Hahahaha šta su klobučari?

Posljednja utakmica reprstacie na kojoj sam bio je krtica Robinson, ljude oko sebe nisam ništa razumio i shvatio sam da ne pričamo istim jezikom, još su mi neka dva lika roktala i siktala na uho svaki put kad bi naši imali šansu... Od tada samo kauč, fotelja ili birtija.

Reprezentacije općenito na stadionima nemaju atmosferu kakvu imaju klubovi.

Možda su Argentinci izuzetak, ali opet i kod njih je atmosfera na reprezentaciji kamilica u odnosu na klupske utakmice. Ali svejedno imaju uvjerljivo najbolju reprezentativnu atmosferu.

Ako pitaš za hrvatsku reprezentaciju, prva medjusobna tučnjava bila je na Uskrs 1997. prije utakmice Hrvatska-Danska u Splitu. Od tada se navijačke skupine baš ne šmekaju na utakmicama reprezentacije.

I prije utakmice u Splitu 2011. Hrvatska-Gruzija je bilo slično.

Bilo je i razdoblje hejta sa kulminacijom na San Siru 2014. i St. Ettienu 2016. kada su navijačke grupe svaka za sebe trudile doći do zajedničkog cilja bez medjusobnih sukobljavanja.

Atmosfera je u Rotterdamu protiv Nizozemske bila jako dobra, a naravno da na finalima (Moskva i Rotterdam) atmosfera bude slabija zbog struktura publike koja dolaze na takve dogadjaje.

Isto tako demografija je skroz drugačija. Na klupske utakmice u Zagrebu dolazi mahom muška publika koja dolazi biti pozitivno agresivna, a na reprezentativne dolaze i cure koje snimaju utakmice za Instagram, ogrnute su zastavama, piše poruke “Livi može dres”, “Joško, oženi me” i slično.

Zato je brojka na reprezentaciji značajno bolja nego na Dinamu, atmosfera na Dinamu značajno bolja nego na reprezentaciji.

Žene jako vole reprezentaciju i zdušno ju prate, a Dinamo im je na rubu nepraćenja i zgražanja agresivom na tribini.

Sve u svemu mislim da je jako dobro da postoji i klupski i reprezentativni nogomet jer za svakog ima ponešto.

I to ne da se neće promijeniti u dogledno vrijeme nego se neće promijeniti nikada.

Ja sam od onih 5-10% populacije koje i klupski i reprezentativni uspjeh veseli jednako pa se tu smatram sretnikom jer mi reprezentativna pauza ne pada teško kao nekima (dapače). A i HNL-u ću se sad veseliti kao i ovim utakmicama jučer i za prošli vikend.

Hahahaha šta su klobučari? — Taćini Serhio

Tip navijača koji nosi one ružne velike kape s kockicama, ima 2 dresa, 4 šala, naočale na kockice i tri zastave, na leđima, oko pasa i jednu drži u rukama. Davno prije su bili iznimka, sad su pravilo.

Ovi su moderna verzija:



Jako su bili zabavni i smiješni, hurr hurr hurr.

Kako je lijepo odmarati oči na racionalnom, konstruktivnom, argumentiranom i zaključno nepatetično emotivnom postu na ovoj temi.

10 bih lajkova dao da mogu.

(edit: tagiram jer je prebacivanjem postova s druge teme u međuvremenu između Dioničarevog posta i ovog mog komentara upao Zeus s ovim svojim pa da ne bi ispalo da sam opet sarkastičan i da to komentiram)

Ne organizira li navijanje sad kakti Udruga Mi Hrvati?

Na sjeveru je bio neki lik s megafonom i bubnjevi?

A na gostujućim tekmama sve vrvi od njihovih krpa.

Zadnji pogled na Luku

Ove subote Maksimir će “imati delikatesu”, kako bi rekao Ćiro Blažević, posljednji put vidjeti Luku Modrića u Dinamovu dresu! Bio je privilegij svjedočiti igrama nogometaša koji je obilježio jednu Dinamovu eru, jednako je svijetlio taj maksimirski “lampaš”, kao i Dražan Jerković, Štef Lamza, Marko Mlinarić, Cico Kranjčar, Drago Vabec, Snješko Cerin, Zvonimir Boban, Igor Cvitanović i Robert Prosinečki.

Luka Modrić je bio posljednji izdanak lijepog, privlačnog i šarmantnog nogometa, koji je već “pospremljen u Tehnički muzej”, odsad će služiti židovskom Tottenhamu, njegov nogometni talent preselit će na White Hart Lane, u sjeverni London.

Što je ostalo u Maksimiru? Kome ćemo se diviti i kome pljeskati iduće jeseni? Zbog koga će se kupovati ulaznice, tko će biti naš adut za novu jesensku europsku zabludu? Dragi moji purgeri, ostao nam je samo - Mihael Mikić! Ne računam na veliko srce Ognjena Vukojevića ili Marija Mandžukića, i oni će odletjeti prvim avionom s prvom nemoralnom ponudom. Ostaje nam, dakle, dečko iz Bistre, dečko čije je nogometno umijeće ponekad izazivalo i podsmijeh, ali, čija su energičnost, srčanost i želja kupili naklonost maksimirskih tribina. I ja sam znao napisati da kad Mikić centrira, u susjednom Zoološkom vrtu oglašavaju “opću opasnost” a labudovi žive u smrtnom strahu, ali - Mihael Mikić je jedan od posljednjih maksimirskih Mohikanaca, kojima Dinamo nešto znači i koji vole Dinamo.

Svojedobno smo vjerovali da će postati hrvatski Michael Owen. Bila je to pogrešna procjena, nije se razvijao u tom pravcu, iako je imao kapacitet, brzinu i sve ostalo što treba imati veliki nogometaš. No, ostao je sirovi talent, treneri mu nisu izbrusili niti jednu fintu, iako bi s tom jednom jedinom fintom bio 30 posto bolji igrač. Da je naletio na klasnog trenera, Mihael Mikić bi i u Kaiserslauternu i Dinamu napravio veliku karijeru. Ovako ćemo ga pamtiti samo po jednom raritetu - zabio je prvi gol za Dinamo u Ligi prvaka.

Mihael Mikić je Dinamova stvarnost, on je naša vjera u Božić u Europi, zbog njega ćemo ove zime bor kititi plavim kuglicama. Ma što rekli o ovome, ne vidim drugoga...

Proteklih dana su se prolili hektolitri tinte oko Anasa Sharbinija, u njemu Zdravko Mamić vidi nasljednika Luke Modrića. Kakva zabluda! Dugo u Maksimiru neće biti novog Modrića, ta vrsta igrača izumire i pred Zvonimirom Soldom je velika zagonetka - kako složiti momčad bez playmakera Modrićevog tipa? Anas Sharbini je nadaren igrač i njegove “mušice” neće nam previše smetati, ali - što Sharbiniju znači Dinamo? Ništa, on će biti samo jedan od modrih legionara, njegov cilj je dobra godišnja plaća a Dinamo je stanica na putu za München ili London. Svi njegovi nogometni osjećaji skupljeni su u godišnjoj plaći i avionskoj karti, koja će ga odvesti u klub koji će ga učiniti bogatašem. A kada i on ode, Dinamo će opet ostati gol i bos, kao što je ostao nakon odlaska Nike Kranjčara, Eduarda da Silve, Vedrana Ćorluke i Luke Modrića. Kao što će ostati gol kada odu Vukojević i Mandžukić.

Kad smo već potegnuli to pitanje - što Dinamo znači Sammiru? Nakon što je Mamić platio 2,000.000 dolara za mladog Brazilca, nije odigrao niti jednu minutu pravog nogometa. Sve češće je rezerva, a i kada igra, treneri ga redovito vade u drugom poluvremenu. OK, možda su ga ozljede gurnule u drugi plan, možda će biti bolji u idućem prvenstvu, ali, vrijeme aklimatizacije predugo traje. I on čeka svojih pet minuta, i on želi pobjeći iz Dinama, ali je u takvom stanju da se za njega u ovom času ne interesira ni - Kamen Ingrad. Od Solde se čeka da napokon riješi tu enigmu.

Uopće ne sumnjam da će Dinamo biti prvak i iduće godine, jer, kako će Hajduk konkurirati “modrima”, kad Ante Rukavina igra za 13.000, a Nikola Kalinić za 14.000 kuna mjesečno. Kako će Hajduk konkurirati Dinamu, čiji godišnji budžet iznosi 20,000.000 eura? I tako će Mamić osvojiti još jedno prvenstvo, prodat će se Sharbini, Čale i možda još netko, Mirko Barišić će od Seppa Blattera dobiti još jednu čestitku za osvojeno prvenstvo, a Dinamo će i dalje biti najbogatiji “balkanski prosjak” i drugorazredna momčad na međunarodnoj nogometnoj sceni.

I što je ostalo? Sjećanja, uspomene, “kak su španali naši stari”. S nostalgijom ćemo se sjećati kako su Robert Prosinečki i Silvio Marić 1998. godine zdrobili Celtic, kako su Modrić, Mandžukić i Mikić nokautirali Ajax u Amsterdamu. A mi ćemo se tresti od straha kada će u Zagreb dolaziti Domžale, Hazar ili Brann iz Bergena? Jer, to su klubovi Dinamove klase, kao što je naša stvarnost i naš novi heroj Mihael Mikić.

Potrošili su se čak i mediji! Odlaskom Luke Modrića u Tottenham, oduzeta im je mogućnost špekulacija i u rukama zagrebačkih novinara ostala je samo jedna igračka - Zvonimir Soldo. Smjenjuju ga čak i nakon briljantnih utakmica i velikih pobjeda, špekuliraju da mu Mamić “sapuna dasku”, jer ga više od 2-1 pobjede u Čakovcu vesele “kolači spretne međimurske kuharice”. Naravno da je tako, kad Mamić zna da je to “njegovo” prvenstvo, da je to pobjeda njegovih i Bandićevih eura, da je on za sve te pobjede jednako zaslužan kao i Luka Modrić. Ne dopušta da Soldo ima mirnoću Avrama Granta, njemu treba drskost Josea Mourinha.

Ipak, nedopustivo je takvo poigravanje trenerima, oni su samo lutke na koncu. Kladim se da bi Mamić bio prvak sa 80 posto prvoligaških klubova, bez obzira tko bi bio trener, jer, kada sam pitao starog novinarskog vuka Zvonimira Magdića - tko je veći Dinamov direktor, Zdravko Mamić ili opjevani Otto Hoffmann?, “Amigo” će reći: “To nije za usporedbu, Mamić je za sve maksimirske direktore TV u boji.” Makar je Hoffmann osvojio Kup velesajamskih gradova, a Mamić tek nekoliko hrvatskih prvenstava i pokoju dvostruku krunu!

Tomislav Židak

25 igrača ide na EURO ako se ne varam.
Ovi su po meni opravdano sigurni ako budu zdravi i budu u kakvoj takvoj formi:

Livaković, Labrović, Ivušić
Juranović, Stanišić
Šutalo, Gvardiol, Erlić, Vida
Sosa
Modrić, Brozović, Kovačić, Pašalić, Sučić, Vlašić
Majer, M.Pašalić
Perišić, Ivanušec
Kramarić, Budimir, Petković

Ostaju dva mjesta, a puno kandidata.

Pongračić, Šarlija, Barišić, Moro, Baturina, Brekalo, Pjaca, Beljo, Musa, Šimić.

Da se moram kladiti rekao bi da će mjesta izboriti još Baturina i Šimić iako su 4 stopera možda čak premalo.

Da se moram kladiti rekao bi da će mjesta izboriti još Baturina i Šimić iako su 4 stopera možda čak premalo. — marcio amoroso

Baturini dajem najveće šanse, a za drugo mjesto će sve ovisiti o sezoni kakvu će imati Pjaca, Beljo i Šimić, ostali s ovog tvog mini popisa mislim da imaju minimalne šanse.

Naravno, i kod Baturine ovisi o sezoni, ali u njegovu formu najmanje sumnjam od pobrojanih.

Šimić bi se možda već na zimu mogao prodati, a onda postaje upitno koliko će i kako igrati (računam ipak da će pametnije birati ljeto).

Osim toga, dosad nije participirao u A selekciji, za velika natjecanja sigurnije je ići na one za koje se zna kako se uklapaju u momčad, nogometne vještine i forma nisu uvijek presudni (meni je to normalno i razumljivo, jer mislim da ovo nije matematika i 100x ću to ponoviti, ali dobro, ne sumnjam da bi Šimić znao svoje mjesto u tom kontekstu).

Zato mislim da Pjaca ima vrlo solidne šanse, pogotovo ako podigne brojke.

Da, da sve jasno, samo nisam nikad čuo taj termin :lol:

Poklade (Karneval lat. caro: meso + levare: dignuti; u značenju") je svečano razdoblje prije korizme u kojem se priređuju povorke maškara, kostimirani i maskirani plesovi. U Hrvatskoj se uz karneval ravnopravno spominju mesopust, poklade ili fašnik (od njem. Fastnacht, tj. „noć posta”), koji su više vezani uz određene regije, mjesta, njihove običaje, a često se u prerušavanju moraju poštovati pravila i ritual, njihov početak i kraj. Osim tih naziva u uporabi su i krnjeval, krnoval, pokladi, pust, fašnjek, mačkare ili maškare.

Zato mislim da Pjaca ima vrlo solidne šanse, pogotovo ako podigne brojke. — Neki tip

Ja sumnjam da Pjaca ima šanse ako će se Perišić oporaviti, a gotovo sam siguran da hoće. Ne vjerujem da će ići tri lijeva krila.

Ja sumnjam da Pjaca ima šanse ako će se Perišić oporaviti, a gotovo sam siguran da hoće. Ne vjerujem da će ići tri lijeva krila. — marcio amoroso

Da, 2 lijeva krila su nam čisto dosta. Ako se Perišić oporavi dovoljno i Ivanušec bude ok neće biti potrebe za Pjacom. Bit će zanimljivo tko će biti četvrti stoper, a i izbor napadača. Nekako mislim da će biti na tragu ovog kaj ti veliš, Budimir, Petković i Krama. Čisto dovoljno.

Da, da sve jasno, samo nisam nikad čuo taj termin :lol: — Taćini Serhio

Drago mi je da sam te naučio nešto novo. :D :D

Ne bih rekao da Dalić to tako gleda, kao na drugo i onda potencijalno nepotrebno treće lijevo krilo. Meni se čini da on to vidi kao "raznolike ofenzivne opcije" i, dodatno "igrače koji možda mogu pomoći nekim potezom u napadačkom dijelu, a neće remetiti hijerarhiju svlačionice", a ne numerički zbroj lijevih krila.

Istina, ja bih ga u tom slučaju stavio na marciov popis umjesto Vlašića, jer on stvarno već dugo ne nudi baš niš.

Pjaca se ozlijedio i sjebao karijeru na utakmici reprezentacije i to Dalić neće zaboraviti ili prijeći tek tako preko toga. Tako da će Pjaca biti pozvan ako bude barem malo spreman.