Sjećam se tog Zekinog gola Hajduku kao da je jučer bio.

https://www.youtube.com/watch?v=LkeO16JtKis

Radio sam nekog reda doma pa naišao na ovo... Da podijelim s vama... Zurio sam se slikati pa nisi neke kvalitete.

HRVATSKA- šugoslavija

Na današnji dan 04.03.2020. na Poljudu, pred 23.000 ljudi Dinamo je svladao Hajduk rezultatom 0:2 i zaledio ga na -17
Strijelac prvog pogotka bio je Kadzior u 47. minuti, dok je konačnih 0:2 postavio Ademi u ‘75.

Bio je to i trenutak kad je nastala ova kultna fotografija Dinamovog kapetana koja je nedavno pretočena u grafit.

07.03. ‘82.

Do kraja prvenstva ostalo je još četrnaest utakmica, što nipošto nije malo, ali s obzirom na našu formu i činjenicu da su nam se u ovom kolu poklopili i rezultati naših suparnika, pa smo se već nakon prve tri utakmice proljetnog dijela odvojili na dva boda od Zvezde i četiri od Hajduka, mogao sam biti zadovoljan.
Dinamo je nakon godinu dana mog treniranja napokon tamo gdje zaslužuje biti - na vrhu!

Bodovno sam imao dobru situaciju prije utakmice sa Slobodom iz Tuzle na Maksimiru, optimizam je vladao među igračima i u gradu među našim navijačima. Forma nam je također bila dobra i s punim pravom sam od svojih sinova mogao zahtijevati uvjerljivu pobjedu, što sam naravno i činio, ali ekipa mi je bila oslabljena. Od te činjenice nisam mogao pobjeći.

Bračun se protiv Hajduka zakačio s Vujevićem i pocrvenio, a Bošnjak je zbog žutih kartona također bio izvan konkurencije. Sva sreća pa sam imao Bručića koji je popunjavao sve pozicije ovisno od toga gdje smo bili tanki, a umjesto Bošnjaka ponovno mi je zaigrao pouzdani Đemo Mustedanagić.
Toliko sam kombinirao da je čak i Hohnjec opet dobio priliku…

Važno mi je bilo i to da u ovom dijelu prvenstva imamo nešto širu klupu nego što je to bio slučaj na jesen. Sada su se na njoj mijenjali Ivković, Kurtela, Dragičević, Panić i mali Braun, a to mi je pogotovo protiv Tuzlaka bilo važno jer su ranije utakmice protiv njih bile obilježene oštrim startovima i grubosti koje su osim do mnogih ozljeda, znale dovoditi i do naivnih isključena kao što je u prvoj utakmici bio slučaj sa Cvetkovićem.
Ovaj put se nismo smjeli dati isprovocirati. Sloboda je u tom trenutku bila na neobično visokom mjestu na tabeli, a njihov trener Pašić pilu je okrenuo naopako i prije utakmice izjavio da ćemo mi biti prvaci. Nitko bolje od mene nije mogao shvatiti te “bosanske fore”, kada te stavi u ulogu favorita ne bi li se opustio, pa sam od svojih sinova tražio posebnu koncetraciju. Od jednog od njih - Ismeta Hadžića, moga Hadžije - imao sam i jedan poseban zahtjev: ne smijemo primiti gol!

Bio je prohladan dan, sjećam se, susnježica neka, a čak je i tanak sloj mokrog snijega bio pokrio teren. Na stranu sam pozvao Hadžiju koji je bio jedan od mojih najvažnijih igrača u ovom pohodu na pehar, a prije nego što je nama došao igrao je upravo za Slobodu i bio član njihove generacije koja se proslavila igrajući nogomet koji su novinari opisivali kao: atomski. Okosnicu te ekipe činili su Mustafa Hukić, Šećerbegović, Sead Sarajlić, Mulahasanović i, naravno, Hadžić koji je i tamo bio jedan od ključnih igrača… Hadžija je bio, bez ikakvog pretjerivanja, nogometni genije. Svojim igrama tjerao protivničke igrače da naprosto polude. Njegov trzaj tijelom, te inteligencija da pročita protivničku akciju, bila je nenadmašna. To nisam vidio ni kod jednog igrača kojeg sam trenirao u svojoj dugoj karijeri. Kada bi trojica protivničkih igrača išla na njega samog, nekada čak i četvorica, on bi se postavio kao da čuva jednog od njih i tako bi navukao distributera lopte da odigra prema onome koji je naizgled nepokriven. Hadžija bi, međutim, čim bi taj spustio glavu da vidi loptu prije odigravanja, brzinom munje skočio ispred onog nečuvanog igrača i presjekao im loptu. Uzimao je tako stotine lopti tijekom utakmica, a u ovoj protiv Slobode na Maksimiru, gdje je igrao protiv onih koje je najbolje poznavao, vjerojatno još i više. Svi su mogli igrati u napadu, poticao sam to, ali bitno mi je bilo samo da on ostane u obrani.
“Sine moj…”, rekao sam mu prije početka,”na tebi je sva odgovornost za čuvanje prazne mreže!”
“Jasno, šefe!”, odgovorio je samo kratko i uhvatio se svog posla. Najviše sam volio takve igrače koji sve ono što imaju za reći, kažu isključivo svojom igrom na terenu.

Svi su odmah otpočetka igrali visoki pritisak koji sam forsirao i koji je vrlo brzo rezultirao pogocima Cerina, Mlinarića, Kranjčara i Deverića, moje veličanstvene ofenzivne četvorke, ali to mi je bilo manje važno jer sam cijelo vrijeme pratio samo mog Hadžiju kako superiorno obavlja svoj posebni, defenzivni zadatak.
On me po tom pitanju nikada, pa ni ovaj put, nije razočarao… Ruknuli smo ih 4:0.

Njegove sjajne partije nisu naravno prošle nezapaženo niti u Europi, pa ga je već iduće godine tražio turski Fenerbahce. Na ruke je Hadžić trebao primiti 300.000 dolara, ali ja ga nisam htio pustiti. Bez njega, znao sam, imati ćemo velike probleme, a s njim ćemo se opet boriti za pehare. Tako je i bilo. On je ostao, a iduće godine uzeli smo i tada veoma cijenjeni kup.
Kasnije će Hadžija otići u SAD gdje je godinu dana u Las Vegasu igrao mali nogomet, ali po povratku se nije baš najbolje snašao pa će tu započeti i jedan za njega veoma težak period koji je donekle okončan tek kada je počeo raditi s talentiranom djecom u Maksimiru. Bio je besprijekoran trener, vjerujte mi na riječ, pravi pedagog. Objašnjavao je djeci da je bitno završiti školu, upozoravao ih je, nerijetko služeži se i vlastitim primjerom, kakva ih sve iskušenja čekaju u životu.
Nije se sramio svog posrtaja, ali je uživao u tome kako se poput Feniksa ponovno uzdigao...
Danas trofej za najboljeg odbrambenog igrača na turniru “Mladen Ramljak” nosi upravo njegovo ime, a nitko ne zna bolje od mene koliko je to zasluženo.
Nedostaje mi jako moj Hadžija, legenda Dinama i Slobode…
Pred nama je već za tri dana bilo veoma neugodno gostovanje u Tetovu jer domaćin još uvijek vjeruje u spas, u mogućnost opstanka u prvoj ligi, a ti utopljenici koji se dave su najopasniji.
Pogotovo onda kada ih potcijeniš, bio sam svjestan toga, ali znao sam i da smo dovoljno sazreli da nam se takvo što ne može dogoditi te da ćemo i nakon Teteksa ostati tamo gdje smo zaslužili biti - na vrhu.
Miroslav Ćiro Blažević

“Okrugli” - prekinuo je ispod glasa raspravu oko oblika novog grba Dinama Mara Wölfl. U mislima mu je bio grb Građanskog kojeg je ponosno na dresu nosio prije i za vrijeme drugog svjetskog rata.

Izgled novog grba kluba prihvaćen je u jeku Hrvatskog proljeća, 12. prosinca 1970. u dvorani tadašnjega Radničkog sveučilišta u Vukovarskoj ulici gdje je u devet sati ujutro održana Skupština kluba, a u 17 sati i svečana akademija. U večernjim je satima uslijedio prijem u smaragdnoj dvorani hotela Esplanade. Svečanost je vodio tadašnji predsjednik kluba Dragutin Božić, a održana je uz taktove himne Lijepa naša.

Kružni oblik simbolizira loptu, plava je boja grada Zagreba, kvadratići jasan hrvatski predznak, dok mali „d“ predstavlja simbolički i stilistički odmak od ostalih unificiranih heraldičkih rješenja s velikim „D“ kakve su imali mahom policijski istočnoeuropski klubovi imena Dinamo. Našla se tu i mala crvena petokraka „stidljivo“ smještena između slova „d“ i hrvatskih crveno-bijelih kvadratića.



Marko Belinić u svom izlaganju na gore navedenoj svečanoj akademiji je rekao:
„U ljeto 1945. godine posjetili su me kao predsjednika Gradskog odbora sindikata Hrvatske i tajnika Narodnooslobodilačkog fronta dr. Jerko Šimić, Franjo Wölfl i Ivan Oskar Jazbinšek. Izložili su mi situaciju u nogometnom sportu i predložili da se ponovno oživi rad Građanskog. Učinili su to i zato što su znali da sam kroz dugi niz godina bio aktivan član Građanskog. Ubrzo smo se složili da se produže svijetle nogometne tradicije Građanskog, da se okupe svi eminentni igrači i da počne rad s podmlatkom. Međutim, atmosfera je bila takva da pod imenom Građanski nije bilo moguće pokrenuti ovu akciju pa smo se složili da klub s novim imenom nastavi na nogometnim tradicijama Građanskog.“

Dinamov je službenik Franjo Ivkanec skicirao grb na osnovi zadanih elemenata po uzoru na grb Građanskog: crveno-bijeli kvadratići, plava boja, okrugli oblik... Ideju su jednoglasno prihvatili svi u komisiji: sadašnji Dinamov predsjednik Mirko Barišić, Ante Todorić, Mato Došen i Ivo Prodan. Glavni je tajnik Hofmann tada u tvornici Bertoni u Milanu dao izraditi privjeske za ključeve s motivima novoga grba.

Prvi nastup s novim grbom na dresu odigran je na današnji dan, 07.03.1971. na snijegom zatrpanom Maksimiru protiv ekipe Željezničara (0:1)
Često se figurativno zna reći kako igraći moraju sveti dres natopiti znojem i/ili krvlju. Na toj prvoj utakmici nakon jednog oštrog starta Sarajlija upravo to je učinio Marijan Čerček koji je zbog krvarenja morao napustiti teren.



Kasnije, slijedeći ideju Hrvatstva koje je Dinamov znak nosio, krvlju su ovaj grb natopili mnogi, mahom još dječaci, koji su uzeli oružje u ruke i krenuli braniti svoju domovinu. Neki od njih s ovim grbom na vojnoj odori dali su ono najveće što su i mogli dati od sebe - svoje živote.

'On se pojavio niotkuda i napravio faul. Ništa grubo, iako sam se tu malo teatralnije okretao koji kolut više po terenu i malo previjao. Ali meni je to tada bio najveći kompliment, da me je Zajec zaustavio faulom jer bio je stručnjak uzeti loptu tako mekano, bez faula i odjuriti naprijed. Obično su stoperi u onoj ligi bili jaki, visoki igrači koji te stalno udaraju, a loptu samo napucavaju. Zajec je bio igrač bez faula, a onda još k tome imao takvu tehniku i viziju da bi svaka oduzeta lopta bila šansa Dinamu u protunapadu. Mene je eto tu morao faulirati, to je meni bio uspjeh protiv njega. Ja sam uživao u tom faulu', kazat će Zlatko Vujović.

U prijevodu: U prijevodu: Izgubili smo 2:1 od Dinama, ali meni je uspjeh što me se fauliralo :joke:

Derbi 1979. u Splitu

Na današnji dan prije godinu dana. Nema se što puno više reći o ovoj utakmici. Nakon rušenja Eintrachta 1967. u Maksimiru jedan od najvećih povrataka Dinama. Možemo samo nagađati kako bi sve izgledalo da nije bilo pandemije i da se utakmica igrala pred punim tribinama.

Evo par skupih nostalgicnih fotki koje sam tek danas dobio i nažalost neće moći u knjigu. Nažalost ono kaj sam se bojal se sad događa. Kak se počelo sve jače pričati o knjizi, Zeki su počele dolaziti slike za koje nije ni on znao da postoje. Evo ovih:





Srećom pa u knjizi ima preko 150 sjajnih fotki pa ostatak mogu ovdje pucati

Budu za drugo, prošireno izdanje.

Ovo u crvenoj jaknici je Niko ?

Da fakat je to moguće e moj Niko kako se život sa njim poigrao ne prežaljeni princ Zagreba. Sve je bilo posloženo za to ali život druge priče piše...