http://www.yugopapir.com/2019/04/nikola-pajevic-hask-jedan-od-najboljih.html?fbclid=IwAR2MqoshDFbmFl5SlL0THTCLzMoCIPlh6215GlJpBe3RYG-OdFh_PPar85c&m=1

Lešnik, Hitrec i Kacijan u jednoj političkoj epizodi

Navodno da je Hitrec bio alfa i omega, vadil je sve zive iz zatvora ili je isao spasavat stvari, jedan od njih je i Ivica Medaric strijelac prvog pogotka Dinama i jedan od inicijatora za ime. Svasta se inace za tog Medarica suska em sto je igrao za Hask, pa je presao u Gradjanski, pa opet Hask, pa da je za vrijeme NDH pobjegao i igrao pod razlicitim imenom i prezimenom po Srbiji, a onda se odjednom vratio i evo ga sa novim imenom umjesto Gradjanskog. Neki prevtljivac i mucak je svakako bio i da ga je Hitrec cupao iz zatvora itd..

Navodno se na njega (Medarića) sumnjalo da zna što je bilo s trofejima Građanskog koji su nestali preko noći. Sad je li to istina ne zna se...

Maksimir, sredina sedamdesetih godina proslog stoljeca.



Najgledaniji klub u tadasnjoj jugoligi.

Josip Kuze i Mario Bonic, 1976.

Jos jedan detalj o Gradjanskom i Dinamu.

Jos jedan detalj o Gradjanskom i Dinamu. — Cavalera

Od kada je ovaj tekst ? Godina

Rekao bih da je iz 1969.

Te su godine otišli Brnčić i Zambata, a i prošlo je 24 godine od "osnivanja" Dinama.

Moguce. Jako interesantan tekst za tu godinu, dapace pun pogodak , cudi me da nije cenzuriran... mogao se referirat na bilo koji drugi bivsi zagrebacki klub ili generalno na Zg klubove, nije da ih nije bilo prije rata, ali ocito ideja Gradjanskog kroz Dinamo je uvijek bila tiha poveznica, nazalost pretiha i zabranjena tema.

:up:

cudi me da nije cenzuriran — BluePhone67

Samo zato jer je Bg izdanje. Tesko da bi proslo ovdasnje cenzore u ono vrijeme.
Za ostalo ste u pravu, da se iscitati iz clanka.





Evo i cijeli clanak. Dosta je velika slika, lako se poveca i procita.

Na slici gore se nalazi Zagrebcanin Marijan Novak

Sjecanje na ovu legendu je jos uvijek svjeze :cool:

Zanimljiv članak o uvidu u stanje momčadi kroz pokušaj sastavljanja prve ekipe iz pera novinara časopisa Nogomet davne 1957. Interesantan osvrt o Jerkoviću, argumenti pro & contra. Zadnji pasus sam skratio, jer je bio nečitljiv, ali i ovako je dosta obimno i detaljno pojašnjeno. Pa uživajte, ako se nekomu da čitati :cool:



Redakcija „Nogometa“ obavještava svoje čitatelje da će od ovog broja, pa sve do početka proljetnog dijela prvenstva objavljivati reportaže o pojedinim klubovima (saveznog, zonskog, međupodsaveznog i podsaveznog ranga) po naslovom: „Kako sastaviti momčad...?“
Molimo čitatelje da nam oni pošalju svoje sugestije, kao i kritike povodom objavljenih reportaža.
Započnimo sa reportažom:
„Kako sastaviti momčad Dinama?“
Nikada ranije selektori Dinama nisu imali toliko igrača podjednake vrijednosti na raspolaganju kao sada, ali im isto tako nikada nije bilo teže sastaviti momčad nego danas, kada broj onih koji se nalaze na spisku prve momčadi iznosi blizu 24 (? nečitka brojka). Stručnom rukovodstvu najbolje momčadi (?!) našega grada nije lako.
Uprava Dinama pravilno je uradila, kada je odgovornost i brigu oko sastava momčadi prebacila na nekadašnje reprezentativne spojke Milana Antolkovića i Franju Wölfla.
Mislimo da bolji stručni aparat, koji čine Antolković i Wölfl uz asistenciju Cimermančića nema skoro ni jedan klub u Jugoslaviji.
Dosadašnja praksa u našim klubovima pokazala je da je najgori metod rada onaj, gdje momčad sastavlja svatko tko se nalazi u upravi kluba, a skoro “najmanju” riječ ima trener, tj. onaj koji je stvarno od nogometa.
Nije bila rijetka pojava kod naših klubova, da je svake nedjelje momčad sastavljao drugi “stručnjak”, pa se to odražavalo kako na sastavu momčadi (jer po onoj “koliko ljudi – toliko čudi” svatko je proturao igrača za koga je smatrao da je to onaj jedini pravi koji mora igrati), tako i na samoj koncepciji igre. Takav metod niti u jednom klubu nije rađao uspjehe, već naprotiv nizali su se neuspjesi, a trenutačne pobjede bile su plod slabe igre protivnika, a nikako zasluga efikasnosti i uigranosti ekipe pobjednika.
Nakon izvjesnog vremena trebalo je naći krivca za neuspjehe. Zar da se dobronamjerni odbornici, koji su, eto, samo tako usput po koju nedjelju sastavljali momčad i pokazali “pravo rješenje”? Ne! To se nikako ne može. Krivac može biti samo čovjek koji živi sa ekipom, a to je samo trener. Preko činjenice da skoro nikad nije sastavljao momčad prelazilo se, i treneri su ostajali glavni krivci. Uprava kluba je obično sazvala sastanak, otpustila trenera i na njegovo mjesto postavila novog – boljeg.
Trener zagrebačkih “plavih” radi već dulje vrijeme na način koji je priznat od gotovo svih boljih momčadi svijeta. U Dinamu trener vježba i sastavlja momčad, a jedina osoba sa kojom se konsultira je tehnički referent. Tako da ta dvojica jedini odgovaraju upravi kluba za uspjeh plave momčadi. Dijeli nas još dva mjeseca od dana, kad ćemo na prvenstvenoj utakmici protiv Zagreba upoznati njihovu jedanaestoricu. Mi ćemo pokušati sastaviti momčad koja bi po našem mišljenju imala najviše uspjeha, momčad u kojoj bi svaki pojedinac bio maksimalno uposlen, te na taj način najbolje koristio svome kolektivu. Zaista je teško odrediti boljeg između Kralja, vratara koji nas je svojim bravurama bezbroj puta oduševljavao u Maksimiru, ili Irovića, tog mladog, hrabrog i veoma sigurnog čuvara mreže. Oni nisu sami, sa njima zajedno treniraju Kadović i Šporer, također željni nastupa, utakmica. Nisu samo Dinamovi vratari zastupljeni u tako lijepom broju. Ni sa braničima Dinamo ne stoji ništa slabije. Crnković je reprezentativac, igrač koji je sigurno u prošlim utakmicama naše reprezentacije na Otoku, kao i olimpijske momčadi u Melbourneu zavrijedio da nosi državni grb, samo slučajno je bio rezerva, no mjerodavni danas tvrde da u Dinamu postoje braniči koji su momentalno u boljoj formi od Crnkovića. Sjetimo se Šikića, tog robusnog i brzog igrača. 1954. Dinamo je osvojio prvenstvo. Mislim da će se mnogi složiti sa nama da je baš Šikić svojom požrtvovanom i neustrašivom igrom zadivljavao svoje suigrače, te im na taj način davao podstrek za borbu, koja je bila izuzetno teška. U olimpijskoj momčadi na mjestu desnog braniča nastupao je dinamovac Koščak. Izvještaji sa svih utakmica jednoglasno ističu sigurno ističu sigurnu igru Mladena Koščaka, tako da ga ing. Dragan Tokić smatra u 1957. sigurnim A reprezentativcem. Banožić je igrač koji je u prvom dijelu prvenstva dobro započeo, da bi iznenadna povreda učinila prekid koji je trajao sve do kraja prvenstva. U jeku priprema naših reprezentativaca, u Zagrebu je prošle godine odigran međugradski susret Zagreb – Prag, a na mjestu desnog braniča pojavio se Banožić, koji je na toj utakmici izvrsno držao čuveno čehoslovačko lijevo krilo Krausa. Utakmice za cup “Narodnog sporta” ne posjećuje mnogo gledalaca, ali oni koji su ipak u hladnijim nedjeljama zamjenili topple sobe sa smrznutim igralištima, priznat će da se na svim utakmicama Dinama uvijek isticao mladi Hügl – bek budućnosti. Nije samo jedan rekao: “Samo da malo ojača, siguran igrač prve momčadi”.
Sigurno Hügl mnogo obećava, samo naprijed, marljivo vježbati i uspjeh neće izostati. Pomagača ima dosta. Ivica Horvat će i dalje predstavljati glavnu prepreku ka Dinamovom golu. Povreda je vjerojatno izliječena, pa ćemo opet gledati “starog” Ivicu, neprelaznog i nadasve fair igrača. Dinamo ima all round igrača u Režeku. Uvijek je dobar i to na svim mjestima. Ipak kad igra pomagača onda je najuspješniji, neugodan je za svakog protivnika. Feld se na utakmici protiv budimpeštanskog Ujpesta predstavio zagrebačkoj publici kao pomagač velikih mogućnosti. Ferković i Gašpert su igrači koji u Dinamu uvijek daju solidne partije i na njih se najozbiljnije računa.
Jedne ljetne večeri 1955. speaker radio Sljemena je u sportskoj emisiji objavio: “Zlatko Čajkovski u Zagrebu?” Ne! Nastavio je objašnjavati speaker, Z.Čajkovski je u Kölnu, ali Dinamo ima novog Čajkovskog u Perušiću, igraču iz Duge Rese, koji po svemu podsjeća na čuvenog igrača koji je u doba sjaja predstavljao nešto najsavršenije što se u nogometu može uopće zamisliti. Danas je mali Perušić u vojsci, a kad se vrati njegovo društvo će ga staviti ponovo u prvi plan. Znači, još nisu svi na okupu! Čonč je odličan igrač. Kad je igrao pomagača u svom matičnom klubu Poštaru, Ožegović se često tužio da mu krtica Čonč nosi sve lopte, bio je svuda, čas u obrani čas u navali.
“Čona” može uspješno jednako da igra spojku. To je mjesto na kome je dostigao svoju kulminacionu formu. Bilo je to 1952. kad je bio određen da putuje na Olimpijadu u Helsinki. Na pitanje o glasinama koje se šire da Čonč više ne želi igrati u navali, trener Antolković je odgovorio: “Čonč je discipliniran igrač, i on će igrati ono što će mu nalagati interesi kluba”.
Dinamo je od 1948. kad je osvojio prvi puta državno prvenstvo, imao najbolju navalu od Oslobođenja do danas. Štoviše, ta Dinamova navala smatra se jednom od najboljih uopće. Ali zato kriza koja je nastala gubitkom divnog druga i sportaša Ratka Kacijana, kao i napuštanje zelenog polja od strane Wölfla, Cimermančića i dr.., učinila je to, da je Dinamu od tog vremena, navala bila rak-rana.
I danas kad ima Dinamo stvarno širok izbor igrača, navala je i dalje ostala najveći problem. Benko ima i dalje strašan udarac. Kurtović, koji će ovog proljeća igrati za zagrebačke “plave” predstavljat će nesumnjivo najveće pojačanje. To je igrač koji zna igrati nogomet. Osim toge njegove karakteristike su točno onakve kakve se traže od jednog modernog navalnog igrača. Rijetko koji igrač ima toliko podijeljenu publiku kao Draža Jerković. Dok jedni tvrde da to uopće nije igrač, da njegova igra liči na najobičnije “pimplanje”, drugi vide u Jerkoviću igrača ala Sindelara.
Visok, koštunjav, fini tehničar sa izvanrednim smislom za kolektivnu igru, kao i zavidnim instiktom za gol, sve su to osobine, koje ga u očima njegovih pristaša već danas čine vrhunskim nogometašem.
Mi se ne bismo složili ni sa jednim od tih ekstremnih mišljenja. Za nas je Jerković nesumnjivo veliki talenat, koji može već danas igrati u svakoj momčadi savezne lige. Ali ako stasiti Draža želi da razoruža one koji ga napadaju, mora još mnogo učiti.
Abadžić je kao igrač osječkog Proletera ražalostio mnoge navijače Dinama kad je u proljeće 1955. u Maksimiru poslao bombu iz slobodnog udarca tako snažno da Kralj nije niti pogledom stigao da isprati let lopte. Bilo je 1:1. I na sljedećim utakmicama je “Kadro” znao zabijati golove za svoj Proleter, tako da je spadao u red najboljih strijelaca u momčadi. Danas je Abadžić u Dinamu. Igrao je i nekoliko prvenstvenih utakmica, no dao je samo jedan gol i to protiv Sarajeva.
“Kadro”, gdje je bomba? – pitaju se mnogi. Abadžić šuti i disciplinirano vježba. Trudi se, da što više nauči od svog novog učitelja, kako bi mogao ponovo navući plavi dres. A on je to u stanju.
Lacković, Prelčec i Matoš su podjednaki igrači. Znaju zablistati, ali znadu biti i izrazito slabi. Matoš je najviše igrao u prvoj garnituri. Možda nam se samo zato čini za nijansu bolji. Lipošinović je krilo, kome treba znati dodati loptu.
Naša momčad izgleda ovako:

Irović
Koščak Crnković
Režek Horvat Feld
Benko Kurtović Jerković Čonč
Lipušinović