U toj sezoni dok je Mlinka bio u vojsci nismo pobijedili na gostovanju čak godinu dana!

Ovu jednu bi trebalo rotirati a ne znam kako...

09.04.1986. Dinamo - zvezda 4:0



Stanislav Komočar je slovenski nogometaš rođen 1967. godine, a za Dinamo je nastupao u dva navrata – u sezoni 1985/86. i u sezoni 1989/90. U klub je stigao iz ljubljanske Olimpije, a između dva boravka na Maksimiru također je igrao u Olimpiji, a u zimskom prijelaznom roku sezone 1989/90. opet odlazi u Olimpiju. Karijeru je završio 1998. u HIT Gorici.

U bivšoj jugoslavenskoj Prvoj nogometnoj ligi, jednoj od najboljih u to vrijeme u Europi (igrači su morali ostajati u klubovima do 28, godine i tek onda su mogli biti transferirani u inozemstvo, op. p.), glasine o njegovom talentu brzo su se širile. Tinejdžerske godine proveo je u Zagrebu, u dresu Dinama, dijeleći svlačionicu sa Srećkom Кatanecom, ali pod trenerskom palicom Miroslava Ćire Blaževića uzalud je tražio put do ostvarenja svojih snova.

Njegova nogmetna karijera nije dugo trajala, ali malo je znano da je postao sjajan profesionalni vojnik koji je sudjelovao u mnogim mirovnim misijama snaga Ujedinjenih naroda. Uniformu slovenskoj vojnika obukao je početkom devedesetih godina, odmah nakon agresije JNA na Sloveniju. Postalo je pripadnik specijalnih jedinica.

Sudjelovao je u vojnim misijama UN-a u Norveškoj, Libanonu, Afganistanu…

U razgovoru za slovenski Sportal bio je jako zanimljiv:

“Sa 16 godina sam igrao u Prvoj jugoslavenskoj ligi za Olimpiju. Tada je bilo drugačije. Moj tadašnji trener Radoslav Bečejac, moj drugi otac, odgajao je mnoge dobre igrače. Tada smo kvalitetnije trenirali, bilo mnogo manje roditeljskog utjecaja. Danas, kada vidim kako se radi s djecom, prepoznajem da će ta djeca nositi frustracije iz djetinjstva zbog sporta”, počinje priču Komočar.

Ostao je zapamćen jedan pogodak Komočara za Dinamo, u polufinalu Kupa protiv Crvene zvezde. Bilo je 4-0 za Dinamo a posljednji Dinamov gol dao je baš Komočar.

Neuspješna epizoda u Zagrebu u Dinamu pod vodstvom Ćire Blaževića nastavila se u Ljubljani, gdje Olimpija nije isplaćivala plaću, pa su igrači štrajkali i zbog toga su dobili otkaze.

“Potom je počela agresija na Sloveniju. Tada nisam ni znao hoću li se baviti sportom ili policijom. Policija je kod nas obiteljski biznis i tradicija, svi su bili policajci. Sve sam imao kod kuće – uniforme, oružje, rekvizite…”. I tako, Komočar je postao dio specijalne jedinice Moris i ostao je u službi. Ipak, tijekom 1998. godine, zamrzao je svoj status u vojsci i odigrao dio sezone za Goricu. Ali vojska je postala njegov život.

“Puno je adrenalina. Volim energiju kod ljudi. Uvek sam imao dobre zapovjednike”, priča Komočar. Misije su ga vodile od Afganistana, preko Afrike, do Kosova. Bio je u Libanonu, bio je na granici Sudana i Čada.

“Vjerujte mi, u tim krajevima, kada vidite mrtvog čovjeka na putu, to je kao da ste kod nas vidjeli mrtvog psa. I djeca od 13, 14 godina nose oružje i mlate puškama. Sve vas to šokira, ali i ojača. Najgore je ipak bilo u Afganistanu. Tamo shvatite koliko ste prolazni. Pričali smo s Talijanima koji su nam rekli da im za dva dana ističe rok i završavaju misiju. Već popodne istog dana više ih nismo vidjeli. Njihova misija je završena. Poginuli su”.

Na današnji dan 1961. Dinamo je zaustavljen u polufinalu UEFA Kupa pobjednika kupova od Fiorentine.

U prvoj utakmici koja se igrala 22.03. Purgeri su poraženi na gostujućem terenu rezultatom 3:0



Na Maksimiru s izostankom Zambate, ali zato pod ravnanjem legendarnog Martona Bukovija pred 20.000 gledatelja nadu za preokret u 15. minuti utakmice donio je Željko Matuš.
Prošle su jedva i tri minute, a Zlatko Haraminčić podiže rezultat na 2:0 i dovodi ovu polufinalnu utakmicu u potpunu neizvjesnost.

Dinamo je napadao, Viole su teško živjele i tinjala je nada kako bi mogao pasti i taj treći izjednačujući gol.
Sve nade ipak su ugašene u 50. minuti utakmice kada Gianfranco Petris zabija svoj prvi gol u ovom natjecanju te sezone.

Dinamo je ovu utakmicu odigrao u sastavu Irović, Marković, Čonč, Lamza, Matuš, Šantek, Šikić, Perušić, Blažić, Haraminčić, Cvitković



U drugoj polufinalnoj utakmici Rangers je s boljim ukupnim rezultatom (2:0 doma i 1:1) protiv Wolverhamptona prošao u finale.

Fiorentina je u finalu bila bolja (0:2 u gostima i 2:1 doma) i tako kao osvajač podigla pehar ovog natjecanja.

Viole će te godine podignuti i pehar pobjednika talijanskog kupa.

Ima tko ostatak ovog teksta?

Ja sam ga nespretno odrezao, ali to ti je zadnja rečenica. Ostatak teksta nema nikakvu materijalnu vrijednost, sve je rečeno u tome kaj si objavio.

“To je naš klub…” i onda nešto u tom stilu i to je kraj teksta.

iz koje godine je tekst?

Mislim 2001. To bi bilo 90 godina Gradjanskog. Kod frenda mi je ta revija, moram ju iskopati. Znači Dinamova revija nakon povratka imena.

“Znate kaj? U Dinamu je velika stvar biti i rezerva!“

Na današnji dan 1946. rođen je “dobri duh Dinamove svlačionice” - Zlatko Mesić

Od 1960. član je Dinamove nogometne škole, a kao junior purgera tri puta osvaja prvenstvo.
Za prvu momčad Dinama službeno nastupio je prvi puta 10. lipnja 1964. godine, u Zagrebu, protiv Metalca (7:1).
Igrao je u veznome redu, kao korektor sredine terena, povremeno bi preuzeo mjesto na desnom ili lijevom beku. Ovo “seljakanje” po pozicijama najbolje je opisalo njegovu narav - bio je čovjek od zadatka koji je bez puno prigovora preuzimao na sebe najteže zadatke.
Ukupno je za Dinamo odigrao 107 službenih utakmica u razdoblju od 1964. do 1971. godine.

U četvrtfinalu Kupa velesajamskih gradova 1967. protiv Juventusa u Zagrebačkom uzvratu zabija gol za 2:0, a u obje utakmice protiv Juventusa nevjerojatnom lakoćom zaustavio je tadašnju zvijezdu svjetskoga nogometa, Brazilca Chinesinha.

Uz legendarni KVG s plavima osvaja i Kup 1965.

Ondašnji kibici vjerojatno ga pamte po legendarnoj izjavi kad bi ga treneri smjestili na klupu: “Znate kaj? U Dinamu je velika stvar biti i rezerva!“

Uvijek govorim primjer pokojnog Zlatka Mesića. Uvijek sam govorio jednu stvari i Štefu Lamzi i samom sebi: “Mali Mesić je uradio toliko oku nevidljivih, a dobrih stvari da bi i ja i Lamza igrali bolje.” Meske je bio jedan, da krivo ne shvatite, prosječan igrač. Prosječan u odnosu na nas, ali je mogao čuvati svakog igrača jedan na jedan. I njemu bi se reklo: “Meske, čuvaj ovoga i nemoj misliti o nogometu. On je tvoj i gotovo.” Dok bi se taj igrač kojeg je on čuvao sabrao, nas dva, Lamza i ja, već bi donijeli prevagu. — Rudi Belin u jednom od naših razgovora prije godinu i pol

Postoje tako neki igrači Dinama koje je čak i kod onih najžešćih kibica oteo zaborav vremena. A važni su, itekako važni i mogli bi stati rame uz rame onih “najvećih” Purgera.

Jedan od njih je i Ivan Šantek, rođeni Zagrepčanin, “domaći dečec” kako su mu tepali, a koji je prve nogometne korake napravio za Prečko.
Početkom 50-ih godina prošlog stoljeća dolazi u NK Zagreb i pada u ruke legendi Građanskog i Dinama Ivana Oskara Jazbinšeka koji ga je često s njegove prirodne pozicije i mjesta halfa znao potjerati na mjesto napadača. Zbog svoje borbenosti i požrtvovnosti uskoro postaje i kapetan “Pjesnika”

“King of Blue” tepao mu je časopis World Sport nakon što je u dresu jugoslavenske reprezentacije osvojio srebrnu medalju na OI u Melbourneu 1956. godine.

Nakon pet provedenih sezona u Zagrebu dolazi u Dinamo u ljeto 1957. godine, ali je zbog tadašnjih propisa na prvu priliku morao čekati gotovo pola godine. Debitira u Kupu protiv Borova (pobjeda Dinama 4:1) i odmah se upisuje u listu strijelaca. Kasnije će u četvrtfinalu tog Kupa protiv Zvezde biti jedan od tragičara kojima će Beara obraniti na raspucavanju penala.



Za razliku od Zagreba i čestih napadačkih uloga u Dinamu je bio igrač sa zadatkom zaustavljanja protivničke navale. Krasile su ga njegove “lopte s očima”, bio je čvrst u duelu,a publika ga je najviše voljela zbog činjenice što za njega nije bilo izgubljene lopte.
U proljeće Plavi uz njegovu pomoć doživljavaju pravi preporod te osvajaju 21 bod (pobjeda je tad još uvijek nosila 2 boda) bez ijednog poraza te postaju prvaci.

U svojoj zadnjoj sezoni prije prelaska u Wacker Innsbruck bio je i finalist KVG-a kad su redom padali Porto, Union, Bayern, Ferencvaroš, a u finalu Valencija ipak bila prejaka.
Za Purgere je ukupno odigrao 115 puta i postigao 4 pogotka.

Uvijek je isticao kako mu je uz nogomet najvažnija edukacija, pa je tako nakon što je objesio “kopačke o klin” postao školski tajnik te trener nogometnog kluba Rudeš.

Umro je na današnji dan, 14.04.2015. u 82. godini života.

Dobio sliku iz "obiteljskog" albuma. Draga slika jer uz Cicu se na njoj nalazi još jedan Ferenčan...