Daj mi samo reci kak u Međimurju, pa veliki hajdukovci, to mi nikak nije jasno?

Evo, probal bum i ja ispricat svoju pricu kak to da volim bas Dinamo Zagreb, iako mi pisanje sastavaka nikad nije islo pretjerano dobro.

Moje podrijetlo je kaj se tice simpatiziranja Dinama potpuno cisto. Naime, mamini su svi pravi Purgeri, kak bi Kumerle iz “Bitangi” reko, jos od 7. st. Naravno, u to neko jugo doba, svi koju su se htjeli poistovjetit sa Zagrebom i Hrvatskom navijali su za Dinamo. Tak je to krenulo od mog pradede koji je bil bas pravi zaljubljenik u nogomet i Dinamo i koji je fural moju mamu ko klinku redovito na utkamice. Njegov sin, odnosno moj deda, nije nastavil tu tradiciju odlaska na tekme, i nekog veceg navijanja posto bas i nije bil prezainteresiran za nogomet, vec vise boks, judo...al je zato svake godine redovito kupoval novi Dinamov kalendar koji se moral stavit na zid u garazu.

Tatina strana je malo drugacija prica. Roden je u Bosni, no odrasel je sa svojim ujakom u Zagrebu te je on bil taj koji ga je prvi put otfural na utakmicu i priblizil Dinamu.

Konacno, na red sam doso i ja. Kad sam prvi put, recimo, primijetil Dinamo, to je bilo s navrsene 4 godine. Sjecam se da je to bila moja prva zgoda na Maksimirskom stadionu. Utakmica Dinamo-Split, zapadna tribina (jbg tata bas voli tu zapadnu tribinu) i malo kisice. Najvise su mi iskreno ostali su sjecanju oni stiropori za sjedenje.

Iako je to bilo doba kad sam bil fakat mali klinac, pocel sam trazit mamu i tatu da mi kupe sve Dinamovo kaj ja vidim usput. Tak sam prvo dobil CD-Dinamove pjesme, a onda i plavi diadorin dres, pa siltu i tak pomalo. Jos uvijek sve cuvam iako su neke stvari poderane od igranja fuce na skolskom. :confused:

E sad nastupa jedan od bitnijih perioda u mom zivotu, a to je treniranje u Dinamu. Iskreno smatram da nisam bil neki tata-mata u nogometu, al trenirat neko vrijeme u klubu u kojeg si zaljubljen je meni bilo jednako ko stat na centar Maksimira pred 35 hiljada ljudi.

Naravno, za to vrijeme sam bil svaku tekmu na istocnoj tribini posto smo mi koji smo kao trenkali dobivali besplatne karte pa kao zakaj ne otic i iskoristit (tek sam kasnije skuzil kakvu sam ja zapravo vezu stvoril izmedu sebe i kulture odlaska na stadion). Nisam ziher koja je to sezona tocno bila, al mislim da je bila tekma Dinamo-Osijek kad sam ja prvi put primijetil nasu grupu-BBB. Barjaci su se vijorili, a pjesma odzvanjala. Nemre bolje, mislil sam si “pa ja moram jednom otic medu te nabijene decke”.

I tak nazalost, desilo se to da je uslijedilo “mracno doba” koje nam je svima dobro poznato. Trenkal i dalje jesam, al stadion me bogme videl nije, ne zato kaj sam ja stvaral neki otpor, neg iz neobjasnjivog razloga nisam imal volju ic, povezal bi to nekak sa svojim dedom koji mi je bil najbolji frend i zbog cije smrti mi nije bilo do bilo kakvog veselja dosta dugo.

Konacno, dosla je u meni zelja da se vratim tam di mi je i mjesto. Utakmica Lokomotiva-Dinamo, stadion Kranjceviceva i trganje glasnica za voljeni klub. Jednostavno sam se navuko na taj osjecaj kad izbijas sam sebi zrak iz pluca dok vices “Znaj da ipak meni znacis sve...” Nazalost u to vrijeme sam sam iso na tekme jer nisam znal nikakvu ekipu, al sve s vremenom dode na svoje.

Ljubav se nemre objasnit, no ona je tu. Nemam neke prezanimljive zgode s gostovanja koje bi vam bile jos zanimljivije, al se nadam da sam vam bar malo priblizil svoj put do Dinama.

Kaj tu napisat, a da već drugi nisu rekli...jedina razlika je ta kaj se nemrem pohvalit da je neko iz moje obitelji prebacio ljubav prema dinamu na mene jer nikoga nije previše briga za nogomet. A meni je uvjek nogomet bio drag, cak sam ga i trenirao, bio sam golman pa mi je u to vrijeme uzor bio Butina :lol: , ne znam zakaj ali nikad mi nisu uzor bili neki strani igrači kao većni klinaca. I onda me je stari jednom odveo na Maksimir (Dinamo-Varteks) da vidim to uživo ali nije planirao da ce se meni to bas toliko svidjet, nakon toga sam ga zicao da idemo opet i odveo me, a kaj ce, mora udovoljit djetetu hahah...sjecam se da smo bili na zapadu, 2003. kada je dinamo slavio naslov prvaka, igrali smo protiv Kamen Ingrada ono kad su svi utrcali u teren nakon tekme. Meni je to bio takav dozivljaj da sam se skroz zaljubio u to, nakon toga sam ga opet zical ajmo na tekmu naravno otisli smo, pa nakon toga i na derbi, pa nakon toga na jos par tekmi ali je njemu onda to vec dopizdilo i rekao mi je evo ti lijepo novci i odi sam. Malo po malo ti Dinamo počne bit svetinja, budiš se uz taj klub, plačes zbog tog kluba, veseliš se. Nekako uz odrastanje se u tebi probudi i neka nacionalna svijest, koju povežeš sa Dinamom i sa prošlošću našeg kluba, nekako postaneš ponosan kaj si purger, kaj si dio sjevera. Osjetis tu poveznost iz naše pjesme: čuvari zagrebačke časti, katoličke crkve i Hrvatske. A Dinamo ti postane simbol svega, simbol otpora onom sistemu, simbol Zagreba, simbol Hrvatske i naravno klub iz snova u kojem bi htio igrat dok si dijete.
Teško je možda i pronać prave riječi i napisat zakaj volim Dinamo ali kad vidis da te pobjede vesele, porazi rastuže, kad ti je svaki dan Dinamo onda vidis da volis taj klub. I kak ona pjesma kaže: " to je više od ljubavi, tu se radi o vjeri" .

..... a onda ti ga cigančina toliko zgradi sa svojim kokošarima oko njega da ti dođe da sve steraš u kurac.

ajmo ovu temu sačuvati.. predobra je i prevažna da bi njemu tu bilo mjesta. Ni u spomenu.

Slažem se... Nikak da uhvatim cajta da ja napišem svoju priču.

Ne treba tako razmišljati, Dinamo nam je svima dao poznanstva od Dubrovnika do Čakovca, to je najvrijednije i to nitko ne može zgaditi

Kuzim kaj hoćeš reć ali nekak ne dajem na vaznosti tom debilu kad je u pitanju ljubav prema Dinamu, mislim da je Dinamo više od njega i ostalih struktura koje vode klub.
Uprave i igrači prolaze ostajemo samo Dinamo i mi!

To si skinuo sa mog fejsa :rofl:

Daleko najdraži citat vezan za Dinamo

https://www.index.hr/mobile/clanak.aspx?category=sport&id=2172382
Kolega je napisao svoju priču zašto Dinamo, vrijedi pročitati

Volim ga jer sam tako odgojen. Ljubav sam preuzeo prvenstveno od majke. Ona mi je prva pričala kako je markirala prvi srednje kako bi išla gledat tekme. Prva mi je udarila kontru na to kad sam bio mali, rekao sam da mi je ljepši grb Hajduka. Nisam još ni znao kaj je nogomet. Rekla mi je da je Dinamo naš klub. Volim ga jer sam Purger, 3. generacija s obije strane, jer je klub grada Zagreba. Moja ljubav prema Dinamu nema nikakve veze sa nekim igračima bivšim niti o događajima, niti o prihvaćenom epitetu kao nacionalnom klubu. U mojim očima Dinamo je purgerski klub. I sebe kao kao Zagrepčanina ne vidim da navijam za itit jedan drugi klub kao za Dinamo.

Dobra priča :up:

Volim ga od kako znam za sebe, sve je počelo od mojeg djeda on je poceo za Modre jos od davne 65., to je 70-ih prenio na svoje sinove, jedan od njih moj tata. On je bio na mnogo Dinamovih utkamica kako u onom rezimu tako i u samostalnoj Lijepo našoj(Atletico,Porto,Partizan,United,Newcastle, derbi sa Hajdukom, gostovanja po Rijeki , Zadru ,Splitu , Sarajevu i dr.)
On je svu tu dinamovštinu prenio na mene a jedna od stvari sto me uči jest da je nama Hrvatima u bosni Dinamo jedan od simbola hrvatskog naroda, otpor YU režimu i klub svih Hrvata, uz sve to kao manji sam dobio i šal, rukavice i kapu sve od Dinama , kako bi se znalo koji je klub glavni u kući i za koji se klub živi, umire .I da opće je poznato kod nas u djelu odakle dolazim , da je velika većina su Dinamovci. :smile: