Stadion Maksimir Veliki sam zagovirnik principa da o stručnoj problematici odluke donosi struka, a ne široke mase. Prespavao sam, dobro promislio, poslusao razne reakcije stručnih ljudi i identificirao glavni problem ovog natjecaja - u izboru konačnog rješenja odlučilo se ispoštovati apsolutno sve, osim onih za koje se stadion radi.
Čitam sad Fabijanićevu izjavu i ispoštovalo se “kriterij provjetravanja Maksimirske šume”, ispoštovalo se prof. Turinu, iz nekog suludog razloga ispoštovalo se sadašnji Maksimir kojeg se toliko želimo riješiti, ispoštovalo se želju Grada da se izgradi arhitektonski prepoznatljivi landmark, ispoštovalo se želju investitora da to sve donekle bude ukalupljeno u željeni budžeti, ispoštovalo se neku imaginarnu potrebu tog prostora prema kojoj njemu “nije potrebna zatvorena arena”… ali u svemu tome propustilo se ispoštovati navijače koji će biti na tom stadionu. U cijelom procesu oni su postali sporedni, gotovo nužno zlo koje će se tamo nastaniti.
To je duboko pogrešno i ono što me najviše smeta.
Meni je stadion lijep. Monunentalan je, snažan, ikoničan, prepoznatljiv; s aspekta arhitekturalne i umjetničke vrijednosti je impozantan - ali ne ispunjava u potpunosti svoju primarnu svrhu: da 35.000 ljudi pod njegovim krovom ne kisnu, nisu na vjetrometini i stvaraju paklenu atmosferu.
A ne radi se skulpturi, radi se funkcionalnom objektu u kojem forma mora pratiti funkciju, a ne obrnuto. E ovdje - baš zato što se ispoštovalo sve osim navijača na tribinama - funkcija neuspješno pokušava pratiti formu.
I slazem se sa strukom da je ovo impresivan komad arhitekture, pa čak i umjetnosti; ali to naprosto nije dovoljno dobar stadion za ono što klub poput Dinama treba, a što navijači poput njegovih zaslužuju.