Lav Mantula je jedno od onih imena koja neopravdano padaju u zaborav kada se priča o velikanima bh. nogometa. Rijetko, gotovo nikada, ćete čuti da pri nabrajanju velikih imena bh. nogometa ili FK Sarajeva, čujete njegovo ime, iako je u prvom desetljeću nakon Drugog svjetskog rata bio vjerojatno najbolji obrambeni igrač u Bosni i Hercegovini.

Rođen je 8. prosinca 1928. godine u Sarajevu. Pred sami kraj rata, iako još maloljetan, postao je partizanski kurir, a čim se rat završio, uniformu je zamijenio sportskom opremom. Iako je bio izuzetno talentiran za zimske sportove, prije svega skijanje i klizanje, njegova najveća ljubav je bila nogometna lopta. Odmah po osnivanju Udarnika, pristupio je njihovim redovima, ali se tamo nije dugo zadržao. Skupa s Nerćesom Novom, napustio je Udarnik i pristupio redovima gradskog rivala, Slobode. Sa samo 17 godina postao je standardni prvotimac Slobode, igrajući na poziciji halfa. Sloboda je uskoro postala Torpedo, a potom Sarajevo, ali dres s brojem 4 je i dalje bio rezerviran isključivo za Lelu, kako su ga od milja zvali suigrači.

Bio je preteča modernih defenzivaca, veoma okretan i brz, sjajan tehničar, koji se nije libio organizirati napade sa svoje polovice. Dobre igre u dresu Sarajeva, s kojim je dva puta ulazio u Prvu saveznu ligu, nisu mogle ostati neprimijećene. Klubovi velike četvorke su konstantno tražili način kako da ga dovedu u svoje redove, a najbolja nagrada stigla je u listopadu 1950. godine kada ga je Milorad Arsenijević uvrstio na reprezentativni spisak za prijateljsku utakmicu s Austrijom. Mantula je tako postao prvi igrač Sarajeva koji se našao na reprezentativnom spisku, ali je poraz Jugoslavije u Beču odgledao s klupe za rezervne igrače. Iste godine, bio je gost BSK-a na internacionalnoj turneji, gdje je oduševio svojim igrama čelnike talijanske Atalante, koji ga na kraju ipak nisu uspjeli uvjeriti da napusti Sarajevo i Jugoslaviju.

- 1951. godina, donijela je novu ofenzivu vodećih jugoslavenskih klubova, a najuporniji je bio Dinamo, koji je bez znanja čelnika Sarajeva, pred kraj godine uspio isposlovati njegov prelazak u Maksimir. Tako je Mantula krajem 1951. godine prešao u redove Dinama, a kuriozitet je bio da je upravo on bio jedan od krivaca za Dinamovo neosvajanje titule te godine. Sezona se tada igrala po principu proljeće-jesen, a tri kola prije kraja Dinamo je imao pet bodova više od Crvene Zvezde, kada je krajem listopada na Maksimiru gostovalo upravo Sarajevo. Zagrebački plavi trebali su pobjedu kojom bi i teoretski potvrdili osvajanje naslova prvaka. Sve je bilo spremno za veliko slavlje, ali ga je pokvario upravo Mantula koji je bio najbolji pojedinac u velikoj pobjedi Sarajeva od 3:1. Dinamo ni u posljednja dva kola nije uspio doći do pobjede, pa je titula umjesto u Zagrebu, po prvi put završila u vitrinama Crvene Zvezde.

- "Jesam bio lud. Gotovo da sam ja odnio prvenstvo Dinamu '51. Već su plavi sa mnom sređivali stvari. Tadašnji tajnik dao mi je instrukcije da protiv Dinama dam sve od sebe, pa da dobije privolu za moj dolazak. I, eto, ja zaigrao, dao i gol, Dinamo izgubio od Sarajeva 1:3, a dva kola kasnije i prvenstvo. Umjesto da mi kažu, igraj, tek toliko!“ - pričao je kasnije Mantula o toj zamršenoj situaciji u kojoj se našao.

Nedugo nakon toga i službeno je prešao u redove Dinama. Uzalud su bili protesti Sarajeva, koje nije uspjelo vratiti u svoje redove ovog sjajnog igrača. FSJ je ostao nijem na zahtjeve kluba s Koševa o poništenju ovog transfera, a jedina utjeha bila je suspenzija, zbog koje je Mantula morao čekati više od 6 mjeseci na svoj službeni debi u dresu Dinama koji se dogodio 16. veljače 1952. protiv Ankara Gödu u Ankari, a posljednju 19. lipnja 1955. protiv Spartaka u Subotici.

U našim redovima igrao je u sredini terena, odnosno u tadašnjem načinu, pomagača. Bio je 'lagan', sjajan tehničar, pametan, graditelj igre, znalac. Imao je karakteristike zbog kojih je bio ljubimac trenera jer bi uvijek pronalazio najracionalnije rješenje.

Na Maksimiru se zadržao tri godine, gdje je također bio standardni prvotimac, a s Dinamom je 1954. godine osvojio naslov prvaka Jugoslavije, da bi u rujnu napokon debitirao i za reprezentaciju Jugoslavije. Mantula je tako postao prvi Sarajlija koji je zaigrao za reprezentaciju, nakon Drugog svjetskog rata.

U razdoblju provedenom u Dinamu odigrao je 58 službenih utakmica (ukupno 137) i postigao 5 pogodaka (25 ukupno).

Poslije Dinama, tri godine nosio je dres Zagreba u koji je prešao zajedno s Dionizijem Dvornićem, da bi 1958. godine karijeru nastavio u Švicarskoj, gdje je s mnogo uspjeha branio boje Servettea i Siona. U posljednjoj sezoni u Sionu, obnašao je funkciju trenera-igrača, a po završetku igračke karijere nastavio se baviti trenerskim poslom u švicarskoj ligi istaknuvši se kao trener Siona, Aamaxa i Züricha. I nakon odlaska u mirovinu, ostao je živjeti u Zürichu, gdje je i preminuo 1. prosinca 2008. godine.

Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je samo jednu utakmicu, 22. rujna 1954. protiv Welsa (3:1), jer je godinama bio u sjeni Zlatka Čajkovskog.

Pored sjajnih igara, Mantula je u povijesti kluba s Koševa ostavio neizbrisiv trag jednim zanimljivim događajem. Naime, u ljeto 1962. godine, voljom ždrijeba određeno je da Sarajevo bude u istoj grupi Rapan kupa sa Servetteom, čiji je kapetan bio upravo Mantula. Nakon utakmice na Koševu, Mantula je posjetio klupske prostorije, te je u razgovoru s čelnicima kluba predložio da Sarajevo preuzme boju dresova od Servettea. Njegova ideja svidjela se svima u klubu, pa je na narednoj sjednici klupske skupštine donesena povijesna odluka, da Sarajevo odabere bordo za svoju stalnu klupsku boju. Originalni prijedlog, boja trule višnje, nije se baš svidjela rukovodećim ljudima, koji nisu bili sigurni kako će nešto "trulo" biti prihvaćeno kao standard u tadašnjem sistemu, pa je ipak odlučeno da se boja nazove svojim pravim imenom - bordo. Sarajevo je, tako odbacilo bijele i svijetlo plave dresove, te prihvatilo novi identitet i zauvijek postalo bordo tim.

7. prosinca 2016. godine promijenila se povijest europskog klupskog nogometa i to ona neslavna i crna povijest.

Dinamo je na gostovanju u Torinu kod Juventusa u posljednjem kolu grupne faze Lige prvaka u sezoni 2016. - 2017. izgubio sa 2:0 te je tako upisao svih šest poraza u skupini uz gol-razliku 15:0. Tim porazom Dinamo je postao prvi klub u povijesti Lige prvaka koji je u dvije različite sezone završio natjecanje u skupini bez osvojenog boda. Također, Dinamo je te sezone bio jedini od 80 klubova u Ligi prvaka i Europskoj ligi koji nije zabio niti jedan pogodak.

Sve to bio je izravni rezultat nezasitnih apetita Uprave za zaradom i filozofija pomlađivanja momčadi s klincima koji nisu bili ni blizu toj razini nogometa. Koliko god to nekom smetalo, realnost je bila takva - bolna i surova. Dinamo je bio "kanta za napucavanje" i to će ostati upisano u povijesnim knjigama.

Nije Dinamo jedini klub koji je grupnu fazu okončao sa svim porazima i bez ijednog postignutog gola. Taj "poduhvat" napravio je i Maccabi iz Haife u sezoni 2009. - 2010. no Izraelci su u grupi s Bayernom, Juventusom i Bordeauxom imali "pristojniju" gol-razliku 8:0.

Osim Dinama i Maccabija, gol u grupnoj fazi nije postigao ni Deportivo u sezoni 2004. - 2005. no u grupi s Liverpoolom, Monacom i Olympiakosom Španjolci su uspjeli osvojiti dva boda (Deportivo - Olympiakos 0:0 i Liverpool - Deportivo 0:0).

Također, Dinamo je sa šest poraza okončao natjecanje po skupinama i u sezoni 2011. - 2012. godine uz razliku pogodaka 3:22 kada su bili u skupini s Real Madridom, Lyonom i Ajaxom. Tada je postavljen i negativni rekord Lige prvaka kada je riječ o gol-razlici u grupi sa -19 golova.