Što je nama Maksimir?
Naišao sam u jednom drugom kontekstu na izraz "treće mjesto". U prvi mah sam pomislio da se radi opet o nekom natjecanju/natječaju, ali nije to u pitanju. Postoje u životu svakog čovjeka dva mjesta, dom i posao (škola), gdje provodimo veliku većinu svog vremena. Tako je jednostavno svijet posložen i to je ono što osigurava da se pokreće. Ali je tu i koncept
trećeg mjesta, onog na koje dolazimo baš da bismo se odmaknuli od ova dva mjesta gdje "moramo" biti. Mjesto koje nam pruža ono što prva dva ne mogu, gdje želimo ići, koje nas poziva, koje ispunjava potrebe koje nijedno drugo ne može, a ljudi koje svoje treće mjesto nemaju žive puno siromašnije živote.
Treća mjesta su fokalne točke jedne veće zajednice - bilo da se radi o kvartovskom kafiću gdje se okupljaju susjedi, o klubu u koji izlaze ljudi koji slušaju sličnu glazbu, o parku u kojem se rekreiraju... ili da se radi o stadionu. To je mjesto na kojem istovremeno s poznatima i bliskima, ali i potpunim strancima, opetovano dijeliš isto zajedničko iskustvo. Netko koga možda vidiš prvi put je tamo s istom namjerom, emocijom, nadom.
Možemo li onda očekivati da netko tko je potpuni
outsider i ne dijeli ništa od toga sa zajednicom određenog trećeg mjesta osmisli to mjesto? Naravno da možemo, naročito ako mu damo detaljne upute. Arhitekti su struka koja se upravo time bavi. Takvi postupci se redovito i događaju diljem svijeta, zato ne možemo otpisati koncept ovakvog natječaja kakav smo imali kao pogrešku. Ali njegov rezultat - bez ikakvih dvojbi, to možemo i moramo propitkivati.
Bezobrazno je zato i pomalo pokvareno sad govoriti i pisati o tome kako nakon milijuna izbornika postajemo i nacija s milijunima arhitekata, a baš to je ono što čitamo i slušamo u dijelu medija. Najmanje primjedbi se dotiče stručnog dijela - "ružan je", "ne sviđa mi se", "bit će propuh", "i dalje ćemo kisnuti" nisu vrijednosni sudovi o arhitektonskoj kvaliteti ovog rješenja. Nazivati nas diletantima je zato uvredljivo. Jesmo li mi toliko nazadniji od primjerice Španjolaca? Osasuna je renovirala stadion, organizirala natječaj, arhitekti dostavili rješenja, ocjenjivački sud izabrao 5 pa dao "diletantima" da biraju. Izbor je bio toliko dobar da je El Sadar i projekt Muro Rojo osvojio nagradu za stadion godine 2021. OK, nisu ga birali arhitekti, nego opet javnost, ali za koga želimo da kad vidi novi stadion usklikne "to je u Zagrebu, to je u Hrvatskoj!" - zatvorena zajednica arhitekata, uski krug povjesničara umjetnosti ili ljudi koji prate nogomet? I kad prepoznaju stadion, želimo li od njih divljenje, čestitke, nevjericu, podsmjeh?
Predsjednik našeg kluba je vezan uz Milano, a i autori rješenja su iz tog grada. Milano je jedan od svjetskih centara mode. Tamo znaju što je lijepo, a kvalitetan dizajn je svakodnevica. I na tjednu mode nagrade dobijaju i plješće se stvarima poput ovih:
Ljudi iz svijeta mode to odobravaju, tapšu se međusobno po ramenima, dijele si nagrade i komplimente zbog ovakvih kreacija, po njima postaju prepoznatljivi. Ali zbog toga ulice nisu pune ovako odjevenih ljudi! Mi smo za njih diletanti jer ovo ne cijenimo, oblačimo traperice i pamučne majice, vrijedni smo poniženja i ruganja, gledanja s visoka jer ne razumijemo ovakve koncepte i trendove? Ili samo želimo komfor, udobnost, funkcionalnost da bismo mogli uživati u onome što nas spaja na našem
trećem mjestu? A spaja nas iskustvo praćenja utakmice svog kluba i navijanje, ne divljenje arhitektonskim bravurama! Bilo bi idealno da ovo rješenje donosi oboje, ali može li? Zašto pretpostavljamo arhitekturu funkciji?
I baš kao što oni koji nagrađuju ovakvu modu ne nose odjeću koju nagrađuju, tako ni oni koji nagrađuju (ili hvale) ovakvu arhitekturu neće biti na tim tribinama. Možda dođu u ložu jednom ili dvaput, ali neće ih brijati vjetar ni šibati kiša kroz "praznine koje su ravnopravni arhitektonski materijal", da citiram Dorotića s vizkulture. I u tome je srž problema.
Moj inicijalni šok je prošao. Ali nezadovoljstvo odabranim nije. Također, pregledavši dokument sa svih 88 radova pridodalo se tu i razočaranje. Nisam vidio ništa što bi me oduševilo, ali jesam ono što bih prihvatio već u ovoj fazi. Razumijem da je ovo tek početak, da su to ideje koje treba detaljno razraditi i da odabranom rješenju slijede brojne preinake (ako će se s njim ići dalje) nakon što se projektiranja dohvate inženjeri, a crteži pokušaju pretvoriti u nešto opipiljivo. Ono što me čini nesretnim je što su za ovo rješenje potrebni brojni, a nepotrebni kompromisi da bi se možda dosegnula razina koju druga rješenja donose u samom startu. I tko će onda nakon tih kompromisa biti sretan? Praznina možda jest ravnopravni materijal kad govorimo o formi, ali kad se radi o funkciji zaštite od lošeg vremena, koncentracije huka navijača - nisam baš uvjeren. A nije li popunjavanje te praznine upravo u suprotnosti sa samom idejom nagrađenog rješenja? Spojene tribine nisu dizajnerska opcija, one imaju ulogu. Nemali razmak među tribinama predstavlja barijeru, razdvaja nas fizički ali i mentalno, razjedinjava. Ne treba nam to. Nije valjda slučajno da više nitko ne gradi novi stadion na taj način?
Stadion u Maksimiru je
naše treće mjesto. Nakon doma kojeg dijelimo s najmilijima, posla i škole gdje radimo sve ono što društvo treba da bi funkcioniralo, taj stadion je naše sidrište i predstavlja žarište ostalih naših aktivnosti. Pa zar onda nismo mi ti čije mišljenje treba saslušati i uvažiti? Kome se, ustvari, udovoljava izgradnjom ovakvog stadiona? I zašto, zaboga, se ovako komunicira? Zašto se izvrće teza da se samo radi o neznalicama koje ne razumiju arhitekturu i da se napada struka umjesto da se adresira ono što je poanta kritika? Možete imati najbolju ideju, najbolji koncept, najkvalitetnije rješenje - ali ako oko toga komunicirate na tako hermetičan način, a jedino što izražavate jasno i razumljivo je vrijeđanje kritičara, onda samo potencirate sukob. S druge strane, to ne opravdava neke od onih koji se bune da to rade na loš način. U ovom trenutku kritičari stadiona nemaju jedan glas i jedno lice koje ih predstavlja (što nije ni čudo svega 2 dana nakon predstavljanja), već tu ima svega, ponajprije zbog anonimnosti koju pruža internet - od najnižih osobnih napadanja, potpunih izmišljotina, ideoloških tema itd. a sve to razvodnjava priču i skreće raspravu u smjerovima koji nas ne vode prema onome što nam treba - kvalitetan novi stadion. I zato nam treba da se spusti lopta na zemlju, da se konsolidiraju mišljenja, da se nastavi racionalnije i s manje strasti u svemu ovome.
Umjesto veličanja praznina i razdvojenosti tribina kao arhitektonskog izričaja, od strane ocjenjivačkog suda, autora i investitora trebamo garancije da ovo rješenje može osigurati komforan akustičan stadion sa svim sadržajima, na kojem se navijačka atmosfera neće rasipati u okolinu već koncentrirati tamo gdje treba, pod krov stadiona i na teren, a da će vjetar, kiša i snijeg ostati vani. Nažalost, malo tko od nas vidi kako bi to bilo moguće.
I zbog toga tribina o ovome ne može biti sutra. Odabrano je rješenje koje kompromitira navedene zahtjeve. A Plejić bi umjesto da docira i obraća nam se s visoka trebao sljedećih par dana do tribine sav svoj trud usmjeriti na to da nađe način kako približiti odabrano rješenje ljudima koji će ga koristiti, a ne dodatno raspirivati opravdano nezadovoljstvo. Za to će mu trebati puno vremena jer nije lako od govna napraviti pitu. Pa kad se konačno pojavi pred nama na tribini, neka objasni detaljno, smisleno i nedvojbeno koje su to mogućnosti da gledatelj koji će na novoj istočnoj tribini sjediti uz rub prema sjeveru ostane suh i nepromrznut kad krajem studenog dođe na utakmicu. A onda ga dovesti na utakmicu s Bayerom 26.11. i posjesti ga na istočnu tribinu, tamo negdje lijevo od slova "g" da vidi o čemu govorimo. Tribina nije za upotrebu, ali tih par sati će moći nositi njegov ego. Ima 2 mjeseca do tada, dovoljno da ga malo ispuše ako se boji da ga oronula Turinina konstrukcija neće moći istrpiti bez pucanja. A po ostatku istoka raspršiti ostatak ocjenjivačkog suda i autore izabranog rješenja. To iskustvo će im pomoći kod izrade sljedećih faza projekta, ne sumnjam. Bayer će se pobrinuti za zalihe aspirina koje će im nakon utakmice trebati. Iako, trebali su to proživjeti prije nego su uopće počeli raditi na rješenju.