružiti naziv Dinamo, Croatia ili, pak, dopisati neku svoju vlastitu ideju novoga imena, a jedan od njih je iskoristio tu mogućnost i tako dopisao naziv 'Dinamo - Croatia'. 'Uljez' koji je to učinio bio je Ćiro Blažević. On je svoju naklonost Dinamu, ali i privrženost pokojnom predsjedniku uobličio u spomenutu sintagmu.

Po glasovima se vidi kako nitko nije bio za ostanak dotadašnjeg imena Croatia koja je postalo omraženo u očima navijača. Što je uistinu žalosno, ako se uzme u obzir što ime Croatia znači, a da se radilo o periodu svega pet godina nakon završetka Domovinskog rata, kad je nacionalni naboj još uvijek u narodu bio prisutan u velikoj mjeri. To najbolje dokazuje kakav su kontraefekt Tuđman, Canjuga i ekipa napravili kod navijača čak i prema imenu takvog značaja...


Tog dana pod zapadnom tribinom maksimirskog stadiona više tisuća navijača čekalo je odluku u vrlo napetim okolnostima uz veliko policijsko osiguranje. Unatoč očekivanom rezultatu glasovanja visoka tenzija bila je neizbježna jer su najžešći navijači kluba Bad Blue Boysi bitku za povratak imena Dinamo vodili još od prvog preimenovanja kada je 25. lipnja 1991. klub nazvan krajnje nezgrapnom složenicom HAŠK Građanski.


Iako je u startu bilo jasno da ovakav, povijesno neopravdani hibridni naziv ne može biti dugoga vijeka, moralo je proći godinu i pol dana do sljedeće promjene koja se dogodila 24. veljače 1993. godine kada je klub preimenovan u naizgled prihvatljivije rješenje - Croatia Zagreb. Takva odluka nije se svidjela Boysima koji su ušli u otvoreni sukob s tadašnjim državnim vrhom, protiv samovolje jednog čovjeka. Uslijedio je beskompromisni rat u kojem navijači nisu odustajali, a policija pod patronatom Tuđmana htjela je ugušiti glas naroda. Štoviše, Bad Blue Boysi su u znak prosvjeda u ožujku 1993. zapalili maksimirsku ložu i dio tartan staze na stadionu.


Navijači su na utakmicama i dalje navijali skandirajući 'Dinamo', unatoč tomu što su policijska represija i politički pritisak sve više rasli. Predsjednik države, Franjo Tuđman gorljivo je bio protiv naziva Dinamo, ali ni njegova javna pisma i obraćanje navijačima nisu urodila plodom. Ni policijska represija ni predsjednikovi pokušaji preodgajanja ni optužbe da su 'Soroševi plaćenici' nisu pokolebali Bad Blue Boyse koji su u svojoj borbi bili gotova pa usamljeni jer potpora klupskih legendi i prosječnih navijača u velikoj mjeri nije bila javna zbog autoriteta predsjednika države, a o problematici povratka imena rijetko se i sramežljivo pisalo u medijima. To je bilo vrijeme oduzimanje šalova s malim 'd' i svega što je ima malo 'd' na sebi. 'Dinamo je u Moskvi, Kijevu, Minsku, Tbilisiju, Bukureštu, Dresdenu, Tirani i Pančevu. U Zagrebu ga neće biti', bila je znamenita predsjednikova rečenica.

Stoga je nevjerojatno zvučala tvrdnja predsjednika kluba navijačima omraženog Zlatka Canjuge kako je teško bolesni Tuđman naložio da se vrati ime Dinamo. Mnogi naravno nisu povjerovali da je Tuđman pred kraj života odjednom stao na Dinamovu liniju, no taj detalj ionako nije ni bio ključan u toj maksimirskoj revoluciji. Bio je to samo pokušaj dodvoravanja navijačima jer upravo je Canjuga bio glavni 'operativac' koji je provodio Tuđmanovu aristokratsku vladavinu u klubu. Uostalom, Fredi Kramer jednom prilikom rekao je; - 'Canjuga mi je jednom priznao da je to 'zmislil'.

Svoj mandat na čelu kluba proveo je u svakodnevnoj borbi s Bad Blue Boysima, a zbog transparenta 'DINAMO JE SVETINJA', izvješenog na Maksimiru, 1996. godine Canjuga je sazvao i press konferenciju te poručio kako je riječ o 'politički sponzoriranom natpisu kojim Mesić i Manolić prkose Tuđmanu'.

'Ima jedan čovjek čudan, ime mu je Franjo Tuđman, prije svakog spavanja, mijenja ime Dinama'. Taj refren godinama je parao maksimirske tribine.


Sazvana skupština trajala je kratko te je pred navijače izašla klupska legenda Velimir Zajec (zajedno s još jednom legendom kluba iz njegove generacije Markom Mlinarićem, tada trenerom druge momčadi, te s glasnogovornikom kluba Ivanom Rotimom) koji je povikom 'IMAMO DINAMO' među okupljenima izazvao pravu euforiju. Trenutak kada je Zajeca uspio zagrliti i poljubiti jedan od pripadnka Bad Blue Boysa ostao je ovjekovječen i na fotografijama koje do dandanas služe za ilustraciju obilježavanja godišnjica povratka imena Dinamo.


Nakon gotovo devet godina, nakon 3.165 dana Bad Blue Boysi napokon su mogli navijati za Dinamo. Konačno, klupska je Skupština napokon ispravila nepravdu, prekinula poigravanje i 'žongliranje' s imenom i u Zagrebu je ponovno osvanuo – Dinamo!


Upravo taj trenutak i riječi Velimira Zajeca 'Imamo Dinamo!' ostat će zapamćeni kao jedan od najvećih trenutaka klupske povijesti, a od tada je 14. veljače svojevrstan praznik za sve navijače našeg kluba. Teško se sjetiti kad je modri puk bio toliko jedinstven kao tog Valentinova, kad su gotovo svi disali kao jedan i kad se toliko bezuvjetno slavila neka velika pobjeda. Bilo je to Valentinovo za Dinamove navijače nešto poput rušenja Berlinskog zida. Euforija, društvena pobjeda, početak jedne nove ere, koja otvara nove perspektive i ostvaruje najluđe navijačke snove.


U Manchesteru, u tvornici 'Umbro', već su bili napravljeni dresovi s Dinamovim grbom, a klupski su direktori za minule božićne blagdane, uz darivanje službenim Croatijinim suvenirima, u džepove poznanicima gurali 'promotivne primjerke' upaljača, privjesaka, značaka... s Dinamovim grbom! Sve je, dakle, bilo usmjereno prema povratku Dinamova imena i više nije bilo te sile koja je mogla zaustaviti željenu promjenu, samo deset dana uoči Croatijina sedmog rođendana. Tada se činilo da slijede bolji i ljepši dani za ovaj, politikom izmoren i napaćen klub, no u srž problema tek će se ući. No, u današnjoj crnoj stvarnosti lijepo se podsjetiti na jedan od značajnijih trenutaka u povijesti kluba, trenutak kada je narod pobijedio politiku.

Marko Mlinarić "Mlinka" rođen je u Zagrebu, 1. rujna 1960. godine.

Mlinka, najmlađi od trojice braće, u Dinamo je došao relativno kasno, sa 14 godina i postao jedna od najvećih igračkih legendi našeg kluba za koji je skupio 307 službenih nastupa i postigao 53 pogotka (ukupno 613 nastupa i 174 pogodaka). Drugi je po broju nastupa za Dinamo, odmah iza Ladića, a ukupno je deseti na listi najboljih strijelca svih vremena. U svim anketama redovito je među deset najboljih nogometaša svih vremena koji su nosili sveti dres, a jedna velika anketa stručnjaka, novinara i navijača smjestila ga je i u najboljih XI Dinama svih vremena.

Imao je tih godina Dinamo pametnu politiku. Surađujući s profesorima tjelesnoga odgoja pokrivali su cijeli Zagreb. Mlinku je uočio i Dinamu preporučio prof. Hršak, koji je pokrivao južni Zagreb. Dinamovo izaslanstvo je došlo, pogledalo i sve je odmah bilo jasno. Mlinarić je bio izvrstan u pionirima, nenadmašan u juniorima da bi u ljeto 1978., na isteku juniorskoga staža, umalo s Deverićem završio u banjolučkom Borcu. No Vlatko Marković je zaustavio posudbu, koja je mogla završiti svakako.

Debitirao je u prvoj momčadi 8. travnja 1978. sa 17 i pol godina. Dinamo je poražen s 1:0 u Osijeku, a Mlinarić je zamijenio Snješka Cerina i odigrao dvadesetak minuta. Prvu "pravu" utakmicu odigrao je sedam dana kasnije, u Maksimiru protiv Sarajeva. Završilo je 3:3, a Marko je bio strijelac trećeg "plavog" pogotka. Zadnji put plavi dres nosio je u Moskvi, 20. kolovoza 1996. protiv Spartaka (0:2) u Kupu UEFA.

S Dinamom je osvojio prvenstvo Jugoslavije 1982., nakon 24 godine posta za maksimirski klub i Kup maršala Tita 1980. i 1983. godine, te prvenstvo i Kup Hrvatske 1996. godine.

Mlinarić je bio vezni igrač. On je bio “desetka” u dobu u kojem je broj 10 bio svet. U ta vremena “desetku“ je mogao dobiti samo igrač koji zna sve. Mlinarić je bio virtuoz. Bio je vrhunski tehničar, odličan dribler, velemajstor proigravanja, a imao je i odličan udarac. Slobodnjak je kod njega bio - pola gola. On je imao i lijevu i desnu nogu, a obje su bile toliko dobre da se činilo kako je ljevak, a zapravo je bio dešnjak. Mlinka je bio igrač zbog kojega se dolazilo na Dinamove utakmice, a 1987. izabran za najboljega nogometaša Jugoslavije u cijenjenoj anketi Večernjega lista. Mlinarić je igrao za Dinamo u dva navrata, od 1978. do 1987., a potom i u sezoni 1995. - 1996., kada se oprostio, sa 36 na leđima, u mandatu Otta Barića.

– Tada mi je umrla majka, prolazio sam kroz rastavu braka i osjećao sam da na terenu nisam pravi te nisam želio zauzimati mjesto nekom mlađem. A fizički sam bio toliko spreman da sam u HNL-u mogao igrati do četrdesete – rekao je za Večernji list.

Mlinka je bio superbitan dio Ćirine generacije iz 1982., koja je igrala sjajan nogomet i za čije se utakmice tražila karta više. Bio je “Maradona te generacije”. Sam priznaje da su prenaglašene emocije ono što ga prati cijeli život, da je to ono što je usađeno u njega genetski. Ta tvrdoglavost, kojom je radio sam protiv sebe, poslije je u njemu izazivala žal zbog određenih postupaka.

- Na terenu mi je falilo drskosti da do kraja završim sve svoje akcije. Eto, u šampionskoj sezoni 1981. - 1982. ja sam za Dinamo igrao najviše, čak 33 utakmice, a postigao sam samo dva gola. To je vrlo malo – kaže Mlinka i nastavlja: – Da, bunt je neki bio u meni, mislio sam da je nekakva nepravda u pitanju. A kad se ohladiš... Znate kako kažu: Samo budala ne uči na svojim pogreškama. Nedostajalo mi je mirnoće u igri, ali ja sam ipak uživao da mogu odigrati zadnji pas da netko drugi zabije gol. Ne žalim što sam tada postigao samo dva pogotka, nego žalim što ih, kao broj deset, nisam postigao više.

Tako ga u sjećanju prati utakmica protiv Budućnosti 1982. kada je u zadnjem kolu po vlastitom priznanju ratovao sam protiv svih. – Ćiro mi je poslije rekao; Nisam te htio povući iz igre da se ne naslađuju. A ja si mislim – bolje da si me povukao nego da se blamiram. Tada sam i namjerno promašio čistu šansu, s pet metara pucao sam pokraj gola. To je pokojni Hadžija jedini skužio. Već sam tada bio emocionalno ispražnjen i već su me ta slavlja bila pomalo umarala. Novinar Mitrović mi je tada dao ocjenu devet i kazao: ''Driblao si kao nikad u životu.'' I to je istina, a ja sam protestirao protiv cijelog stadiona na kojemu je bilo 60 tisuća ljudi; '‘Nećete vi mene zajebavati i zviždati mi’'. To je ta tvrdoglavost, i kada se toga sjetim, mogu samo reći – eh, kakva sam budala bio!

Mlinarić, što je odlika velikih igrača, redovito je bio najbolji u najvažnijim utakmica. S Hajdukom je uvijek bio odličan. Splićanima je zabio pet pogodaka u prvenstvu negdašnje države i još jedan u prvenstvu Hrvatske. Od svih derbija Modrih i Bijelih, koji se negda prštali od odlične igre, osobito pamtimo jedan, odigran 1984. Utakmica je završila 2:2, a sve pogotke postigli su genijalci - dva Marko Mlinarić, dva Baka Slišković.

Mlinarića su na oku, još dok je bio u Dinamu, držali Francuzi. U ljeto 1987. po Mlinku je u Zagreb došao tadašnji trener Monaca Arsene Wenger. No, posao ipak nije realiziran. Pregovori su se vodili bili u Inter-Contiju, a vjerojatno su razlozi razilaženja bile financije. No, iskreni Mlinarić kaže kako Wenger tada nije pogriješio što ga nije angažirao, jer je uzeo Hoddlea i Hateleya i s njima je osvojio dva naslova prvaka.

Osobito pomno Mlinku je pratio i Guy Roux, legendarni francuski trener koji je vodio Auxerre čak 41 godinu. Roux je bio 10. srpnja 1987. i na Parku prinčeva, gdje su se u prijateljskome ogledu sudarili i tada odličan Paris SG i Dinamo. Mlinarić je igrao čudesno, zabio je tri komada Batsu, odličnom vrataru francuske reprezentacije. Prvi je postigao glavom, što je za njega bilo neuobičajeno, a drugi udarcem s možda i 40 metara. Treći pogodak bio je rapsodija - prošao je sve, pa lažnjakom poslao Batsa u prazno i ušetao se u mrežu.

Oduševljeni Francuzi po Mlinarića su došli privatnim zrakoplovom i pola godine nakon propalih pregovora s Monacom, prešao je u Auxerre, jer je Guy Roux grčevito tražio desetku budući da su mu obje desetke, Ferrer i Planc, bile ozlijeđene. Transfer je bio jak. Pisalo se o 800.000 dolara.

Dinamo je ostao bez kapetana, bez igračkog vođe, bez prirodnog, "nasljednog" lidera, nogometaša koji je još u omladinskom uzrastu bio, kao što su to bili Zajec ili Kranjčar, ili kao što će to biti Zvonimir Boban, određeni da ponesu Dinamov nogometni stijeg.

I možda Mlinka nije bio autoriteta jednog Zajeca, možda nije imao onu nogometnu perfekciju ni osobnu moć da se nametne savršenom ozbiljnošću i mirnoćom poput Zeke, možda nije imao igračku lepršavost i momačku nadmenost jednog Kranjčara, nije ni važno, Mlinarić je imao nešto sasvim drugo, nešto čime su pak bili hendikepirani njegovi prethodnici.

Jer, ne sjećamo se da je bilo koji vođa unio toliko sentimentalnosti, toliko emocija i osobnosti u "svoj posao" koliko Mlinarić. Ne sjećamo se, također, da je bilo koji Dinamov kapetan toliko ratovao s publikom, posebno onom na istočnoj tribini, poput Mlinarića... ali pak, nitko nikom nije zamjerio.

Bili su to kratki ratovi, ratovi iz ljubavi, bili su to zvižduci na račun plave "desetke", pa Mlinkine raznorazne nepristojne poze, pa zgražanja na Istoku, i na koncu, skoro uvijek, završavalo bi - Mlinarićevim suzama!

Istina je i još jedna: rijetko je koji miljenik Dinamove publike toliko griješio, toliko tvrdoglavo išao svojim putem, ali se i toliko kajao i toliko plakao. Ali ima i ona sasvim druga strana te iste medalje. I isto toliko istinita: rijetko su kojem miljeniku Dinamove publike nanijete tolike nepravde, toliko glupih uskraćivanja, toliko osporavanja...

No, jedna se stvar u ovoj pričici o Mlinariću nikako ne smije zaboraviti. Bez obzira na sve zgode i nezgode, na okolnosti u i oko Dinama, Marko je u jednom uvijek bio na visini: uvijek bi bio na strani suigrača, čak bi se više zalagao za njihovu, nego svoju "pravicu", nikada tako za sebe, kao što je znao za druge i boriti se, i moliti, i tražiti. Takav je ostao i na kraju.

U jednoj od onih dugih maksimirskih noći, kad su svjetla u Dinamu gorjela do pred jutro i kad se najmanje pričalo o nogometu a više o politici, zabilježen je kratak razgovor Mlinarića i Blaževića. Kapetan je tada inzistirao da se od dijela njegove odštete izmire dugovanja prema nekim igračima. Isto je tako žestoko tražio stan za Jozu Bogdanovića...



Mlinarić je za Auxerre igrao dvije godine, od 1987. do 1989. u vrlo jakoj momčadi. Bili su tu Boli, Dutuel, Cantona, Vahirua, Geraldes...

Tko je, Mlinarić je pokazao već na prvome treningu. Primio je loptu i progurao kroz noge Boliju. Boli se skamenio, pa krenuo za Mlinkom i prozborio mu: “Ovo ti je prvi i zadnji put. Da mi ovo više nikada nisi učinio.” Boli, koji je 1993. za Marseille zabio gol vrijedan Kupa prvaka, od tada je na svakoj utakmici vikao suigračima: “Dajte loptu Marku!”

Postoji iz toga vremena i druga zanimljivost. Eric Cantona, čiji genij se nije razvio u Auxerreu već tek u Manchester Unitedu, nakon jedne je utakmice odlučio “iskušati” Mlinarića u svojoj vinoteci. Opasno su “degustirali”. Sljedeći dan Cantona nije došao na trening, a Mlinka jest.



Nakon dvije godine Auxerrea, Mlinarić je otišao Cannes (1989. - 1991.). Nije morao, no on je htio poći i iskušati život na Azurnoj obali. Prvu je sezonu bio u nemilosti trenera, pa je sa Zidaneom počesto igrao u drugoj momčadi. Drugu sezonu odigrao je, međutim, odlično, zabijao je i asistirao i Cannes je prvi put u povijesti izborio plasman u Kup UEFA. Tako je veliki Zinedine Zidane jednom zgodom kazao: - Hrvatska je uvijek imala odlične nogometaše, vaša generacija sa SP-a 1998. bila je iznimna, ali meni je Marko Mlinarić bio najbolji!



1991. htio se Mlinka vratiti u Dinamo, ali tadašnji maksimirski genijalci nisu ga htjeli, pa je otišao u Segestu (1991. - 1995.). Igrao je izvrsno. Bio je toliko dobar da se 1995. izborio za povratak u Maksimir. Pod Cicom Kranjčarom, koji mu je bio njegov trener i u Segesti, odigrao je sezonu za svoju dušu i za dušu navijača. Premda je imao gotovo 35, bio je najbolji igrač Dinama. Mlinarić je sjajno igrao i mali nogomet. S Controm, za koju su mahom igrali dinamovci (Kranjčar, Deverić, Dumbović, Popovski, Karabašić, Žigante, Sudy, Bangoura) 1981. je osvojio Kutiju šibica, naprestižniji malonogometni turnir u nas. Tada su profići smjeli na parket u prvenstvenoj stanci.

Za reprezentaciju Jugoslavije igrao je od 1983. do 1988. i upisao je 17 nastupa uz jedan pogodak, a zaobišla su ga sva velika seniorska natjecanja. Nastupio je samo na SP-u do 20 godina u Japanu 1979. godine, kada je, među ostalima, igrao i protiv Maradone. Argentina je predvođena Diegom pobijedila Jugoslaviju sa 1:0. Bio je u prosincu 1983. sudionik dramatične utakmice Jugoslavija - Bugarska. Bio je to ogled “biti ili ne biti” u kvalifikacijama za EP 1984. u Francuskoj. Jugoslavija (Simović, Zoran Vujović, Ješić, Katanec, Peruzović, Radanović, Zlatko Vujović, Gudelj, Safet Sušić, Baždarević, Mlinarić) u dramatičnoj je završnici, praktički u posljednjoj sekundi igre pobijedila 3:2 i tu se dogodila rodila rečenica Mladena Delića: “Ma ljudi moji, je li to moguće...” No iako je Mlinarić u to doba bio jedan od najboljih igrača YU-lige, nije bio na listi 20 igrača u Francuskoj. Todor Veselinović Mlinarića je “zaboravio”.

- Da je igrao u Zvezdi, igrao bi mnogo više - tvrdi Mirko Bazić dok Mlinka i za to ima dodatno obrazloženje. – Nisam imao samopouzdanja, vjere u sebe, zbog toga nisam dobro igrao za reprezentaciju. Nisam se mogao opustiti kao u Dinamu. Ti imaš igrače koji fulaju dva jedanaesterca na utakmici i ne libe se pucati i treći, a ja jednostavno nisam taj tip. Tu neku svoju nepravdu koju sam nosio trebao sam drukčije ispoljiti. Uz to, kako me nisu baš često pozivali, mislio sam da će mi zamjeriti svaku pogrešku.

Čak i za neodlazak na EP u Francusku svaljuje krivnju samo na svoja leđa. - Uvijek sam donosio loše odluke, pa sam tako u siječnju 1984. svojevoljno otišao u vojsku. Dinamo je bio protiv toga, Vlatko Marković nije dao, čak su mi napravili i spačku. Imao sam sređeno da idem u vojsku u Karlovac, a za par dana u vojnom odsjeku rekli su mi da su iz Dinama intervenirali i da mogu birati Strumicu, Đakovicu, Prištinu ili Vis. Samo da bih rekao da neću ići. A ja kažem – Vis. I ostanem bez Europskog prvenstva i Olimpijskih igara u Los Angelesu. Sam sebe sam eliminirao.

Za reprezentaciju Hrvatske nastupio je 1990. godine u prvoj utakmici protiv SAD-a. Iako nije bio strijelac, u pobjedi 2:1 bio je proglašen najboljim igračem te prve povijesne utakmice vatrenih.



Jednom je, 2010. godine, vodio Dinamo s klupe protiv Kopra u gostima kao pomoćnik odsutnoga prvog trenera Zajeca, nakon dramatične utakmice kazao je kako nikada ne bi mogao biti trener. Naime, nakon spektakularne 5:1 pobjede u prvoj utakmici 2. pretkola Lige prvaka na Maksimiru, Dinamo je doživio jedan od, slobodno možemo reći, najsramotnijih poraza u svojoj povijesti.

Nedostajalo je malo, tako malo Luki Koper da napravi najveću senzaciju te sezone u Europi. Htjeli su se Slovenci samo dostojno oprostiti od Europe, a na kraju su skoro izbacili klub s peterostruko većim proračunom koji ih je ponizio u prvoj utakmici. Dinamov trener Zajec bio je u Tirani gdje je gledao suparnika u sljedećem krugu – moldavski Šerif, uvjeren u siguran prolazak svoje momčadi.

Večernji list | Sportske novosti | Index