U odnosu na prvi čin koji je otišao Dinamu, treneri su za drugi derbi u samo šest dana napravili tri izmjene u sastavima. Ivan Leko se odlučio na klupi ostaviti Ivana Dolčeka i na njegovo mjesto staviti Emira Sahitija, a činjenica da se u vrh Hajdukova napada vraća Marko Livaja značila je da Jan Mlakar seli na poziciju lijevog krila, što je iz prvog sastava izbacilo Leona Dajakua. Na Livajin je povratak reagirao Igor Bišćan, napravivši tu treću izmjenu; na klupi je ostavio Dinu Perića, na mjesto stopera pomaknuo Stefana Ristovskog, a u prvih 11 je upao Sadegh Moharrami.

Fascinantno je bilo to koliko su se svi, od ljudi u Dinamu do Rajka Magića u najavnoj emisiji na Max Sportu, upirali objasniti da nije riječ o strahu od Livaje nego o prilagodbi na ozljedu koju je Perić pokupio na treningu. Na kraju je Perić bio u zapisniku, baš kao i Boško Šutalo koji još uvijek hvata pravi natjecateljski ritam, ali kraj njih dvojice su na klupi bili još Maxime Bernauer i Mauro Perković. To su dvojica stopera koje je Dinamo platio više od tri milijuna eura, a stopera je umjesto jednog od njih igrao Ristovski.

Naravno da je Ristovski bio reakcija na Livaju. Umjesto da se pokušava pravdati odluku fantomskim ozljedama, taj se manevar treba staviti u prvi plan jer je riječ o jako dobrom Bišćanovu potezu. Možda i ključnom potezu za cijelu utakmicu, jer dobio je igrača koji je snažan i koji se može gurati s Livajom kada ovaj prima loptu, ali i igrača koji je puno brži i mobilniji od Dinamovih stopera. Ristovski je eksplozivan, dobro mijenja smjer i ima borbeni karakter koji ga tjera da ostane blizu čovjeka kojeg čuva, a to su elementi koji su ključni kad treba pokriti Livaju koji se spušta prema sredini terena, ali i u utrci kad se ispucavaju dubinske lopte preko zadnje linije.

Umjesto da Hajduk u drugom činu nadogradi dobru igru iz Superkupa igračem koji može kapitalizirati ravnopravnost kakvu je Hajduk pokazao šest dana ranije, dogodila se potpuno suprotna stvar.
Konstantno se pokušavalo odigrati na Livaju, a on je veći dio utakmice bio jako dobro zatvoren između Ristovskog, Josipa Šutala i Josipa Mišića. Zabio je Livaja gol kojim je još jednom pokazao o kakvom se majstoru radi, ali za 90 minuta igre je imao samo 25 kontakata s loptom, iz čega je izvukao taj jedan udarac, sedam točnih dodavanja i jednu otklonjenu opasnost. Sve ostalo su bili izgubljeni slučajevi jer je do lopte dolazio u iznimno teškim situacijama.

“Danas je ovo bio i malo lošiji Hajduk nego u Superkupu”, priznao je Leko vrlo realno nakon utakmice. “Bili smo u izgubljenoj situaciji; 1:0 i penal, da su zabili gol vjerojatno bi bilo bliže rezultatu 3:0, ali imali smo karakter i pobjedničku sreću. Mislim da smo je zaslužili, već smo i prošlu subotu pokazali da imamo gard i da se želimo natjecati. Igrali smo lošije nego u Superkupu, ali kad gledamo statistiku imali smo više udaraca i dvije situacije za ranije dobiti utakmicu, ali ova velika pobjeda plod je velikog rada, sreće koja se zasluži. Dobro otvaranje prvenstva, ovo je maraton, moramo puno raditi i biti bolji. Ovo je na tragu nečega; bolja je situacija jer imamo konkurenciju na treningu.”

Ništa od zadnje linije

Leko je, zapravo, sažeo sve. Ključni trenutak utakmice bio je onaj kad je Ivan Lučić obranio kazneni udarac Bruni Petkoviću. Umjesto da se Dinamo, koji je od tog trenutka bio dosta bolja momčad, odvoji na dva gola razlike, Hajduk je ostao u igri i čim se Livaja prvi put spojio s loptom u kaznenom prostoru, poravnao je rezultat.

Međutim, samo je jedno pravo pitanje: zašto je Hajduk bio lošiji nego u Superkupu? Ima li Livaja veze s tim? Ima, ali samo posredno.



Hajduk jednostavno nije imao progresiju lopte iz zadnje linije.

Ovdje vidimo strukturu na koju se Leko odlučio i koja je već postala standardna. Niko Sigur ostaje nisko kao treći stoper, Sahiti drži širinu na desnom krilu, Dario Melnjak se diže napraviti istu stvar na lijevom krilu, Mlakar ulazi prema sredini, a u liniju s Mlakarom i Yassineom Benrahouom se diže i Rokas Pukštas. Dinamo posebno pazi na Livaju (označen strelicom) i na Filipa Krovinovića (kojeg markiraju i Martin Baturina i Petković) kao dvojicu ljudi ključnih za Hajdukov posjed. Do Livaje se želi doći, a obično se do njega dolazi preko Krovinovića.

Dinamova struktura ostavlja Hajdukovu obranu potpuno slobodnu. Bišćan je žrtvovao resurse da zatvori prostor između linija i Krovinovića, a kockao se s krilnim pozicijama i ostavljanjem prostora gostujućoj zadnjoj liniji gostiju. Dinamo na svojoj polovici i praktički nije pritiskao suparničku zadnju liniju, koja je imala dovoljno vremena na lopti.

Izuzevši dva ili tri puta kad je Ferro nešto pokušao, Hajduk od zadnje linije nije dobio ništa. Zvonimir Šarlija i Sigur nisu ni pokušali unositi loptu u igru, riskirati i vući je u prostor koji se otvarao ispred njih kako bi isprovocirali da se Dinamo krene preslagivati i da se u tim rošadama otvore linije za dodavanje koje su u većini vremena bile blokirane. Bez da stoperi u ovoj situaciji unose loptu u igru i testiraju linije, Dinamo može držati obrambenu strukturu koliko god je to potrebno.

Razlika u odnosu na Superkup je u tome što Dinamo u toj utakmici nije toliko blokirao sredinu. Bišćan je imao povjerenje u to da zadnja linija može riješiti sve opasnosti individualnim reakcijama i bilo je više prostora za provlačenje lopti prema naprijed. S obzirom na to da Livaja mijenja jednadžbu, u drugom se činu Dinamo više koncentrirao na zatvaranje prilaza njemu i održavanje kompaktnosti linija, a Hajduk je baš forsirao dolazak prema njemu. Hajdukova zadnja linija bila je pasivna i nije koristila prostor koji se nudio kao posljedica Dinamova zatvaranja Livaje i Krovinovića, Hajduk je zato bio lošiji u igri prema naprijed nego u prvom činu, bez obzira na Livaju.

Jalovi posjed

To je kasnije promiješao Vadis Odjidja-Ofoe kad je ušao s klupe; on je u sredini terena donio dozu progresije koju je Hajduk trebao. Međutim, pasivnost zadnje linije ostaje problem koji Leko treba riješiti. Za očekivati je da će se većina utakmica koje će Hajduk igrati svesti na to da će suparnik čekati na svojoj polovici s posebnom koncentracijom na Krovinovića i Livaju. Ako će Ferro, Šarlija i Sigur biti ovako pasivni s loptom, onda su mrtvi kapitali i Hajduk u posjedu lopte zapravo igra s trojicom igrača manje. Teško da Leko može kroz trenažni proces dobiti da Sahiti ili Dolček postanu efikasni dribleri, ali od zadnje linije može dobiti više progresije.

Dinamo je ponovo pokazao dvije stvari.

Prva, da je jako dobar u tranziciji. Ponovo je postigao gol u nekoj vrsti napadanja otvorenog prostora. Da, Ferro je neshvatljivo kiksao, ali radi se o tranziciji momčadi nakon što je Mišić ukrao loptu Livaji. To je jako bitno za europske nastupe, ali Dinamo gotovo ništa nije pokazao u postavljenom napadu.
Bišćanova je momčad imala premoć u posjedu, ali to je definicija jalovog držanja lopte. Dinamo je imao dvostruko viši postotak posjeda u odnosu na Hajduk, u nekim periodima utakmice i trostruko veći, ali broj udaraca je isti. Također, nijedna Dinamova šansa nije došla iz kontinuiranog napada, a bilo je vrlo malo ulazaka u zadnju trećinu, bez obzira na to što ima Petkovića, Baturinu i Luku Ivanušeca koji mogu napraviti kaos svojom igrom između linija. Na kraju krajeva, Dinamo jest imao dominaciju u posjedu lopte, ali se u trećini ispred Hajdukova gola igralo 26 posto vremena, a u trećini ispred Dinamova 25 posto. Kada je Dinamo držao loptu, držao ju je u sredini bez velikog pritiska.

U suštini, nijedna od te dvije stvari ne treba iznenaditi. Bišćan je trener koji svoj stil igre gradi na kvalitetnom bloku i tranzicijskom nogometu. Bit će jako opasan u Europi i već je podigao razinu efikasnosti u kontranapadima, a za očekivati je da će je još podignuti. Nije za očekivati da će podignuti razinu igre u kontinuiranom posjedu lopte. Dinamo će većinu utakmica u domaćem prvenstvu slomiti na račun individualne kvalitete, ali teško da stoji Bišćanova ocjena kako je Dinamo deklasirao suparnika. Hajduk je bio lošiji nego na Superkupu, ali Dinamo nije briljirao. Imao je kazneni udarac i mogao je otići na veliku prednost, ali u zadnjih godinu dana smo gledali i uvjerljivije Dinamove napadačke predstave.
Hajduk je, kako je to rekao Leko, imao karakter i pobjedničku sreću. Kvaliteta Marka Livaje koji se majstorski snašao u vrlo teškoj situaciji i kvaliteta Rokasa Pukštasa koji još jednom pokazuje da je riječ o izvanrednom skakaču. To je bilo dovoljno za pobjedu, iako se svi generalno slažu da je Hajduk u Superkupu odigrao bolju utakmicu. Taj čin je izgubio, ovaj drugi pripada njemu.

Hajduk je osvojio prva tri boda u ovosezonskom prvenstvu. U igri je ostalo je još 105 i ciljna ravnina je još uvijek daleko. Ali utrka je počela.

https://telesport.telegram.hr/analize/kako-je-hajduk-ovo-dobio-2/