Pa koliko je novih igraca. Na stranu prijateljske utakmice, prave (prvenstvene i europske) su pokazatelj. I kombinira se, uci na greskama. Trener javno komunicira neke greske poput kombinacije Villara i Misica i to nece ponovit. Ne vidim problem? — NitkoBitan
Kakve to ima veze koliko je novih igrača. Znaš koliko je istih igrača kod Gorice bilo u prvoj ekipi u odnosu na zadnju utakmicu proljetos kada su nas dobili u Gorici 1:0.
Jedan. Leš.
Dobar dio momčadi im je prošle godine ispao iz lige sa Šibenikom, i takvi dođu i očitaju nam mjeru usred Maksimira.
Prijelazni rok i igrački kadar smo već komentirali. S obzirom na uvjete jako dobro odrađen, ima rupa u kadru (krila, rezervni desni bek), ali realno, nismo klub s milijardama na računu da si možemo priuštit 22 top igrača raspoređena po svim pozicijama. Na kraju krajeva, i naši konkurenti u ligi imaju tektonske rupetine na nekim pozicijama. Uzeli smo ono što smo mogli, dobro se pojačali i na papiru to izgleda sasvim solidno. I tu dolazimo do još većeg problema.
Imali smo nikad duže pripreme, nikad kasniji start europskih natjecanja, prvi put godinama unazad reprezentativnu stanku na kojoj nam je minimalan broj igrača nedostajao i savršen zdravstveni karton. Praktički puna 3 mjeseca gdje se radilo u miru, s ritmom jedne utakmice tjedno, u jako dobrim uvjetima.
I što smo dobili iz toga? Ništa.
Nemamo standardizirani sastav, nemamo jasnu prvu postavu.
Čak na terenu i ne izgleda da znamo što točno hoćemo igrati.
Sve se vrti oko istih 13-14 igrača dok su ostali zakucani na klupu.
Pa čemu su onda služile sve te duge pripreme ako nakon tri mjeseca nemaš ekipu koja zna tko gdje igra i što mu je uloga?
Još jedna stvar koja me brine je ta da smo izgubili pobjednički mentalitet.
Izgubili smo gard "Mi smo Dinamo"
Dinamo je nekad bio klub kojeg su se svi bojali u HNL-u.
Dinamove momčadi, koje su bile i puno lošije od ove današnje, znale su gaziti protivnike, masakrirati ih rezultatski, i to bez pardona.
Već preko godinu dana se dešava da konkurenti skiksaju, a mi našu utakmicu odigramo ofrlje, trulo, anemično.
Ne znam kad smo ušli u utakmicu na domaćem terenu gdje prvih 25 minuta sve frca od faulova, pritiska i udaraca po golu. Ne moramo dobiti tu utakmicu, nek nam naleti kontra i 0:1.
Ali da smo izašli sa napadačkim gardom i stavom.
Kova se mora pod hitno riješit tog mentaliteta “malog kluba”, gdje se igra na sigurno, gdje se kalkulira i povlači ručna. Koga se mi moramo bojati na Maksimiru? Ikera Poze, Čuića i Kavelja?
Nema veze što ti je Dinamo najveći klub u karijeri, ako brzo učiš i prilagođavaš se, možeš plivati u tim vodama.
Za Kovu sam baš postao skeptičan.
Ne zato što mislim da čovjek nema nogometnog znanja, niti da mu nedostaje stručnosti, nego jer se bojim da mentalno neće izdržat pritisak koji dolazi. Sumnjam da ima dovoljno čvrstine i hladne glave za podignuti ekipu nakon pada, a kad dolaze zajebani ispiti.
A itekako zajebani ispiti nas čekaju do iduće reprezentativne stanke. Teži ispiti od ovih što smo pali.
Propustili smo lijepu priliku odvojiti se na vrhu.
Sad neka nam trener pokaže od čega je.
To je ono čega se bojim osobno bojim. Ne same igre ili kvalitete igrača, nego što će potencijalno još dva loša rezultata zaredom stvorit pritisak i nesigurnost koju naš trener neće znati kontrolirati.
A Dinamo bez jakog, stabilnog i odlučnog trenera u takvim trenucima je recept za itekakve probleme u jesenskom dijelu sezone.
Puna podrška Kovi i za 10 dana mi pokaži da sam bio u krivu.