Majki je jedan pol ''istine''. Drugi pol je da nije baš da ljudi sami nisu krivi za svoje stanje. Ispada da je sve sreća i slučaj. Ja bih, recimo, amnestirao ozbiljno bolesne i mentalno ograničene. Za ''sve'' ostale, sudbina je generalno u njihovim rukama. Barem što se tiče osiguranja nekog minimuma ''pristojnog'' života. Pogotovo danas, kad se nekog posla može naći. Ne može biti da sama osoba nije kriva ako je pijanac, kockar, narkoman itd...Jasno, ovo je više generalno jer je svaka sudbina drugačija.

Ako si se rodio siromašan to nije tvoja krivica, ali ako umreš siromašan to je tvoja krivica. Ameri vole ovo rabiti

Osobno neću zaboraviti kada je bila obnova studentskih domova, gdje nisu mogli naći ljude za raditi pa su se studenti prijavljivali za rad. Ali u to vrijeme i dalje je velik broj ljudi kukao kako nema posla, država kriva, i primali i dalje socijalu.
Nije sramota biti beskućnik mjesec ili par mjeseci, dogodi se loša sreća ili prirodna nepogoda, ali ako si pola života na socijali ili bez krova nad glavom, to se više čini kao izbor s kojim si se pomirio.

Puno je lakše biti beskućnik u Zagrebu sa krevetom u domu za nezbrinute i da jedeš u pučkoj kuhinji nego radnik na polju u Slavoniji ili Lici.

Nitko ne zali pijance i kockare, ali je on naglasio da u isti kos svrstava propalice koji su sami krivi za svoje stanje i one koji su zbog spleta nesretnih okolnosti zavrsili tako i koji nisu krivi za svoje stanje. Tu je nastao problem.

Budući da znam nešto malo o njemu mimo foruma, reći ću samo da Majki niti prca niti trolla.

Se mi znamo? :smile:

ili trola ili ima neki mentalni poremecaj.

Ne, nismo se upoznali.

Gotovo da je sporedno je li riječ o zloj sreći ili vlastitoj krivici.

Ako ćemo mak na konac, nema te države na svijetu, osim totalitarne silom (a i takva samo prividno), koja može ispraviti nepravde i "nepravde" uzrokovane različitim okolnostima rođenja, uvjetima odrastanja, utjecaja neposredne okoline, genskih predispozicija, kasnije i osobne marljivosti i zalaganja.

Tko to ne razumije i/ili ne prihvaća, živi ili vrlo nesretan život ili je revolucionar, a to drugo ne isključuje prvo.

Međutim, to da se uopće možemo nazivati društvom dugujemo ipak nekom minimumu solidarnosti, čak i onda kada je nismo svjesni.

Primjerice, neki među nama uplaćuju visoke i vrlo visoke doprinose za zdravstvo, a da te usluge nikada ili rijetko trebaju. I rado bi(smo) možda da nam se to isplati pa da sami platimo svoje liječenje kad i ako nam zatreba.. Neki drugi ne uplaćuju nikako. Liječe se "na naš račun", ako ćemo grubo. Među tim drugima neki su nemoćni starci koji su uplaćivali cijeli život, a neki su vječni studentski jebivjetri. Ni moj doprinos ni ičiji koji ga uplaćuju, ne bira.. liječi taj novac i jedne i druge.

I neka liječi.

Naravno, želim racionalnost u trošenju tog novca, kao i svakog drugog doprinosa zajedničkoj blagajni (u koju ne uplaćujemo svi jednako!, a na iste usluge imamo pravo..). Ali ne želim da taj studentski jebivjetar ili neka druga ljenčina umre zbog svoje lijenosti.

Pa tako ni beskućniku ne želim da umre od gladi ili smrzavanja, taman da je i osobno u Admirala profućko kuću.

Stvar ljudskosti, minimuma solidarnosti prema drugom ljudskom biću, članu istoga društva. Naravno da ne treba dobiti jastoga i vilu Weiss (jednoj ljenčini doduše to već plaćamo), ali ako zauzmemo stav da nas se to ne tiče, da si je sam kriv (ponavljam, čak i ako jest, a kamoli ako nije), onda možemo odmah "ključ u bravu".

Svi na "livadu" pa tko jači..

Majki, nisi tako jak kao što misliš. Na toj "livadi" bi, kada bismo svi živjeli po tvojoj devizi, možda gadno na'ebao.. i pritom, ako nije jasno, uopće ne mislim na tučnjavu kojoj nisi vičan.

Želim samo reći jednu stvar ne braneći majkija ili bilo koga.

Da smo svi pošteni kako se predstavljamo na internetu ovaj svijet bi bio puno, puno bolji.

A i to stoji..

Ali je pitanje neke bazične socijalne inteligencije i "higijene" komunikacije u društvu (pa i virtualnom) da ne pišeš/ne govoriš/ne iskazuješ mišljenja koja su s razlogom društveno neprihvatliva i nepoželjna. Ne govorim o onom finom iskazu bunta iz potpisa kolege pod nadimkom @Bosna86, već o onoj vrsti prilagođenosti prema kojoj ne "krešemo u brk" svakome što nam se hoće. Prema kojoj ne hodamo svijetom zgražavajući se nad slabijima ili bez ikakvog, makar i deklarativnog, suosjećanja za njih (da uopće ne kažem manje sretnima, neka budu i sami krivi za ovu potrebu).

Ne možemo se skrivati iza krilatice "pa on (ne Majki, bilo tko) je samo iskren". Kada bismo svi bili tako "iskreni", vadili sve najmračnije iz sebe i podastirali javnosti, i ovaj forum bi bio puno, puno gore mjesto, da se malo poigram tvojom poantom o boljem svijetu. :)

Zato sam pisao o ovome gore u prethodnom postu, o tom prešutnom društvenom konsenzusu prema kojem pristajemo pomagati slabije čak i kad su sami krivi. Naravno da možemo i ne pristati, možemo se pobuniti, možemo tražiti sve što smo uplatiti u svrhu raznih pomoći i financiranja usluga države nazad i ako nas bude dovoljno, u tome ćemo i uspjeti. Međutim, tanka je zaista granica od društva potpuno ogoljele meritokracije do nepostojanja društva uopće. Ako se svedemo isključivo na sposobnu/pametnu/marljivu/snalažljivu jedinku nasuprot iste takve "s druge strane", nitko ne može biti siguran da će se (uvijek) naći na vrhu hranidbenog lanca..

To je bila barem moja poanta.

Nisam se uopće referirao na tvoj post, opcenito sam napisao šta mislim.

Sve to tvoje stoji, samo kažem da je virtualni svijet pun “moralnih vertikala”, dok pravi baš i nije.

Nisam se uopće referirao na tvoj post, opcenito sam napisao šta mislim. — marcio amoroso

Ma znam, nisam ni mislio da jesi, nego me tvoja misao o boljem svijetu kada bi sve bilo kako je u virtualnom sjetila da to i obrnuto vrijedi..
kada bismo svi pisali baš svaki pizdariju koja nam pada na pamet, bez ikakvih društvenih skrupula i normi ponašanja, onda bi ovaj forum bio nešto ko indexov, a ne Zona.

Problem je što mnogi pišu upravo ono što ne rade, ili još gore, zgroze se nad onim što oni isto rade.

nešto, koliko god treba nudim pomoć humanitarnom društvu (sve volonterski, nitko nikad niti euro nije dobio, naprotiv, sve troškove svatko sam plati) koje je specijalizirano za pomoć beskućnicama pa ti mogu iz prve ruke kazati da ima svaki beskućnik svoju priču. Društvo radi samo više manje samo s onima koji nisu agresivni i koji su opustili alkohol / droge.

Puno njih je završilo na ulici jer su jednostavno izgubili posao i nisu tek tako dobili novi a obitelj nisu imali ili im nije mogla nuditi pomoć. Neki imaju probleme iz djetinjstva (nasilje / alkohol u obitelji) a neki su se sami uvalili u probleme zbog alkohola ili / i droga. Imaš i takve koji su rođeni "spore pameti" a nisu imali nekoga da ih usmjerava u životu. Uz sve to, ti ljudi praktički ili nemaju ili ne znaju svoja prava. Kod nas npr beskućnici ne dobiju socijalnu pomoć jer nemaju "stalnu ili privremenu adresu".

Pomisli malo, jednom kada prespavaš na ulici, ti si beskućnik, imaš "prljavu odjeću, smrdiš" itd te odeš na takav na razgovor za posao. Imaš jako, jako male šanse da dobiješ posao, ostaneš duže na ulici i tada shvatiš da je život lakši kada si pijan. A to je prvi krug pakla za sve, pa i za one koji imaju posao, stan i obitelj. Imaš masu primjera da su nakon puno godina potpuno prestali piti ali nakon toliko godina imaju jako male šanse da se vrate u normalan "radnički" život. Jednostavno si ispao iz sistema (čestu neka manja / veća bolest, godine alkoholizma naprave svoje i na mozak). Zato, svaka čast onima koji uspiju da barem toliko zarade da si mogu platiti neku sobu te živjeti koliko toliko normalan život. Ovdje postoji i jedno društvo koji takvim ljudima pomaze da pronađu neku malu sobicu da mogu negdje živjeti.

Svake godine društvo organizira masu stvari a jedna je i "darivanje beskućnika" i tek kada vidiš kakve male, žele u životu shvatiš da su i oni normalni ljudi sa drukčijom sudbinom za koju su krivi sami ili jednostavno jako bad luck. Kao zanimljivost, jako često je želja majica, šal ili kapa od NK Maribor.

Majki, ne trebaš promijeniti mišljenje ali barem nemoj trolati jer pričamo o nesretnim ljudskim sudbinama.

Dobro mislim da je poruka preozbiljno shvaćena. Rekao sam samo da nemam suosjećanja, kao što nisam imso suosjećanja prema prijateljici kad ju je dečko ostavio pa je plakala. Dan danas smo prijatelji i družimo se ko da se ništa nije dogodilo. Nikad nisam beskućnika izrugo na cesti niti učinio nešto loše njemu. Al da nije da očekujem puno suosjećanja nit prema meni jer vjerujem u onu ipak: Čovjek je čovjeku vuk...