Roden sam i odrastao u dijaspori, ali plava slavonska krv tece u venama. Prve rijeci koje mi dodju na pamet kada pomislim na Dinamo su identitet, sjecanja i upornost,

Procitao sam sve upise na ovoj temi i mislim da se svi u jedno slazemo: cesto je tesko objasniti ljubav prema necemu, jednostavno osjecaji su toliko veliki da bih mogao 100 stranica napisati, ali naci rijeci nije lako.

Ako sagledam racionalnije stvari, stari me je navukao na nogomet od malih nogu i tu je pocela ta strast prema sportu. Djedovi su bili veliki i talentirani igraci, tako da je tezina prezimena u nekim segmentima bila i presudna sto se tice odabira nogometa.

Ljubav prema Dinamu obuhvatila me je lagano, sve dok nije postala ona prava navijacka i stravstvena. Sjecam se jos kada me je stari vodio sa sobom u " lokalnu birtiju" u dijaspori gdje se znalo skupiti dosta nasih ljudi za utakmicu (konobar teski hajdukovac, ipak to je cesto znao biti nas mali dio svemira), i tu si se vec "morao" opredjeliti... tako da se polako tu neki navijacki identitet poceo stvarati. Vezano za "lokalnu birtiju", urezan u sjecanju mi je ostao onaj derbi Hajduk - Dinamo pocetkom 2000-tih kada je u teren zavrsio i krumpir, a ako se ne varam Kranjcar je bio kapetan, Butina na golu, Maric u napadu.. Uglavnom ta generacija.
Iako trenutno nemamo nekakav odnos, sa starim sam pratio svaku europsku utakmicu (i ove zadnje dvie/ tri godine, da se razumijemo) i sjecam se da je znalo biti lupanja po racunalu zbog prekidanja streama :lol: Stara bi nas znala smirivati da nam nebi netko policiju zvao. Tako da unatoc pobjedama, porazima i stanja oko kluba, neka jaka emotivna sjecanja Dinamo budi u mene.
Takoder krajem 90-tih Suker (danas se moje misljenje znatno promijenilo) i Boban su mi bili idoli, a sama spoznaja da su igrali za Dinamo me je galvanizirala. Povijest kluba, pogotovo 13.05 i Bobanova uloga u tom dogadjaju, me je fascinirala i znao sam mi Dinamo nitko nece moci oduzeti.

Vrsnjaci, tokom gimnazije u dijasporu, su me znali gledati u cudu kada bih rekao da navijam za Dinamo, i tu je taj identitet postao moj štit prije nekih 15-ak godina. Nikakvi Interi ili Juventusi su moglu zamijeniti ono sto sam osjecao prema Dinamu.
BBB-i, iako nisam u ultras prici, su tu ljubajv i taj identitet jos vise ojacali jer jednostavno nitko nije znao (i dan-danas) stvoriti atmosferu kao oni. Ono bas pravo navijacko ludilo, glas i dlanovi. Ostao sam jednostavno fasciniran, hipnotiziran i sretan sto Dinamo ima cast i privilegiju imati takve navijace. Takva upornost i strast se ne vidja tako cesto, a Zagreb u tom urbanom kontekstu puno pridodaje.
I svaki put kad uspijem, radi obaveza, biti na Maksimir osjecam se kod kuce. Iako Zagreb nije "na papiru" moj grad, ja osjecam da je moj. Pamtim Red Bull, Werder, Basel, Hearts, Hajduk kod kuce, Futsal Dinamo, ... Uglavnom, unatoc udaljenosti, kilometri ne mogu promjeniti ljubav prema Dinamu.

PS ovaj sal mi je stari darovao prije desetak godina. On se ne sjeca, pa ako netko zna koja bi ovo mogla biti godina, bio bih mu zahvalan.

Frend ima ovakav šal, ali njemu slova nisu crvenkasta. Moguće da se boja i isprala. U svakom slučaju, trebalo bi biti riječ o šalu rađenom za 'ono' gostovanje u Bergamu, dakle 1990. Neka me ispravi netko stariji ako griješim.

Inače, @komar super priča! :up:

Kako sam se zaljubio u Dinamo

Ovakav šal je iz negdje 88, 89 ili najkasnine početak 1990.
Bila su još dva tri slična šala, samo drugi font slova i plava slova. Ovaj je jedini sa crvenim.

Ne pišem puno po Zoni, u jednu ruku zato što nisam baš neki "forumaš", a uz to stvarno nemam ni vremena. Napišem ponekad nešto, ali iskreno Zona mi pored ovih svih današnjih "portala" dođe kao neki realan "medij" na kojem saznam što se događa u klubu i oko njega od nekih ljudi koji su mu puno bliže nego novinari, a i koji su puno sličniji meni - navijaču. Ipak, pošto je stanje u svijetu takvo kakvo je i pošto mi je ova tema zapela za oko, pokušat ću sročit nešto :)
Kad se rodite u Hercegovini, što se tiče nogometnog svijeta imate dvije opcije - Dinamo ili Hajduk. Možda je to krivo reći zbog Zrinjskog i Širokog, ali ja nisam niti iz Mostara niti iz Širokog pa neću ulaziti u tu temu, mada mislim da 90% navijača tih klubova uz njih navijaju za Dinamo/hajduk. E sad, mogu slobodno reći da je moje selo pretežito "hajdučko" i mislim da sam kao dijete bio skoro jedini Dinamovac. To vam samo govori koliko je djece danas loše odgojeno... Šalu na stranu, na prste jedne ruke mogu prebrojati "Dinamove kuće" iz sela. Stvar je u mene kao i u većini slučajeva pošla obiteljski, a figura koja se tu najviše ističe je naravno bio moj djed. Sine dragi što je tak čovjek bio lud... za Dinamom i Cibonom naravno. Kad god se gledala utakmica, rakija je bila na stolu i mislim da je cijelo selo znalo tijek utakmice zbog njega. Inače stari mi je jednom pričao, u selu je u to davno vrijeme bila samo jedna televizija, i kad je bilo 1978. SP u Argentini cijelo selo je tu u toj kući gledalo to prvenstvo. Stari je još bio dijete i onda bi stariji djecu normalno potjerali iz kuće da gledaju kroz prozor, ako išta uopće uspiju vidjet. E sad, zaposli se on za par godina i luđak digne kredit, kupi televiziju 10 puta skuplju od njegove plaće i donese je u kuću hahah, a taj djed je tad radio u Njemačkoj pa mu ju je on na kraju otplaćivao :lol: Nakon toga ubrzo i djed dolazi iz Njemačke i počinju teška skupljanja u našoj kući. Kaže npr. kad je Cibona postala prvak Europe, u kući 100 ljudi, nemaju gdje stat, vino se pije iz lavora jer nema čaša, kad god Cibosi zabiju koš djed uzme lavor vina prospe ga po plafonu i tako hahah divljina na maksimalno, ne možeš vjerovat kako se svijet promijeni za 40 godina. I tako za svaku utakmicu. Znam da mi je susjed pričao, mislim da je bila utakmica kad smo partizanu uvalili petardu, u selu nestalo struje a utakmica taj dan. I djed pošalje starog u grad da kupi agregat samo da bi se gledalo hahah i tako je na kraju i bilo i tekma se odgledala. Previše je svega toga da stane u jedan tekst, a tko zna koliko malo svega toga ja i znam... Od mojih sjećanja jedino su ostala veselja nakon pobjeda i silna plakanja nakon poraza, ali to i je ono što najviše vrijedi i što te prati doslovno cijeli život. U životu mi se promijenilo milion stvari u koje sam se kleo, ali jedna je uvijek tu - Dinamo.

Stari me odveo na utakmicu. Koliko li vas samo ima ovakav početak? Moja je bila ona utakmica. Dinamo - Partizan. Odmah mi je to ušlo doslovno pod kožu.

Utakmice, navijanje, deranje iz sveg glasa na toj tribini, a onda se to samo se nadogradilo s putovanjima, stvaranjem ekipa. Pa onda ti ta ekipa postane obitelj, ne prijatelji, već druga obitelj. Kumstva, svadbe, krstitke. Postane ti to sve način života.

Dinamo volim jer je on za mene osjećaj pripadnosti, osjećaj borbe za ideale i jer je on personifikacija vjere u sebe i ljude oko mene. Dinamo, a i reprezentacija, me oblikovala kao čovjeka. Zahvaljujući utakmicama vidio sam svijeta, obišao mnogo toga što nikad ne bih, naučio puno toga na tim lokacijama diljem svijeta. Stukao sam na ta putovanja možda sad već i dvosobni stan, ali nije mi žao. Naučio sam osjećaj pripadnosti, socijalne povezanosti.

Shvatio sam kakvi ljudi mogu biti kad nešto zaista žele.

Onda je došao i taj Futsal Dinamo koji mi je omogućio da naučim puno toga. Da se mogu izraziti, pogriješiti, ali i kreativu razraditi u timu ljudi koji su različiti od mene, no s jednim nazivnikom. Osjećaj poštovanja prema nečemu što je dijelom tvoje, da cijeniš to i uživaš u tome na poseban način. Svaka Šalata na kraju te čini sretnim i ponosnim čovjekom. I kako onda ne voliti i taj mali, a opet tako veliki Dinamo.

I vjerovati da se može puno toga napraviti i stvoriti. Onda ljubav te pokreće da kroz Dinamo to smo mi budeš dio akcija kao što su ona izložba, koncert, utakmica za Istvanića. Upoznaš sve te idole, legende, naučiš od njih, zavoliš i poštuješ povijest kluba još više i onda si spreman se boriti za njegovu budućnost.

Kako onda da ne voliš taj Dinamo. I svoje ljude koji su Dinamo.

Evo malo i priče iz perspektive mlađe generacije. Nisam baš aktivan na forumu.

Možda već i oćekivano,prvi put za Dinamo sam čuo preko starog,a on normalno prek' dede. Kako mi priča stara,nije mi ni kupila robu,igračke...,a evo starog s članskom iskaznicom.

Dalje kroz život nogomet me nije nešto posebno privlačio... Mogao sam ga igrat,ali bez neke velike pažnje,no kad si me pitao za kog' navijam nije bilo ni potrebno pitat.

No,kaj mi se to u glavi promijenilo da ga počnem igrat i strastveno navijat to sam Bog zna...

Stari i deda su me odvodili tu i tam na istok,ali kad sam prvi put došao na Sjever,nije mi bila potrebna ni jedna druga tribina. Inače,dok sam gledao Sjever s druge tribine nisam si ni mogao zamisliti biti tam' među tom ludom gomilom i masom( kako je i naša koreografija glasila u Ciboni na Futsalu-"BLUE CHAOS")

Ali evo,tu sam gdje se nisam mogao prije zamisliti...SJEVER.

Također drago mi je što sam otkrio forum i što sam kol'ko tol'ko dio njega.

Samo ti udri dečko. Treba nam mladih snaga. Čitaj, slušaj, uči.

Pošto sam nedavno postao član Zone,odlučil sam da bu moja prva objava bila na temi Zašto volim Dinamo,jer mislim da je to sasvim dobar način za započeti sudjelovanje na forumu,pogotovo zato jer pripadam mlađoj generaciji dinamovaca. No,da krenemo sa pričom.Kak sam zavolio ovaj klub?Iskreno ne znam ni sam,pošto me još prije 6-7 godina ni nogomet nije zanimal,a kamoli tamo neki klub po imenu Dinamo.Još jedna od zanimljivosti koju bih istaknuo,jest ta da me nitko nije upoznao i uveo u svijet sporta,nogometa,a ni Dinama.Sam sam moral sve to počet pratit da bih postao upoznat sa svim tim.Jedini u mojoj familiji kojeg mogu nazvat sportskim tipom je moj otac i moj ujak.Ujak je malo više,ali i oca bih svrstao u kategoriju sportskog pratitelja.
Nogomet sam počel baš jako pratit 2014. nakon svjetskog prvenstva u Brazilu.Prvi klub za koji sam počeo navijat je mnogima omraženi Manchester City.Frend me je pozval na partiju Fife 15,a ja slabog znanja o nogometu,bezveze sam izabral City te sam s njima u Fifi pobjeđivao svakoga.Pomislio sam si,možda je ta ekipa i u stvarnosti dobra,i tak sam počel ne samo pratit nego navijat za "građane".Čak sam za City govorio "Mi" kad bih sudjelovao u razgovoru.To je sve trajalo do ljeta 2016. godine kada sam iz samo meni znanih razloga,ostavio Cityja i odlučio otići na prvu tekmu kluba iz mojeg grada,Dinama.To mi je postala jedna od najboljih odluka u životu,jer godinama kasnije,Dinamo će početi u meni buditi nešto što City nikad nije,a to su emocije poput neopisive sreće,suza radosnica,ali i suza od tuge.
Prva tekma mi je bila protiv Osijeka kad smo izgubili 1 0,a gol su nam dali u prvoj minuti.Neka je Dinamova igra bila loša,nek Boysa nije bilo,nek je stadion bio poluprazan,ali ja sam se od te tekme osjećao kao da sam bio na tekmi Lige Prvaka.Još i danas se sjećam uzbuđenja prije te "obične" hnl tekme i žalio sam zakaj nisam išao na tekme još prije.Tada sam to sve još gledao samo kao nogometni klub,ali polaskom u srednju,postajem veliki fanatik Dinama,BBB mi postaju nešto čemu se divim,a Dinamo mi postaje više od kluba.U srednjoj sam imao dosta problema sa pronalaskom ekipe koja voli Dinamo i ide na tekme.Moji frendovi u srednjoj su svi obožavali nogomet,pogotovo onaj Europski,a za Dinamo nažalost nikoga od njih nije bilo briga.Zamisli scenu,oni pričaju o El clasicu ili tekmi Uniteda i Liverpoola,a ja sa oduševljenjem iščekujem Dinamo-Hajduk ili Dinamo-Istra:lol:.Znali su mi se čuditi,zakaj gledam tu "pašnjak ligu" i taj Dinamo kojem je prazan stadion,komadi tribine otpadaju itd..No,ja se nisam dao smesti.Nisu mi bili jasni kako mogu imati ljubav prema nečem udaljenom,a u svom gradu imaju Dinamo.Razlozi su im bili razni:nekima kao ni meni nije prenesena ljubav prema Dinamu pa su sami birali neki svoj klub,nekima je neko iz familije bio hajdukovac pa logično nije mogao bit dinamovac,a neki su unatoč tome kaj su rođeni u Zagrebu i imali su roditelje dinamovce svejedno su se okrenuli stranom nogometu,a za Dinamo ih nije bilo briga.Bilo nas je oko 10tak dečkiju u razredu i jednom je profa na satu na kojem smo nekak došli na temu nogometa pitala tko navija za Dinamo, i ja sam jedini u razredu digao ruku.Bio sam prestravljen da je ovakva scena moguća u jednoj zagrebačkoj školi,ali eto.Čak je i profa pitala zakaj sam jedini,a dečki su odgovorili da ne prate "jadni" hnl,i da su njihove "ljubavi" Liverpool,United,Real,Barca itd..Znao sam sa dosta ljudi u školi ući u svađu jer bi mi počeli pametovat kako je Mamić stvorio Dinamo,a ja bih na to logički argumentirao da to nije istina,no oni su išli tom,samo njima znanom logikom.Ironija je bila da su mi to govorili navijači Liverpoola,Reala i sličnih:lol: .No,nekak sam sve to ignorirao znajući da sam ja u pravu i da oni nikad neće osjetiti ono što ja osjećam kad sam uživo na stadionu i gledam svoj klub.
Kasnije se pojavila i ljubav prema Futsal Dinamu,Ciboni i PPD Zagrebu.Kao najbolniji poraz Dinama izdvojit ću 3 3 sa sahtarom.Nije poraz,ali kao da jest.Tad sam prvi put plakao od tuge nakon neke tekme.Čak ni u finalu Sp 2018 unatoč porazu nisam plakao,ali ovdje jesam.Prve suze radosnice u sportu mi je opet omogućio Dinamo, i to kada je sudac svirao kraj protiv Trnave čime je potvrđeno proljeće nakon 49 godina.Ježim se i sad dok ovo sve pišem.U današnje vrijeme idem na tekme koliko mi obaveze i slobodno vrijeme dopušta,ali se trudim što više.I taj raspali Maksimir mi je od te 2016. pa sve do danas Sveto mjesto,Boysi veliki uzor,a Dinamo vječna ljubav,za koju se nadam da će ostvariti najveću pobjedu u povijesti,i pritom ne mislim na rezultat neki nego na pravnu pobjedu gdje ćemo se othrvati Braći koja su nas godinama terorizirala zajedno sa upravom kluba,i da ćemo ponosno jednog dana reći:Vratili smo Dinamo:heart: .

Dobrodošao ti nama na Zonu.
Dobra ti je priča, svaka čast :clap:

Bilo nas je oko 10tak dečkiju u razredu i jednom je profa na satu na kojem smo nekak došli na temu nogometa pitala tko navija za Dinamo, i ja sam jedini u razredu digao ruku.Bio sam prestravljen da je ovakva scena moguća u jednoj zagrebačkoj školi,ali eto. — Sibirski plavac

Koja bolesnoća!

Priča ti je odlična! :up:

Ma možda sam malo pretjerao s brojkama:lol: Bilo nas je 10,a od toga trojicu nije zanimao sport uopće.Tak da od sedmorice,sam jedini ja digao ruku.No,i to je šokatna brojka za mene.:lol:

vidim da puno stavljas emojie. Daj stisni razmak od rijeci prije. Ove tockice od emojia ti ne smiju bit odmah pored nekog slova.

https://m.youtube.com/watch?v=4DO4n51kogU&t=10s
RIP

Čitajući priču Sibirskog plavca, za koju mu usput dajem sve pohvale, shvatio sam da je izabrao možda i najbolji način kako bi se predstavio ljudima na forumu, ali za razliku od njega sam već napisao nekoliko postova prije, zbog čega mi je sad žao, ali valjda nikad nije kasno za napisati svoju priču. Iako sam rođen i odrastao (ili odrastam jer sam i dalje srednjoškolac) u Karlovcu, kao i moji roditelji, a i obije bake i jedan djed, dok je onaj drugi, ujedno i jedan od glavnih aktera u ovoj priči, rođeni Zagorac, pa time i veliki Dinamovac, koji je kao i jako puno ljudi u bivšoj državi otišao u Njemačku i upravo tamo upoznao baku s kojom se doselio u već spomenuti grad. Svoju ljubav prema Dinamu, koju i dalje gaji, prenio je na svog sina, to jest mog oca vodeći ga kao klinca na utakmice 80-ih godina. I dalje ponosno priča kako je oca nedugo nakon rođenja '76 godine učlanio u klub (u to vrijeme kad je to još i imalo nekakav značaj). Otac je kasnije tijekom završetka osnovne/početka srednje škole krenuo na utakmice vlakom sa svojom ekipom prvo na sjever, a onda na jug. O tom razdoblju mi i nije nešto previše pričao osim onog najosnovnijeg (ponajviše o proslavi 5. rođendana grupe na jugu protiv partizana). Djed je u to vrijeme već prestao ići na utakmice i postaje samo promatrač događaja u klubu i oko njega, što je ostao i do dan danas. Svaku utakmicu vjerno prati na TV-u, prati što se događa u klubu (za njegovo zdravlje koje i ovako nije u najboljem stanju bi možda bilo i bolje da mu to zabranim). Čak smo ga otac i ja odveli na onaj derbi u 8. mjesecu 2017. godine, ali je rekao da se više ne vraća na stadion dok se ne izgradi novi, a mislim da nije potrebno trošiti riječi na to kolike su šanse da se to dogodi za njegova života jer mislim da je forum već i onako prepun rasprava o stadionu. Nego, da se vratim na priču. Otac nakon nekoliko godina prestaje ići na utakmice i zapravo propušta najbolje godine navijačkog života jer postaje vozač i kod kuće je samo vikendom, a to se nastavilo i nakon mog rođenja krajem 2003. godine zbog čega me nikad u tim mojim najmlađim danima nije bio u mogućnosti voditi na utakmice, pa čak niti nešto previše pričati o tome sa mnom. Vrhunac svega u tom razdoblju je što sam u ormaru imao dječji diadorin dres (za koji nažalost ne znam ni gdje je završio na kraju) i što sam redovno tatinom bratiću koji je hajdukovac znao otpjevati zašto će jedna torcida plakati ovu noć. Nakon što sam 2010. krenuo u prvi razred otac prestaje raditi kao vozač, ali nažalost svi znamo kakva se atmosfera u tom vremenu stvorila oko kluba. Kao i velika većina ljudi u tom je vremenu otac jednostavno odustao od Dinama i nekadašnja najveća ljubav se pretvorila u nekoliko pogledanih utakmica godišnje (onih europskih) pred televizijom. Jedine utakmice koje tada redovno posjećujemo su one domaće utakmice tadašnjeg prvoligaša Karlovca. Prva Dinamova utakmica na kojoj smo bili je ona protiv Ludogoretsa 2012. godine na zapadu gore. Jedino čega se sjećam oko te utakmice je da me majka poslala samog na autobus iz Selca gdje sam ljetovao kao klinac i da me otac čekao na kolodvoru u gradu. Osim toga, u najboljem sjećanju s te utakmice mi je ostalo skandiranje nekih mlađih dečkiju pored mene nekom ciganu da odlazi iz svetinje što mi malo jasnije postaje tek nekoliko godina kasnije :grin: . Nakon te prve utakmice dugo nisam išao na stadion i postojale su velike šanse da tako i ostane i da krenem navijat za neki plastični europski klub, kao i većina mojih vršnjaka. To bi se vrlo vjerojatno i desilo da nekoliko mjeseci prije tog famoznog Ludogoretsa nije došao moj ujak i predložio mi kao klincu da s njim i mojim bratićem odem na tamo neku Cibonu (koja je tada također bila u raspadu). Kao klincu koji nikad nije pokazivao interes za košarkom ta ideja mi je na prvu zvučala malo čudno, ali ujak me strpao u auto i odveo na tu prvu utakmicu koja je, na kraju se ispostavilo, koliko god patetično zvučalo, promijenila moj život. Nakon te prve utakmice, koja je ako se ne varam bila protiv Hemofarma i za koju se apsolutno ne sjećam tko je i kako pobijedio, postajem ovisan o odlascima na utakmice tog kluba za kojeg nekoliko dana ranije nisam niti čuo.Godinama nakon smo ujak, bratić i ja prisustvovali skoro svakoj domaćoj utakmici Cibone bez obzira radilo se o kupu, ligaškoj, regionalnoj ili europskoj utakmici, pa čak i ponekoj gostujućoj. Upravo zbog toga niti dan danas kao navijač Dinama ne biram utakmice i svaku smatram jednako važnom i to je jedna od onih stvari na kojima ću do kraja života ujaku biti zahvalan jer teško da bih tako razmišljao da nije bilo svih tih utakmica na koje me kao klinca odveo. Odlaske na utakmice Cibone smatram barem djelomičnom zamjenom za ono što je većina starijih Dinamovaca kao klinci proživjela na Dinamovim utakmicama, ali je nažalost meni kao i mnogim drugim klincima to, već spomenutom atmosferom oko kluba u to vrijeme, bilo uskraćeno. Što se tiče Cibone svakako još moram spomenuti Smogovce s čijom sam se pojavom u dvorani još kao mali klinac automatski zaljubio u takav način bodrenja svog kluba i priključio im se sa 10-11 godina, koliko god čudno zvučalo. Ujak i bratić bi po dolasku na svaku utakmicu uzimali kartu za plavi teleskop uz teren, a ja bi odlazio na žutu tribinu. Ujaku nikad nije bilo jasno zašto bi odlazio na tribinu s koje se lošije (ili jedva) vidi utakmica i zašto bi se odlazio derati s 20-30 ljudi u praznoj dvorani, ali nikada nisam znao objasniti. Što god tko mislio o dečkima koji su tada bili tamo i o cjelokupnoj priči oko te navijačke skupine, bilo pozitivno ili negativno, činjenica je da se oni nisu nikada pojavili na utakmicama Cibone, ja se vrlo vjerojatno nikada ne bih počeo zanimati za navijačku kulturu (uz nogomet), a time vrlo vjerojatno ne bih niti pisao ovaj tekst i svakodnevno pratio ovaj forum. Tako da, ako ništa drugo toj skupini mogu zauvijek ostati zahvalan na tome što me na neki način uvela u cijelu ovu priču i na neki način ne promijenila, nego odredila moj način života.

Kako sam više rastao, tako smo sve manje zbog obaveza (ponajviše ujakovih) odlazili na utakmice Cibone, da bi sve potpuno stalo prije otprilike 3 godine. U tom nekom periodu uspijevam nagovoriti starog da odemo na već spomenuti derbi u 8. mjesecu 2017. (prije toga smo otišli na Skenderbeu 2015. i s ujakom odlazim na derbi 4 mjeseca prije ovog koji sam sad spomenuo). Na tom derbiju je, moglo bi se reći, sve i krenulo. Bili smo na zapadu, čime nisam bio previše zadovoljan, ali vodio sam se onom poznatom "Bolje išta nego ništa." Pogled je naravno, više bio upućen prema sjeveru i događanjima na toj tribini nego prema terenu, iako me nogomet oduvijek zanimao, ali prioreteti su prioriteti. U najljepšem sjećanju s te utakmice mi je naravno ostala toliko jednostavna, a opet prelijepa i posebna koreografija posvećena Oluji. U toj sezoni odlazimo na još nekoliko utakmica, ali i tih nekoliko je bilo dovoljno da proradi nešto što je valjda genetski usađeno u svima nama ovdje. Počinjem se još više nego prije zanimati za povijest kluba i grupe i naravno aktivno pratiti što se događa u klubu i oko njega. Već sljedeće sezone otac i ja kupujemo godišnje ulaznice za zapad i ovaj put odlazimo na više utakmica, ali opet velikom većinom onih većih (hajduk, Rijeka, Osijek, europske) čime sam nezadovoljan jer sam znao da to nije i nikad neće biti ispravno i da na taj način pripadam u isti koš s onima koji dođu baciti selfie na Benficu, a znao sam da to nije moj način razmišljanja i nikada neće biti. Također, bio sam nezadovoljan i već spomenutom tribinom na kojoj smo stari i ja bili jer sam kako sam već i rekao zaljubljen u navijačku kulturu i u Dinamo pa mislim da nije potrebno govoriti na kojoj sam tribini želio biti. Osim toga, bio sam svjestan da mnogo mojih vršnjaka u tim godinama odlazi na prva gostovanja, a ja sjedim na zapadu i gledam šupke (stvarno nemam ljepši izraz za te ljude) u loži. Ali uz sve to mislim da bi bio lud kad bih rekao da me uz tu sezonu ne vežu lijepa sjećanja.. Ona famozna magla protiv Trnave, izbacivanje Viktorie, pobjeda protiv Benfice.... Mislim da stvarno nije potrebno trošiti riječi. Jednostavno nešto što će ne samo meni, nego svakome od nas na ovom forumu ostati u sjećanju do kraja života. Sljedeće, to jest prošle sezone odlazimo u ljeti na par utakmica na istok, a zatim uspijevam nagovoriti starog da odemo na sjever protiv Atalante. Mogu samo reći da mi je to definitivno najdraži dan u životu i da će se to teško promijeniti u skorije vrijeme. Ne bih rekao ništa drugačije taman da je Dinamo i izgubio 4-0, zapravo taman da se utakmica na terenu nije niti igrala. 90 minuta deranja glasnica. Mislim da je dovoljno reći da je i stari koji je, kao što sam i rekao, iz svega toga izašao prije više od 20 godina navijao cijelu utakmicu bez prestanka, valjda jer ga je to sve vratilo u ta starija vremena. Ako sam se ikada prije te utakmice pitao kojim putem želim ići u životu, nakon prvih 20 sekundi navijanja više nije bilo dvojbi. Nakon Atalante u prvoj polusezoni sa starim odlazim na preostale europske na sjever i još dvije na istok, a frenda koji je simpatizer Dinama, ali nikad nije bio na stadionu nagovaram da ode sa mnom na hajduk u 11. mjesecu. Nakon te polusezone, točnije prije one utakmice protiv Gorice u drugom mjesecu sebi govorim da tako više ne ide i odlučujem da krećem aktivno na sjever jer nisam više mogao živjeti sa tim da ne možeš raditi ono što najviše od svega na svijetu želiš, a zapravo je toliko jednostavno. Također, moram spomenuti da mi je prije te tekme stari (čovjek koji me nikad u životu nije ni udario kako se spada) polomio mobitel na koljenu jer sam rekao da s frendom idem u arenu, a dobro je znao da je tekma taj dan pa mi laž i nije bila nešto domišljata. Na kraju me čovjek otpeljao u Zagreb jer je išao nešto obavit i valjda mi do kraja života neće bit jasno kako sam završio na toj tekmi. Bilo kako bilo, to mi je prva manja tekma na sjeveru i tog dana sam konačno došao na stadion bez osjećaja da ne zaslužujem biti na njemu jer nisam otišao na puno manjih utakmica prije neke veće. Točnije, smatram kako bi veće utakmice trebale biti nagrada za dolazak na one manje. Nakon te Gorice je sve krenulo.. Inter, Rijeka (na kojoj sam upoznao dečke s Malešnice s kojima se svakodnevno čujem i krenuli smo zajedno na tekme), Slaven, Osijek, hajduk..

Na pitanje što mi Dinamo predstavlja mi je previše teško dati smislen odgovor jer bih mogao do sutra pisati, a opet u prazno jer osjećaje je vjerojatno od svega najteže opisati.

Što se tiče gostovanja, tu nažalost nemam još ništa za reći, ali nadam se da ću moći već nakon ove sezone.


Priča još nije gotova, tek je počela, a od subote se nastavlja.. DINAMO ZAGREB!

Stari mi je hajdukovac, cijela obitelj isto osim tetka koji je dinamovac kao i ja tak da se držimo on i ja skupa. Dobro žene u obitelji (bake, stara, teta) ne računam, ne zanima ih nogomet, ali naginju Hajduku, ženu i sestru ne zanima nogomet.
Stari me nije putrao s Hajdukom tak da je za moje navijanje za dinamo zaslužna škola tj dečki u školi. Jedna od prvih riječi tamo je bila dinamo i ostalo je, kako kažu, povijest. Zapravo sam za dinamo počeo navijati prije nego sam počeo pratiti nogomet jer sam s praćenjem nogometa kao takvog počeo relativno kasno, 1994. Tak da je prvo bio dinamo, a poslije nogomet.

Stari je zaslužan za to praćenje jer je kao i ja veliki nogometni fan (naravno danas puno manje), ali je pogriješio što mi je ostavio na izbor navijanje za klub, recimo to tako. :smile: Recimo da mu je danas malo žao pa to pokušava ispraviti preko moje djece, svojih unuka, ali što se tiče kćerkice tu sam posao obavio da se nisam ni oznojio pa me ona tako pita kako se ono zove klub od dide. :grin: Što se tiče malog, on ima 2 godine, ali željezo se kuje dok je vruće pa tako nosi BBB i nema predaje majicu, a jedva govori, tako da ne bi bilo nismo znali. Stari će dat sve od sebe, ali neće tu bit greške.

Posebno bih spomenuo pokojnog didu, koji me, dok su živjeli u Zagrebu jer su morali bježati za vrijeme rata, vodio na tekme dinama iako je bio hajdukovac. Ne samo to nego sam s njim bio i na prvom derbiju na Maksimiru, 1992. godine. Gledali smo dosta i Zagreb.

Ima nekih likova u kvartu koji su veliki hajdukovci, kao da su rođeni u getu a ne da žive u Zagrebu cijeli život. Sve ok, mogao sam tako i ja završiti, ali ovi kao da žele biti veći katolici od Pape.

Naravno osim dinama uvijek sam navijao i za zg klubove u ostalim sportovima pa je praćenje tekmi doma znalo biti napeto, naravno najnapetije i najvatrenije kad bi se gledao derbi. Danas mi to malo i fali, ja sam ravnodušan prema klubu zbog svih sranja u i oko njega, a stari je isto iznerviran stanjem u hajduku. Znalo je biti i prepucavanja i svega, ali danas je to puno mirnije, on meni veli i pape i dida bili su torcida, ja njemu imao si svoju priliku. :grin: :lol:

Zapravo, kad se okrenem, nikad nisam doživio neki kao normalan dinamo, ali to je za neku drugu priču.