Dinamo Zagreb - nepopularna mišljenja Mislim da me ničega u navijačkoj karijeri nije sram kao toga koliko sam tada bio povodljiv, kratkovidan, neinformiran i kako sam ga vrijeđao s tribina. Bio sam klinac, imam sva moguća opravdanja, ali jbg, ni drugi nisu znali. Danas mi ga je iskreno žao. Kroz kakva je on sranja prolazio zbog svog starog i njegovih životnih dubioza, Štimac ga je navlačio okolo po Splitu kao maskotu, ovdje smo ga vrijeđali kao najvećeg neprijatelja, napadali, pod prozorom palili lampione, a on je sve to gospodski izdržao i samo okretao drugi obraz znajući da ne može objasniti svoje odluke jer u velikoj mjeri i nisu bile njegove. On je bio možda i posljednji igrač Dinama sa stavom van terena, možda zbog ega, možda jer je bio ispred svog vremena u odnosu prema kriminalcima koji su gotovo isprivatizirali i isprostituirali naš klub radi vlastitog bogaćenja, ali s obzirom na godine, sve u klubu, sve doma, sve na ulici... teško mi je i razmišljati o tome, mislim da smo na neki bizaran način i mi izdali njega i on nas. Uhvati me grč u želudcu kad razmišljam o tome jer je baš mučno, jedno vrijeme u kojem smo svi izgubili, a dobio je ljudski ološ - kako onaj koji je sada u bijegu od pravde, tako i onaj na drugom kraju svijeta i onaj treći koji odavno nije na ovom svijetu.
Drago mi je da je danas van nogometa i da je sretan i zadovoljan, napokon ono što sam želi biti. O legendarnosti ne bih, legendom kluba ga ne smatram, ali ogromnu dozu ljudskog suosjećanja i poštovanja - to će od mene imati zauvijek.