Stadion Maksimir Ovi Talijani koji su pobjedili su ili bili na Turininoj izložbi ili ih je netko od domaćih arhitekata instruirao u kojem smjeru da idu odnosno što domaća arhitektura vidi kao dobro.
"Budućnost Stadiona Maksimir itekako zaslužuje ozbiljan i odgovoran pristup, imajući pritom na umu Turinina stajališta: „Premise kojima je podređen svaki javni objekt su: 1/ zakoni specifične urbane lokacije, 2/ Emotivno-monumentalna komponenta javnog objekta, „kao cilja naše diskusije“, 3/ strukturalno-materijalna valorizacija višeg stupnja, 4/ oblikovno-funkcionalna sinteza. Tako se često kampanjski stvaraju i objekti javne namjene, koji samo po nazivu zaslužuju ovu kategorizaciju. Od toga društvo i vrijeme u kome nastaju imaju ne samo ekonomske štete“ (V. Turina, 1961.) te „Postoji 'tezga' i prava uvjerenja. Postoji istina i laž“ (Turina, 1963.).
U kontekstu odnosa prema baštini – izvornim stadionima danas (odnos staro – novo), na izložbi su komparativno prezentirani i europski primjeri, a čini se da su najsugestivnija rješenja kada se ide na kvalitetnu rekonstrukciju – dogradnju, kada arhitektura, snažna u svojemu izrazu, sama djeluje, a ispod diše izvanvremensko tijelo – nasuprot scenografiji, naglašenoj ikoničnosti, kompozicijskom kloniranju tadašnjih i današnjih stadiona. „Novi stadioni kao hightech strojevi usmjereni na perfekciju i fascinaciju izraza postavljaju nužno i pitanje jesu li građeni za vječnost. Dakako da nisu. Svjetska nogometna organizacija procjenjuje da će već za tridesetak godina biti zastarjele konfiguracije“ (Toni Bešlić).
„Mi stoga i danas i sutra, gledamo i gledaćemo ostvarenja urbano-prostornih koncepata prošlosti koji su u stanju da zadive mjerilom, osjećajem i invencijom. (...) mi zastajemo uznemireni ili smireni u svom emotivnom rasponu – pred jednostavnošću i čistoćom prostornog doživljaja.“ (V. Turina, 1961.)"