Brojim nula zlatnih medalja.
Postignut je odličan rezultat al' da ga jebeš, pobjednik nije.,

Brojim nula zlatnih medalja. — Zagi

I ja isto.

A svako pravo imam za vrijeđanje predsjednika države, premijera pa tako i izbornika ako želim srat anonimno po forumu.

"Nema mjesta za propitivanje mog rada i moje logike."
Za taj stav nema kredita jedan Jose Mourinho, a ne Zlatko Dalić.

Zaista je paradoksalno da se upravo Zlatko Dalić danas poziva između redova na neke napade, kada je godinama bio jedna od najzaštićenijih osoba u ne samo hrvatskom nogometu, već kompletnom hrvatskom sportu. Zbog rezultata koje je ostvario, njegove odluke rijetko su se ozbiljno propitivale, a svaki pokušaj kritike uglavnom se odbacivao argumentom da čovjek ima dvije svjetske medalje, a uz to da svatko tko se usudio izraziti sumnju u neki njegov potez ili ukazati na očite probleme u igri vrlo brzo bi bio proglašen mrziteljem, dežurnim negativcem ili osobom koja ne voli hrvatsku reprezentaciju i ne cijeni njezine uspjehe.
Dok su drugi treneri i izbornici bili secirani nakon svake utakmice, Dalić je uživao povjerenje i medijski prostor kakav je malo tko imao, i to dugo godina.
Upravo zato danas djeluje neobično da se na sasvim legitimna pitanja o izboru igrača, taktici ili vođenju reprezentacije odgovara bahato i s visine, umjesto argumentima i preuzimanjem odgovornosti za vlastite odluke.

Hrvatska reprezentacija godinama je bila, usudio bih se reći, možda i najveća stvar koja je ujedinjavala ovu naciju. Bez obzira na politička uvjerenja, podjele, regije ili klubove za koje navijamo, reprezentacija je bila nešto oko čega su se svi mogli okupiti, nešto što je ljudima vraćalo ponos, zajedništvo i vjeru u bolje sutra.
Upravo zato se treba zapitati kako kad osvojiš dvije svjetske medalje s Hrvatskom, državom od manje od četiri milijuna stanovnika, a da istovremeno kod ogromnog dijela javnosti izazivaš toliku odbojnost i podjele, treba se zapitati o čemu se tu radi.
Priča da su se ogorčeni i frustrirani Hrvati jednostavno namjerili na uspješnog Dalića ne drži vodu. Ovaj narod je oduvijek slavio pobjednike i godinama ga branio od gotovo svake kritike. Ako nakon svih tih uspjeha toliko ljudi ima problem baš s tobom, možda problem ipak nije u svim tim ljudima?
Čini se da je godinama građen imidž skromnog, poniznog čovjeka koji stalno priča o vjeri, obitelji, zajedništvu i hrvatskim vrijednostima, jedna od često ponavljanih teza, jer dok su rezultati dolazili, malo je tko imao potrebu zagrebati ispod površine jer je reprezentacija pobjeđivala, a javnost ga je branila od gotovo svake kritike.

Međutim, onog trenutka kada su pitanja postala neugodnija, a kritike glasnije, počelo se pokazivati i druga strana slike. Umjesto da prihvati kako je kritika sastavni dio posla izbornika, krenulo je u totalno drugi smjer. Kao da se svaki drukčiji stav doživljava kao napad na njega osobno, sram sve bilo.
Sve više se stječe dojam da je priča o poniznosti bila korisna dok je donosila simpatije javnosti, a da danas na površinu izlazi izražen ego i dojam da njegove odluke ne bi trebale biti predmet rasprave. Kada više nema odgovora na konkretna pitanja o nogometu, ponovno se poseže za emocijama, starim uspjesima i pričama koje su godinama prolazile bez ozbiljnog propitivanja.