Grad Zagreb Integracija može funkcionirati samo ako država snažno odluči da želi da integracija funkcionira. Tu je ključan faktor zabrana grupiranja migranata/stranih radnika i sustavno i organizirano raspršavanje istih po različitim kvartovima, regijama, gradovima.
Još sam davno na faksu na jednom od kolegija proučavao uspješne slučajeve integracije. Jedan od slučaja, ako se ne varam iz Norveške ili Danske, gdje su migrante smještali po kvotama po kvartovima kako bi spriječili svaku vrstu grupiranja ili getoizacije. Na taj način migranti nisu u grupama sa ljudima iz iste države/regije u istom bloku, kvartu, zgradi, ne mogu konstatno pričati na svom jeziku i ne mogu se konstantno družiti sa "svojim ljudima", već su prisiljeni naučiti jezik države u koju dolaze kao i ostvarivati socijalne kontakte sa domicilnim stanovništvom, na istom tom jeziku, također i naći posao kako bi bili funckionalan dio zajednice.
Istu tu formulu pratila je i Kanada prije desetak godina kad su po kvotama smještali sirijske izbjeglice po kvartovima velikih gradova i dobili su odlične rezultate zaposlenja i poznavanja jezika (engleskog i francuskog).
Naravno, to sve može funkcionirati samo ako postoji volja od migranta sa integracijom i ako postoji nadogradnja u vidu posla, mogućnosti učenja jezika, otvorenosti lokalnog stanovništva, ali je nulti korak u integraciji. Ignorirajući to, dobit ćemo gomile kvartova pune migranata/stranih radnika koji pričaju svoj jezik bez potrebe da nauče hrvatski, druže se samo sa svojim sunarodnjacima i pretvaraju hrvatske gradove i kvartove istih u ono što gledamo po zapadnoj Europi.