Na današnji dan 1979. napustio nas je legendarni Franjo Vanča Žlof, čovjek kroz čije su ruke doslovno prošle generacije Građanskog i Dinama.

Tatek, kako su ga od milja zvali, svoju sportsku ljubav iskazivao je kroz biciklizam, atletiku i nogomet.
Prst sudbine ipak ga je usmjerio najviše u nogomet kojeg je pikao na zagrebačkom lešu. I to 1913. godine kad je Građanski bio u potrazi za lijevim krilom.

„Sjećam se, kao da je jučer bilo. Moj prvi nastup za Građanski bio je na prijateljskoj utakmici protiv Ilirije u Ljubljani (3:2). Pravi amaterizam vladao je tada u Građanskom. Kao premiju za pobjedu brijački obrtnik Vidić platio je igračima gulaš.“

Iako je Franjo igrao, većinom kao rezerva za Purgere sve do 1927., sportska javnost ga ipak više pamti kao masera Građanskog i Dinama od 1939. do 1964. godine.

Dinamo je svoj prvi nastup u europskim natjecanjima, i to u Kupu prvaka, odigrao 10. rujna 1958. godine.

Još uvijek pod dojmom osvojenog naslova prvaka Jugoslavije., plavi su na Maksimiru dočekali prvaka Čehoslovačke, momčad praške Dukle.

“Kad sam bil mlad, Mitteleuropa bila je snažna u nogometu. Prag, Beč, Budimpešta… Srednja Europa bila je tad bolja čak i od Engleza. Dukla je bila snažna momčad, klub čehoslovačke vojske. Također, bio je to početak jedne sjajne generacije u Čehoslovačkoj, ne znam dal' ljudi znaju ta imena kao Masopust, Novak, Borovička… Ta reprezentacija je zbilja bila jedna jaka momčad, koja je svoj vrhunac dostigla 1962. u finalu SP. Nas su tad u polufinalu pobijedili s 3:1, a protiv Brazila u finalu izgubili su na knap.” rekao je sudionik ove utakmice Željko Matuš

Dakle neugodni gosti s velikim iskustvom, u svojim redovima imali su nekoliko reprezentativaca od kojih su se najviše isticali Borovička i Brumovsky, dva razorna napadača.

Ovaj prvi dovodi goste u vodstvo u 31. minuti utakmice, a drugi povisuje na 0:2 u 51.
Obraz Dinama spašava Luka Lipošinović dvama pogocima u 70., odnosno 73. minuti.

U uzvratnu Purgeri su puno bolje odigrali te se pokazali kao nimalo lak protivnik, ali nažalost nisu imali naklonost sreće te su svoje prvo natjecanje napustili poraženi s 2:1

Evo, baš jučer naletim na jedan tragičan događaj koji se dogodio 8.9. 1963. na utakmici OFK Beograd - Dinamo.

https://kaldrma.rs/pogibija-navijaca-od-udara-groma-na-stadionu-ofk/

https://www.youtube.com/watch?v=p8vN7G4c1Bg

Nakon trijumfa protiv Real Madrida, na red je došao prijateljski susret s Feyenoordom, tadašnjim aktualnim osvajačem Kupa UEFA.

Utakmica se igrala na Maksimiru 11.rujna 1974. pred više od 30 000 ljudi.
Prvi gromoglasan pljesak nakon što su ekipe izašle na teren zaradio je Miljković zbog svoje 300. utakmice u plavom dresu.
A onaj drugi bio je namijenjen Mladenu Ramljaku koji je pred svojom nekadašnjom publikom, na omiljenom mu igralištu nastupio u redovima nizozemskog prvaka. I to kao kapetan!

Dinamo je Nizozemcima pripremio pravi mali Blitzkrieg i u desetoj (Mujkić), trinaestoj (Kranjčar) i petnaestoj minuti (Mujkić) skida skalp aktualnom nizozemskom i europskom prvaku.

Za Purgere su istrčali: Šarović, Devčić (Bedi), Jovičević, Tukša (Lalić), Miljković, Blašković (Kuže), Huljić (Čerček), Kranjčar (Bonić), Mujkić, Poljak, Senzen (Repalust)

Jedan od najvećih igrača svih vremena, Edson Arantes de Nascimento Pele, milijunima poznatiji i samo kao Pele, čak se tri puta našao nasuprot igrača Dinama.
I niti jednom nije odnio pobjedu!

Tako je u dresu Santosa, na današnji dan, 12. rujna 1969. godine zaigrao i u Zagrebu.
Te večeri srušen je i apsolutni rekord Maksimira na kojem se načičkalo više od 64 000 ljudi.

Kod plavih je prije utakmice stajalo samo jedno pitanje: "Tko će ga čuvati?"
A onda je Belin kapetanski odlučio: "Nitko. Neka igra!"

Brazilci su, nošeni svojim najjačim sastavom u kojem se se nalazili i reprezentativci kao vratar Gilmar, Carlos Alberto, Edu i Rildo, ušli bez respekta u utakmicu. Dok pak Pele posebno nije želio ostati dužan gledateljima te već u početku utakmice pogađa gredu.

Dinamo, koji je taj tjedan s Maksimira isprašio tadašnjeg osvajača Kupa pobjednika kupova Slovana iz Bratislave s 3:0, nije došao pred Brazilce “skinuti gaće”.
Doduše je, ali samo da bi im pokazao kakva “muda” ima.

Čerček odmah uzvraća, te u munjevitom napadu pogađa vratnicu. To mu nije bilo dosta pa uskoro s desne strane proigrava Gutzmirtla, a ovaj zabija za vodstvo Dinama 1:0
Santos se nakon ovog šoka malo probudio i do kraja utakmice, unatoč odličnoj igri plavih, uspio izjednačiti tri minute prije kraja preko Edua. Do kraja je rezultat ostao 1:1

Pele je nakon utakmice izjavio:

“Dinamu je tek poslije vodstva ponestalo daha. Mi smo se tada trgnuli, osjećaj da je voda ušla u uši pokrenuo je naše igrače. Zaigrali smo odlučnije i mislim da smo zasluženo izvukli neodlučeno. Tražio sam prostora na sve strane. A zraka nigdje. Dobro pokrivanje u obrani i jednostavni napadi prema golu. Jedna od mojih prvih utakmica za Santos bila je baš protiv Dinama. Znam da je utakmica bila u okviru turnira Morumbi, u povodu otvorenja tog velikog stadiona u Sao Paulu. Mi smo bili u kooperaciji s Vascom da Gamom iz Rija. Utakmica je završila 1:1, a ja sam bio strijelac za 'santiste'.“

Za Dinamo su nastupili Dautbegović, Cvek, Gračanin, Belin (Miljković), Ramljak, Blašković (Kiš), Čerček, Pirić, Novak, Gutzmirtl i Rora

Nama si oduvijek bio Čovjek, Gospodin, Igračina. Točno tim redom. A opet sve u isto vrijeme.
I danas ponekad kad gledamo nogomet i sve oko njega, pitamo se kako je to uopće bilo sve moguće.

Na današnji dan, na autocesti pored Novske, u 34. godini ugasio se život Mladena Ramljaka.

“Jednom kad se vratio iz Rotterdama bili smo na večeri u Okrugljaku, i oduljilo se to do dva-tri ujutro. Vozi on mene doma i predloži: ‘Ajmo malo obići stadion, nedostaje mi Maksimir!.
‘Zar si lud, pa tri sata su, što ćeš sad tamo?’, uzvratio sam mu, ali on nije odustao.
Došli smo do stadiona u gluho doba noći i zatekli sve kapije zatvorene, nije se moglo unutra.
On me tada odvezao doma, a sutradan kad smo se našli, nije izdržao da se ne pohvali.
Naime, Mladen se tu noć ipak vratio do maksimirskog stadiona, preskočio ogradu i prošetao ispod tribina, do svlačionica.
Kazao mi je: ‘Htio sam samo malo opet udahnuti miris Maksimira’. Toliko je bio lud za Dinamom” rekao je njegov prijatelj Gebi Hadžiahmić.
Mladen je bio Dinamovo dijete, dečko iz Petrove, koji je cijeli igrački razvoj, od pionira do seniora, kontinuirano proveo u Dinamu.

Jednom prilikom trener Branko Zebec mu je prigovorio “Kakav si ti centarhalf kad ne znaš ni uklizavati”. Mladen mu je na to odbrusio: “Znate li tko uklizava? Onaj tko stalno kasni, a ja ne kasnim pa nemam ni potrebu za uklizavanjem. Ja čisto odnosim lopte.”
S Dinamom je u 523 utakmice osvojio kup 1965. i 1969. , te Kup velesajamskih gradova 1967.

Prešao u jedan od najvećih europskih klubova toga vremena, Feyenoord, tamo postao kapetan i sa njim osvojio Kup UEFA 1974.

“Ne mogu vam opisati koliko mi nedostaje Mladen. Sjetim ga se svaki dan. Evo, nekidan, kad sam gledao tekmu Cluj – Dinamo, u kojoj su me dinamovci silno iznervirali pa sam im svašta izgovorio, odmah sam pomislio kako bi me Mladen zašpotao da me čuje. Taj nikada nije dao na Dinamo, Dinamo mu je bio sve!” rekao je jednom prilikom njegov najbolji prijatelj Gebi Hadžiahmić.

Građanski osvojio prvi Hrvatski nogometni kup!

Natjecanje za Hrvatski zlatni pokal ili “Hrvatski cup” u organizaciji HNS-a započelo je u vrijeme postojanja Banovine Hrvatske, došlo se do poluzavršnice, ali nije bilo privedeno kraju.

Uspostavom NDH određeno je da se to natjecanje završi, pa je tako u rujnu 1941. godine HNS odlučio da se igra završnica između Građanskog i Concordije.

Na izmaku vrućeg kolovoza odigrana je prva utakmica za zlatni hrvatski pokal na igralištu Concordije.
Nije bilo odluke, utakmica je završila 2:2 (strijelci: Gradiš i Beda za zelene, a Wölfl i Lešnik za plave.)

Četrnaest dana kasnije, 14. rujna, odigran je uzvrat u kojemu je Građanski bio bolji i s rezultatom 6:2 osvojio prvi Hrvatski nogometni kup.

Pred oko 4500 gledatelja pogotke su postigli Wölfl (3), Kokotović, Lešnik i Cimermančić, igrači koji će nekoliko godina kasnije zabijati pod imenom Dinama.

Kapetanu Građanskog Antolkoviću prvi hrvatski kup u ruke je predao nekadašnji Purger, a sadašnji predsjednik HNS-a dr. Rudolf Hitrec, brat legendarnog Ice Hitreca.

Za Purgere su nastupili: Glaser - Brozović, Dubac - Lechner, Jazbinšek, Kokotović - Cimermančić, Wölfl, Lešnik, Antolković, Pleše.

Od ove, po mnogima najjače postave Građanskog u povijesti, završetkom rata Glaser i Brozović prelaze u Partizan.
Lechner se vraća u rodni Osijek gdje kratko nastupa za tamošnji Proleter, a nakon kratkog perioda u Dinamu priključuje mu se i Ernest Dubac.
Jazbinšek kratko prelazi u Metalac, ali se uskoro pridružuje starim suigračima u Dinamu.
Svi ostali, Kokotović, Cimermančić, Wölfl, Lešnik, Antolković i Pleše nakon rata brane purgerske boje Dinama.

Svemir Cico Delić za Dinamo je igrao od 1949. do 1952. godine najčešće kao desni branič.
Zajedno s Crnkovićem činio je pouzdan obrambeni dvojac plave obrane.

U Dinamo je došao iz Sinja te se smatra da je otvorio out čitavom nizu Dalmatinaca koji će se zaljubiti u Dinamo i Zagreb.

Slaven Zambata je o Cici Deliću i ovom fenomenu rekao: "Čitav je niz, nas Dalmatinaca, Sinjana, Zagreb jednostavno uzeo. Cico Delić je prvi koji je došao u Dinamo. Stinčić, Delić, Crnković… to se pamti."

Za Svemira su rekli kako je bio oštar i brz igrač, eksplozivan u startu, odličnog pregleda igre i preciznih dodavanja te sjajan u skoku na visoke lopte. Pripadao je u modernim braničima koji su igrali glavom i nisu trošili nepotrebnu energiju.

Sa Purgerima je osvojio kup 1951. godine, a već iduće godine prelazi u splitski Hajduk gdje se zadržava do 1954. godine.

Bio je brat poznatog novinara Mladena Delića (“Ljudi moji, je li to moguće?”), za Dinamo je odigrao 47 utakmica, a karijeru je prekinuo zbog teške ozljede koljena.

Rođen je na današnji dan 1929. , a preminuo je u splitskom Domu umirovljenika na Zenti, 3. siječnja 2017. godine.
Pokopan je u Zagrebu.

Pošto idući tjedan u kupu gostujemo kod Orijenta na Krimeji evo kako je to izgledalo na utakmici odigranoj 8.12.1996. kad je Dinamo pobijedio 3:1 (od 52:03 do 53:22).

Marton Bukovi, od milja zvan Marci Bači, apsolutni je rekorder po godinama i trofejima koje je proveo, odnosno osvojio na klupi Purgera.
Ukupno je devet godina bio trener, a osvojio je i jednak broj trofeja.

U Građanski stiže 1936. godine, kako i sam priznaje iz čiste ekonomičnosti. U Budimpešti mu se rodio sin, a Zagreb je bio dovoljno blizu kako bi mogao “skoknuti” doma.
Ali čim je došao, zaljubio se u Zagreb i Građanski.

Uveo je tad popularni WM sustav igranja uz jednu napomenu: sam sustav ne čini čuda. Svaki igrač mora znati brzo misliti.

Svojim dolaskom organizirao je selekcijske utakmice koje je sam nadgledao i na njima angažirao igrače koji će izrasti u neke od najboljih nogometaša koje je Zagreb ikada dao. U prvom planu, to su bili Jazbinšek, Lešnik i Antolković.
Ova mlada postava Građanskog pobijedila je bečki Rapid s 4:1, a samo koji tjedan poslije pao je i veliki Liverpool s 5:1!

Za vrijeme drugog svjetskog rata ostaje u Zagrebu, a u biografiji mu ostaje i upisana činjenica da je na stadionu Građanskog, a ponekad i u svom domu, pružio utočište Maksu Reisfeldu, čuvaru Koturaške i njegovoj ženi koji su bili bečki židovi.

Nakon rata kratko trenira KNOJ i Lokomotivu. Naknada za vođenje ovih momčadi bili su mu obroci u menzi, a već u srpnju 1945. godine nalazi se na klupi Dinama kojeg vodi sve do 1947. godine.

Odlazak iz Dinama i Zagreba nakon 11 godina je bio vrlo neobičan. Vodio je reprezentaciju Jugoslavije u prvoj utakmici nove države do pobjede nad Čehoslovačkom u Pragu. Pri povratku, avion je ostao zameten u gustoj magli i nakon žestokih turbulencija i problema morali su prisilno sletjeti u Budimpeštu po benzin i prenoćiti budući da nisu postojali uvjeti za let. Tokom noći se iskrao (nije imao putovnicu a kriteriji za strance su bili rigorozni) i posjetio svoju braću i sestru, što je bio prvi obiteljski sastanak nakon rata. Te noći doživio je snažan emocionalni obrat i zamolio je Dinamo da ga puste da se vrati u Mađarsku. Dinamo se ponio gospodski, a kasnije je Kokotović izjavio „kako je takva direktiva, da se Bukovi makne, došla iz vrhuške saveza“.

U Dinamo i Zagreb ponovno se vraća 1960. godine, ali ovaj put se neće tako dugo zadržati.
On je htio sam trenirati ekipu, a uprava ga je seljakala po razno-raznim pozicijama i ulogama, da bi se suradnja vrlo brzo prekinula. Iako za Dinamo ima samo riječi hvale, nije se rastao u najboljim odnosima s upravom.

Iz Dinama i Zagreba zauvijek je otišao na današnji dan 1961. godine.

— SAS1987

Ako nekoga zanima, mogu staviti cijeli program sutra...

Svakako

Ako nekoga zanima, mogu staviti cijeli program sutra... — Guinness

Ivica Gegi Miljković u Dinamu je proveo ukupno 8 sezona sakupivši 278 nastupa u kojima je zabio 28 golova.

Stariji navijači dobro pamte tandem plave obrane Miljković - Blašković, ali možda manje znaju činjenicu da su njih dvojica ujedno bili i kumovi.

U ofenzivnom dijelu karakterizira ga iznimno snažan udarac s velike udaljenosti, a posebno se pamti njegov gol u same rašlje s 30 metara udaljenosti protiv Slovana iz Bratislave.

Umro je od posljedica moždanog udara na današnji dan, 23.09.2005. godine.

Njegov nekadašnji suigrač Josip Kuže saznavši ovu vijest kratko je kroz suze izustio: “Ostali smo bez legende”