Vremena kad se nedostatak vizije i kvalitete opravdavao dinamovskim golovima, nesrecama, urotama i sta sve vec ne

dinamovski gol - to stvarno postoji

Mislim da je ova tema odlična i šteta što je pala u fazu neaktivnosti. Nadam se da će i drugi forumaši ispričati svoju priču, a probat ću ja ponovno potaknuti sa svojom.
Mislim da je nemoguće dati odgovor na pitanje zašto volim Dinamo kroz desetak rečenica ili kroz jedan poseban događaj.

Kao većini forumaša ovdje i meni je Dinamo ostavljen u nasljeđe. Rođen sam neposredno pred rat i odrastao 600km od Zagreba, okružen Hajdukovcima. Bez obzira na to, dolazim iz obitelji ponosnih Dinamovaca s obje strane "obiteljskog stabla". Jedno od prvih sjećanja mi je igranje u djedovoj radionici u kojoj je na zidu stajao ogroman, izblijedjeli i uokvireni poster Dinamove generacije 1982. Poster je još uvijek u radionici, samo je djed preselio kat iznad zbog godina, ali još uvijek prati svaku Dinamovu tekmu. Oba djeda su mi kao klincu pričala i o Građanskom i kako je već u to vrijeme to bilo pitanje identiteta. (Naravno, ne tim riječima i ne na taj način, ali s protokom godina nekih stvari sam i sam postao svjestan i što su točno značile)

Taman negdje iza rata počelo je lagano objašnjavanje nama klincima što znači Dinamo i da su Hrvatska i Dinamo praktički ista stvar i "da mi svi u obitelji navijamo za Dinamo". Naravno, tad masu toga nisam ni kužio, nisam ni trebao, ali mi je bilo objašnjeno kako stvari stoje i koliko je Dinamo zapravo velik. Zanimljivo, unatoč promjeni imena, u mojoj kući se uvijek govorilo Dinamo. Jednom prilikom, možda sam imao 6 ili 7 godina sam pitao starog "Kada igra Croatia?" Starome se smrklo pred očima, ali mi je kratko objasnio da nije Croatia nego Dinamo s tonom koji ne dopušta daljnje rasprave, već samo žigosanje te informacije u mozak. Inače, stari i njegova ekipa tijekom studiranja u Zagrebu su obišli doslovce cijelu Jugoslaviju prateći Dinamo u malom plavom Golfu 1. Bilo je to deset i više godina prije osnivanja Bad Blue Boysa, ali sam odrastao slušajući neke njegove priče s gostovanja poput one kako su umalo pobrali batine na Marakani na finalu kupa 1982. i slično.

Iz tog razdoblja u najvećem mi je sjećanju grupno gledanje velikih utakmica protiv Newcastlea, Celtica, Atletica, Olympiakosa, Partizana, Porta.. Skupilo bi se i muško i žensko u obitelji, brojni prijatelji, a stari bi veliku televiziju s još većom guzicom izbacio van na terasu psujući signal, a mi bi se svi natiskali kao sardine da ispratimo Plave. Iz tog vremena mi je u najvećem sjećanju ostao Silvio Marić, a kad sam dobio njegov dres nisam ga skidao sa sebe danima. Plavi, s velikim kockicama na kragni, Croatia osiguranje sponzor s grbom Croatie, onaj grb koji je u sebi imao i grb Dinama. I danas mi je lijepo spremljen u ormaru i ostaje jedna od najdražih uspomena na Dinamo općenito.

Vrijeme je prolazilo, Dinamo je igrao toplo-hladno, ali u meni je ljubav prema klubu rasla svakim danom. Vjerujem da je tome jako puno pridonijela i "indoktrinacija" Zagrebom kroz priče starijih, glazbu, ali najviše kroz knjige. Kao klinac upijao sam sve te dječje romane i zagrebačke autore posebice Zvižduk s Bukovca, Koko i duhovi, Ljubav ili smrt... tu je stvorena veza zbog koje Zagreb osjećam svojim iako sam rođen dosta daleko od njega, a Dinamo se savršeno uklapao u taj mindset.

Nažalost, prošlo je puno vremena prije nego što sam doživio svoju prvu utakmicu, ali kad je konačno došla - osjećao sam se kao doma iako nikad prije nisam kročio na Maksimir. Dinamo - Arsenal. Smiraj Kužeovog Dinama, ali mi je kao psu drago što sam uspio pogledati makar jednu tekmu s Trenerom na klupi. Za tekmu je bila ogromna navalija, a stariji buraz i ja smo uspjeli nabaviti karte za istok preko jednog dečka kojeg je buraz znao površno. Osim što sam prvi put u životu vidio autocestu (u to vrijeme je to bila velika stvar), taj osjećaj ulaska na tribinu onim stepenicama ispod istoka neću zaboravit dok sam živ, kao ni izlazak na tribinu i pogled na brutalan Sjever. Cijelo vrijeme tijekom tekme mi je pogled bježao prema tribini, upijao sam tu luđačku buku i znao sam da je to to. Nije bilo važno što smo izgubili, ipak je to bio onaj Arsenal koji je svoju posljednju europsku utakmicu prije Dinama odigrao protiv Barcelone u finalu Lige prvaka par mjeseci prije.

Nakon te tekme sam pokušavao na sve moguće načine ponovno se dočepati Maksimira, a jedna anegdota će mi valjda ostati u sjećanju dok sam živ. Ožujak 2008., u glavnim ulogama ponovno buraz i ja, krenuli na derbi večer prije tekme. Naravno, apsolutno nenaviknuti na promjenjive uvjete (posebno na toj famozonoj autocesti) s ćelavim ljetnim gumama smo se satima probijali kroz mećavu. U par navrata je bilo drž-ne daj, cesta se ne vidi od snijega, od mećave ne vidiš prst pred nosom, a vozimo se 40kmh i manje. Jedan frend s tribine nas je redovito zvao da provjeri do kud smo stigli, a mi kako prođemo neki izlaz, tako tu dionicu autoceste iza nas zatvore za promet. Buraz i ja smo se hrabrili kako će se sve ovo isplatit kad se dočepamo Zagreba, kad maznemo Hajduk... i tako je i bilo. Sve bih ponovio.

Nedugo nakon, konačno sam se i sam dočepao Zagreba upisavši fakultet ovdje. Starci su me skipali za vikend u Zagreb da me pripreme za prvi tjedan faksa. U nedjelju popodne smo se pozdravili, oni krenuli nazad kući, a ja pravac u 11-icu i na stadion. Dinamo - Varteks. Tako sam, ustvari, počevši svoj samački život u Zagrebu prvo bio na Dinamu, a tek poslije na predavanju.

I onda, umjesto svega lijepoga i kulminacije dugogodišnjeg čekanja na priliku da mogu svaki tjedan gledati Dinamo uživo, dočekala me Zona sumraka. Grupa u problemima, brojka na tribini poprilično mala, uz par bljeskova. Sjećam se tekme, recimo, protiv Istre kad nas je valjda na tribini bilo 100. Oni trenuci kad nismo bili sigurni koga ima više na stadionu, vinkovačkih Ultrasa ili nas. Diktatura obitelji Mamić je bila u punom zamahu i svaki put kad bi pomislili "ma ne može gore od ovoga", vrhunski bi se zajebali. Policijska represija baš brutalna, a svoje krštenje imao sam nesretnog 1.5.2010. Stvari koje su se tu događale nisu za javnost, ali nikad neću zaboraviti trenutak kad sam jednog frajera krvavog lica u "rotoru" podigao s poda, a ovaj u bunilu samo ponavlja "No, no, Czech Republic". Jedna od situacija, koja mi se isto urezala u pamćenje, a koja otkriva koliko iracionalna ljubav prema jednom klubu može bit se dogodila za vrijeme bojkota. Odnosno, odvijala se svaki drugi tjedan za vrijeme bojkota. Tad sam živio u jednom stanu blizu stadiona, a svaki put kad bi sjeo na kauč kroz prozor bi sasvim jasno vidio reflektor i njegova svjetla koja neuspješno pokušavaju rasvijetliti kaljužu u kojoj je klub tih godina bio zaglibio. Bojkot sam ispoštovao, a takva šizofrena situacija, za mene, potrajala je sve do "osnivanja" Futsal Dinama koji je u meni probudio nadu da možemo vratiti onaj Dinamo kojeg su generacije ljudi u mojoj obitelji imali priliku vidjeti, a koji je meni, samovoljom jednog čovjeka i njegove obitelji, nasilno oduzet.

S Futsal Dinamom sam proputovao jedan dobar komad Hrvatske, uglavnom s ciljem prikupljanja članstva. Postoje neki trenuci iz manjih mjesta poput Pakraca ili Kotoribe koji se jednostavno ne zaboravljaju, bez obzira koliko to bila ocrtana fraza. Način na koji su nas ti ljudi ugostili, prihvatili kao svoje, kad vidiš koliko im znači Dinamovština... i sad se naježim kad se sjetim.

Međutim, bez obzira na sve, uvijek bih pronašao neko svoje mjesto na tribini. Neki ljudi s kojima sam išao na tekme već odavno ne posjećuju utakmice. Neki su još uvijek tu, neki će vjerojatno biti tu i duže od mene. Neke od njih smatram jako dobrim prijateljima. Svih nas je spojio Dinamo, a to su neke stvari koje ostaju za cijeli život i svakako je Dinamo zaslužan za sve to, u svojim dobrim i lošim stvarima. Tu negdje krije se odgovor na pitanje zašto volim Dinamo. Nije to jedna priča ili jedan događaj. Sve ove anegdote koje sam danas napisao, dio su puno većeg mozaika koji tvori odgovor na to pitanje...

Tako sam, ustvari, počevši svoj samački život u Zagrebu prvo bio na Dinamu, a tek poslije na predavanju. — Mr Blue

Ima ovdje puno dobrih priča, ali priču treba znati i ispričati.. tvoja mi je jedna od boljih, a ovo gore najdraži citat. :)

Zanimljivo, unatoč promjeni imena, u mojoj kući se uvijek govorilo Dinamo. — Mr Blue

Pa zar je netko uopće govorio "Croatia" u svakodnevnom govoru? Stvarno se ne mogu sjetiti da je netko u mom okruženju u bilo kojem trenutku prestao klub zvati "Dinamo".

Oba djeda su mi kao klincu pričala i o Građanskom i kako je već u to vrijeme to bilo pitanje identiteta. — Mr Blue

Na ovom djelu je flyzg zatvorio forum. Kakav Gradjanski itd... I druge zg klubove su ugasili, Dinamo nema veze sa Gradjanskim, sve je vec rekao o tome itd..

Uglavnom nikada nisam cuo da je neciji djed/baba navijao za Hask, Concordiju i da se poistovjetio sa Dinamom, ali za pricu Gradjanski i Dinamo to je vec ucestala prica necijih djedova pa i mojeg. Nazalost to je bila tabu tema u to doba, tocnije zabranjena, pricala se tiho u kutku svojeg doma u 4 zida sa koljena na koljeno, na srecu dozivjeli smo i to, da smo vratili dasak tog Gradjanskog pod stjeg Dinama, na nasu nesrecu biti ce upamceno da je glavata ekipa to kumovala.

Inace super prica, ali od tebe vise ne ocekujem nesto lose

na srecu dozivjeli smo i to, da smo vratili dasak tog Gradjanskog pod stjeg Dinama, na nasu nesrecu biti ce upamceno da je glavata ekipa to kumovala — BluePhone67

To ovisi samo o nama. Da smo htjeli pamtiti (i da nam je to presudno) kakve su nule gasile Građanski i osnivale Dinamo, nikada za njeg ne bismo navijali. Naši su djedovi i očevi Dinamu dali značenje koje je za njih imao i Građanski.

Tako bismo, po meni, trebali i s GNK-om. U inat seljaku koji je, ironično, dodao taj prefiks, usvojit ga kao svoga, oprati od "kuma" i učiniti od njega ono što nama znači - poveznicu s prošlošću našeg kluba.

Necu trolat ovu temu, jer ima tema gdje bi se trebalo pisati, ali bi samo jos htio skrenut pozornost oko Gradjanskog i bas vracanja imena crno na bijelo, sto nas cesto zbunjuje, prvi koji je stavio Gradjanski nije ZM i njegovi psici, vec puno prije u 91 godini kada smo se zvali Hask-Gradjanski, a kasnije i Croatia koji je ujednio Hask/Dinamo i Gradjanski. Cisto da se i toga dotaknem.

Heheh, hvala! Kad budem u prilici iskopat ću tu ulaznicu pa zalijepim. Čuvam ih sve u foto-albumu.

Pa vjerujem kako je i takvih ljudi bilo. Nije ime Croatia palo s neba, ljudi su na nekoj skupštini potvrdili to ime i nastavili klub zvati tim imenom. I takvi ljudi imaju obitelji i prijatelje koji su gurali neku svoju agendu. I nedavni događaji u klubu ukazuju na to da mnogi neće prezati ni pred čim kako bi ostvarili neke svoje partikularne interese.
Doduše, ja sam u svojoj priči s tom rečenicom više htio istaknuti kako je ime Dinamo ostalo ukorjenjeno u obitelji bez obzira na sve društveno-političke prilike koje su se tada događale. :smile:

O Građanskom neki drugi put, kad uhvatim malo vremena! :)

Većina vas ima jako dugu i duboku povezanost s klubom, ali to me neće demotivirati da ne ispričam svoju priču.

Nakon nekoliko godina preskakivanja između različitih obaveza (nevezano uz temu), našao sam se u trenutku gdje sam htio probati nešto novo, nešto što bi mi bilo fora, a u isto vrijeme da nađem vremena da se družim s ljudima koje znam.

I tako, jednog dana dođe meni frend i pita me; "E, hoćeš ić s nama na tekmu?"
Ja sam u to vrijeme pratio samo repku, HNL me više manje nije zanimao, jer se nisam htio još s tim baviti. Ja sam kad je došlo do nogometa, uvijek sam bio klinac sa strane koji je igrao za neki mali gušt i nije me faziralo uopće kako je završavalo u hrvatskom nogometu, tko je bio pobjednik lige, tko je koga zeznuo, itd. Bio sam u tolikom neznanju da ako si me pitao prije 2 godine; "Ajd mi reci barem jednog igrača iz HNLa", ja bi ti se nasmijao i rekao "Daj.." da ne nastavim. Uglavnom, rekao sam frendu "Ajd, budem došao, vidimo se ispred tribine, nema problema."

Ta tekma je bila Dinamo-Benfica, pokret momčadi za Ligu prvaka prošle sezone koja je i ujedno bila moja prva posjeta unutar stadiona.
Tog dana se sjećam samo dolaskom na tribine, ta užarena emocija među ljudima, vidiš ih da su svi nestrpljivi, čekaju taj prvi zvižduk. Nađem se s frendom i sa još dvojicom tamo, vidiš i njih da su u euforiji.
Kada je penal od Petkovića pao, ja sam se u tom trenutku osjećao pozvanim da budem tamo, da vidim kako taj klub napreduje, kako da uspijeva. Pucao sam od radosti i sreće. Meni je taj klub zadnjih nekoliko godina bio samo bezvezno ime, no od tog trenutka, vidio sam nova vrata, i ušao sam u njih svom snagom i voljom.
Poslije tekme, išli smo kod Ali Kebabe malo na odmor, no još uvijek smo pričali o tekmi u autu. Nikad se nisam osjećao tako ponosnim i dignutim, bilo je to toliko iznenađenje. Pogled majke kad sam došao doma mi je sve rekao :lol:

No, od te tekme sam se sve više i više počeo uključivati, i vidio sam potencijal i da druge ljude povučem sa sobom, ljude koji su bili poput mene, ljude s izgovorima koji ste vi i više nego dosta puta čuli. Ne planiram odustati još neko vrijeme, i nadam se da će ostati tako.

Imam mlađeg buraza koji ima istu ako ne i višu razinu energije od mene, i njega pokušavam podučiti nekim stvarima, ali prije svega da mu pomažem u onome što on voli i želi radit. U isto vrijeme imam roditelje koji me podržavaju u skoro svemu što radim vezano uz ovo, ali me u isto vrijeme uče još puno stvari.

To je otprilike kratak dio moje priče, ako imate nekakva pitanja, ili trebate neko detaljnije objašnjenje, slobodno me pitajte.

Čovjek po čovjek.
Nek si ti nama došao i ostani nam što duže.
Lijepo je vidjeti da ima ljudi koji su se i sada navukli na ovaj klub.

Dugo htio ostaviti svoj upis ovdje pa evo. Meni je nekako Dinamo uvihek bio u DNA al mi je prvo sjecanje s 4 i pol godine dosta tuzno. Noc prije uzvratne tekme s Partizanom mi je umro djed, na njegovom bdjenju se pustala utakmica, al ja sam bio u sobi u suzama. Velika mi je zalost da nikada nije vidio tu utakmicu, mirnu reintegraciju Hrvatske i SP '98. Bio je dobar covjek i veliki navijac Dinama i znam da bi mu to sve ispunoli srce radoscu i ponosom. To je prenio na mog oca a on na mene. Nakon toga prakticki nemam sjecanje vezano uz Dinamo koje nije vezano i uz mog oca. Imamo tradiciju gledanja tekmi skupa kad god je to moguce i nadam se da bude stajala jos godinama i godinama. Dinamo nam je jednostavno uvijek bio u krvi i mislim da nisam ni imao ni izbora nego da budem dinamovac.

Dugo vremena nije nitko ništa napisao pa da je malo aktiviram... Odlični upisi, odvojio sam pola sata i popravio si večer čitajući.

Ja volim dinamo jos od malih nogu, ne sjecam se kak je pocela ljubav prema klubu al znam da sam oduvijek za dinamo. To je bilo posebno tesko u djetinstvu jer su mi buraz i tata veliki hajdukovci i uvijek su me pokusavali nagovoriti da se preobratim pa da bude cijela obitelj za hajduk. Pogotovo je to bilo jako izrazeno dok smo bili u ligi za bedaka. Onda su bile rijeci 'kaj bus za tak slabi klub', 'dinamo ti je u ligi za opstanak, hajduk je prvak' 'navijaj za prvaka' itd itd. Kak sam bil klinac nisam vise znal kaj reci pa sam sam im rekao da vise nisam za dinamo ali nisam ni za hajduk. To je bilo jako tesko drzati u sebi. Uvijek kad bi skupa gledali tekme drzao sam to u sebi. Nisam se veselio golovima dinama. Da mi je ova pamet sada glavom bih najrađe lupil v zid. Nebi se ustrucavao niti jedan jedini gol. Kad bi bile utakmice u isto vrijeme uvijek bi gledali hajduk, kad bi bile u razlicito vrijeme gledalo bi se sve samo ne dinamo pa sam onda morao na radiju slusati prijenos. I dalje sam sve drzao u sebi i za sebe. Niko nije znao za moju ljubav prema dinamu. Vrhunac doživljavam na poljudu. Isli smo na jedan derbi hajduk-dinamo. Bili smo na istoku (eto dokaz da ima dinamovaca medu domacim navijacama na poljudu). To je bila ona tekma di su oni poveli i ibanez je u nadoknadi prvog poluvremena zabil za 1:1 i tak je ostalo. Svi oko mene zvižde, vrijeđaju svakog dinamovca a ja u sebi skacem i urlam od srece. Moj najtezi navijački dan. I tako su prolazile godine moje tajne ljubavi prema dinamu. Sve do fakulteta cak, kad sam dosao u Zagreb na faks preporodio sam se. Necu lagati, nisam bio na svakoj tekmi jer se svi mozemo sloziti da nikome nije lijepo sam ici na tekmu pogotovo u novom gradu i novoj sredini di ne poznas nikoga. A ja sam na svaku isao sam. Cak sam lagao svojima da idem s frendom s faksa da se mama ne brine. Od lige prvaka juniora do prvenstva i kup utakmica seniora. Na ligu prvaka nisam isao zbog financija. I evo danas sam ponosni veliki dinamovac u hajdukovoj obitelji. Prvo deda, onda tata i sad brat su hajdukovci. I opet sam vodim borbu za dinamo protiv njih kad pricamo o nasem nogometu. Ali nije mi tesko ni najmanje. Pogotovo dok vidim kolko se oni muce s dinamom i dinamovcima.

Zapamti onu “ti se nemaš sramit kaj”
@bbb medimurje