"Kakav crni žuti Dortmund. Zaboravite kukanje. Boli vas aduktor zadnje lože, pijete noćima, imate ljubavnice i vanbračnu djecu, pišate u lavabo, ne znate plivati? Kog briga. Istina, ne liječite sidu, niste pronašli novi planet, pa ni mačku niste spasili s drveta; ali kad izađete na taj ukleti maksimirski travnjak u svetom dresu pred 20.000 grla, pogledate tribine kako se tresu od urlika, osjetite miris navijačke krvi, ritam bubnjeva, znoj na licima, dim baklji u grlu i očima, shvatit ćete. Pogledajte dobro u krug. Tu ste doma, a mi vam čuvamo leđa. S najljepšim grbom na prsima, istrčat ćete na prvu crtu, pogledati jedan drugome u oči, zakunut se - do zadnje kapi znoja, stisnuti zube i bez kalkulacija, lažnih osmijeha, stisnutih figa natopiti dres pobjedom - toliko nam dugujete.

Bez Dinama, vi ste nitko i ništa, baš kao i mi. I zato nemate pravo. Nemate pravo na strah. Ne ovaj put. Kukavicama se ne oprašta. Zaboravite, bar ovaj put, slavu, moć, hrpe dolara, plitke manekenke i bijele limuzine; skupite se pod plavim barjakom i odigrajte za osjećaj. Onaj osjećaj pobjede pred deliričnom masom, ljudima koji su prošli tisuće kilometara zbog kluba koji im je toliko puta uzvraćao pognutim glavama i neshvatljivim porazima. Napravite to i uživajte, jer, jesen, dvije i nema vas više. Putujete uz kavijar i šampanjac na travnjake snova, ogrnute potocima slavlja i glamura. I tu se rastajemo.

Vama pogledi milijuna ljepotica bez duše, plastični pljeskovi, pobjede bez okusa i mirisa; nama zagrljaji pijanih prijatelja na kiši, u gustom dimu na 0:0. Budimo iskreni, ne bi se mijenjali. Ni mi, ni vi. No, oprošteno vam je. Ako prije bijega u Europu, dovedete tu istu Europu u naše dvorište, da im pokažemo kako se voli. Navija. Živi.

Ima nas debelih i ćelavih, ružnih i glupih, dlakavih i munjenih, no uvijek smo tu, uz vas. Sjetite se toga jednog dana kada vas prodaju Nijemcima, Španjolcima, Talijanima, Englezima, Rusima, kad istrčite na ušminkani Nou Camp, Old Trafford, Delle Alpi. Sjetite se onog osjećaja na prepunom, trulom Maksimiru kada je pao moćni Dortmund. I priznajte. Sami sebi. J***š lovu. To je to. Nikada njihove pobjede neće biti slatke, koliko su gorki naši porazi. I zato, ramenom, koljenom, bubregom, jetrom, nije bitno. Zabijte taj prokleti gol, ukotrljajte taj kožni balon iza crte, za nas, za osjećaj. Za oproštaj..." — CUCAK

Sutra, odnosno danas fino doma pod dekicu, skuhati čaj, mobitel u ruke i udaranje po Zoni. Tko skupi najviše komentara, pogotovo negativnih, osvaja putovanje u tri pičke materine. — Kepec

Neka malo ovakvih rezultata, mišeki izlaze iz rupa, razmažene curice koje su navikle na naslove cmizdre u kutu, misle da nisu isti, a ustvari su 10 puta gori od tovara koji vjeruju u titulu čak i kad matematički to više nije moguće dok oni u 16. kolu odustaju od naslova.

Neka nam malo ovakvih vremena, skidaju se maske, lako je praviti se pametan i nazivati se navijačem kada sve ide divno i krasno, kada se pobjeđuje u hnl-u, kada se gostuje u Europi, kada se slavi na Trgu, kada se pjeva s igračima, kada se slavi na Macoli. Malo je teže biti navijač kada si u velikom minusu, kada ne ide, kada ne znaš od kuda početi koliko je loše, jbg, u tom trenutku je lakše biti pljuvač, serator, kukavica i ratnik iza tipkovnica.

Svi bi htjeli naslov, a više ljudi piše komentare po Zoni i Instagramu nego dođe na tekmu.
Svi bi htjeli naslov, a teško je otići do Varaždina, Koprivnice ili Šibenika dok bi u Munchen i 10 000 ljudi da ima karata.
Svi bi htjeli naslov, a predaju se 20 kola, 5 mjeseci i 60 bodova prije kraja.
Svi bi htjeli naslov, a prvi su koji ne vjeruju u naslov, kako bi onda igrači trebali.

Mi da 20 godina nismo prvaci imali bi na tribinama soma ljudi jer smo razmažene pičketine. Ti koji ovo čitaš, ja i svi oko nas. Nikaj drugo. Razmažene pičketine. — Kepec

Kakvi fenomeni obitavaju na ovoj temi... opet se glasine uzimaju zdravo za gotovo. Svako *ebeno nagađanje o dolasku ili odlasku pretvara se u uvjerenje da je transfer praktički gotova stvar. Kad se glasine ne ostvare, onda isijavate ogorčenosti ili prema klubu ili prema medijima. Klub se optužuje za nesposobnost, štedljivost ili nedostatak ambicije, a novinari su "dnovinari" i prevaranti koji namjerno "dilaju" lažne informacije.

U stvarnosti, iza tih članaka (najnoviji primjer je ovaj Alžirac) često stoji vrlo malo konkretnih informacija - ponekad samo nagađanja ili izjave "bliskih izvora," čija vjerodostojnost nije provjerljiva.

Ljudi su ovdje stvorili preveliku ovisnost o transfer glasinama, to je činjenica. Taj vaš prijelaz iz euforije u negativu rezultira neproduktivnim raspravama, kritikama uprave kluba, trenera, pa čak i samih igrača o kojima pojma nemate (čast izuzecima). Uprava kluba, SD ili tko god vam je na meti u datom trenutku postaje metom kritika jer nije "dovela/o igrača," iako u stvarnosti možda nikada ni nije bilo ozbiljnog pokušaja njegova dovođenja.

Uvjeren sam da je ovo dijagnoza koja još uvijek nema ime, ali bez sumnje postoji. Sezona transfera aspekt je nogometa koji se najmanje može kontrolirati, a zbog prekomjernog vjerovanja glasinama dobar dio ljudi ovdje gubi osjećaj za stvarnost. Daj budite razumni, a ne blesavi konzumenti senzacionalizma iz transfer roka u transfer rok. — Eduardo