Thanks, ispravljeno.

Ima tu dosta slika iz prijasnjih sezona...

https://www.flickr.com/photos/badblueboys/albums

Protiv Hajduka 1.3. 1987. (3:3)

Branko Pleše zvani Isusek jedan je od onih koji jednom kad su obukli plavi dres, više ga nikad nisu skidali.
U momčadi je pak bio “Katica za sve”. Igrao je na svim pozicijama - od vratara do lijevog krila.
Na prvenstvenoj utakmici u Zagrebu 1947. godine, Dinamo - Crvena zvezda, uspješno je zamijenio ozlijeđenog vratara Zvonka Dogana.

Pleše je rođen u Delnicama, ali svoje prve nogometne korake radi mladoj momčadi zagrebačke Concordije 1933. godine.
Već dvije godine kasnije oblači plavi dres Građanskog, a ovoj boji dresa ostat će vjeran sve do kraja svoje karijere 1950.

S Građanskim je tako osvojio prvenstva 1937., 1940. i 1943. , dok je za Dinamo odigrao 155 utakmica i postigao 9 pogodaka, te osvojio prvenstvo 1948.

Za jugoslavensku reprezentaciju je ukupno odigrao 6 utakmica i postigao 3 pogotka. Prvu utakmicu za hrvatsku reprezentaciju odigrao je 15. lipnja 1941. godine u Beču protiv Njemačke (5:1), a posljednju 9. travnja 1944. godine u Zagrebu protiv Slovačke (7:3). Ukupno je za hrvatsku reprezentaciju odigrao 13 utakmica i postigao 4 pogotka. Za zagrebačku reprezentaciju od 1935. godine do 1949. godine odigrao je 24 utakmice.

Rođen je na današnji dan 1915., a umro je u Zagrebu 1980. godine.

Koji su to šmekeri bili, kakav je to gospodski Klub bil…..

"Radije bih prosio pred zagrebačkom katedralom nego igrao za Zvezdu.", rekao je Štef Lamza te 1960. godine kad je potpisao ugovor s Dinamom u kavani Dubrovnik.
Članovi uprave, Otto Hofmann i Predrag Naletilić doveli su ga iz mariborskog Branika. Vijest o talentiranom sisačkom nogometašu koji je ponikao u Segesti brzo se proširila nogometnim svijetom, pa su Štefa svi željeli vidjeti u svojim redovima.

“To je onaj koji je pao s balkona?” - iznenađeno je reagirala moja žena na vijest o Lamzinoj smrti. Možda ova izjava zvuči grubo, ali s obzirom na to da sam joj prije dva mjeseca objašnjavao što je zaleđe, činjenica da je zapamtila ime Štefa Lamze dok je jednom krajičkom uha slušala dokumentarac o generaciji Dinama iz 1967. godine bilo je zapravo svojevrsno priznanje imenu i djelu plave desetke.

Mnogi su ga purgeri i plavi kibici zapamtili po ovom za njega sudbonosnom događaju koji je prekinuo njegovu sjajnu karijeru koja je mogla samo ići uzlaznom putanjom. Spominjali su se tu i Rapid i Barcelona…
Kažu da je razlog zavirivanja u čašicu te večeri, koje Štefu nikad nije bilo strano, nakon nestvarno odigrane utakmice protiv Eintrachta bila njegova prodaja u Liege. Kasnije se pričalo da je iza tog transfera stajala Udba i Beograd koji su vršili pritisak na upravu Dinama da proda Štefa, ali tko će ga više znati.

“Izgubili smo u Frankfurtu 3:0, a pored mene je prošao Jusufi, nekadašnji igrač beogradskog Partizana i dobacio: ‘Štef, gotovi ste!’, nisam ni trenutka oklijevao, odmah sam mu rekao: ‘Julka, još se igra u Zagrebu!’
Dan prije utakmice novinaru Vladimiru Anzuloviću na pitanje o rezultatu hladno je rekao: “Napiši 4:0!”
Valjda je u njemu zbog svih ovih izjava proradio inat pa je odlučio makar sam stati Nijemcima na kraj. Možda je to najbolje opisao njegov suigrač Belin “I onda je Štef ponoril…”

Nakon Dinama, s poremećenim centrom za ravnotežu kao posljedicom pada, nanizali su se Rijeka, Zagreb, Chateauroux, Croatia Melbourne, Metalac, Prvomajska… ili kako je jednom izjavio: “Svi su očekivali da ću ja i dalje moći sve predriblati. Ali kako driblati kad sam jedva hodao.”

Bez obzira na sve Štef je ostao Štef. I dalje su se prepričavalo ono njegovo gurkanje laktom u rebra Belina u tunelu Marakane. Igrače Dinama tamo vani čekalo je 80.000 navijača Zvezde, a Lamza je Rudija potpuno smireno upitao: “A s kim danas igramo?”

Pamte se i one njegove boemske priče kad mu je u posjetu došao prijatelj. Popili su litru Bacardija, ovaj je “zbrisao” kako je to prepričao Štef, a “kasnije su ga našli na Opatovini gdje leži u jarku. Ja sam otišao na utakmicu i dao Barceloni dva gola.”

Pričao je i o svojoj neuspješnoj karijeri kolekcionara umjetnina: “U moje se doba nakon svake zagrebačke utakmice proglašavao igrač utakmice. Često mi se to događalo i kao poklon bih dobivao slike naših genijalnih naivaca, Lackovića, Generalića, Večenaja, Rabuzina... Čim bih sa slikom ušao u svlačionicu, rekao bih: ‘Mijenjam sliku za litru gemišta.’ Pametni su odmah uzeli sliku. Eh, da sam skupljao te slike, danas bih bio kolekcionar od formata.”

Ali veličina Štefa Lamze je ta što je svojim igrama postao besmrtan. I to još za života, koliko god to patetično zvučalo. Kako inače objasniti da je moj otac bio tek dvadesetogodišnjak kad je Štef lomio Eintracht, a ja koji ga nikad nisam imao prilike vidjeti na djelu, znam za Lamzinu veličinu? Potrudit ću se da za njega i one njegove šmekere iz ‘67. zna i moj sin jednog dana.
Toliko sam valjda barem Štefu ostao dužan.

Tekst gospona Tomislava Židaka napisan prije šest godina u povodu Lamzina 76. rođendana. Sad negdje gore sigurno nazdravljaju i komentiraju Dinamo kao prije pred "Bananom".

"Svatko ima svog favorita, a moj se zna – Štef Lamza!"

"Prije 76 godina Sisku je rođen Stjepan Lamza, od plavog puka označen kao najveći Dinamov igrač. Vodile su se i vodit će se polemike je li bio veći plavi devet Dražan Jerković ili Slaven Zambata, lomit će se koplja o veličini Zlatka Kranjčara i Velimira Zajeca, a u novije vrijeme i o klasi Zvonimira Bobana i Roberta Prosinečkog, svaki navijač ima svog favorita, ali jedno nije upitno - Štef Lamza "stanuje" kat više od svih. Kao Leo Messi u današnjem nogometu...

Kada ga vidim kako se lijeno vuče prema kladionici na Ferenščici, gdje se zabavlja igrajući poljski loto, uvijek razmijenimo četiri pitanja. Na koliko smo tableta dnevno, kako prostata, kakva je penzija i kaj bu s Dinamom? A gutamo šest tableta dnevno plus "afrička šljiva", mokrimo kao što mucavci govore, penzija je mala, a režije sve veće. A Dinamo? Nigdar ni bilo da ni nekak bilo, Dinamu je bolje nego svima koji su zidali njegovu slavnu prošlost...

Zadnji put smo se susreli oko Božića, kada je gradonačelnik Milan Bandić pozvao na ručak dečke iz šezdesetsedme. On je jedan od rijetkih koji još drži do njih. I svi su iz naftalina izvukli plava odijela za svadbe i sprovode, samo se Lamza pojavio u sportskom sakou, elegantan i duhovit kao nitko. Do Okrugljaka je došao tramvajem, uz opasku: "Sišao sam na Mirogoju, ali očito još nisam na redu..."

Svatko od nas ima svoje favorite. Kao kroz maglu pamtim šezdesete, Dražana Jerkovića, Slavena Zambatu, Rudija Belina i Krasnodara Roru, iz osamdesetdruge Cicu Kranjčara, Velimira Zajeca, Marka Mlinarića i Snješka Cerina, iz novijeg doba Bobana, Prosinečkog i Šukera. I tu ću staviti točku, iako bih toj listi po nogometnoj klasi trebao možda dodati i Luku Modrića. Ne, stat ću na Robertu Prosinečkom iz 1998. godine, kao zadnjem velemajstoru lopte, iako će jednog dana možda i od tih Ćorića i Brekala biti veliki igrači. Možda. Ali, u našim glavama i danas najjače svijetli ime Štefa Lamze, bohema iz Splendida, tragičara s Vile Rebar i autora nezaboravne utakmice 14. lipnja 1967., kada je u Zagrebu sa 4-0 Eintracht iz Frankfurta zgažen kao opušak. U režiji Štefa Lamze...

Kada se ranih šezdesetih pročulo da u Mariboru neki dečko iz Siska igra fenomenalan nogomet, u Haulikovoj ulici su Otto Hofmann, Predrag Naletilić i još poneka u plavo ofarbana gospoda počeli stvarati strategiju kako ga dovesti u Dinamo. Onda je netko pokucao na Hofmannova vrata i predstavio se: "Ja sam Štef Lamza, želio bih igrati u Dinamu. Da me ne tražite..." Nekoliko dana su ga skrivali u stanu poznate zagrebačke manekenke jer ga je Dinamu željela oteti C. zvezda, da bi u kavani Dubrovnik potpisali ugovor. Kada je napokon postao Dinamov, Predrag Naletilić ga je izveo na Trg i rekao mu: "Štef, do Maksimira vozi tramvaj broj jedanaest..."

Branko Zebec se tih godina tek penjao na pozornicu. Kao trener bio je "bič božji", Kevin Keegan, u to vrijeme najbolji europski nogometaš, priznao je da se želio ostaviti nogometa nakon Zebecovih tortura. Zebec je jedino bio slab prema Lamzi. Kada bi, nakon fajronta u Splendidu Štef zadrijemao na klupi na Zrinjevcu, Zebec bi ga diskretno ugurao u taksi i bez riječi prijekora odveo kući. Ili, kada bi u lokalu, na kakvoj Dinamovoj fešti, Štef posegnuo za čašicom, Zebec bi rekao: "Štef, nemojte pred ljudima, iza šanka čeka vas vaša doza..."

Tih godina tražila ga je Barcelona, menadžer Ljubo Barin, koji danas to može posvjedočiti, želio ga je odvesti u belgijski Liege. Pred noge su mu bacali za to doba fantastične novce i baš kada je bio na pragu ugovora karijere, stao je na trulu dasku na ogradi Vile Rebar. Jedan pogrešni korak, jedna čašica ruma previše, tako je završila nogometna karijera najvećeg Dinamova igrača, dan nakon utakmice s Eintrachtom. Za tu maestralnu izvedbu Dinamo ga je počastio s milijun i pol dinara, za što su se u to doba mogla kupiti dva "fićeka"...

Kada ga pitam vidi li nasljednika, reći će da dvoji između Luke Modrića i Sammira. Da, sviđao mu se Sammir i nakon one njegove čuvene utakmice protiv Malmöa, Štef je priznao: "Odigrao je kao ja protiv Eintrachta..." Ipak, kada bolje razmisli, reći će - Luka Modrić. Iz moje perspektive to je veći kompliment nego što su ga Luki dali svi treneri Reala zajedno. Ali, to više nije moj nogomet, niti su to moji heroji, stao sam kod Prosinečkog i sve se češće i sve dublje vraćam u povijest kluba, koji se, nažalost, pretvorio u tiskaru novca...

Iako smo se dogovarali da ćemo zajedno proslaviti 76. rođendan negdje na Volovčici, ja ću biti u Dubaiju, a Štef "bu našel pajdaše", koji s njim žive u "Banani", zgradi u kojoj je Dinamo dao stanove Dautbegoviću, Škoriću, pokojnom Gucmirtlu, Mesiću, Bogdanu itd. I kad se sretnemo, opet ćemo se tužiti da gutamo tablete za tlak, šećer, giht, gutamo i "afričku šljivu", jer za tanjur cušpajza, koji gurne pred vas, i žena traži "nešto u rikverc". Ovdje, u Dubaiju, kroničar riječkog nogometa Orlando Rivetti je, nabrajajući najbolje igrače Rijeke koji su došli iz drugih klubova, spomenuo Josipa Skoblara, Andreja Kramarića, Davora Vugrinca, Tomu Ercega i - Štefa Lamzu. Kada se koliko-toliko oporavio od nesreće, igrao je na Kantridi...

Naš nogometni "domobran Jambrek", jer stalno nešto gunđa (jamra, nap.p.), no to je valjda zbog brojeva koji padaju na poljskom Lotu, ispod opore kore je mekan čovjek. Život ga je šamarao gdje god je stigao, a on je to stoički podnosio. I nikad, ali baš nikad nije podigao glas zbog Dinama, iako bi on imao najveća prava jer je Dinamu toliko toga dao. Nažalost, malo je toga zapisano, još manje snimljeno, sjećanja su sve bljeđa, ali Lamza je živ. Sretan rođendan, gospon Lamza..."

Odlična su oba teksta, nego pitam se kako je Lamza završio u Mariboru, a rođen u Sisku?

Obozavam ovakve igrace. Nisam nikad imal nikakvu priliku gledat ga, jer ono malo je starijeg kova, ali izjave koje nisu iskljucivo profesionalne su ono kaj me privlaci kod nogometasa.

“Radije bih prosio pred zagrebackom katedralom, nego igrao za zvezdu”

Amen :pray:

Pocivao u miru Stef

Branik je tih godina bio dosta financijski potkovan i "dobro je stajao" što se kaže. Segesta nije mogla zadržati Lamzu kao talenta pošto mu nikad vjerojatno ne bi mogli ponuditi vrata prema profesionalnoj karijeri.

https://imgur.com/HSzj8VX

link za veću sliku

to je moj prvi poster od dinama što sam ikad imao. znam napamet svakog igrača redom . otprilike tu je i počela ljubav koja traje .

↪Mali Zeus to je moj prvi poster od dinama što sam ikad imao. znam napamet svakog igrača redom . otprilike tu je i počela ljubav koja traje . — andrija91

Baš sam čitao jučer, Deveriću se vikalo na toj tekmi pi.do zašto si nas izdo. :grin: