Dinamo Zagreb 2026./2027. - O svemu pomalo Da se osvrnem i ja na svoj doživljaj članskog dana. Vraćamo se doma i pita žena - kak ti je bilo? U načelu, nisam čuo ništa specijalno novo što već nisam doznao na zoni, osim cijene godišnjih i ulaza na Dinamo II u Zaprešiću. Ali nije to ni bila poanta, nije stvar u ekskluzivnim informacijama ili tome da prvi nešto doznaš.
Poanta je u tome da je nešto što bi trebalo biti normalno, a bilo je potpuno nezamislivo prije tek koju godinu, sada postalo stvarno. I bez obzira na to što možda nemam pitanje koje bih baš želio postaviti (naravno da sam se sjetio kasnije jednog), ako sam u mogućnosti moram se tamo pojaviti. Ljudi koje smo birali i koji upravljaju našim klubom su stali pred nas i otvoreno govorili, to treba honorirati. Treba pokazati interes, trebaju i oni vidjeti da nam je stalo, treba doći zbog svakog onoga tko je udaljen stotinama kilometara i htio bi biti ovdje ali ne može. Desetljećima su se stvari odvijale bez nas i mimo nas, u najboljem slučaju u nekim kancelarijama, a nažalost često negdje uz cajku, masne brade i trganje košulja. Treba doći čuti anegdote čovjeka koji je gurao kolica Štefa Deverića po bolničkim hodnicima, treba doći vidjeti kako ustaje netko tko se zove Tomaš i s čujnim naglaskom (rekao bih da je Čeh, ali sam sad doznao da je Poljak) postavlja pitanja upravi jer se zaljubio u naš klub iako je stranac i nema poveznicu s klubom, gradom, zemljom kao što je mnogi od nas imaju već generacijama, treba doći i čuti kako Boban odaje priznanje Zeki. Treba se skupa s cijelom tribinom nasmijati i zapljeskati, treba čuti da ima ljudi koji razmišljaju sasvim drugačije. A ne škodi ni prilika da povežeš pokoji nadimak sa Zone s licem.
Treba doći na članski dan jer je ovo konačno naše. I zato - kak mi je bilo? Nisam čuo gotovo ništa novo, nisam postavio nijedno pitanje, nažuljal sam rit na maksimirskoj sjedalici jer u dva sata nijednom nismo skočili kad padne gol, niti sam u poluvremenu protegnul noge. Ali mi je bilo super.