Nije me sram priznati da ne prepoznajem većinu sa gornjih slika. Džemo, Zv. Cvetković, Mlinka, Zeko, Tomica Ivković, a ostali?

Ovo u crvenoj jaknici je Niko ? — Ali

Niko Kranjčar rodjen je 1984. u vrijeme kad je Cico igrao za Rapid, Ivković za Zvezdu, a Zajec za Panathinaikos.

Ok, zaboravih taj detalj, povuklo me jer je beba u Cicinom narucju, a tu negdje je bio i Niko, ali ocito mu je ovo seka Lana.
Hvala na ispravci

“Kad sam se već spremao da budem igrač Trešnjevke jednu noć, malo prije ponoći netko kuca na vrata. Tata otvori vrata, a tamo stoji jedan krupan čovjek. Pita ga tata: ‘Tko ste i što hoćete?’ A čovjek odgovara: ‘Ja sam Mara Wölfl, tajnik NK Dinamo. Pratimo vašeg sina već dvije godine i želimo da dođe kod nas.’
Odmah sam se spakirao i već ujutro smo krenuli za Zagreb.”

Krasnodar Rora rođen je na Visu dva mjeseca prije kraja Drugog svjetskog rata. Ubrzo, s nepuna tri mjeseca njegovog života, obitelj se seli u Šibenik gdje je Rora i započeo svoju nogometnu karijeru.
Za prvu momčad Šibenika, koji je tada igrao Drugu ligu, debitirao je sa 16 godina. Nakon druge sezone prešao je u Dinamo iako je već gotovo sve bilo dogovoreno s Trešnjevkom. Ali, kako je u uvodu navedeno, Mara je upleo svoje prste i doveo ga u Dinamo.
Međutim, prije prelaska u redove Purgera 1964., Hajduk ga je želio vidjeti u svojoj momčadi.

“Trebao sam igrati za Hajduk. U to vrijeme admiral Josip Grubelić bio je predsjednik Hajduka, a on je na Visu bio zapovjednik mom ocu. I rekao mu je da moram doći u Hajduk. No ja nisam htio. Iz inata. Jer Split i Šibenik se nikako nisu voljeli. Splićani su uvijek pogrdno govorili o Šibenčanima i uvijek su govorili kako je naš grad poznat samo po ludnici.” rekao je Rora.

Po dolasku u Dinamo naslijedio je broj 11 kojeg je nosio gotovo cijelo desetljeće. U tom dresu odigrao je 459 utakmica i postigao 37 ligaških golova (ukupno 90 postignutih pogodaka) i osvojio Kup velesajamskih gradova 1967.

Bio je miljenik zagrebačke publike: “Prepoznavali su nas na ulici, cijelu tu moju generaciju. Svi su znali napamet izdiktirati prvu postavu. Nogomet se u to vrijeme jako pratio, stadioni su uvijek bili puni. Znali smo mi igrači biti nesretni kada bi na utakmicu došlo samo 20.000 gledatelja.”

Nakon Dinama igra u Standard Liege, AS Nancy Lorraine i FC Haguenau. Nakon igračke karijere posvetio se prvo novinarstvu, pa onda trenerskom poslu. Trenirao je Izolu, Radnik, Šibenik, Samobor, Varteks, Zagreb, BSK iz Slavonskog Broda. Radio je i u Dinamovoj školi Hitrec – Kacijan.

Krasnodar Rora rođen je na današnji dan, 23.03.1945., a umro je u Zagrebu 12.12.2020.
Na nebeske terene otišao je ni nepunih 48 sati nakon posljednjeg ispraćaja njegovog velikog prijatelja, vjenčanog kuma i suigrača Slavena Zambate.

24.03.’82. Vojvodina (Nikola i Joža)

U Dinamu su prije mene bila tri Markovića. Jedan je moj prijatelj Vlatko, kojemu su nekoliko godina ranije u “Slučaju Tomić” oduzeli već dobiveno prvenstvo, drugi je Đalma kojega sam zamijenio na trenerskoj klupi na polusezoni 1981.g., a treći je, daleko najutjecajni od svih njih, bio oružar Nikola Marković.

Tadašnji predsjednik Dinama Vid Ročić upozorio me po mom dolasku da se čuvam Nikole, ni on mu, kako mi je rekao, ništa ne može. Igrači ga vole, a on s njima cuga i zabavlja ih nekim vicevima. Spreman je sabotirati svakog trenera koji pokuša na bilo koji način poremetiti tu harmoniju u svlačionici četrnaesto plasiranog kluba u prvenstvu, a gdje su se - zamislite molim vas to - nalazili moji sinovi u trenutku kada sam ih preuzeo.

Prvi moj ulazak u Dinamovu svlačionicu bio je, stoga, možda i najvažniji. Kada sam otvorio vrata da uđem, vidio sam u kutu fizioterapeuta Josipa Čačkovića, Nikolinog najboljeg prijatelja, kako razgovara na telefon…

“Spuštaj slušalicu!”, zagalamio sam na njega, “Spusti je!”.

Čačković me puslušao i odmah prekinuo razgovor, a Nikola Marković koji je u tom trenutku skupljao neke dresove i majice s poda te ih stavljao u korpu za veš, pogledao me isopod oka. Onako, kao, što se ja imam derati na njegova Čačkovića, smišljajući odmah kako da me sabotira.

Pri tome mu je ispao jedan dres iz pune korpe na pod i ja sam ga na to upozorio.

“Ispao Vam je dres”, rekao sam mu, a on kao da je jedva dočekao da mu se obratim…

“Pa kaaaaaj????”, podviknuo je bezobrazno, želeći mi dati do znanja da je on glavni i da mu se jedan Bosanac poput mene, uz to još i skijaš, kako su me zvali zbog mog uspjeha u skijaškom trčanju na Jahorini kada sam kao sedamnaestogodišnjak postao juniorski prvak države, nema što obraćati. Ionako će me se, bio je uvjeren, brzo riješiti.

Čim okrene i igrače protiv mene.

Znao sam da je to bio onaj šekspirijanski trenutak biti ili ne biti. Na licu mjesta se odlučivalo tko će biti šef u ovoj svlačionici i tu nisam smjeo omanuti. Da sam se povukao, ili nekako prešao preko toga, teško bih ikada uspostavio potrebni autoritet nad igračima, a koji su cijelu ovu situaciju promatrali bez riječi. Marković se preračunao u toliko što nije znao da sam ja upravo to i tražio, neku kavgu, čeznuo sam za tim da mi pruži povod pa da odmah postavim ispravan odnos snaga.

Zaletio sam se pravo na njega i nogom opalio po dnu pletene korpe koju je držao u rukama. Svi dresovi su poletjeli u zrak i zatim skupa sa korpom završili ponovno na podu.

“Pokupi sad sve ovo i marš napolje!”, zagalamio sam na njega, “da te više nisam vidio”.

Bilo mi je tada četrdesetak godina i bio sam u punoj fizičkoj snazi. Znao sam da ukoliko do toga dođe, nema toga koga ne mogu prebiti. U mladosti sam se po čaršiji često tukao, a jednom prilikom sam mnogo starijeg sestrinog momka skoro bacio u Lašvu. Već je visio na rubu mosta kada me moj otac Mato u tome spriječio jer je, kako je on to rekao, teško pronaći dobrog muža za Seku. Bio je u pravu, kasnije se ona udala za njega i bio joj je dobar muž. Jednom drugom prilikom, sad kad već pišem o tome, nokautirao sam jednog Matinog prijatelja pijanca. Bio je to neki grmalj i kartali su kod mog Mate u gostionici kada je on, u tom svom pijanskom zanosu, rekao nešto ružno o mojoj majci.

“Rašide, ustani malo…”, rekao sam mu vrlo uljudno, a on je pitao zašto. “Da ne pričaš kasnije kako sam te nokautirao dok si sjedio”, odvratio sam mu.

On je na to skočio ko oparen, a ja sam se vrlo brzo pobrinuo da zalegne.

Jedan oružar poput Nikole Markovića - odlučio sam bio čvrsto - neće mi stati na put da ostvarim najveći uspjeh u svojoj karijeri. Ako bude potrebno nabiti ću i njega kao što sam to učinio s korpom za veš…

On je, međutim, odmah pokorno sve pokupio s poda i, zajedno s Čačkovićem koji je cijelo to vrijeme stajao kraj telefona, napustio svlačionicu.

U tom trenutku, uvjeren sam, počeli su se rađati moji sinovi, a ja sam lagano postajao njihov otac. Svi igrači su, naime, u čudu gledali kako sam se postavio prema nekome tako zeznutom kao što je bio njihov Nikola i odmah su shvatili da sa mnom neće biti šale. Nisam tu došao kako bi održao stanje u svlačionici koje je dovelo do toga da jedan ovako veliki koncentrat talentiranih igrača stoji ukopan na četrnaestom mjestu tabele. To što sam tada Nikoli napravio, vjerujte mi na riječ, a živi su mnogi moji sinovi pa ih slobodno pitajte, bilo je mila majka spram onoga što sam nakon toga njima činio.

Nekoliko godina kasnije mi je moj kapetan Zeko rekao kako su se oni mene bojali, ali mene je to uvrijedilo jer, ja nisam htio da me se boje, već da shvate kako sve što činim radim isključivo za njihovo dobro i za njihovu afirmaciju koju će im donijeti dobar rezultat. A, onda da me zbog toga zavole ili, eto, barem poštuju.

——-

Utakmica protiv Vojvodine u Zagrebu, godinu dana nakon što sam šutnuo Markovićevu korpu, a time, kako je lagano svima postajalo jasno, i tu neku pretjeranu ležernost iz Dinamove svlačionice, iznijela je sve to na vidjelo. Utakmica koja je realno govoreći bila ispodprosjećna, tehnički nedotjerana i ni malo lijepa, pokazala mi je ono što sam otpočetka tražio: jednu novu i snažnu maksimirsku momčad koja se ne ustručava na terenu i potuči s nekim tko je objektivno fizički jača i izdržljivija momčad.

Iz većine duela, driblinga i startova, izlazili smo kao pobjednici demonstrirajući time jedan vrlo visoki radni kapacitet i pobjednički mentalitet.

Ta borbenost, izdržljivost i odlučnost, ono je što je Dinamu ranijih godina nedostajalo. U Maksimiru se sada počeo igrati pravi muški nogomet i nije ni čudo da smo ekipu od koje smo u prvoj utakmici izgubili, sada pobijedili s uvjerljivih 3:0.

Prekrasan pogodak postigao je moj Cico iz slobodnog udarca, a i Snješko Cerin bio je u dva navrata precizan. Trideset tisuća ljudi koji su se taj dan okupili na stadionu, a napominjem da je bio radni dan, mogli su biti zadovoljni onim što su vidjeli. Njihovi heroji, dojučerašnji šminkeri koji su se ustručavali uklizati u blato, te su smatrali kako je jedan ili dva lijepa poteza po utakmici sasvim dovoljno da se bude glavna faca u gradu, sada su pružili jednu rovovsku borbu u kojoj su svog protivnika potukli do koljena. Prvo mjesto u prvenstvu je prirodan rezultat takvog načina rada.

I Čačkovića i Nikolu Markovića sam naravno zadržao u ekipi. Od neprijatelja sam napravio prijatelje, a oni su mi to vratili svojim kvalitetnim radom. Nitko bolje od Nikole nije znao izabrati čepiće za kopačke igračima uzimajući u obzir vremenske uvjete, stanje terenena i njihovu težinu, a Joža Čačković je u klubu osim za maserski stol bio zadužen još i za mnoge druge poslove. Od putnih karata, smještaja u hotelima, izbora hrane pa sve do brige o maksimirskim gostima... Danas sam sklon kazati da nije bilo kvalitetnog Čačkovića, svjetskog fizioterapeuta, vrlo teško bih postigao ovaj veliki uspjeh. Bio mi je desna ruka. Zbog svih tih svojih kvaliteta bio je, naravno, jako cijenjen i voljen u klubu.

Njega i Nikolu je nakon mog odlaska iz Dinama istjerao tadašnji tajnik Branko Devčić i Barač, a kada sam se ja ponovno vratio, prvo što sam napravio bilo je ponovno angažirati taj nepobjedivi tandem. Nikoli sam tom prilikom uručio i novu, malo veću korpu za veš kako mu u buduće dresovi ne bi ispadali.

Miroslav Ćiro Blažević

Danas rođendan slavi naš bivši igrač, Davor Vugrinec.

Sa Dinamom je osvojio po 2x i prvenstvo i kup. U karijeri provedenoj u Hrvatskoj je zabio ukupno 146.pogodak, što ga čini najboljim strijelcem u povijesti HNL-a.

Danas rođendan slavi naš bivši igrač, Davor Vugrinec.

Sa Dinamom je osvojio po 2x i prvenstvo i kup. U karijeri provedenoj u Hrvatskoj je zabio ukupno 146.pogodak, što ga čini najboljim strijelcem u povijesti HNL-a. — Navijač Dinama

U karijeri žali jedino što nije igrao za Hajduk za koji je navijao kao klinac. No, nema veze... sretan rođendan Vuga.

Uvijek cu zapamtiti kako je usao pod temperaturom protiv Hazara, izjednacio i izasao :clap:

Mi imamo svoga kralja, ime mu je Kujtim Shala!

Dinamo je u svom pohodu na titulu te 1990. godine već ranije upisao dvije pobjede protiv Hajduka, jednu protiv Partizana i odigrao izjednačeno s glavnim svojim konkurentom za naslov - Crvenom Zvezdom.

Na današnji dan, 25.03.1990. na kišom natopljenom Maksimiru pred 40.000 ljudi vodila se teška, rovovska bitka između Dinama i Partizana. Pobjeda je bila obavezna ako se željelo ostati u utrci za naslov.

Lesjak je načeo mrežu Beograđana u 22. minuti, a ovi izjednačili preko Joksimovića u 36.
I onda je došla ta 76. minuta.

Škrinjar je pucao s 25 metara, lopta se odbila od obrane Partizana i neugodno se vrtjela po mokroj travi. Na nju je naišao Shala i majstorski je zakucao u same lijeve rašlje Omerovića.

Stadion je eruptirao. S Istoka su ljudi skakali na tartan stazu i s igračima Dinama slavili Shalin pogodak. Kamera TVZ zabilježila je i Kužeov dubok uzdah olakšanja nakon ovog gola.

"Veličanstven pogodak. Zaista od srca čestitam Shali, taj dečko ničeg se ne boji. Pozicija je bila izuzetno teška, lopta je imala felšu, to se zaista rijetko pogađa, no kad se pogodi onda je najlogičnije reći - veličanstveno."
Ove riječi da je izrekao neki kibic već bi rekle sve, ali kad su one došle od jednog Dražana Jerkovića koji je zabio više pogodaka nego što je imao nastupa, onda su one dobile i dodatnu težinu.

Do kraja utakmice Dinamo je uspio održati vodstvo, a posljednji sučev zvižduk bio je ujedno i znak za masovan ulazak navijača u teren.
A Shala je već slavio pobjedu s Bad Blue Boysima na Sjeveru.

Za vrijeme epidemije u Maksimiru pao prvak svijeta!

Posjete bolnicama bile su zabranjene, na prilazu gradovima stajale su mobilne doktorske jedinice koje su cijepile ljude posebnim pištoljima za cijepljenje. Isto je bilo i na autobusnim i željezničkim kolodvorima.
U cijeloj državi na mjeri su bile preventivne epidemiološke mjere za sprječavanje i suzbijanje širenja bolesti,a odgođene su i sve prvenstvene nogometne i košarkaške utakmice.

Ne govorimo ovdje o 2020., 2021. ili 2022 godini. U pitanju je ožujak i travanj 1972.
U jeku epidemije velikih boginja Dinamu su bile odgođene dvije utakmice: domaća protiv Olimpije i gostovanje kod Vojvodine.

U zadnjem još uvijek regularnom nastupu 26. ožujka Purgeri su poraženi 1:0 na gostovanju protiv Veleža. Jedini pogodak zabio je njihov kapetan Duško Bajević. Isti je mogao biti i tragičar u slučaju Dinamovog izjednačenja ili pak preokreta pošto nije realizirao dosuđeni jedanaesterac.

Samo dva dana kasnije, na današnji dan 28.03. Bajević je bio jedan od gostiju u redovima Dinama na prijateljskoj utakmici protiv tada aktualnoga prvaka Južne Amerike, osvajača Cope Libertadores, slavnog urugvajskog Nacionala iz Montevidea.

Dinamo je na Maksimiru pobijedio prvaka svijeta s 2:1, a osim kapetana Veleža igrači-gosti bili su i Rudolf Belin i Slaven Zambata koji su tada igrali u Belgiji, a koje je publika nakon utakmice nosila na ramenima u znak zahvale za sve što su u prošlosti učinili za Dinamo.

Idući dan Sportske novosti su donijele podnaslov: U Maksimiru opet baklje, poslije izvrsne igre i pobjede Dinama nad prvakom svijeta Nacionalom.

Zurich 90-ih.

Na današnji dan prije 40. godina u Beogradu

Stari časopis iz arhive

Možeš staviti tekst iz časopisa? To je sezona 1984/85 kad je Ivić bio trener.

Od skoro pa ispadanja doveo ekipu do skoro Europe i finala Kupa koji se izgubio od Zvezde. Ivić smijenjen nakon poraza 1:2 u Zagrebu, u drugoj utakmici u Beogradu 1:1 utakmicu vodili Kobešćak i Šušak.

Može, budem probao tokom dana usnimiti, časopis je kod tate. Da, mislim da si u pravu, jer sam jučer malo prolistao i pročitao...