Dinamo će prvu domaću utakmicu u novome sustavu Lige prvaka igrati u srijedu protiv Monaca.

AS MONACO

Kneževina Monako druga je najmanja suverena država na svijetu, a nalazi se na obali Sredozemnog mora, okružena Francuskom, ali i samo nekoliko kilometara od talijanske granice.




Kao ustavna monarhija, njime vlada dinastija Grimaldi, koja također posjeduje 33% nogometnog kluba. Princ Albert II trenutni je vladar države u zemlji čije je stanovništvo izuzetno bogato, oko 30% njih su milijunaši, a kockarnice, jahte i prekrasna lokacija u blizini francuskih Alpa čine Monako "igralištem" za bogate, ponajviše zbog toga što su porezni raj.

Nogomet je u Kneževinu stigao početkom 20. stoljeća, ali tek pri kraju Prvog svjetskog rata (1914.-1918.) rođen je AS Monaco. Osnovan 1903., Herculis Monaco sudjelovao je u prvom izdanju Coupe de France 1917. Dvije godine kasnije, ovaj povijesni nogometni klub Kneževine spojio se sa susjednim momčadima u Monaku i obližnjem Beausoleilu.

1. kolovoza 1919. rođen je AS Monaco Football, registriran u FFF-u pod brojem 91, po čemu spada među najstarije klubove u Francuskom nogometnom savezu.

Pet godina kasnije stvoren je Association Sportive de Monaco, tako da se datum 24. kolovoza 1924. godine slavi kao dan osnutka AS Monaco, pa se tako 24. kolovoza 2024. proslavila stogodišnjica kluba.

Iako kneževina Monako tehnički nije dio Francuske, to nije spriječilo AS Monaco FC (Association Sportive de Monaco Football Club) da postane cijenjeno ime u francuskom nogometu.

Monaco je jedini klub u francuskom prvenstvu koji je osvojio barem jedan naslov francuskog prvaka u svakom desetljeću od 1960-ih, što ga čini jednim od najkonzistentnijih klubova na najvišoj razini.


1930-1960: Rast kluba

Dana 3. rujna 1933., protiv susjeda iz Nice, AS Monaco je dobio svoju prvu profesionalnu utakmicu, u Diviziji 2 Jug, ali pošto je klub iz Nice odustao tijekom sezone briše se rezultat.

Tako je prva službena pobjeda Monaca na ovoj razini došla protiv FC Lyona (5-1) nekoliko tjedana kasnije. Unatoč ovim obećavajućim počecima, proces učenja biti profesionalna momčad bio je bolan.

Klub je bio blizu prelaska u Diviziju 1, ali san je srušen nakon što je Monaco izgubio doigravanje za promociju od St-Etiennea (2-4). Što je bilo još gore, suočen s financijskim problemima, klub je bio prisiljen vratiti se u amaterski nogomet.

Sve je trebalo "resetirati", a klubu će trebati četrnaest godina da odigra sljedeću profesionalnu utakmicu.

AS Monaco se naposljetku vratio s čvršćim temeljima, osvojivši nekoliko regionalnih naslova, primjerice u sezoni 1936./37., a s otvaranjem Stade Louis II nasuprot luke Fontvieille 1939., klub je konačno imao infrastrukturu dostojnu njegove ambicije, ali je sada Drugi svjetski rat zaustavio napredovanje momčadi.

Tijekom rata, klub je ostao aktivan u prvenstvu Provanse, koje je čak i osvojio 1941.-1942., a također je stigao do četvrtfinala Coupe de France tijekom iste sezone.

S krajem rata, u sezoni 1947./48. momčad je osvojila Jugoistočnu počasnu diviziju, uspjeh koji joj je omogućio da se vrati u Diviziju 2 i time vrati svoj profesionalni status.

Ponovno je protiv Lyona i to istim rezultatom, 5-1, stigla prva pobjeda momčadi u sljedećoj sezoni.

Koristeći veliku potporu princa Rainiera III., koji je naslijedio svog djeda, princa Louisa II., AS Monaco je konačno stigao do Divizije 1 1953.

23. kolovoza iste godine, Crveno-bijeli su odigrali svoju prvu utakmicu na ovoj razini protiv Toulousea.

Sezona 1958./59. označila je pravu prekretnicu za AS Monaco dolaskom Luciena Leduca na mjesto trenera. On će voditi klub do prvog velikog uspjeha, osvajanja Coupe de France 1959./60., pobjedom nad St-Etienneom 4-2 nakon produžetaka.

AS Monaco je time "napisao prvi red" od mnogih trofeja koje će osvojiti u budućnosti.



1960-e: prvi naslovi

Nogometni klub Kneževine od svog osnivanja uvijek je nosio boje zastave zemlje. No, sve do 1960., Monaco je uvijek nosio prugasti dres.

Tijekom sezone 1960./61. Monaco je predstavio svoj legendarni dijagonalni dres, koji je dizajnirala princeza Grace i koji je momčad ubrzo prihvatila.

Na temelju monegaške zastave, sada poznata dijagonala, koja se protezala od desnog ramena do lijevog boka, ugrađena je u dizajn.

Dok su se dobavljači opreme, od Le Coq Sportifa do Kappe, tijekom godina izmjenjivali, utjecaj Grace Kelly nije jenjavao.

Oblik je postao središnji stup klupskog identiteta. La Diagonale je čak zaštićena robnom markom, a kada su Stade Brestois i njihov dobavljač opreme Nike 2012. izbacili dres koji oponaša dizajn Grace Kelly, LFP je naredio bretonskom klubu da promijeni svoj dizajn.

Monaco danas svoju akademiju stavlja u središte projekta i stoga je prikladno da se zove La Diagonale, pa je očito da je Grace Kelly ostavila vječni trag u klubu iz Kneževine i nesumnjivo pomogla u stvaranju njegovog identiteta.

Tijekom ove sezone klub je osvojio svoj prvi naslov prvaka Francuske, prvi put podigao Charles Drago kup i sudjelovao na međunarodnim turnirima u društvu najboljih europskih momčadi.

1961./62, AS Monaco je ostvario i svoje prvo europsko iskustvo u Europskom kupu, protiv Glasgow Rangersa. Monaco je dva puta izgubio rezultatom 3-2.

Sezona 1962./63. ostaje ona prema kojoj će se ocjenjivati ​​buduće sezone. AS Monaco je upisao svoju prvu (i za sada, jedinu) dvostruku krunu u povijesti kluba.


(Princ Rainier III, princeza Grace i njihovo dvoje najstarije djece, princ Albert II i princeza Caroline, s momčadi Monaca 1963.)

Momčad je također osvojila Trofej Teresa-Herrera, čiji je domaćin bio Deportivo La Coruña i jedan od najlegendarnijih turnira na svijetu, pobijedivši u finalu brazilsku ekipu Vasco de Gama.

Nažalost, na kraju sezone momčad je ostala bez trenera, predsjednika i nekoliko važnih igrača.

Sljedeće sezone Monaco je ipak ostvario pravi podvig pobjedom 7-2 protiv atenskog AEK-a prilikom povratka u Europski kup.

Ovo je bila prva pobjeda Monaca u europskim natjecanjima. Nakon remija 1-1 u uzvratnoj utakmici i prolaska u osminu finala, Monaco je potom izgubio od milanskog Intera, koji je osvojio natjecanje.

Monaco je stekao veliku međunarodnu reputaciju pa je pozvan da sudjeluje na međunarodnim turnirima i utakmicama u Brazilu, Njemačkoj, Italiji, Meksiku, Belgiji i u Nizozemskoj.

No unatoč tome što je 1963./64. završio na drugom mjestu, momčad je nakon toga godinama tavorila u donjoj polovici tablice, a 1969., šesnaest godina nakon što je ušao u prvu ligu, Monaco se vratio u drugu ligu.


1970-e: La Diagonale stvara ime za sebe

Za razliku od '60-ih, '70-e su počele na osrednji način, ali Monaco će završiti na vrhu zahvaljujući triju Petit, Dalger i Onnis. Ovo razdoblje također označava rođenje monegaške akademije.

Nakon dvije sezone u Diviziji 2, Crveno-bijeli su se vratili u najbolju ligu 1971./72. Njihov povratak u drugu ligu, 1972./73., trajao je samo jednu sezonu, zatim je Monaco tri godine bio u Diviziji 1 i igrao finale Coupe de Francea, koje su izgubili od St-Etiennea 1974.

Pod vodstvom svog mladog predsjednika, Jean-Louisa Campore, koji je klub preuzeo 1975., na terenu će momčad nositi reprezentativni igrači, poput kapetana Jeana Petita, talentirani Christian Dalger i argentinski napadač, Delio Onnis, koji će postati rekorder u Monacu (223 gola), a također i u Division 1 (299 golova), prethodniku Ligue 1.

Otvaranje Trening centra 1975. dalo je klubu novu perspektivu. Ova inovativna inicijativa brzo je urodila plodom; u 1977./78, momčad je ostvarila podvig time što je postala prvak Francuske godinu dana nakon promocije. Ettori, Vannucci, Gardon, Courbis, Vitalis, Correa, Moizan, Noguès, Chaussin, Dalger, Onnis, Rouquette i François upisali su svoja imena u povijest kluba, kao i njihov trener Lucien Leduc kao čovjek koji je vodio klub i do svojih prvih naslova.

Nakon njegovog odlaska i dolaska Gérarda Banidea na mjesto trenera, te osvajanja naslova u Coupe de Franceu, kraj sezone 1979./80. označio je kraj generacije koja će postupno ustupiti mjesto "pokretu mladih" momčadi.

Bellone, Amoros, Bravo, Bijotat, Ricort, Couriol i mnogi drugi mladi talenti postupno su ulazili u prvu momčad i pripremali se povesti AS Monaco do vrha.


1980-e: Na vrhu

Tri poznata trenera naslijedila su jedan drugog tijekom 80-ih: Gérard Banide, Lucien Muller, Stefan Kovacs, a zatim je došlo vrijeme za mladog trenera po imenu Arsène Wenger, 1987.

Potonji je dao Monacu pravu europsku reputaciju. Tijekom sezone 1981./82, Crveno-bijeli će osvojiti svoj četvrti naslov prvaka Francuske u povijesti kluba, drugi veliki trofej za Gérarda Banidea nakon Coupe de France 1980. godine.

Nakon razočaravajućeg šestog mjesta u sezoni 1982./83., Lucien Muller preuzeo je kormilo momčadi za ono što će biti povijesna sezona 1983./84. Monaco je bio vrlo blizu druge duple krune, završivši izjednačeno s Bordeauxom na vrhu lige, ali s nižom gol-razlikom. U finalu Coupe de France Metz je bio bolji.

Sezona 1984./85. obilježena je otvaranjem novog Stade Louis-II. Arhitektonski dragulj s 20 tisuća sjedećih mjesta (trenutno 17 tisuća) koji osim nogometnog igrališta sadrži i atletsku stazu, dvoranu s 3 tisuće sjedećih mjesta, olimpijski bazen, nekoliko sportskih terena, sjedište kluba, trening centar, kao i školu i brojne urede.

Još jednom je Monaco imao uzbudljivu sezonu. Iako ligaška kampanja nije bila najbolja, momčad je ipak uspjela završiti na trećem mjestu i osvojiti Coupe de France pobijedivši Paris Saint-Germain u finalu i to na njihovom stadionu na Parku prinčeva.


Nakon dvije prosječne sezone, dolazak Arsènea Wengera 1987./88. označit će početak nove ere. Njegova prva sezona bila je majstorski potez za mladog trenera iz Alsacea, jer je vodio momčad do svoga petog naslova prvaka u svojoj prvoj sezoni, posebno s dvojicom engleskih igrača koji su postali miljenici navijača: Glenn Hoddle i Mark Hateley.

Treći u ligi 1988./89., AS Monaco također je igrao legendarno finale Coupe de France, koje su nažalost izgubili 4-3 od OM-a. Uz to, klub se prvi put u svojoj povijesti plasirao u četvrtfinale Europskog kupa, prethodnika Lige prvaka.

Također je tijekom ove sezone budući Ballon d'Or, George Weah, prvi put nastupio u Kneževini. Nakon dobre sezone 1989./90. uslijedio je još jedan dobar europski nastup u Kupu pobjednika kupova. Porazom u polufinalu od Sampdorije u Genovi, Monaco je ipak ostavio trag na europskoj sceni.


1990-e: Europski iskorak

Dva naslova, Coupe de France, tri europska polufinala i europsko finale: 1990-ih godina Monaco se pridružio europskoj eliti.

Devedesete su započele novim uspjehom u Coupe de France; zahvaljujući pogotku Géralda Passija postignutom u posljednjim sekundama finala, Monaco je pobijedio OM i tako se osvetio za finale iz 1989.

U ligi je situacija ipak bila drugačija, s dva uzastopna druga mjesta iza OM 1990./91. i 1991./92 . Potonja sezona bila je jedna od najljepših, ali i jedna od najtužnijih u povijesti kluba. U lovu na tri fronta: liga, Coupe de France i Kup pobjednika kupova, klub je sezonu završio bez ijednog trofeja.

Monaco je ušao u finale Coupe de France nakon pobjede protiv AS Cannesa u polufinalu, ali se finale nikada nije odigralo zbog tragedije koja se dogodila u Bastiji prije drugog polufinala Bastia-OM.

Marseille je u to vrijeme bio najbolja momčad u Francuskoj, a uprava Bastije htjela je to iskoristiti povećanjem sjedećih mjesta za 50%. Lokalne vlasti su isto odobrile. Prije utakmice tribina se srušila, usmrtivši 18 i ostavivši više od 2300 ozlijeđenih.

To se dogodilo dan prije prvog europskog finala Monaca protiv Werdera iz Bremena u Lisabonu. Na tužnom Stade de la Luzu, momčad je izgledala besciljno u svojoj utakmici i izgubila s 2-0.

U doba kada se samo pobjednik lige mogao natjecati u Ligi prvaka, Monaco je iskoristio diskvalifikaciju OM-a 1993., zbog namještanja utakmica, da igra u novoformiranoj Ligi prvaka, s grupnom fazom koja je zamijenila prve runde.

Nogometaši Arsènea Wengera došli su do polufinala, gdje su zaustavljeni od budućeg prvaka Milana. To je utjecalo na njihovu ligašku formu, gdje završavaju tek deveti unatoč tome što su u svojim redovima imali Djorkaëffa, Thurama, Petita, Klinsmanna i Scifa.

Na kraju sezone 1993./94, Jean-Luc Ettori, tada rekorder po broju odigranih utakmica u Ligue 1, odigrat će svoju 755. i posljednju utakmicu u monegaškim bojama i postati rekorder po utakmicama odigranim za Monaco, ali i u Ligue 1 (602, rekord koji je 2013. oborio Mickaël Landreau).
Također, nakon sedam godina dobre i odane "službe", Arsène Wenger napustio je svoju dužnost sljedeće sezone.

Jean Tigan je preuzeo vodstvo momčadi nakon prekida s Gérardom Banidom i kvalifikacija za Kup UEFA. Vodio je Monaco do njihovog šestog naslova prvaka Francuske na kraju sezone 1996./97, što se poklopilo s proslavom 700 godina vladavine obitelji Grimaldi u Kneževini.


Pod njegovim vodstvom, AS Monaco je bio jedna od najimpresivnijih momčadi u povijesti kluba, s Barthezom, Petitom, Benarbiom, Henryjem, Andersonom, Ikpebom... Bila je to fantastična sezona na svim razinama s još jednim europskim polufinalom, u Kupu UEFA, gdje ih je izbacio Inter.

Sljedeća sezona bila je gotovo jednako impresivna. Unatoč odlascima Sonnyja Andersona, Manua Petita i Gillesa Grimandija, Monaco je završio na četvrtom mjestu lige i stigao bi do polufinala Lige prvaka, nakon što je eliminirao Manchester United u četvrtfinalu, nezaboravnim golom Davida Trezegueta na Old Traffordu.

Ali ponovno je talijanski klub, ovaj put Juventus, spriječio Monaco da uđe u dugo očekivano finale, pobjedom 4-1 u prvoj utakmici. Pobjeda 3-2 u uzvratu bila je nedovoljna za prolaz, ali Monaco se časno oprostio i osjetio se dijelom elite europskog nogometa.

S odlaskom Jeana Tigane, kojeg je zamijenio Claude Puel u siječnju 1999., sezona 1998./99. bila je manje briljantna, unatoč trećem mjestu u ligi.

Ali ovo desetljeće završilo je još bolje nego što je počelo, s momčadi koja je osvojila sedmi naslov u proljeće 2000. "Millenium Team" bio je sastavljen od iznimnih igrača kao što su Barthez, Marquez, Lamouchi, Gallardo, Trezeguet i Simone koji je uveo Monaco u 21. stoljeće na prvom mjestu.


2000-te: godine Lige prvaka

2000-te su bile doba najvećeg europskog uspjeha Monaca, ali i najava teške budućnosti.

Sjajno osvojena titula iz 2000. godine ustupila je mjesto sezoni znatno manje bogatoj emocijama. Monaco je eliminiran iz grupne faze Lige prvaka i završio je na 12. mjestu lige. Kako su poraženi 2-1 i u finalu Coupe de la Ligue od Lyona, to je značilo sezonu bez europskih utakmica.

Godine 2001. Claudea Puela zamijenio je Didier Deschamps, koji je imao izazovan početak prije nego što je završio na petnaestom mjestu u svojoj prvoj sezoni.

Loš početak sljedeće sezone nije spriječio Crveno-bijele da završe drugi u ligi i osvoje Coupe de la Ligue pred 80 tisuća gledatelja na Stade de Franceu, pobjedom protiv Sochauxa.

Shabani Nonda završio je kao najbolji strijelac lige, Jérôme Rothen na vrhu ljestvice asistencija, a mladi kao što su Squillaci i Evra prepoznati su kao budući članovi francuske reprezentacije.

Monaco je izborio pravo natjecanja u Ligi prvaka. Ovu sezonu obilježio je i odlazak Jean-Louisa Campora, nakon dvadeset i osam godina na mjestu predsjednika, a zamijenio ga je Pierre Svara.

Potonji će na ovoj poziciji provesti samo jednu sezonu, ali kakvu! Prvi dio sezone bio je odličan u prvenstvu, a isto tako i u grupnoj fazi Lige prvaka, u kojoj je Monaco slavio nad AEK-om, PSV-om i Deportivo La Coruñom.

Ovdje valja istaknuti nezaboravnu pobjedu od 8-3 protiv španjolske momčadi na Stade Louis-II, fantastičan dan za hrvatskog napadača Dadu Pršu, strijelca čak četiri pogotka na svoj rođendan!

Europska avantura momčadi imala je posljedice na konačni plasman u Ligue 1. Nakon što je bio na prvom mjestu kroz prve tri četvrtine ligaške sezone, Monaco je na kraju sezone završio tek na trećem mjestu.

Što se tiče Lige prvaka, Monaco je redom eliminirao Lokomotiv iz Moskve, Real Madrid koji je predvodio Zinedine Zidane, a potom i engleski Chelsea, kojeg je u to vrijeme trenirao Claudio Ranieri.

Strašan niz završio je u Gelsenkirchenu gdje je Porto dominirao finalom i pobijedio 3-0. “Pehar s velikim ušima” nisu uspjeli podići, ali momčad i njeni heroji - Roma, Ibarra, Evra, Squillaci, Givet, Rodriguez, Bernardi, Zikos, Plasil, Giuly, Prso, Morientes i Nonda - ispisali su klupsku povijest i ostali u sjećanju pristaša Crveno-bijelih.



Sezone koje su uslijedile bile su nestabilne. Tri su se predsjednika izmijenila u manje od pet godina: Michel Pastor, koji je 2008. ustupio mjesto Jérômeu de Bontinu, kojeg će potom naslijediti Etienne Franzi 2009.

Slična nestabilnost slijedila je među trenerima. Francesco Guidolin naslijedio je Didiera Deschampsa tijekom sezone 2005.-2006., da bi ga 2006.-2007. zamijenio Lazlo Bölöni koji će provesti samo nekoliko tjedana na čelu momčadi koja je pala u sredinu ljestvice Ligue 1.

Laurent Banide , koji je u akademiji radio nekoliko sezona, uskočio je prije nego što je u osvit sezone 2007.-2008. iz Bordeauxa stigao bivši brazilski branič Ricardo. Ali uspjeh je izostao iako je u ovom razdoblju bilo mnogo mladih talenata koji su se borili za mjesto u prvoj momčadi.

Kako bi im pomogli u rastu, ključeve momčadi je 2009. preuzeo Guy Lacombe. Klub je sezonu završio finalom Coupe de Francea, izgubivši u produžecima protiv PSG-a (0-1), i osmim mjestom u Ligue 1, najboljim plasmanom od 2004./05. Ovo malo olakšanje je bilo kratkog vijeka jer je Monaco čekalo izazovno razdoblje.


2010. - trenutno: Ponovno rođenje

Na kraju mučne sezone 2010./11., klub je ispao u Ligue 2 po prvi put nakon 35 godina! Bio je to pad od kojeg je klubu trebala sezona da se oporavi.
Prvih šest mjeseci u Ligue 2 bili su prava noćna mora.

Tijekom zimske stanke momčad je bila na dnu lige, ali stvari su se počele poboljšavati pod Marcom Simoneom, koji je zamijenio Laurenta Banidea nakon 5. kola.

Dmitry Rybolovlev postao je predsjednik kluba u prosincu 2011. s velikom ambicijom unatoč vrlo izazovnoj sportskoj situaciji, nečemu što se pokazalo potrebnim šokom.

U proljeće, nakon impresivne druge polovice sezone, momčadi je za dlaku izmaklo treće mjesto, pa se moralo čekati još godinu dana na povratak u Ligue 1.

U lipnju 2012. Claudio Ranieri je angažiran da izvrši ovu misiju. Nakon što je cijelu sezonu proveo na pobjedničkom postolju, Monaco je potvrdio svoj povratak u prvu ligu pobjedom u gostima kod Nîmesa u 36. kolu.

Tjedan dana kasnije, tim je okrunjen naslovom prvaka Ligue 2 u svojoj posljednjoj domaćoj utakmici protiv Le Mansa. 10. kolovoza 2013. klub je proslavio povratak u prvu ligu pobjedom u Bordeauxu.

Odmah u prvoj sezoni nakon povratka u Ligue 1, Monaco je završio drugi u ligi i s novim klupskim rekordom po broju bodova izravno se kvalificirao u Ligu prvaka.

Leonardo Jardim naslijedio je Claudija Ranierija na klupi, a Monaco je impresionirao u svom povratku na europsku scenu stigavši ​​do četvrtfinala, pobijedivši Arsenal u osmini finala.

Iako ih je zaustavio Juventus, sezona je bila impresivna, s trećim mjestu u Ligue 1 unatoč ne najboljem početku sezne. U sljedećoj sezoni, 2015./16., Monaco je ispao u play-offu Lige prvaka od Valencije. U ligi je osvojeno još jedno treće mjesto, koje je momčadi dalo novu priliku za europsko natjecanje.

U sezoni 2016./17., Monaco nije propustio priliku da dođe do grupne faze, izbacivši Fenerbahçe i Villarreal u kvalifikacijama za LP-a. Monaco je nizao impresivne rezultate dok je tinejdžer Kylian Mbappé eksplodirao na najvišoj razini.

Tottenham, Manchester City i Borussia Dortmund pali su dok je momčad ušla u polufinale Lige prvaka po četvrti put u svojoj povijesti. Ponovno je Juventus bio bolji. U ligi, unatoč velikom otporu PSG-a, sezona je završila osmom titulom naslova prvaka za Monaco, prvom nakon čak 17 godina.


Monaco je završio među prve tri momčadi i petu uzastopnu sezonu, zauzevši drugo mjesto iza PSG-a u sezoni 2017./18., ali sezona u Ligi prvaka bila je jako loša, jer je eliminiran u grupnoj fazi.

Scenarij za 2018./19. bio je još i gori. Dok se momčad mučila u ligi, Thierry Henry je zamijenio Leonarda Jardima u listopadu 2018. kako bi pokušao vratiti momčad u najbolje stanje, no na kraju je portugalski trener, koji se vratio u siječnju 2019., odveo momčad do 17. mjesta i ostanka u ligi.

U isto vrijeme, predsjednik Rybolovlev pokrenuo je projekt koji bi omogućio Monacu da napravi korak dalje, s novom akademijom preko koje bi klub mogao "stvarati" nove talente.

Ovo ulaganje od 55 milijuna eura u izgradnju Performance Centera, koje je osigurao predsjednik Dmitry Rybolovlev, dokaz je sportske ambicije koja ga pokreće, ali i njegove želje da Monacu osigura čvrste temelje za budućnost.

Monaco odavno zna kako spojiti iskustvo i talentiranu mladost. Kao pionir u treniranju od 1970-ih, klub je razvoj mladih igrača učinio zaštitnim znakom i jedan je od najboljih "proizvođača" igrača.

Povijest bilježi da je 5 francuskih svjetskih prvaka trenirano u Monacu (Henry, Trezeguet, Petit, Thuram i Mbappé), odnosno da su 4 igrača trenirana u klubu postigla posljednji gol zapečativši 4 velika uspjeha francuske reprezentacije u međunarodnoj konkurenciji (Bellone na Euru 1984., Petit na Svjetskom prvenstvu 1998., Trezeguet na Euru 2000. i Mbappé na Svjetskom prvenstvu 2018.).


U sljedećim sezonama Monaco je u ligi osvajao devete, šesto i dva puta treće mjesto, da bi prošle sezone pod vodstvom sadašnjeg trenera Adija Hüttera napokon završili i drugi i napokon osigurali plasman u Ligu prvaka, po prvi puta nakon 2018./19.

Ni u Coupe de Franceu posljednjih godina nisu bili pretjerano uspješni, osim u sezoni 2020./21. kada su došli do finala, gdje je bolji bio PSG.


STADION: Stade Louis II



23. travnja 1939. princ Louis-II svečano je otvorio stadion koji nosi njegovo ime. Bilo je to mjesto na kojem je Monaco bio domaćin preko 40 godina, do izgradnje novoga stadiona u osamdesetima.

Novi stadion, izgrađen uz more ranih 1980-ih, Stade Louis-II od 1985. ugošćuje domaće utakmice Monaca, a ujedno je i sjedište kluba. Svečano otvoren od strane Njegovog Visočanstva princa Rainiera-III 25. siječnja 1985., to je ogromni kompleks od 30 000 m² u četvrti Fontvieille, nadomak stare tvrđave koja nosi isto ime.

Stadion je najpoznatiji po svojih prepoznatljivih devet lukova na gostujućem kraju terena.


Arena se također koristi za Herculis, atletsko natjecanje Dijamantne lige.

Stadion je bio domaćin utakmica UEFA Superkupa 1986. i 1998.-2012. Zbog male veličine Monaca, stadion je jedini nogometni i atletski stadion u zemlji.

Velika većina sadržaja stadiona nalazi se pod zemljom, uključujući multisportski centar Gaston-Médecin, vodeni centar Prince Albert II i veliko parkiralište neposredno ispod terena.


Kako doći do stadiona?

Cestom

Autocesta A8 prolazi samo 8 km od središta grada i omogućuje pristup iz Francuske preko Nice i iz Italije preko Mentona. Ako idete autocestom, izlaz je N°56-Monaco.

Moguć je i drugi pristup, između Nice i Monaka "Basse Corniche" (N.98), uz obalu, ili "Moyenne Corniche" (N.7), koji prolazi kroz Eze Village, ali i "Grande Corniche" prolazeći pored La Turbie i Col d'Eze.

Parkiranje

Snižena cijena od 5 eura primjenjivat će se od 12 sati na parkiralištima oko stadiona: Stade Louis-II (od 9:30), Heliport Saint Antoine, Papalins, Port, Schools, Saint Nicolas i La Colle.

Pronađite kartu parkirališta u Monaku.

Pažnja: Broj parkirališnih mjesta je ograničen, te potičemo zajedničko korištenje automobila!


Vlak

TER (Transport express régional) vam omogućuje da svakodnevno stignete u Kneževinu preko Nice ili Italije. Linija bi bila Cannes-Nice-Ventimiglia.

Stade Louis-II lako je dostupan s Gare de Monaco, pješice, autobusom ili taksijem. Udaljen je samo 15 minuta hoda od željezničke stanice Monaco-Monte Carlo.


Autobus

Ligne d'Azur br. 100 dolazi iz Nice, kao i iz Mentona. Stanice su Cap d'Ail - Liberté ili Monaco - Groblje. Compagnie des Autobus de Monaco opslužuje cijeli grad Monaco. Stade Louis-II opslužuju linije četiri i šest.


Taxi

Više od osamdeset pet taksija na raspolaganju vam je 24 sata dnevno u Kneževini.


Zračna luka

Zračna luka Nice Cote d'Azur povezuje Kneževinu s cijelim svijetom. Od zračne luke, ceste vam omogućuju da pokrijete 22 kilometra koji dijele Nicu od Monaka za manje od trideset minuta automobilom, autobusom ili taksijem.