Dinamo i nitko više.

Iskreno, niti ne stignem pratit ikaj drugo osim Dinama. Nit mi ne treba ikaj drugo. Dost mi je stresa kaj mi ga naši plavi purgeri priušte. :grin:

Oduvijek Dinamo i dok dišem biti će Dinamo!

Što se tiče drugih klubova kao klinac sam simpatizirao Real (Ronaldo, R. Carlos, Raul, Figo, Caillas, Beckham itd.) i to dosta aktivno gledao tekme. To je trajalo negdje kraja osnovne škole iskreno, još nešto kratko u srednjoj a danas stvarno rijetko pogledam nekakvu njihovu tekmu. Danas BvB i Celtic pogledam kad god mogu, to su nekakve simpatije al da ima nekakvih emocija poraz i te fore iskreno ne. Jedini klub zbog kojeg divljam je Dinamo, a BvB i Celtic su nešto što rado pogledam kad stignem.

Moj tata je ljubav prema Hajduku spontano, ali ne agresivno, prenosio djeci. Doma su se slusale navijacke pjesme, aktivno se navijalo kad su utakmice na TV...a kad smo bili na godisnjem, na Poljud kad god je prilika. Btw.Hajduk-Debrecen je nesto najuzbudljivije ikad sto sam dozivjela u ono vrijeme :lol:
Ali NIKAD nije prenosio mrznju prema Dinamu.

Kao dijete, sveprisutni Hajduk sam automatski prihvacala i to mi je bilo pod normalno. Nisam bila bas zainteresirana za klubove, ali opsjednuta reprezentacijom oduvijek. Dok su drugi lijepili postere boy bendova, ja sam imala repku posvuda :lol:

I onda, kako sam cijeli zivot u Zagrebu, van obitelji sam bila uvijek u drustvu dinamovaca. Ljubav prema nasem stadionu od kad znam za sebe. Cudan osjecaj, kao da sam u sebi, radi vanjske okoline odavno naginjala Dinamu, ali moras to zatomiti u sebi. Radi cijele uze i sire familije koji znaju samo za Hajduk. Puno rodbine imam i bili smo bas povezani. Ne znam, valjda ih ne zelis razocarati, pogotovo kad si dijete. Nesto osjecas drugo, ali pravis se da ne postoji.

Pamtim taj osjecaj, kad smo u srednjoj isli na visednevne izlete, pa se u busu orila Dinamova himna na repeat danima. Pjevala sam iz svega glasa, osjecala toliku pripadnost i slobodu, istovremeno se pitajuci, sta je meni, kakav Dinamo? Tada jako zbunjujuce.

Godine su tako prolazile, i bome sam morala debelo "odrasti" da se usudim pokazati sto ustvari osjecam.

Tek proslo proljece sam se prvi put usudila otici na Dinamovu utakmicu. Nisam prije ni mogla, jer se nisam mogla maknuti od male djece. Plus razne mentalne blokade i PTSP od potresa.
I to sam se odvazila samo zahvaljujuci Zoni. Napravila sam ovdje cijelu dramu, par forumasa me pogurnulo uvjerivsi me da je to idealna prilika (Istra). Hvala im na tome, od srca. Sad mi nema veceg osjecaja slobode nego sama otici na stadion i kisnuti tamo 3 sata mokra do kosti i smrznuta. Meni nesto neopisivo. Valjda se izivljavam za sve one godine koje nisam mogla.

Hvala i tati koji je hajdukovac za kakvog vi ne vjerujete da postoji :lol: . Voli svoje, postuj tudje. Ne mrzim nikoga, niti cu tako uciti svoju djecu. Navijam ZA Dinamo, a PROTIV onoga s kim trenutno igramo. Drugo me ne zanima, ne zelim nijednom klubu propast, a kamoli ijednom igracu ozljedu i ne znam sto sve ne.
Znam da je vecini ovdje to tesko shvatljivo. Ali ne moramo svi biti isti.

Duboke isprike na ovolikom postu, ja jednostavno ne znam sazeti :sweat:

Dinamo i Jadran Poreč, a od stranih Tottenham, Real Madrid i Dortmund.

Neki dan pred tekmu me frend uz pivo na klupici pita jel jača ljubav prema dinamu ili repki...i dok sam mu rekel da bi rađe (ako bi baš bila ILI-ILI alternativa) da dinamo osvoji konferencijsku nego da budemo prvaci svijeta, nije se mogel načuditi.

To može dobiti na dodatnom značaju ak velim da sam s repkom obišel gomilu velikih natjecanja od 2012. na ovamo uključujući nezaboravna 34 dana i sve tekme (vlakom) u Rusiji 2018.

Al krv je postala plava još za vrijeme radijskih prijenosa krajem 80-ih, listajući tatine primjerke dinamove revije iz '82...a od proljeća 1994. i prve tekme uživo (1/4f kupa u VŽu kontra Varteksa) nema više povratka...droga, teški ovisnik, fanatik u svakodnevnom životu

Za vrijeme studiranja redoviti sam bil na Ciboni i Badelu, u doba dok su još bili redoviti četvrtfinalisti euroliga

Od vremena Cantone i Giggsa simpatiziram Man Utd

Tjedno pratim masu nogometnih utakmica liga petice, manje i veće derbije te one tekme gdje igraju naši (dinamovci)

Kak generalno volim nogomet i stadione, povremeno kada sam u mogućnosti spojim neko putovanje s tekmama pa sam bil primjerice na bečkom derbiju (Rapid - Austria), Serie A (Inter-Cesena, Lazio-Juve) i proljetos u tri dana u nizu na tri velike međusobne tekme tada šest prvoplasiranih ekipa Premiershipa koje su odlučivale o prvaku (ManUtd - Arsenal, Aston Villa - Liverpool, Tottenham - Man City)...pa direkt iz aviona na SD na finale za Rabuzinovo sunce...jer to je jedina istinska navijačka ljubav

proljetos u tri dana u nizu na tri velike međusobne tekme tada šest prvoplasiranih ekipa Premiershipa koje su odlučivale o prvaku (ManUtd - Arsenal, Aston Villa - Liverpool, Tottenham - Man City) — ZrnTSCHeZ

vrh, kakvi su dojmovi? najbolja atmosfera?

također mi je plan kad god putujem negdje otići na tekmu u tom gradu ako sam u mogućnosti, i evo sad na Siciliji bio i otišao na Catania - Monopoli. Seria C, na stadionu 19 000 ljudi, atmosfera gorila, bakljade, navijanje top. malo sam se osjećao ko da sam na nekoj južno američkoj tekmi :sweat:

Niti jedno navijanje se ne može mjeriti s našim kaj se tiče intenziteta i ustrajnosti svih 90 minuta...ali kada krene, onda se već zbog same mase gledatelja i fantastične akustike naježiš

Old Trafford je mitski stadion vrijedan strahopoštavanja čim dođeš pred njega...al barem 30% posjetitelja je čisti turizam, ono, velike grupe iz svih kutaka svijeta (uključujući Afriku) koje dođu i fotkaju se sa svojim zastavama

Bil na Stretford Endu, njihovoj navijačkoj tribini, u prvim redovima među vlasnicima godišnjih...drugi svijet i mentalitet...kraj mene 2 sestre pred penziju - jedna ima godišnju od sredine 70-ih, druga još od kraja 60-ih, vele da dolaze na svaku tekmu zadnjih pola stoljeća...većina navijača su ozbiljni familijarni ljudi, nisu se mogli načuditi da netko iz HR dođe gledati ManUtd sada dok je u tako lošem stanju.

Atmosfera razočaravajuća, mali dio tribine navija i to tek sporadično s jednom-dvije pjesme, Arsenalovi daleko dominantniji...objasnili mi da nisu tolko angažirani trenutno jer su čak htjeli da Arsenal pobjedi pa da sačuva neke šanse za naslov ispred Citya

Aston Villa je predivan old school stadion s najboljom atmosferom od sva tri posjećena...ali se "amerikanizacija" ne može izbjeći: zastavice na svakom sjedalu, pred tekmu vatromet i plamenovi po terenu, light show (ono kaj se ovdje kenjalo zbog vatrometa prije jajduka nedavno), navijanje cijelu tekmu, a Liverpoolovci su pjevali samo Kloppu 90 minuta.
Imal preko Sociosa besplatnu VIP kartu - doček igrača na ulazu u stadion, večera pred tekmu, stol do nas njihova legenda Lee Hendrie s klincem, par metara od nas u loži Tom Hanks...

Tottenham je svemirski brod od stadiona...ali čisti biznis s valjda 1% sportskih ambicija, sterilna atmosfera
Navijači žešća kamilica, dvaput kroz cijelu tekmu odpjevali "When the Saints Go Marchin'" i to je to...al kad zaore, pervezija kak odzvanja.
Također preko Sociosa besplatna karta za suitu/apartman za 15 osoba, večera u nekoliko slijedova, dva batlera, bolesno dobro argentinsko crno vino, a sjedala balkon odmah nadovezan na suitu

U oba slučaja (Villa i Spurs) cijeli hospitality experience traje od 3h prije tekme do 2h nakon tekme, znači ukupno skoro 7 sati

Tom Hanks — ZrnTSCHeZ

Znaci dosta forumasa navija za Aston Villu

Znaci dosta forumasa navija za Aston Villu — Dino

možda jer dijelimo zajedničku "mitsku '82." :wink:

Jedan sam od rijetkih, ali Juve od malih nogu.

Naravno dinamo je dosao prvi i uvijek bio daleko prvi, ali tamo krajem 90-ih, ranih 00-ih se nekako poceo pratiti europski nogomet.
Svi klinci, svi stariji klinci su imali strane klubove za koje su navijali, dosta je njih nosilo dresove od stranih klubova i igraca koji su im bili dragi.
Kako dinamo nije bio nesto pretjerano prisutan na europskoj sceni, formirala se simpatija prema nekom europskom klubu. Kako i vecini drugih, tako i meni.
Juve mi je bio simpatican i nekako sam u 'neutralnim' utakmicama htio da oni pobijede i produ dalje. Na kraju totalna simpatija je stvorena 2003. godine nakon one lige prvaka.
Kada su izbacili Barcelonu onim golom Zalayete u sudackoj nadoknadi, a kasnije i Real Madrid u polufinalu, su me totalno svojili.
Epsko tvrdo finale protiv Milana, nevjerovatni Dida i Buffon na raspucavanju i jbg.

Tadasnji igraci su mi jednostavno bili top, kao i cijela Serie A, gledajuci peticu ponedjeljkom uvijek sam cekao golove Del Piera i Trezegueta.
Tadasnji igraci su stvarno bili nesto posebno i oni su najzasluniji zasto sam ih tako simpatizirao.
Nedved, Camoranesi, Tachinardi, Monterro, Conte, Davids, Buffon, Trezeguet i naravno, jedan od najvecih i rijetko velikih gospodina i nogometnih romantika, veliki Alex (koji mi je ostalo daleko najdrazi svjetski igrac)

Odlaskom svih tih legendi, a i onih kasnijih, privrzenost tom klubu je opala, ali i dalje 'navijam' za njih, volim pogledati njihovu utakmicu, ali nije to to kao sto je bilo nekada. Osim velike afere, zadnjih godina su postali prevelika korporacija, previse je sve show, pa i na kraju mijenjanje onog lijepog grba u ovo bezlicno, idiotsko slovo J je stvarno postalo jadno.
Doduse nikada nisam imao zelju gledati ih uzivo, a kada smo igrali s njima u LP, ni trunke se nisam veselio, niti mi je bilo 'lakse' jer je to Juventus

Nakon Juventusa, simpatiziram Nottingham Forest, ne znam zašto, svidjela mi se njihova priča, povijest. Davnih dana sam ih volio voditi u FMu pa se tu nekako stvorila povezanost. Ne svida mi se vlasnik, tajkun, antipaticni grk, ali volio bih ih nekada vidjeti na europskoj sceni.