Srećko Bogdan Čeči igrao je za Dinamo u periodu od 1975. do 1985. Za plave je skupio 595 utakmica i zabio 125 pogodaka.

“S 18 godina prešao sam u Dinamo. To je bila 1975. Dobro se sjećam, točno na 18. rođendan došao sam na prvi trening.
1985. kada sam odlazio u Njemačku izašao je onaj almanah s naslovom - Srećko Rekorder plavi rekorder. 595 nastupa.
Uvijek uz smijeh kažem: znate li zašto je Dinamo osvojio prvenstvo 1982.? Pa ja sam bio u vojsci, ha, ha, ha… Vratio sam se pred kraj sezone, igrao sam u finalu Kupa uzvratnu utakmicu. Izgubili smo od Zvezde.“

Zajedno s Vahidom Halilhodžićem odveo je mladu reprezentaciju Jugoslavije do naslova prvaka Europe 1978. godine.

Iz Dinama prelazi u Karlsruher SC, gdje je kasnije bio i pomoćni trener.

Rođen je na današnji dan 1957. godine

Zajedno s Vahidom Halilhodžićem odveo je mladu reprezentaciju Jugoslavije do naslova prvaka Europe 1978. godine. — superhik

I Zekom. A u finalu je zabio odlučujući gol za 4:4 i naslov. (Prvu dobili u Istočnoj Njemačkoj 1:0)

Uvijek uz smijeh kažem: znate li zašto je Dinamo osvojio prvenstvo 1982.? Pa ja sam bio u vojsci, ha, ha, ha… Vratio sam se pred kraj sezone, igrao sam u finalu Kupa uzvratnu utakmicu. Izgubili smo od Zvezde.“ — superhik

1983. godine pak on diže pehar Kupa jer je bio kapetan od prve minute.

Sjajan lik inače.

Pricala je starija ekipa da im je sredjivao karte po gostovanjima, i pomagao kad je trebalo, samo rijeci hvale za Cecija.

Ima netko možda sliku iz 2007. kad su u klubu predstavili Sammira, Schifu, Lovrena, Tadića, Jerteca i Pokrivača?

Ne znam neke posebne detalje, ali naišao sam na ovu kolekciju tenisica pa ako netko može napisati više

Yassa (jugoslavenski asortiman sportskih artikala) iz Varaždina sredinom 80tih radila je te tenisice za veliku četvorku.





Tu na tvojoj fotki mi tenisice izgledaju bolje nego me sjećanje služi. Imao sam ih i brzo razvalio, ovaj čovjek koji ih je uzeo za uspomenu je pametniji. :smile:

Sjecam se nekih u skoli koji su nosili zvezdine i partizanove

Sjajan lik inače. — Pop corn

Zeko?
Ma odličan, za sjest na kavu, popričati o nogometu, starim danima, dinamu, baš ugodno društvo.

južna tribina krajem 60-ih.



1963.



sve piše.



Povorka prije tekme sa zvezdom 1961. (1:2) na čelu koje je bio fijaker s natpisom Dinamo je ponos našeg grada. Prvotni je glasio ponos Hrvatske, ali su morali mijenjati.



Dinamo - Partizan 5:1, 1979.

Franjo Glaser rođen je u Osijeku 7. siječnja 1913. godine.

S 14 godina počinje braniti za Radnički klub Hajduk iz Sarajeva, a u Osijek se pak vraća 1931. godine gdje nastupa za tamošnju Slaviju, da bi dvije godine kasnije prešao u beogradski BSK.

U ljeto 1936. na opuštanju igrača BSK, Glaser je gurnuo u vodu člana tehničkog osoblja Radimira Stokića koji je bio neplivač. Stokić je ubrzo nestao pod površinom vode gdje se na kraju krajeva i ugasio njegov život.
Na suđenju mu je izrečena dvogodišnja zatvorska kazna, a Franjo je uspio dogovoriti izdržavanje kazne u Hrvatskoj, a iz zatvora je ubrzo pušten ne odradivši cijelu kaznu.

Nakon izlaska iz zatvora u velikoj nogometnoj “pompi” prelazi u Građanski. Debitirao je 1937. na utakmici protiv Juventusa u Beogradu gdje su Purgeri odnijeli pobjedu od 1:0. U uzvratnom susretu u Zagrebu branio je nemoguće.
Glaser je u Građanskom ostao sve do kraja drugog svjetskog rata kad prelazi u beogradski Partizan.

Inače, bio je jako dobar prijatelj zagrebačkog židova Davida Weissa koji je bio športski novinar i menadžer koji je Građanskom osigurao englesku turneju 1936. godine.
Glaser je činio sve da Weiss i njegova obitelj ne završe kao žrtve antisemitske politike.
Kako je kasnije opisano u časopisu Ha-Kol, glasilu židovske zajednice u Hrvatskoj, Glaser je potajno sklonio Weissa i njegovu suprugu u stan u vlasništvu Građanskog, u zgradi u Boškovićevoj ulici. Tamo su se skrivali gotovo tri godine. Nakon što se jednom zgodom David Weiss neoprezno prošetao gradom, a susjedi su ga uočili, Glaser je uz pomoć trenera Bukovija pronašao novo sklonište za svoje židovske prijatelje. Sakrili su ih u potkrovlje jedne zgrade u Kupskoj ulici, nedaleko od igrališta Građanskog.

Predsjednik Građanskog za vrijeme NDH, Slavko Prevendar navodno je saznao s ovo, ali je odlučio šutjeti. Jednom prilikom Glaseru je rekao: “Franjo, ja sve znam, ali ništa ne vidim!”

Inače, Glaser je za Hrvatsku reprezentaciju branio 11 puta.

Nakon igračke karijere posvetio se onoj trenerskoj. Bio je trener u beogradskom Partizanu, splitskom Mornaru, zagrebačkom Dinamu, mostarskom Veležu, banjalučkom Borcu, Rudaru iz Breze, Bratstvu iz Novog Travnika, Osijeku (pod ondašnjim imenom Proleter), Slogi iz Doboja, Rijeci (pod ondašnjim imenom Kvarner), zagrebačkoj Trešnjevci, te u austrijskom Klagenfurtu (u Kapfenbergu), Zagrebu i Ljubljani.

U javnost ga je početkom devedesetih ponovno “gurnuo” Zvonimir Magdić, legendarni novinar “Sportskih”. Već je bilo odlučeno da se ime Dinamo mijenja, Glaser je Magdiću pitanje oko imena odgovorio:

“Vidite, pitaju me toliki, znani i neznani: Koje ime Dinamu? Ja im bez pardona velim: Građanski. Zašto? Zbog velikog imena, zbog tolikih sjajnih igrača, zbog visoke popularnosti. U tome mu nije bilo ravna. I neka nitko ne misli da je Građanski zaboravljen. I ne samo u nas. I u Europi. I u Engleskoj.”

Franjo Glaser umro je u 1. ožujka 2003. godine u 93. godini života u Zagrebu.

Zeko?
Ma odličan, za sjest na kavu, popričati o nogometu, starim danima, dinamu, baš ugodno društvo. — Mali Zeus

Čeči Bogdan

On je isto odličan, dobio baš poruku da je na viberu.

1977/78.


1975.


Čeči ubacuje sa strane.


Malo osviježenja.


Medford i Šuker.


Atomska navala.


1986.


1954.


Odličan vratarski dres.

Ima netko možda ovu naslovnu fotku u originalu, ili barem da je cijela? Sjećam je se, ali ne mogu je pronaći na netu:



I jel zna netko priču oko nje? Meni je to osobno jedna od najjačih fotki ikad vezanih uz Dinamo.

Ne znam neke posebne detalje, ali koliko me sjećanje služi, fotografija je nastala u Hrvatskoj Posavini tijekom 70-ih godina.