Stadion Maksimir Hrvati pate od tog malograđanskog sindroma gdje se mora nešto održavati u njihovom malom selu. U trenutku kad gradimo stadion za budućnost u državi u kojoj je sve manje ljudi i u kojoj su projekcije da u idućih 100 godina padamo ispod 3 milijuna stanovnika, prvo se ide na megalomaniju: ma treba nam stadion od 50.000 ljudi! Onda kad se megalomanija smanji, onda je prvo pitanje, prvi problem, ključna stvar kod novog stadiona: hoćemo li moći organizirati finale Konferencijske lige?
Znači prije izgleda, arhitekture, navijačke tribine, matchday iskustva, pitanja razina i strmosti stadiona, VIP mjesta, javnog prijevoza, parkinga, nekakvog javnog prostora okupljanja prije utakmica, gdje bi se mogao izvršiti pritisak na dolazeći bus protivničke ekipe, nas zanima finale KL. Kako ćemo sad braćo i sestre, nećemo moći ugostiti Real Betis i Fiorentinu?
To je taj bolesni sindrom od kojeg pate zemlje trećeg svijeta, poput Srbije koja podvaljuje specijalizirani EXPO kao pravi EXPO i nacionalni stadion koji nije ni izgrađen proglašavaju mjestom odigravanja finala Europske lige 2028. To je taj problem sela, koje nije niti cijelo asfaltirano, ali Bundevijada se mora organizirati! Samo kod nas ta rasprava nije u nekoj seoskoj birtiji nego u "metropoli" od 700.000 stanovnika, veličine francuskog Toulousea ili američkog El Pasa, koja još nije shvatila da stadion od 35.000 nije mali nego taman onoliko koliko Dinamu treba.
Jednog dana kad budemo rasprodavali stadion od 35.000 i kad budemo imali višegodišnje liste čekanja na sezonske utakmice, onda možemo raspravljati o stadionu i kapacitetu, ali mi sad raspravljamo o tome koliki bi nam kapacitet trebao za eventualne 3 ili 4 utakmice u periodu od 10 godina. Bizarno.