Kako je lijepo biti glup, pjevao je nekoć jedan pjevač. U redu, on je pjevao kako je lepo biti glup i njegove se pjesme u Hrvatskoj više ne smiju pjevati, ali za ovo priliku neka nam bude oprošteno. Jer, važna je prilika. Nadasve svečana.

Pjesma "Kako je lepo biti glup" objavljena je 1982. godine, one iste u kojoj je Dinamo posljednji put bio prvak svoje države. Tako se, naravno, namjestilo, jedna stvar s drugom nema nikakve veze. Osim što ta pjesma, savršeno jednostavna i doslovna, jer kad pišeš za glupe jedino takva i može biti, sjajno opisuje sve ono što se s Dinamom događalo u godinama koje će uslijediti. Poglavito nakon što Dinamo prestane biti Dinamo te se poput sijalice s tvorničkom greškom počne periodično gasiti i paliti odnosno poput nosferatua pojavljivati pod raznoraznim imenima i u raznoraznim oblicima.

Kako je, uglavnom, lijepo biti glup pa zaboraviti da Dinama zapravo odavno nema. I da ovaj Dinamo, kojega zovete Građanskim nogometnim klubom, kojemu plješćete nakon njegovih pobjeda u Europi i kojemu tepate da je najbolji i najveći hrvatski klub, za kojega igraju najbolji hrvatski nogometaši, i najskuplji, naravno, sve bivši, sadašnji i budući reprezentativci, i čija su djeca, pokupljena iz svih močvara i bara poznatoga nam svijeta, redom čudesna i čija krila, kako je nadahnuto opisao jedan ugledni novinar, lete tako visoko i jako da idu prema nebu, da taj i takav, dakle, Dinamo, nije ništa drugo nego ostavština iliti tekovina onog nepostojećeg Dinama koji je nastao i rastao u najvećoj pljački koju je Hrvatska - da, čak i Hrvatska, ta jadna, očerupana i temeljito opljačkana zemlja - vidjela.
Mamićeva ispovijest

Za glupane, slijedi mali podsjetnik.
29402473
Domaći nogomet Najniža stepenica Argentinac je osvajao titule s Dinamom i Zvezdom, a sad će, u smiraju karijere, igrati za posljednju trećeligašku momčad Pročitaj više
30310219
Domaći nogomet europska liga Pobjeda Dinama razveselila vojvođanske Hrvate: ‘Ovdje je puno prikrivenih navijača...‘ Pročitaj više

Dinamo je u stečaj otišao 5. studenoga 2004. godine. Do tada je bio športsko-dioničko društvo, više manje fiktivno, s dionicama koje nitko nije mogao kupiti, ali s čvrstom političkom podrškom predsjednika Franje Tuđmana i njegovih slinavih trabanata, a od tada se pretvorio u udrugu građana. Kojih, nitko nije imao pojma. Osim Zdravka Mamića. Koji je o svemu javno progovorio nakon što je i njemu, godinama kasnije, došao kraj.

"Godine 2000. Barišić je bio predsjednik, a do devetog mjeseca je sportski direktor bio Velimir Zajec. Ćiro je tada došao za trenera, a Dinamo je išao naglavačke, okomito je padao, majka ga nije prepoznala kada se raspao i kada je Tuđman umro", počeo je Mamić jedan od svojih znamenitih međugorskih solilokvija.

"Tada je Račan došao na vlast. Ministar financija je bio Mato Crkvenac. Da vas starije podsjetim, jer to je slika za povijest, u toj vladi dolazi Mato Crkvenac sa žutim Golfom 2. Kaže, sada ćete vi tuđmanovci vidjeti kako se porez naplaćuje", nastavio je Mamić.
image

Zdravko Mamić? Tko je to? Pa s njim Dinamo nema nikakve veze. Stvarno, tko je Zdravko Mamić?


Ante Čizmić/Cropix

"Na četiri kluba su natovarili 900 milijuna kuna duga. Klubovi su se žalili, dobili su odbijenice od Ministarstva financija, pa su se žalili na visoki sud, pa je presuđeno da je Dinamo dužan 353 milijuna kuna, a to je bilo 50 milijuna eura. To je odlučeno 1. 7. 2002. godine. Tada je Dinamo dužan i zagrebačkom Holdingu 50 milijuna eura, jer je bivši predsjednik, koji je bio gradonačelnik Zagreba, ukrcavao novac iz tih poduzeća i, naravno, nisu ga vratili, pa je to ostalo kao dug. A ostalo je i 50 milijuna eura duga dobavljačima i igračima", nabrojio je Mamić.

"Sve ovo što vam pričam je provjerljivo u dokumentima. Ja tad nisam u klubu, ali već 2001. Barišić me moli i posuđujem klubu 12 milijuna eura i oživljavam mrtvaca. Zajec i moj vjenčani kum se pobune mom dolasku i odu iz Dinama. Ostane Barišić, a ja budem imenovan za izvršnog dopredsjednika i počinje akcija spašavanja Dinama. Prvog sedmog 2002. godine, nakon pravomoćnog rješenja, Dinamo je dugovao 150 milijuna eura. Tada su podnijeli zahtjev za stečaj. Dinamo tada pravno ne postoji, ali ne može funkcionirati jer je blokiran račun u Privrednoj banci. Dinamo tada ne postoji, gasi se kao klub", priznao je Mamić.

"Nastavili smo poslovati kroz udrugu građana, ja sam u Klagenfurtu otvorio račun u Hypo banci i Barišić kroz njega gura novac. Čistili samo koliko smo mogli. Spašavali smo klub", zaključio je bjegunac od hrvatskoga pravosuđa i pravomoćno osuđeni kriminalac za čije vladavine je Dinamo postao ono što je danas, za glupane najveći i najbolji hrvatski nogometni klub.
Bobane, klekni

Ukoliko niste skloni vjerovati kriminalcima, sve ovo što je Mamić u svom bijesu naveo, i službeno je zavedeno. I Dinamov dug i neplaćene obaveze i gašenje.

I sam Vrhovni sud presudio je da Dinamo kao udruga građana nema nikakve veze niti je pravni sljednik Dinama koji je bio športsko-dioničko društvo i koji se kao takav jedno vrijeme zvao Croatia, jer kako bi se drukčije i mogao zvati klub koji je sinonim cijele države.

Problem je tek što pravila igre, određena zakonima Republike Hrvatske - da, čak i država poput Hrvatske ima zakone - nalažu da klub koji ode u stečaj mora ispasti u najniži rang natjecanja. A novi Dinamo taj je scenarij izbjegao. Kako?

Glupani to pitanje ni danas ne postavljaju. A i zašto bi kad je tako lijepo biti glup. I uživati u Mamićevom naslijeđu. U njegovim kupljenim trofejima i prljavom novcu.
image

Izbori na Maksimiru, tamo ulica ne bira, ne, to biraju akademici




Goran Mehkek/Cropix

Dinamo je danas, kao što znamo iz objava nacionalnih medija, čist kako nikad nije bio. Predsjednik mu je Zvonimir Boban, u skupštini mu sjede navijači izabrani na demokratskim izborima, a na terenu igraju igrači u koje je samo ovog ljeta uloženo više od deset milijuna eura. S druge strane, svi koji su imali ikakve veze s notornim izvršnim dopredsjednikom potjerani su. Ostali su samo njegovi pehari, njegovi europski koeficijent i njegov keš. Njih se Boban i bobanovi nisu željeli odreći. Nisu glupi. Samo se prave.

Da se, naime, ne prave, da su uistinu glupi, odnosno da im je uistinu stalo do ozdravljenja cijelog hrvatskog nogometa, onda bi Zvonimir Boban došao u Split, na Poljud te u parku "Za sva vrimena" stao pred spomenik ustanku navijača u hrvatskom nogometnom getu. Položio bi vijenac, vratio se korak, dva unatrag i zastao na nekoliko trenutaka.

A onda bi, odjednom, bez da je to itko znao i očekivao, kleknuo, pognuo glavu te tako ostao klečati na tvrdom, dalmatinskom kamenu dok bi se oko njega sjatili fotoreporteri svjesni da gledaju prizor za povijest.

"Nad ponorom Dinamove povijesti, pod teretom milijuna ubijenih nogometnih snova, učinio sam ono što ljudi inače čine kada jezik zakaže, kleknuo sam kao grešnik i molio se da nama dinamovcima bude oprošteno", napisao bi, samo da se ne pravi glup, godinama kasnije u svojim memoarima Zvonimir Boban.

No, Boban neće to napisati. Jer, ljepše je biti glup. Ugodnije. Roniš u kadi punoj vlastitih fekalija, a svi oko tebe uvjeravaju te da plivaš u najbistrijem oceanu.

Sportski novinari onaniraju na tvoju fotografiju. I pišu kako će Dinamo pod tvojim vodstvom "opet krenuti stazom kojom je godinama marširao". Jer, da citiramo samo jednog od njih, "što god prošao u svojoj novijoj povijesti, kako ga god tko vodio i kakve god to sve probleme, sudske procese i sukobe izazivalo, koliko god to jedno razdoblje bilo obojano tamnim tonovima, Dinamo je bio uspješan klub."
Vizionari vs. neznalice

Za razliku od onog neuspješnog. Koji je već dva desetljeća predmet sprdnje. I kojega, kako nas uče Bobanovi onanisti, vodi ulica. Jer, ono što su u Dinamu proljećari, hrvatski intelektualci i vjesnici demokratskih promjena, kod njih su uličari, orjunaši i huligani.
image

Eto, stiglo proljeće...
Goran Mehkek/Cropix

Kad u Dinamu na izborima za skupštinu sudjeluje samo jedna lista onda je to, da citiramo, najčitaniji hrvatski portal, poraz svih kritičara Bobana i njegovih ljudi, a kad u onom drugom klubu na izborima za Nadzorni izbor bude prijavljena samo jedna lista onda je to, citiramo isti portal, poraz Udruge koja vodi klub.

Sve što se događa u jednom klubu dokaz je reda, znanja i vizionarstva, a sve što se događa u drugome klubu, bez kojega bi, to je čak i najvećim glupanima jasno, hrvatski nogomet prestao postojati, svjedočanstvo je nereda, bezvlašća i kaosa.

I kao što smo nekad uzdisali eh, da je nama jedan Mamić, danas uzdišemo, eh, da je nama jedan Boban.

I baš zato ovo i jest važna prilika. Nadasve svečana. Da Dinamu, njegovu vodstvu, navijačima i svima koji navijaju za Dinamo kad igra u Europi čestitamo. Uspjeli su. Sve su nas učinili glupima.

Veći proljev već dugo nisam pročitao

Teška mitomanija i opsjednutost Dinamom… teško sranje

Kakav je ovo jugonostalgično tovarski kmeket pun teške mržnje, jala i opsjednuća Zagrebom i Dinamom. Ovo je psihoza uznapredovalog stadija par exellance. Čovjek je u svojem tekstu doslovno opisao godine i godine osobne psihoze i imaginarnih situacija svojeg uma koje se nikad nisu dogodile. Malo sam istraživao njegove društvene mreže i lik je kandidat za hitnu hospitalizaciju na psihijatriju..

Apoteka mu menza bila

Sazetak

Imat ću mjesečnu zalihu soli od suza koje je ispustio kmečući ovih 20+ godina

Bernarde oprosti nam za sve grube riči, imamo novog i još većeg tovarskog pacijenta od tebe....

Ovakav kmeket od teksta dugo nisam vidio.

Apoteka mu menza bila — Omake

Istekla mu davno iksica i studentska prava za hranjenje u menzi, ali očito su mu iz sažaljenja odlučili da i dalje može koristiti usluge iste.

Vinko Vuković ne smije doći u Omiš pa sve Vam je jasno onda.
A kad je u Segetu dirao jedno utjecajno lice u politici i ovaj mu namjestio zanimljiv posjet nekih ljudi, otišao je plakati na sud.
Smeće Tovarsko koje je zrelo za psihijatriju.

Da se, naime, ne prave, da su uistinu glupi, odnosno da im je uistinu stalo do ozdravljenja cijelog hrvatskog nogometa, onda bi Zvonimir Boban došao u Split, na Poljud te u parku "Za sva vrimena" stao pred spomenik ustanku navijača u hrvatskom nogometnom getu. Položio bi vijenac, vratio se korak, dva unatrag i zastao na nekoliko trenutaka.

A onda bi, odjednom, bez da je to itko znao i očekivao, kleknuo, pognuo glavu te tako ostao klečati na tvrdom, dalmatinskom kamenu dok bi se oko njega sjatili fotoreporteri svjesni da gledaju prizor za povijest.

"Nad ponorom Dinamove povijesti, pod teretom milijuna ubijenih nogometnih snova, učinio sam ono što ljudi inače čine kada jezik zakaže, kleknuo sam kao grešnik i molio se da nama dinamovcima bude oprošteno", napisao bi, samo da se ne pravi glup, godinama kasnije u svojim memoarima Zvonimir Boban.




Hahahahahahahahagagahahahahahhahahahahahahahahahahahhahahahahahag

Ovo nije ni smiješno, ovo je ozbiljna dijagnoza. Ko sve troši kisik na ovom planetu majko mila

Klečanje tovarima na dalmatinskom kamenu > klečanje crncima na utakmicama
Tovar lives matter

Ok. Ovaj je pobijedio igru. Shit of svih svremena. Nakon ovog nema dalje.

Naravno, kad bi doslo do tog tragikomicnog scenarija iz tovarske sizofrenije izazvane predoziranjem secerom s fritula, speedom i soli, Boban bi se trebao ispricati bas na titovom cucavcu navijacima kluba koji je namjestao utakmice, krao titule, poslovao pod blokadom, dobijao oprost poreznih dugova od par stotina milijuna kuna, placao suce, itd., a ne na nekoj drugoj lokaciji. Jer ipak su oni najveci pozitivci i mucenici hrvatskog nogometa :rofl:

Ovo je predivno za vidjeti. 10/10 kmeket i znak nadolozeceg otkazivanja orjunaskih bubrega uslijed svakodnevne konzumacije par stotina kila soli.