kako divan dres

Meni su vjerojatno najdraži zato što su to sigurno i prvi Dinamovi dresovi koje sam vidio ikad. I dan danas ga se odmah sjetim kad vidim staru sliku buraza kao klinca s neke plaže na moru kako ga nosi.

"Ja sam Slaven Zambata. Bio sam na pripremama s mladom momčadi Hajduka, a najveća želja mi je igrati za Dinamo" - rekao je s vrata Dinamovog tajništva jedan osamnaestogodišnjak. Kasnije će se uspostaviti da je taj dječak nestao iz vlaka koji se vraćao s priprema mlade momčadi Hajduka iz San Rema.

A veliki plavi 9, Slaven Zambata danas bi proslavio svoj 82. rođendan.

U Dinamo je došao 1959. iz Sinjskog Junaka, a da će “mali biti nešto posebno” znalo se već u drugoj utakmici nakon njegovog debija, protiv Hajduka u kupu, kad je svojim golom prvijencom odlučio utakmicu.

A bit će tih i takvih golova da ih ni sam Zambi neće moći zapamtiti. Ipak, broj je stao na 264 u 397 nastupa.

Nije treba dugo čekati da mu ruku počne krasiti kapetanska traka, a s Purgerima je dizao kante trofeja Kupa maršala Tita (1963, 1965. i 1969) i onu najslađu - Kup velesajamskih gradova ‘67.
Onim Dinamovim dodao je i 31 utakmicu i 21 pogodak za najbolju selekciju Jugoslavije.
Za Jugoslaviju je debitirao 16. rujna 1962. godine u susretu protiv DR Njemačke (2:2), a posljednji put zaigrao 1968. godine protiv Španjolske (0:0) u Beogradu.

Kao kapetan reprezentacije sudjelovao je i na Olimpijskim igrama 1964. u Japanu.

Na terenu i izvan njega - gospodin. Završio je Pravni fakultet, Višu trenersku i Ugostiteljsku školu, bio je vlasnik kafića u Zagrebu.
"Zagreb me zarobio, tu sam više od četvrt stoljeća. Tko jednom zagrize zagrebački asfalt, taj ga više ne pušta" rekao je jednom prilikom.
Od Dinama i Zagreba zauvijek se oprostio 29.listopada 2020. godine.

Željko Perušić rođen je 1936. godine, a na Dinamova vrata je zakucao je kao rani dvadesetogodišnjak.

U dresu Purgera odigrao je 294 utakmice uz 23 postignuta pogotka, a nakon samo dvije sezone provedene u Dinamu, 1960. godine proglašen je najboljim nogometašem Jugoslavije.

Ipak, najviše se pamti njegov i Lamzin “bijeg” 1964. u Njemačku bez dozvole tadašnjega nogometnog Saveza i bez znanja kluba. Lamza se ubrzo vratio na Maksimir, Perušić je ostao preko granice i o svemu progovorio tek godinama kasnije:

“Godine 1960., kada je Jugoslavija osvojila zlatnu olimpijsku medalju u nogometu u Rimu, bio sam izabran za nogometaša godine. I bio sam sportaš Jugoslavije broj dva, iza košarkaša Radivoja Koraća.
No, iz nekih razloga tadašnji izbornik Lovrić nije me uvrstio na popis za SP u Čileu.
Bio sam duboko uvrijeđen, kao i činjenicom da me ni u Dinamu nisu naročito cijenili.
I dok su drugi igrači na treninge dolazili u sportskim automobilima, ja sam dolazio - tramvajem.
Nisam želio izdati Dinamov puk, nisam želio ni u Hajduk, ni u Zvezdu, pa sam odlučio pobjeći u Njemačku.”

Zaigrao je za München 1860 i osvojio naslov prvaka 1966. godine što je ujedno i jedini naslov münhenskih „lavova“.

Nakon pet godina provedenih u Münchenu prešao je u Sankt Gallen gdje je bio igrač i trener, a u tom je gradu ostao živjeti i nakon karijere.

U njemu je i umro na današnji dan, 28.09. 2017.

Pazi potpis. Fenerbahce-Gradjanski u Carigradu. :love:

Iz knjige Amiga Legende zagrebačkog nogometa.

Branko Stina Stinčić rođen je u Zagrebu 1922. godine. Igrao je zagrebačku Trešnjevku (1942–45), splitski Mornar (1945) i Hajduk (1946–50), a u Dinamo dolazi 1950. godine i ostaje sve do 1954. osvojivši kup 1951.
Za Purgere je ukupno odigrao 60 utakmica.

Iako je bio cijenjen kao nekadašnji igrač Hajduka, ipak je kao rođeni Zagrepčanin ljubav prema Dinamu usadio svome sinu Željku Stinčiću koji će također kao vratar postati jedna od legendi Dinama.

Stina je umro na današnji dan, 11.10.2001. u Zagrebu.

1936.

Tomislav Rukavina rođen je na današnji dan 1974. godine.

Za plave je debitirao 18. veljače 1996. godine u visokoj 5:1 pobjedi protiv zaprešičkog Inkera.
S Dinamom je do 1999. godine osvojio pet naslova prvaka i dva puta podigao Rabuzinovo sunce.

Odigrao je ukupno 118 utakmica, upisavši pritom i 9 pogodaka.
Možda se najviše pamti onaj u Ligi prvaka kad su Purgeri odnijeli domaću pobjedu nad Portom 3:1

Iz Dinama odlazi u Veneziu, a 2003. godine prelazi u splitski Hajduk. Tamo se zadržao sve do 2005. kad ujedno i završava svoju igračku karijeru.

Od 2009. od 2013. vršio je dužnost pomočnog trenera Dinama.

Marko Rajković kapetansku traku Građanskog zaslužio je svojom bespoštednom borbom.

Daleko od toga da mu je igra bila negledljiva. Ma ne, ona je često bila “bečki valcer”, ali kad se trebalo postaviti na protivnika, Rajković je bio nepremostiva prepreka.
Iz istog razloga bio je i ljubimac istoka Koturaške.
Bio je plećat, šijat, stabilan, uporan, težak, brz i jak. Igrao je najviše u paru s Huglom i kasnije s Bivecom. Od 1928. do 1937. odigrao je ukupno 158 službenih utakmica za Purgere.

Osim na terenu bio je vođa i primjer kako kapetan mora postaviti svoja leđa za obranu kluba i izvan njega. Posebno u teškim trenutcima kao što su za Građanski bila ona početkom 1930-ih.

S borbom je živio na terenu i izvan njega, a u borbi je i ugasio svoj život.
Na današnji dan, 15.10.1941. kao vojnik Hrvatske legije, član 369. pojačane hrvatske pukovnije u ukrajinskom gradu Černavka kraj Poltave.

Marko Rajković na slici treći s lijeva u pobjedničkoj momčadi nad Liverpoolom 17. 5. 1936.
(S lijeva na desno: Pogačnik, Urch, Rajković, Antolković, Lešnik, Hügl, Medarić, Pleše, Jazbinšek, Kokotović, Kovačević)




Na slici: Rajković kao kapetan Građanskog 26. svibnja 1935. predaje cvijeće kapetanu Hajduka Leu Lemešiću. U toj utakmici Građanski odnosi pobjedu s 5:1

Još jedan u nizu igrača Građanskog koji je sudjelovao u ratu ili poginuo... Zna li neko možda cijeli popis igrača koji su na bilo koji način sudjelovali u ratu?

Rajković je 1937. prešao u Trnjanski športski klub Derby, pa tehnički nije otišao u rat kao igrač Građanskog, međutim od bivših igrača, Emila Peršku i Bracu Babića su ubili partizani ulaskom u Zagreb.

O ostalim ključnim djelatnicima znam samo ovo:

Slavko Torbar - predsjednik Građanskog od 1937. do 1941. istaknuti HSS-ovac koji je u vladi Cvetković-Maček bio ministar pošta i brzojava, a u vezi s pučem Lorković-Vokić u rujnu 1944. uhićen i zatočen, pa nakon toga emigrirao u Argentinu.

Dr. Fedor Čačić, predsjednik Građanskog 1911 kad se Građanski raskolio na dvije opcije, vojni sud u Zagrebu osudio na smrt u kolovozu 1945.

Golman Franjo Šoštarić je recimo bio vojni pilot. I na Istočnom frontu.

Kaj nije Šoštarić poslije rata prešao u Partizan?

Je

Profesionalac.