Lokacija: Osnovna škola na Tuškancu. Spomen ploča je postavljena još u 4.mjesecu i od tad ju planiram poslikat i postavit ovdje i evo tek sam danas to odradio haha

Malo kompliciram, ali eto.

Klub je osnovan pod nazivom Prvi hrvatski građanski športski klub, a ime Građanski je došlo nešto kasnije.

Prvi službeni susret s bečkim Rapidom dogodio se u jesen 1971. godine u 2. kolu Kupa Uefe. Nakon zagrebačkih 2:2 u uzvratu je u Beču bilo 0:0 i zeleni su prošli dalje zahvaljujući golovima u gostima.

Međutim, međusobni susreti ovih dviju momčadi sežu još dublje u povijest.

Prvi takav odigran je u svibnju 1920. godine kad je u poslijeratno vrijeme, nimalno zahvalno za život, a kamo li za nogomet, Građanski bio bečki gost.

Domaćini su slavili s minimalnih 3:2, a u spomenici kluba iz 1938. ostalo je zapisano:

„Internacionalni saobraćaj bio je dosta skučen. Bojkot centralnih vlasti bio je još uvijek na snazi i igranje s bečkim i peštanskim klubovima stoga nemoguće. Gradjanski kao prvi evropski klub probija bojkot i odlazi u Beč, da odmjeri snagu s tadanjim divom, Rapidom. Gradjanski ulazi dakle u historiju nogometa kao prvi nosilac ideje mira i visokog etičkog shvaćanja o svrsi i cilju sporta.“

Za novi susret čekalo se sve 1936. godine kad pod vodstvom Martona Bukovija u Zagrebu Rapid pada s nevjerovatnih 4:1 za Purgere.
Momčad zelenih u to je vrijeme bila okosnica austrijske reprezentacije, takozvanog Wunderteama Huga Meisla.

Godine 1951. Rapid je doputovao u Zagreb predvođen reprezentativcima golmanom Zemanom, pomagačem Hanapijem, napadačima braćom Korner, Probstom i drugim majstorima poslijeratnog austrijskog wunderteama. Dinamo se pojačao Zlatkom Čajkovskim. Kako je Franjo Wolfl opet imao jedan od svojih velikih dana, Rapid je senzacionalno deklasiran s velikih 6:2!

Još jedan prijateljski susret odigran je u listopadu 1984. godine u kojem su ponovno zeleni deklasirani s još snažnijih 5:1

Ma ne kompliciraš, u pravu si. A gle, ako nis drugo ovi jazavci iz kluba su se barem malo potrudili sačuvat povijest postavljanjem ove spomen ploče, pa ajde mozemo preć preko toga, nije neka velika greška...

Iz Jutarnjeg, listopad 1924, s otvorenja stadiona Građanskog, sliku sam uploadao na ibb, ovdje je link ali mi ne uspijeva staviti sliku na forum

ibb.co/5K3RYNx

Evo je

Prvi i drugi odlomak

Koji put se osjećam kao Teletubbies, nisam uspio sliku stavit na forum, a trudio sam se, uff. Thnx, @superhik. Nema kompletnog govora S. Radića ali zanimljivo je što je rekao za riječ "sportsman".

Imam još koju sliku, vijest na dan otvorenja, sa rasporedom svečanosti i skicom stadiona koju je nacrtao Ivo Tijardović...

:smile: Ovi ImgBB linkovi koje dobiješ u browseru nisu optimizirani za forume pa moraš na tom linku napraviti desni klik na sliku i Copy image adress pa ti da link koji je optimiziran za forume. Tipa ovo https://i.ibb.co/Stq6t60/jutarnji-gradjanski-2.jpg

Super, budem onda probao danas staviti i ostatak slika...

Evo i najava otvaranja

Evo nešto za čitanje u ovo kišno poslijepodne.

Legendarni golman mračne prošlosti, ali i herojstva koje ga je umalo stajalo glave.

Franjo Glaser rođen je u Osijeku 7. siječnja 1913. godine. Njegov put do, u jednom trenutku deset najboljih vratara svijeta, mogao bi poslužiti kao odlična priča za scenarij nekog hollywoodskog filma.
U svakom slučaju, fizičke predispozicije potencijalnog glumca koji bi obilježio njegov lik svakako bi trebale biti jedna od prednosti na kastingu pošto su Franji često tepali da je zgodan baš poput heroja iz crno bijelih filmova za kojima su uzdisale žene od Sarajeva do Zagreba.

I baš u Sarajevu počinje njegova nogometna i životna priča. U rodnom Osijeku proveo je samo prva četiri dana svog života, pa mu se često kao mjesto rođenja umjesto ovog slavnog slavonskog grada ipak piše Sarajevo.

S 14 godina počinje braniti za Radnički klub Hajduk iz Sarajeva, a u Osijek se pak vraća 1931. godine gdje nastupa za tamošnju Slaviju, da bi dvije godine kasnije prešao u beogradski BSK.

O dolasku u ovaj beogradski klub sam Glaser je rekao:

“Njihov ‘tehniko’ Kika Popović me je vidio na jednoj utakmici i istu večer odveo u Beograd. A oni su već imali tri golmana: Gazzari, Matić i Gligorijević.

Dva mjeseca nisam dobio priliku u klubu, ali zato sam nastupio za reprezentaciju. Kako? Bio sam rezerva Matiću pa sam ljutit otišao među gledatelje. Turci do poluvremena vode 2:0, a onda strka, traže me sa svih strana. U nastavku smo iz dva moja ispucavanja napadačima zabili golove za 2:2, da bi na kraju i pobijedili. Moraš znati braniti, ali moraš imati i sreće.

Zatim BSK igra u Milanu protiv Ambrosiane-Internazionalea. Do poluvremena je već 5:0 za njih. Gazzari na golu ima loš dan. Odjednom mi govore da se svlačim, a trener Simić mi kaže: ‘Ovo ti je prilika, budeš li dobar, ostaješ na golu.’
Pepino Meazza s druge strane... Puca u rašlje, ja obranim, puca nisko, ja obranim... Na kraju smo izgubili 6:1, a gol smo zabili na moje ispucavanje. Više nisam bio rezerva...”

Međutim, ova priča mogla je potpuno drugačije završiti. Naime, Glaser je bio na probi u zagrebačkoj Concordiji, a ona ga je pak izgubila zbog mizernih pet banki.

“Concordia je igrala s praškom Slavijom, jednog zimskog, snježnog dana. Pražani su već na poluvremenu vodili 4:0. Demić na golu Concordije slab, svi su gledali u mene i ja sam istrčao.
Poslije utakmice dijelile su se premije. Concordia je već tada, prva u Zagrebu, plaćala 100 dinara. Dobra večera za dvoje u Esplanadi nije koštala više od trideset dinara.
Novac je kružio, premija pedesetača. Zvonki srebrenjak, od čovjeka do čovjeka, od igrača do igrača. Ja nisam dobio ništa. Braco Babić je vidio moju tugu. I, pitao je Cuvaja: ‘A malom…’ ? Gospodin Cuvaj, na svoj način, odrješit, odbio me je energično: ‘A kaj, šmrklivcu, novci…!” Istina, ja sam tada bio jedva sedamnaest. Ali, suze mi nije mogao nitko vratiti. Plakao sam. Bio sam balo. Osjetljiv.”

Na toj utakmici vidio ga je tehniko BSK Kika Popović i odveo ga u ovaj beogradski klub.

Ali u ljeto 1936. dogodit će se ono što će obilježiti Franjin život.



Nekoliko igrača BSK, među kojima i Glaser, odlučili su osvježenje potražiti na rijeci. Nikada nije točno razjašnjeno s kojom šalom je to član tehničkog osoblja, tada sedamnaestogodišnjak Radomir Stokić, uvrijedio Glasera koji ga je u naletu bijesa gurnuo u rijeku.
Stokić je bio neplivač i ubrzo je nestao pod površinom vode gdje se na kraju krajeva i ugasio njegov život.
Glaser navodno nije pokazao pretjerane znakove kajanja, štoviše, igračima je priznao da ga je gurnuo u vodu i to popratio riječima: “Ne brinite se, isplivat će negdje.”

I kao da se nije ništa pretjerano važno dogodilo, Franjo Glaser sljedećeg dana otputovao je u Novi Sad na prijateljsku utakmicu, ali ubrzo biva uhapšen zbog ubojstva.

Na suđenju mu je izrečena dvogodišnja zatvorska kazna koju je mogao i izbjeći da je tijekom suđenja pokazao znakove kajanja. Navodno je i presudu dočekao s osmijehom na licu.

Kasnije su ovo suđenje uspoređivali s onim iz romana “Stranac” Alberta Camusa (inače nekad perspektivnog vratara alžirskog Racinga) koje je izašlo šest godina nakon ovog beogradskog suđenja, a u kojem glavni lik Meursault na pitanje zašto je ubio osobu zbog koje mu se sudi hladnokrvno odgovara - “zbog sunca”.

Franjo Glaser uspio je dogovoriti izdržavanje kazne u Hrvatskoj, a iz zatvora je ubrzo pušten ne odradivši cijelu kaznu.

Nakon izlaska iz zatvora, oko njegovog dolaska u Građanski stvorena je velika “pompa.” Franjo je već glasio kao najbolji golman Jugoslavije, ali istodobno i kao osuđenik za ubojstvo, a Građanski mu je ponudio stan i 30.000 dinara da ga uredi po svojoj volji, što je za ono vrijeme bila i više nego dobra prilika.

Međutim, novac nije sigurno bila jedina stvar zbog koje se Glaser odlučio na ovaj potez. Građanski je za stvaranje najjače momčadi prvenstva imao cijeli plan.

“Vodili smo tada s BSK-om beskompromisnu borbu i na igralištu i izvan igrališta. S obzirom na to da sam bio jedan od sudionika te borbe, mogu reći, da je ona bila teška i preteška. BSK je imao upravu nogometnog saveza u svojim rukama, i vrlo jaku momčad, zasigurno europske vrijednosti. Na jednoj sjednici upravnog odbora Građanskog prostorije tajništva tada su imali u Ilici, blizu sadašnjeg Britanskog trga. Ideja je dugo sazrijevala, a tada je i pala dvostruka odluka. ‘Ovako se dalje ne može. Ako želimo, a to svakako želimo’, govorio je predsjednik kluba, ‘naslov prvaka vratiti u Zagreb, onda moramo vratiti Franju Glasera u Zagreb i osigurati novce za troškove stranih sudaca.’ “ rekao je dr. Jerko Šimić.

Jednodušno su prihvaćena oba prijedloga. Građanski je imao tada, kao i redovito do tada, reprezentativne vratare. Tako da dva vrsna vratara nisu nam bila potrebna. Međutim, glavno je da naš najveći suparnik BSK – nema Glasera. Jer dok god bude imao takvog vratara, bit će prvak!

U Zagreb je doputovalo i cijelo izaslanstvo BSK koje je željelo spriječiti Glaserov dolazak, ali Franjo je svoju odluku već donio.



Početkom 1937. bile su dogovorene dvije utakmice s velikim Juventusom, prva u Beogradu, a druga u Zagrebu. Zanimljivo, bila je to prva utakmica između Građanskog i nekog talijanskog kluba nakon punih deset godina. Sportski su odnosi, naime, bili prekinuti jer je na utakmici između Juventusa i Građanskog izbila velika tučnjava u kojoj je bilo i šaka i krvi.

Utakmica u Beogradu bila je utakmica pomirenja. Uglavnom, Glaser je debitirao baš protiv Juventusa, Građanski je slavio 1:0, a onda je uslijedio uzvrat u Zagrebu. O tome kako je Glaser branio u tom uzvratu svjedočio je legendarni Milan Antolković:

“Talijani su tog poslijepodneva igrali fenomenalno, mi na terenu nismo ni postojali. Ni Jazbinšek, ni Kokotović, a ni ja... Tu je utakmicu igrao samo jedan čovjek, samo Franjo Glaser. Sam protiv svih, sam protiv Juventusa. Franjo je branio sve, s metra, s tri, s pet, s dvadeset. Po zraku, po zemlji, to je bilo nevjerojatno za gledanje.

Talijani su čupali kosu, dolazili i dodirivali Glasera kako bi se uvjerili da je doista čovjek. U jednoj situaciji njihov centarfor Borel krenuo je sam na Franju, ovaj je istrčao izvan kaznenog prostora i Borel ga je zaobišao i krenuo prema praznim vratima. Već je slavio gol, kad se Franjo ukazao i munjevito obranio loptu koja je išla u gol. Talijane je taj gol toliko slomio da više nisu bili u stanju ništa odigrati, pa smo mi živnuli i zabili im tri gola. Hej, završilo je 3:0 za nas, a trebalo je biti 10:0 za njih. Čudo jedno. Glaser - Juventus 3:0, to je bio stvarni naslov s te utakmice. Sve je napravio, uplašio ih, uništio i slomio, a mi na terenu smo samo završili posao.”

Glaser je u Građanskom ostao sve do kraja drugog svjetskog rata kad prelazi u beogradski Partizan.

Inače, bio je jako dobar prijatelj zagrebačkog židova Davida Weissa koji je bio športski novinar i menadžer koji je Građanskom osigurao englesku turneju 1936. godine.
Glaser je činio sve da Weiss i njegova obitelj ne završe kao žrtve antisemitske politike.
Kako je kasnije opisano u časopisu Ha-Kol, glasilu židovske zajednice u Hrvatskoj, Glaser je potajno sklonio Weissa i njegovu suprugu u stan u vlasništvu Građanskog, u zgradi u Boškovićevoj ulici. Tamo su se skrivali gotovo tri godine. Nakon što se jednom zgodom David Weiss neoprezno prošetao gradom, a susjedi su ga uočili, Glaser je uz pomoć trenera Bukovija pronašao novo sklonište za svoje židovske prijatelje. Sakrili su ih u potkrovlje jedne zgrade u Kupskoj ulici, nedaleko od igrališta Građanskog.

Predsjednik Građanskog za vrijeme NDH, Slavko Prevendar navodno je saznao s ovo, ali je odlučio šutjeti. Jednom prilikom Glaseru je rekao: “Franjo, ja sve znam, ali ništa ne vidim!”

Inače, Glaser je za Hrvatsku reprezentaciju branio 11 puta.

Nakon igračke karijere posvetio se onoj trenerskoj. Bio je trener u beogradskom Partizanu, splitskom Mornaru, zagrebačkom Dinamu, mostarskom Veležu, banjalučkom Borcu, Rudaru iz Breze, Bratstvu iz Novog Travnika, Osijeku (pod ondašnjim imenom Proleter), Slogi iz Doboja, Rijeci (pod ondašnjim imenom Kvarner), zagrebačkoj Trešnjevci, te u austrijskom Klagenfurtu (u Kapfenbergu), Zagrebu i Ljubljani.

Od srpnja 1948. do siječnja 1949. godine tako je vodio i Dinamo. Uoči utakmice s Wiener Sport-klubom, Glaser je procijenio da je vratar Arneri u slabijoj formi pa je među vratnice postavio Zlatka Golca. Uprava Dinama tome se protivila, no Glaser je ostao dosljedan. Plavi su pobijedili Austrijance s 3:0, a Golac je čak obranio i jedanaesterac.

Sljedećeg dana Glaser se morao javiti tadašnjem članu uprave Dinama Vitomiru Sunku, a ovaj mu je – uručio otkaz. Glaser je tako Dinamo vodio u samo 13 utakmica, a na klupi ga je naslijedio Bruno Knežević.

Nakon trenerske karijere, svoje umirovljeničke dane provodio je u Zagrebu. Često su mu znali tepati da je unatoč godinama još uvijek mladić. Viđali su ga ili u joggingu ili na teniskim terenima. U javnost ga je početkom devedesetih ponovno “gurnuo” Zvonimir Magdić, legendarni novinar “Sportskih”. Već je bilo odlučeno da se ime Dinamo mijenja, Glaser je Magdiću pitanje oko imena odgovorio:

“Vidite, pitaju me toliki, znani i neznani: Koje ime Dinamu? Ja im bez pardona velim: Građanski. Zašto? Zbog velikog imena, zbog tolikih sjajnih igrača, zbog visoke popularnosti. U tome mu nije bilo ravna. I neka nitko ne misli da je Građanski zaboravljen. I ne samo u nas. I u Europi. I u Engleskoj.”

Franjo Glaser umro je u 1. ožujka 2003. godine u 93. godini života u Zagrebu.

Marijan Vlak prvi je put stao između Dinamovih vratnica na ligaškoj utakmici protiv Olimpije 10. listopada 1974. godine. Točno 13 dana prije nego će navršiti 19. godina.

Zabilježio je ukupno 109 nastupa za Purgere, a bio je i član legendarne generacije ‘82. Ovom povijesnom uspjehu dodao je i Kup Jugoslavije 1983. godine.
Karijeru je nakon Dinama završio u sisačkoj Segesti 1988.

Novije generacije Dinamovih navijača pamte ga po ulozi Dinamovog trenera na čiju klupu se vračao čak četiri puta.

Prvijenac na Dinamovoj klupi bilježi 1997. godine, nakon što je na klupi naslijedio Otta Barića, te je vodio Dinamo u pobjedi od 5:0 protiv beogradskog Partizana. No, već iduće sezone je smijenjen.
Vraća se 1999. godine, ali je ponovno maknut nakon samo jedne sezone, te biva vraćen na nju 2002.
Po četvrti put pak sjeda na Dinamovu klupu, ali ovaj put kao pomoćnik Branka Ivankovića kojeg je na kraju i zamijenio 2008. godine.
Bio je to ujedno i njegov posljednji trenerski pothvat s Dinamom.

Gospodine Vlak, sretan rođendan.

Na danasnji dan 2009.godine.

Na danasnji dan 2009.godine.

To ti je 2008.g...
Dinamo - NEC Nijemegen 3:2
Inače tu tekmu smo gubili 2:1 pa skoro do kraja, a u to vrijeme po već dobro znanom scenariju se ocekivao poraz, kad ono tam vec pred sam kraj zabijamo 2 komada za preokret haha