Transferi - rasprave Postali smo ko tovari pa slavimo poraze ko' pobjede (minuse ko pluseve) :smile: — Hebimir Strašni
Nije stvar zarade, nego principa. Transfer od 3 milijuna eura i njegov učinak govore da je to u sportskom smislu bio potpuni promašaj. Ali činjenica da si ga prodao nakon praktički pola godine neigranja za 1.5 milijuna eura govore da si transfer odradio racionalno, da nisi s previše love uletio u nešto što za šest mjeseci ili godinu dana neće imati nikakvu vrijednost.
Dinamo oduvijek funkcionira tako da dovodi jako puno igrača. Ako dođemo do razine da nam promašaji (bilo da je riječ o visokom ili niskom ulaganju) neće odlaziti besplatno nego da ćemo odštetom moći pokriti barem dio, to će nam biti veliki plus.
Evo u zadnjih par godina samo, na Bočkaja, Bulata, Štefulja, Boška Šutala, Denija Jurića, Čabraju i Kačavendu si u minusu desetak milijuna eura. Nisam čak ni računao plaće ni one koji su došli kao besplatni igrači i dobivali plaću, a nisu igrali. Da si pola toga vratio nazad imaš za još jednog ili dva top igrača koja ti i u Europi mogu raditi razliku.
Važno je da ne punimo kadar na način da pola novopridošlih igrača nema gdje igrati ni u teoriji. I da su im plaće takve da ih kasnije netko može i želi preuzeti. Ne mora svakom igraču iz Šibenika, Gorice ili Kustošije početna plaća u Dinamu biti 300 tisuća eura godišnje. A ovo kaj se neki od njih neće snaći, kaj će se ozlijediti ili nešto treće, jebiga. Promašaja će uvijek biti.