Preuzeto s
www.badblueboys.hr dana 28. srpnja 2010. g., a autor je
Šmeker.
Tekst je objavljen u knjizi T. Draguna,
Prvi Hrvatski Građanski Športski Klub Zagreb, 2011. godine.
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Od 26. travnja 1911. do danas
Da raščistimo odmah na početku nedoumice.
Ovdje pišem o jednom klubu, jednom srcu i jednoj ljubavi. Ona se zvala vu srcu i na jeziku mog pradjeda Građanski. Moj djed i moj otac, kao i ja, tu ljubav vežemo uz ime Dinamo. Zakaj je bilo tak?
1945. Zagreb je, zavisi iz kojeg vugla gledate, oslobođen ili je pal. Kak god bilo - u Zagreb su ušli divljaci. Ne ljudi, ne vojska, nego divljaci.
Jedinice NOVJ-a sastavljene od Hrvata i pod vodstvom generala Ivana Šibla ostale su nadomak grada dok je "maršal koji je rasplakal Poljud" pustio da srpske horde vođene Kočom Popovićem uđu u Zagreb i umarširaju po drugi put u svojoj povijesti do Jelačić Platza. Nikada ne bumo doznali ni koliko su ljudi toga i idućih dana ti prerušeni četnici poubijali po Zagrebu.
U Vjesniku koji je tih dana počel izlazit na zadnjoj strani sitnim slovima izlazili su spiskovi streljanih.
Nestajali su prijatelji.
Kao i ti ljudi, nestalo je puno tog kaj je život Zagrepčana činilo njihovim. I Jelačić Platz je nestal, preimenovan je.
Žrtve su postali i svi zagrebački nogometni klubovi.
Igrajući i živeći u periodu od 1941.-1945. svi su bili osuđeni na kolektivnu propast. Svi su bili krivi jer su im ondašnji "hajduci" izrekli presudu... Obrane i postupka nije bilo.
Streljana je cela Concordia.
No Purgeri, iako tihi Ijudi, svoju snagu znali su pokazati na najkulturniji mogući način koju primjenjuje gospoda. Preživljavanjem.
Ubijani, zatvarani i mučeni, oni su preživeli. Preživel je Jelačić Platz, makar su ga 40 godina zvali stranjskim imenom, znale su kumice kam idu i iznad kojeg je placa Dolac. Jelačić Platz je u duši i na jeziku svakog Purgera živio i doživio povratak.
Tako je bilo i s Građanskim.
Nitko u Zagrebu nije imal izbora. Samo želju - preživeti.
Dinamo je nastal od ljudi privrženih Građanskom. Dinamo je nasledil farbu, stadion, igrače i trenera Građanskog. Dinamo je igral na stadionu Građanskog. Svi koji su navijali za Građanski nastavili su navijati za Dinamo. Dinamo je bil Građanski.
To kaj vele drugi... ni bitno.
Zagreb i njegovi stanovnici znaju da je Jelačić Platz navek bil tu. Tak je i Građanski za navek ostal vu srcima ljudi kaj su navijali za njega.
Mnogi pišu povijest, ali ljudi pamte. Znaju. Ovo je istina. Naravno ovo ne pišem zbog "njih". Oni i njihove ZG podružnice imaju svoju povijest, u ratu su bili na pobjedničkoj strani, igrali su s Kočinim partizanima utakmice na slobodnom teritoriju, zastupali ih pred svetom. I onda kad je njihova kama divljala po Zagrebu gradu.
Neka, mi smo im oprostili, ali oni nama nikad ne buju oprostili jedno.
To kaj smo bolji.
Građanski je bil bolji od Hajduka. Građanski je uz BSK najviše (5) puta bil prvak stare Jugoslavije. Jugoslavija (Beograd) 2 puta kao i Concordia iz Zagreba i Hajduk iz Splita. Jednom je to bil famozni HAŠK.
Primetno je koliko su osrednji rezultati bili "majstora s mora" z obzirom na njihovu razvikanu povijest. Bili su "jedan od...".
Na vrhu smo bili mi.
Nakon rata Građanski je kroz Dinamo prolazil golgotu. Najboljši igrači odvedeni su u Beograd, slani na odsluženja vojnog roka kad ih je klub najviše trebal, sudačke nepravde bila su svakodnevica.
Bilo je i
sehr paradoksalnih situacija kao kad je Dinamo na gostovanju u Crnoj Gori pobedil 3:2. Po povratku u Zagreb saznali su da je sudac, pod pretnjama lokalnih političkih vođa izmenil zapisnik, konstatiral da je pobjednički Dinamov gol postignut posle 90. minute i registriral utakmicu 2:2!
No Purgeri ne kukaju puno. Šute, trpe i bore se.
Tak je Dinamo postal svetinjom. Ikonom Hrvatstva. U međuvremenu rađale su se nove generacije navijača, Dinamo je bil ime kaj su znali, a Građanski su voljeli zbog priča svojih očeva i djedova.
1990. svaki navijač bi to ime prihvatil natrag bez problema, tako se i skandiralo.
Onda je krenula politika. Opet se o voljenom klubu odlučivalo bez da se pita one koje se jedino i smelo pitat, one koji ga vole. Počeli su se izmišljati hibridi, natjecalo se u dodvoravanju predsjedniku.
Narod je rekel - dost je! Ostal bu Dinamo.
Nikad se Dinamo nije u mojoj kući ni u kući bilo kojeg Dinamovca zval Croatia ili HAŠK-Građanski. Navek je to bil isti klub.
Od 26. travnja 1911. do danas.
To je naša povijest i na nju moramo biti ponosni. Drugi ju budeju pljuvali i omalovažavali, no uvek bu ostala istina koja bu ih vječno žuljala. Dinamo je uistinu najveći, najtrofejniji i najhrvatskiji nogometni klub.