Rušenje "prokletstva europskog proljeća", više nego dobre igre u kvalifikacijama ali i sami gard
momčadi te pogotovo trenera Bjelice natjerali su i one "vječno neodlučne i uspavane" navijače Dinama
da u kolonama pohode "jedino mjesto koje zovemo dom" i uz perfektnu igru plave jedanaestorice uvijek glasnim navijanjem uspiju donekle sakriti činjenicu da višegodišnji prvak države koja je godinu dana prije igrala finale svjetskog prvenstva u nogometu svoje utakmice igra na, izuzmemo li nostalgiju i osjećaje, na doslovnoj rupi bez dna. Gomile zastava, poderane glasnice, perfektna igra i 4 gola u mreži talijanskog golmana samo su donekle sakrile sramotu otpadajućih komada betona i stakla, zaštitne mreže ispod zapada, godine zanemarivanja, sumnjivih "farbanja" i obećanja o obnovi/rušenju vječnog predsjednika i ujedno upokojenog gradonačelnika glavnog grada svih Hrvata.
Stoga je, vjerojatno nimalo slučajno ili ipak usprkos tome, sa sjevera te najdraže ruine ponosno zavijorila poruka:
"Postoji mjesto gdje bih mogao stati, visoko dignuti ruke i pjevati našu pjesmu."
Poruka je naravno dignuta iz drugih pobuda, kao i ona koja je slijedila na domaćoj tekmi protiv ukrajinskog Shakhtara, ali dajem si za pravo ideju da je dio ideje išao i na spomenuto.

Iako organizirani teren/stadion na mjestu današnjeg datira još od davne 1912. konkretniji oblik, nalik onom danas, započet je rekonstrukcijom 1954. pod "ravnanjem" domaćeg arhitekta Vladimira Turine. Rekonstrukcija je završena 1969. kompletiranjem južne tribine sa, kako wikipedia kaže, "prostorima za smjer kluba i novim svlačionicama, bazenom i teretanom."
Uvjeren sam kako je gospodin Turina s ostatkom ekipe (E. Erlich i F. Neidhardt) zamišljao velike pobjede na gotovo savršenom travnjaku, gomile navijača na tribinama, organizirano navijanje, miješanje sreće i tuge i sve ostalo što je ionako sudbina svih "sportskih borilišta" na svijetu ali nekako sumnjam da je u primisli imao monstruoznu rekonstrukciju "svog čeda" pred kraj stoljeća. Istom je Maksimir zamišljen
kao velebni (monstruozan) stadion s cca. 60 tisuća mjesta za gledatelja, primjereniji višemilijunskim gradovima.
Bildanje nacionalnog imidža započet sportskim uspjesima nacionalnih momčadi (u svim sportovima), nastavilo se na silu nametnutom Croatiom te je stadion trebao biti samo nastavak politike, svojevrsna trešnja na vrhu torte.
Redom je uništena stara te izgrađeno čudovište sjeverne tribine, dodana dodatna etaža zapadu kojeg je i tad bilo pametnije rušiti nego nadograđivati, srušen prsten oko ostatka tribina s namjerom da se teren ukopa kako bi se napravilo mjesta još jednom redu tribina.
Smrću predsjednika Tuđmana, velikog mecene kluba i stadiona kao takvog, ali i dolaskom "lijeve koalicije" na vlast 2000ih, kojoj nastavak ulaganja, srećom ili ne, nije bio na vrhu liste prioriteta, izgradnja odnosno dovršetak izgradnje je zaustavljen te Zagreb, glavni grad države Europske unije, glavni grad države koja je u zadnjih 20ak godina doma donijela i brončanu i srebrnu medalju sa svjetskih prvenstava, ima to što ima, odnosno nema. Rupu bez dna, ruinu opasnu za život, 4 odnosno 3 nefunkcionalne, neproporcionalne tribine ali jedino mjesto kojeg možemo nazvati domom.

Nagledali smo se ovih godina silnih rendera, naslušali obećanja i planova za novim rekonstrukcijama,
kompletnim rušenjima i izgradnjama novih manjih i funkcionalnijih stadiona ali i dislokacija u manje naseljene i prometno bolje povezane dijelove grada.
Dolazili su i istom brzinom odlazili silni plavi vulkani na Kajzerici, nacionalni stadioni u Blatu ili gdje već, slušali smo priče o silnim bolnicama i vrtićima, cestama i ostaloj javno društvenoj infrastrukturi koja se za iste novce može i stigne napraviti. Gledali smo tematske emisije na televizijama o stadionu, preživjeli 2 jača potresa, korona histeriju i zatvaranja, rat u Ukrajini, povećanje cijena svega pa i građevnog materijala, smrt gradonačelnika i dugogodišnjeg počasnog predsjednika kluba, dočekali novog kojeg sport ne zanima, jednu manju i podjednako skupu rekonstrukciju 2011, ali stadion i dalje stoji tamo gdje je i zamišljen 1911. Samo umoran, derutan i star.

"Naše će se pjesme opet pjevati"

Nakon netom završene sezone gdje je jasno vidljiv ogroman napredak u brojnosti, ali i standardno sjajnih izdanja naših navijača na uređenijim, natkrivenim stadionima diljem Europe apsolutna je šteta i nepravda da se slične brojke i urlik koji ledi krv u žilama neće u dogledno vrijemečuti i na domaćem stadionu. A nije da ga nismo zaslužili.
Bez obzira na "puštanja bijelog dima" sa sve 3 strane koji realno mogu pokrenuti stvar s mrtve točke (grad/klub/HNS) realno je da jasne volje za rješavanjem gordijskog čvora jednostavno nema. Ni političke ni sportske. Svima očigledno odgovara status quo te samo peru ruke i miču odgovornost jedni na druge. Pitanje je samo do kada?
A mi ćemo i dalje biti tamo, visoko dizati ruke i pjevati naše pjesme ponosnije i glasnije nego ikad. Naše će se pjesme opet pjevati. Jer druge opcije nemamo.