"Korteo kreće sa trga Eugena Kvaternika" stajalo je u objavi...

Nedugo nakon postavlja se upit "Zar nije korteo na Kvatriću" :)

https://www.youtube.com/watch?v=3tlxkFYQyyU&list=RD3tlxkFYQyyU&start_radio=1

Iskra fanatizma / Grad je naš

Rođen sam u svijetu u kojemu je nepravda pravda, sloboda ropstvo a ljudi su svedeni na štovanje lažnih idola pokretanih novcem. Tmurna je 2011.godina, mom klubu nije dobro kao da su svi digli ruke od njega. Stadion u polu raspadnutom stanju, nema blještavila samo goli sivi beton i mala kućica kod popularnog Brke koja je Fan Shop, Odjel za članstvo i mjesto informacija u jednom...

Zagrebački simbol za kojega su ginule generacije, simbol moje Domovine, purgerski gospodin sada stoji u tami bespomoćan i sa brojnim vapajima za pomoć. Sjedim u sobi kao i stotine drugih mladića i djevojaka diljem Hrvatske, na repertoaru mi svira "Košulja plava" , gledam britanskog glumca Dannya Dyera u serijalu Real Football Factories Balkan, vrtim video 13.5.1990 ne sramim se ničega, puštam suzu koja nije suza očaja već nade da sve ono o čemu sam slušao tokom svog odrastanja, sve ono što sam vidio na brojnim video zapisima ne smije i neće biti zaboravljeno...

"Grad Zagreb ne diše za Dinamo, u gradu Zagrebu ne postoji nitko koga zanima Dinamo, zagrebačka publika je kazališna publika u kojoj nema ni trunke fanatizma " govorili su tako mrzitelji Zagreba i našeg kluba Dinama. 2011.godina kao da je bila prekretnica u glavama mnogih ljudi s kojima dijelim istu strast i ljubav prema plavoj boji... Dok su gorjele dimne bombe u Tkalči zapaljene od grupe ljudi koji su odlučili reći dosta na polu popunjenom Maksimiru odigravao se najveći hrvatski derbi. Gledatelji su dovučeni besplatnim dresovima i popularnim cijenama ulaznica no naglasak je na gledateljima iz razloga što su pravi Ultrasi i navijači nepoželjni gosti u svojoj kući. 90 minuta čistog orgijanja najvećih rivala koji su bili smješteni na južnoj tribini pokazatelj je koliko su našem klubu bili i jesu potrebni fanatici i navijači na Sjevernoj tribini.

Nakon nekoliko tjedana/mjeseci dolazi vijest kako se najvjerniji vraćaju i kako se bojkot prekida jakim gostovanjem u Splitu 10.9.2011.godine ! Godine odricanja i šutnje pretvaraju se u lavinu koja u tim trenucima u srcima mnogih pali iskru fanatizma i nade kako Dinamo pripada onima koji ga vole bez interesa i koji su spremni stati na crtu. Nisam dvojio niti sekunde ovo je trenutak koji će biti prekretnica za naš Klub i za našu grupu u kojoj je ukorijenjena ta "Tradicija bunta". Dužnost mi je bila stati uz te ljude, dužnost mi je bila svoj fanatizam izgraditi kada ga se najviše želi ugušiti i ugasiti. Shvatio sam tada da pojam ljubavi ima širu dimenziju, da ta dimenzija nadilazi izlizane fraze, lijepe geste i ušminkanost. Svoju ljubav pronašao sam u "najružnijem" stadionu, komadima betona koji ti mogu pasti na glavu, vonju urina i vodi čudne boje u WC-u sjeverne tribine. Moj pojam romantike bio je boriti se za ispravne ideale i ne uzmicati niti milimetra!

Tog dana kada je na utakmici sa Varaždinom sa megafona zagrmilo "Vjeruj nema života bez Dinama", e tada sam znao da je Grad oduvijek bio naš i da se samo jedno mjesto na svijetu zove Dom. Naučio sam kroz godine kako je biti navijač Dinama čast i ponos, kako se on ne voli radi uspjeha kako mi u životu nije niti bitno tko je trener i tko je zabio najviše golova, mene najiskrenije zanima da ona simbolika sa početka priče gori kao baklja otpora u zemlji ugašenih ideala!