Nigdje nisam rekao da nema kritike i da igra nema nedostataka. Ima ih. I to ozbiljnih. Bilo je tekmi gdje pod pritiskom nismo znali izac. Bilo je situacija gdje se raspadnemo u tranziciji ko da se prvi put vidimo. Prekidi su problem, to stoji. Nema tu guranje pod tepih.

Ali nemojmo sve svest na “nema krvi” i “nema mentalitet”. To je dojam. Trenera ne mjeris po tome jel urla uz aut liniju nego jel momcad dugorocno reagira, jel se vidi ikakav pomak, jel postoji nekakav red.

I sad ono kaj se stalno vraca a to su Betis, Celta, Lille, Danska. Da, dobili smo po tamburi. Ali kontekst nije nebitan. U 6. mjesecu doslo 16-17 novih igraca, novi stozer, nova hijerarhija. Sad smo u 2. mjesecu. To je osam mjeseci slaganja prakticki nove ekipe. To nije malo, ali nije ni pet godina kontinuiteta.

Lille je visa razina, Midtjylland je balansirana i uigrana ekipa, u Danskoj su bili bolji. To treba priznat. Ali to su ekipe koje vec godinama igraju u istom ritmu i sistemu. Mi jos trazimo stabilnost.

I da, zivcira me i mene ta prica o “procesu”. Nitko ne ide na stadion gledat proces, nego rezultat. Ali isto tak nije fer ignorirat da se kadar zimus dodatno stanjio. Kad ti fale dva-tri igraca, a s klupe ulaze klinci, u Europi to osjetis odmah. To nije samo trenerski problem, to je i pitanje kvalitete i sirine.

Mozemo se pitat jel se dovoljno brzo napreduje. Mozemo rec da pod pritiskom jos nismo konzistentni. Sve to stoji. Ali rec da je plafon dosegnut i da je sve stvar karaktera jednog covjeka, to je, za mene, prejednostavno.

Ako budemo uhvatili Ligu prvaka, jasno je da ce biti tesko. Europa je uvijek brutalna i ogoli te do kosti. Ali pitanje je jel hoces svaki put kad te ogoli rec “mijenjaj sve” ili ces probat nadogradit ono kaj imas.

Nisam rekao da je savrseno. Nije. Ali isto tak nije crno-bijelo kak se pokusava prikazat. Ima tu i do trenera, i do igraca, i do sportske politike, i do realne razine kvalitete.

Na kraju, dilema je jednostavna: jel vidis pomak ili ne?

Ja ga vidim.

U HNL-u smo prvi, +5 bodova, gol razlika 51:17. To nije “krpanje”, to je ozbiljna statistika. Obrambeno smo postali puno cvrsci nego npr prosle sezone. Dugo nismo ovako kontrolirali vecinu utakmica u domacem prvenstvu i to dominacija u posjedu, malo dopustenih sansi, protivnik rijetko dolazi u situaciju da nas stisne 20 minuta u komadu.

Mozes reci da HNL nije mjerilo Europe. Ali ne mozes ignorirati da stabilnost postoji. 17 primljenih golova uz 52 zabijena ne dolazi slucajno.

Europa? Ajmo je realno secirat.

FCSB doma je bilo solidno, natjecateljski.
Danska bas losa vecer, tu smo podbacili.
Genk doma definitivno ispod razine, to stoji.
Jucer u gostima, po meni najbolja euro prezentacija ove ekip na gostovanju jel.

Nismo bili savrseni. I dalje ima rupa. Ali nismo izgledali ko ekipa koja se dosla braniti 90 minuta i cekati da zavrsi. Bili smo unutra. Drzali smo ritam. Imali svoje sanse. To je pomak.

Ova momcad nema zajednicko europsko iskustvo. To se skuplja kroz ovakve utakmice. I jucer se skupljalo. I mislim da su i igraci osjetili da mogu igrati na toj razini, da to nije bauk. To je ogroman psiholoski korak.

Zato meni teza da “nema napretka” ne stoji. Ima ga. Nije linearan, nije spektakularan, ali postoji.

Sad je pitanje hocemo li na tome graditi uz pametnu doselekciju i sirinu, ili cemo opet sve resetirati taman kad je pocelo dobivati konture. Na neke stvari nemamo odgovor. Uprava je ta koja ce na kraju ocijeniti rad trenera i stozer.

Ali biti prvi u ligi s +5 i takvom gol razlikom, uz europsko iskustvo koje se tek gradi, e to meni nije slika raspada. To je slika ekipe koja jos nije gotova, ali ima temelj.

I to je ogromna razlika.

Ajmo stvari staviti na stol bez romantike i bez kratkog pamcenja.

Da, izgubili smo 1:3 od Betisa, 0:3 od Celte, 4:0 kod Lillea i 2:0 u Danskoj. Teski porazi. Nitko normalan to ne osporava. Ali kontekst se ne moze ignorirati kad nam odgovara.

U lipnju 2025. doslo je 16-17 novih igraca i kompletno novi strucni stozer. Danas je veljaca 2026. To je osam mjeseci rada. Osam mjeseci slaganja prakticki nove momcadi, nove hijerarhije, novih automatizama. To nije kozmetika, to je rekonstrukcija.

Blamaza je kad te ponizi netko tko radi s budzetom manjim od tvog lijevog beka. Betis je bio finalist europskog natjecanja. Lille i Celta dolaze iz liga, koje igraju u brutalnom ritmu svaki vikend. To ne znaci da porazi ne bole, ali znaci da pricamo o ozbiljnim protivnicima, ne o amaterima. Blamaza je kad te razbije netko tko je objektivno klasu ispod. Ovo su bili sudari s ekipama koje su navikle na tempo koji mi tek gradimo.

Ocemo o "blamazama" velikih?
Liverpool je pod Kloppom znao primati pet komada.
Manchester City je znao ispadati od slabijih u kupu.
Arsenal je prolazio faze ponizenja s Artetom prije nego je taj isti Arteta poslozio stvari.

Nije isto, slazem se. Budzeti su neusporedivi. Premier liga je druga dimenzija. Intenzitet, novac, sirina kadra... Sve je na razini koja se ne moze usporediti s nasom.

Ali ocekivanja? E tu dolazimo do poante.

Liverpool, City i Arsenal svake godine ulaze u sezonu s imperativom naslova i dubokog iskoraka u Europi. Kod njih je to mozda osvajanje Lige prvaka. Kod Dinama je to naslov prvaka i sto dalje u Europi. Razina je drugacija, ali pritisak unutar vlastitog konteksta je vrlo slican.

I unutar tog pritiska, ti klubovi su dopustili proces. Dopustili su padove. Dopustili su neugodne poraze. Nisu nakon svakog teskog rezultata resetirali projekt.

Kod nas se i dalje ponasamo kao da se momcad moze stvoriti za tri mjeseca. Kao da je dovoljno promijeniti 16 igraca i odmah dobiti automatizme, kemiju i stabilnost.

Ne usporedjujem Dinamo s Manchester Cityjem po novcu. Usporedjujem mentalitet: hoces li nakon teskog poraza reci “ovo je dio puta” ili ces reci “sve je propalo”?

Jer ako je svaka veca utakmica ili spektakularan uspjeh ili dokaz totalne nesposobnosti, onda ne gradis klub. Onda zivis od ekstreme do ekstreme.

A ozbiljan klub ne funkcionira na histeriji. Funkcionira na procesu.

Ako smo na pocetku rekli da treba vremena i strpljenja, zasto u veljaci vadimo poraze iz studenog, prosinca kao dokaz da proces nema smisla?

Kredit nije to sto netko “nije dobio otkaz”. Kredit je procjena kluba da smjer ima smisla. Ljudi unutar kluba znaju vise nego mi. Kakva je atmosfera, je li svlacionica iza trenera, kako momcad reagira na rad. Ako su procijenili da treba nastaviti, to nije sentimentalnost nego odluka na temelju informacija.

I nemojmo selektivno pamtiti.

Kad se odigralo 0:0 s Rudesom doma, to je bio ozbiljan kiks. Dinamo takve bodove ne bi smio gubiti. Ali kad su kasnije dosli europski uspjesi i velike pobjede, nitko vise taj Rudes nije vadio kao trajni dokaz nesposobnosti. Nije se nakon svake dobre utakmice govorilo: “Da, ali sjeti se Rudes.”

Danas se radi suprotno. Kad se vidi napredak, kad momcad odigra borbenu i organiziranu europsku utakmicu, odmah se izvlace Betis i Lille kao da su tetovirani na celu trenera. Kao da poraz ne moze biti dio procesa, nego mora biti dozivotna presuda.

Je li pogrijesio? Je. Je li zasluzio kritiku? Je. Ali prosla se ligaska faza. Ispalo se u 1/16 finala nakon velike borbe. Jucer su igraci i trener ostavili srce na terenu. To je cinjenica. I to je napredak u odnosu na dio gostovanja ranije ove sezone.

Pitanje je jednostavno: hocemo li gledati trend ili cemo zivjeti od arhive poraza? Hocemo li graditi momcad ili cemo svake godine paliti sve i pocinjati ispocetka?

Ne mozes traziti stabilnost, a istovremeno zazivati reset nakon svakog tezeg poraza. Ne mozes govoriti o procesu, a suditi po jednoj utakmici. Ne mozes traziti vrhunske standarde, a odbijati dati vrijeme da se do njih dode.

Mozemo biti zahtjevni. I trebamo biti. Ali ako svaku fazu izgradnje dozivljavamo kao krizno stanje, onda problem mozda nije samo na klupi.

Jer momcad se ne stvara preko noci. Ali nestrpljenje, e to kod nas nastaje u sekundi.

Ajmo si jednom prestat lagati. Kod nas trener Dinama nema kredit. Nema proces. Nema kontinuitet. Ima samo rok trajanja.

Bjelica je napravio povijesni rezultat i zato ima gotovo mitski status. I to je zasluzeno. Ali zaboravlja se da je i on imao padove, periode lose forme, utakmice bez ideje, ako se ne varam prosle godine smo bili pretposljednja momcad prvenstva po formi jedno vrijeme. Jakirovic je bio razapet. Cannavaro poslije njega. Biscan je dobivao porcije uvreda vec nakon par kola. Doslovno se pocetkom osmog mjeseca zazivala smjena.

I sad smo opet u istom filmu.

Ovaj trener je tu osam mjeseci, ali kredit kao da nikad nije ni dobio. Svaka utakmica je sudenje. Svaka greska je presuda. Ne ceka se analiza, ne ceka se kontekst. Ceka se trenutak slabosti da bi krenula salva. Kao da dio ljudi navija da bude u pravu kad kaze “jesam vam rekao”.

Da dode kombinacija Mourinha i Kloppa iz najboljih dana, nakon prve pripremne tekme i nerijesenog protiv Sirokog bi krenule price o taktickoj zabludi, krivim izmjenama i izgubljenoj svlacionici. Jer problem ocito nije ime. Problem je mentalitet.

Kritika? Naravno. Dinamo mora imati najvise standarde. Ali ovo kaj se cesto radi nije kritika, nego istresanje frustracija. Sve ide pod mikroskop. Zakaj ovaj igra. Zakaj on ne igra. Zakaj izmjena u 63., a ne u 60. minuti. Kao da smo svi kolektivno doktorirali nogomet.

Pricajmo konkretno o jucer. Momcad je izgledala organizirano. Postava je imala smisla. Igra je imala strukturu. Vidovic je pao u ritmu, izmjena je bila logicna. Topic-Lisica je bila razumljiva reakcija jer je Lisica prodorniji. Imali smo sanse, falilo je vise prisutnosti u sredini kod tih ubacivanja. Kod 3:3 se moglo bolje reagirati, ali to je nogomet, ne savrsena simulacija.

Ono sto je najpostenije reci jest da je ovo bio vidljiv napredak u odnosu na vecinu europskih gostovanja ove sezone. I to treba priznati. Kao sto se priznaje kad je lose, tako se mora priznati kad je bolje.

Mozemo pricati o losoj utakmici u Zagrebu. Tu je kritika bila na mjestu i dosla je i iz kluba. Ali kad se vidi reakcija, kad se vidi promjena pristupa i bolja europska utakmica, onda je fer to uzeti u obzir. Ili nam je draze zivjeti u permanentnom izvanrednom stanju?

Na kraju, o tome tko ostaje a tko odlazi odlucuju ljudi u klubu. Ali ova potreba da se vlastitog trenera konstantno omalovazava i vrijeda vise govori o nama nego o njemu.

Dinamo treba zahtjevne navijace. Ali treba i malo dostojanstva. Uvreda je najlaksi oblik analize. Argument je tezi, ali vrijedi vise.

Ako vec trazimo vrhunske standarde od trenera i igraca, mozda je vrijeme da ih pocnemo traziti i od sebe.

Ne usporedjujem ih kao da su ista razina danas, nego pricam o razvoju trenera. Nitko ne postane europski trener preko noci. Netko mora dobiti vrijeme, povjerenje i prostor da gradi nesto svoje. Knutsen danas izgleda kao gotov proizvod, ali nije takav pao s neba. Iza toga stoji proces i kontinuitet.

Kod nas je problem kaj svi pricamo da zelimo sustav i dugorocnost, a prva kriza i odmah bi rezali. Tak se ne gradi nis ozbiljno. Lako je smijeniti, tesko je istrpiti i razvit.

To kaj ti tvrdis da bi dobio otkaz “sigurno” je cista pretpostavka. Kao sto je i pretpostavka da bi netko bio vrhunski da je ostao. Nitko to ne zna. Ali jedno je sigurno, a to je da bez stabilnosti nema napretka.

Na kraju, nije stvar u tome tko je trener, nego imamo li mi strpljenja i strukturu da nekoga razvijemo. Jer ako svaki put (svakih 6-12mj) krenemo ispocetka, uvijek cemo bit u istom krugu.

Covjek je napisao koje je klubove vodio PRIJE Bodoa. Sumnjam da je prije Bodoa imao ponude iz Bundeslige, Premierlige. PS prije Bodoa je bio pomocni trener norveskog drugoligasa Asane. Ili cak treceligasa, nisam siguran, da bi prvo bio pomocni trener u Bodou i onda preuzeo Bode u sezoni 2017/2018.

To sto je on uspio je jedan fantastican, fantastican uspjeh i kapa do poda. Od sustava rada, kontinuiteta rada, fizike pripreme, kako se covjek takticki razvio kao trener je cudo jedno. Koliko je covjek radio.

Pitanje je, moze li Kovacevic s Knutsenom od prije 8 godina u istu recenicu? I moze li Kova na klupi Dinama napredovat u smjeru trenera za Dinamo i tu prije svega mislim na Europu jer se zasad za HNL pokazao kao dobro rjesenje. A ako ce se Kova dalje razvijat u taktickom pogledu pa i u psiholoskoj pripremi utakmica i pristupu prema igracima i utakmica, tko kaze da mozda Kova nece bit dobar za Dinamo? Pitanje je, mozemo li ga istrpit i hoce li postat, ali imamo ljude u klubu koji su za to odgovorni i kojima smo dali klub u ruke da upravo te stvari odlucuju.

Tko kaze da Jakirovicu Dinamo nije pomogao da postane jos bolji trener prije Dinama pa ga se nakon Dinama hvali radi epizoda s Kayserisporom i Hullom? I tko kaze da Jakirovic danas, da ga se istrpilo onda, ne bi danas bio top trener za nas?

Mislim to su sad sve moja retoricka pitanje ili kaj bi bilo kad bi bilo, ali imam osjecaj da se jednostavno prejednostavno rjesavamo i trenera i strucnog stozera a zahtjevamo pomake u strukturi kluba, igri i rezultatima.
Ali bez kontinuiteta jednostavno nema niti nekih velikih rezultata.

Kao sto sam vec napisao, uopce ne zelim ulazit u pricu je li Kova trener za Dinamo odnosno hoce li i postat, imamo konacno klub koji smo "dali" u ruke ljudima koji ga stvarno vole kao i mi svi i uvjeren sam da ce se dobro ocijenit hoce li se dalje nastavit s Kovacevicem ili ne.

Ali da me zivciraju price, kad se tu pise "trener koji muca" ili one izlizane fore "je li tko javio XY da YX skuplji" definitivno da i smatram totalno nepotrebnima. Kao i to, po meni, nepotrebno preveliko pljuvanje po Kovacevicu. Kritizirat da za neke stvari, definitivno, ali bas nije sve tak crno.

Koliko je to tocno Bodo promijenio igraca u odnosu na polufinale EL prosle godine? Ili, evo, u zadnje... Nezz 3 godine? Za Bodo su 2023. igrali Haikin, Bjortuft, Bjorkan, Sjovold, Berg, Saltnes, Fet. To ti je 7 igraca.
Koliko je Dinamovih igraca trenutno u 2023. bilo u momcadi?

Ovo "sjedanje na svoje mjesto" i "procesi" koji bi trebali trajat dvi godine ili koliko već su vesele tikve zamislile, su valjda najmodernija mitomanija i jazavija proizašla iz Dinamovog puka. — Navijač Dinama

Ne slazem se. Sve mora imat svoje vrijeme. I svemu treba vremena. Nije to igrica pa dovedes, eto 15 novih igraca, prodes pripreme i razbijas.
Zasto odredene momcadi imaju problema samo kad promijene trenera, a momcad ostaje na okupu?

I je li Kovacevic za Dinamo ili nije, ne zelim tvrdit. Ima ljudi koji su zaduzeni za ocjenu njegovog rada i koji ce na kraju ove sezone odlucit hoce li mu se dat nova sezona.
Ja zelim rec da Dinamu treba kontinuitet. Kontinuitet struke. Bio to Mario Kovacevic, bio to Jakirovic prije ili Pero Peric u buducnosti, mora mu se dat vise od svega par mjeseci. A ne stalno kukat i srat kak eto je sve lose i raspad sistem i tjerat trenera i mijenjat ih svakih 6mj jer smo kiksali 2-3 tekme u HNL-u i jer smo izgubili od Betisa doma ili Lillea u gostima. Odnosnl radi te lose igre u Europi protiv jacih momcadi.

Tak kao klub cemo tesko napredovat. Jako tesko.

A i ovo je vec tolko naporno i izlizano za citat, da se pitam kak vam se da?

Zanimljivo je ova teza, jer prosle godine kad smo bili dobri u Europi, rastjeralo se 3 trenera u sezoni jer smo bili losi u HNL-u da se cak i za Rijeku navijalo da se odvoji.

Ove godine je situacija obrnuta, gdje smo dobri u HNL-u, nesto losiji u Europi (i to ne po rezultatu nego po igri) pa sd opet tjera trener.

Dok je Knudsen u Bodo ima kontinuitet rada iza sebe. I vec je godinama u tom klubu.

Kod nas se ocekuje od potpuno novih igraca i trenera da se u 6mj slozi igra i za HNL i za Europu jer cim, mozda ne rezultati, nego igra nije na razini, tjera se sve i proziva se raspadom sistema i sramotom.

Kod nas bi se tjerao trener cim bi imao samo 2 boda iz 3 utakmice u LP i gdje bi zastao za vodecim u HNL-u.

Nama prije svega treba kontinuitet rada, od uprave preko igraca, trenera i skole pa tko zna za koju godinu di mozemo bit.

Citam kako Dinamov navijac trazi napadacki, leprsav nogomet i razbijanje protivnika u HNL-u uz jak presing. Istovremeno se trazi i ozbiljna europska razina: cvrst blok, disciplina i brza tranzicija protiv bogatijih momcadi.

Pa se pitam, jesam li lud kaj mislim da Kovacevicu nije bilo jednostavno? Dosao je u novu momcad s puno promjena i u 6 mjeseci je trebao slozit igru i za HNL i za Europu. Meni to realno zvuci jako tesko, ako ne i nemoguce.

Isto tak, kad se spominje Bjelica, treba bit posten, ni tada HNL nije uvijek bio leprsav, bilo je i mrsavih pobjeda i remija.

Zato me zanima, treba li ipak dat neke kredite Kovacevicu i je li bas sve tako crno-bijelo kako se sad prikazuje?

Ako Dinamo financijski i tržišno ne može konkurirati klubovima iz jačih liga, zakaj ga onda stalno mjerimo njihovim standardima? Ako i klubovi poput Basela ili Red Bull Salzburga znaju ispasti u grupi EL, a puno veći klubovi poput Ajaxa se znaju ozbiljno osramotiti u Ligi prvaka, pa čak i Eintracht ili Nice imati loše europske sezone, zakaj se onda svaki Dinamov poraz automatski proglašava rasprodajom ugleda i sramotom? Pogotovo kad u zadnjih 10 sezona Dinamo ima 4 europska proljeća, a s ovom sezonom to je peto europsko proljeće u 11 godina, znači da to nikad nije bio godišnji standard.

Ajmo malo stati na loptu i pogledati širu sliku.

Koliko je zapravo Dinamo često u Europi “tu gdje je danas”? Realno, jako često u zadnjih 15-ak godina. Skupine LP, nokaut faze EL, pobjede protiv ozbiljnih klubova. To nije standard za klub iz HNL-a, to je iznad prosjeka za našu ligu.

Poraz od Genka? Da, boli. Ali pričamo o klubu iz belgijske lige koja je financijski i tržišno ispred naše. Genk nije “neki tamo belgijski klub”, nego klub koji godinama prodaje igrače za 15–30 milijuna eura i ima ozbiljan scouting i infrastrukturu. To je realnost.

Problem je što mi često Dinamo tretiramo kao da je europski gigant, a kad dođe realan sudar s ekipom koja ima veći budžet i širu klupu, e onda je to “sramoćenje”. Nije. Sramoćenje je kad te netko pregazi bez borbe i bez konteksta. Poraz u Europi protiv kvalitetnog protivnika nije rasprodaja ugleda, nego dio realnog ciklusa.

Da, bila je generacija s Olmom, Gvardiolom, Livakovićem, Petkovićem i to je bio vrhunac. Ali takve generacije se ne slažu svake godine. Pogotovo ne s budžetom od 1–2 milijuna eura po pojačanju dok drugi troše desetke milijuna.

Dinamo je europski relevantan klub za svoju razinu tržišta. Ali nije Real, nije Bundesligaš, nije Premierligaš. I to nije uvreda, to je čista ekonomska realnost modernog nogometa.

Možemo biti ambiciozni. Trebamo biti zahtjevni. Ali ako svaku sezonu koja nije europsko čudo proglasimo katastrofom, onda smo sami sebi najveći neprijatelji.

Malo realnosti ne znači manjak ljubavi prema klubu. Dapače, znači da ga razumiješ.

Kako si jadan, jadnice jadni.

Nije uzalud ona: hrpa govana, neskolovana, puna kompleksa...

Nije poanta koja pjesma nije ili je nekome lijepa. Poanta je da 30 godina nakon rata nove generacije i dalje osjecaju potrebu za istim ratnim i ideoloskim simbolima. I to jednostavno nije normalno.

Bas zato je kljucno pitanje: zakaj uvijek Thompson, kad Hrvatska ima hrpu lijepih, domoljubnih pjesama koje nisu opterecene politikom, ratom ni fasizmom?

Da je stvarno samo do emocije i ljubavi prema drzavi, izbor bi bio puno siri.

Umjesto da gledamo unaprijed, mi se kao drustvo tvrdoglavo vracamo unazad. I to ne 5 ili 10 godina, nego 30+ godina, u teme koje bi davno trebale biti povijest, a ne svakodnevna politika. Apsurd je tim veci jer pola ljudi koji se danas najglasnije svadaju rat uopce nisu dozivjeli. Kako je moguce da je Domovinski rat danas aktualniji nego nekoliko godina nakon sto je zavrsio?

Stalno se vrtimo u istom zacaranom krugu: ustase, partizani, Jugoslavija, tko je gdje bio pocetkom 90-ih. To vise nema veze ni s istinom, ni s pijetetom, ni s ucenjem iz povijesti... To je cista manipulacija. Iskreno, to je isto kao da si 1990-ih pitao ljude gdje su bili 1955. godine. Besmisleno.

Umjesto da kao narod pricamo o skolama, vrticima, bolnicama, sportskim centrima, gospodarstvu i buducnosti djece, mi se damo navuci na ideoloske sukobe koji se uvijek aktiviraju kad treba skrenuti paznju s pravih problema. I onda se cudimo zakaj mladi odlaze, a sustav stoji na mjestu.

Cijela prica oko Thompsona to savrseno pokazuje. Ne radi se tu o jednom koncertu ili pjevacu, nego o simbolima koji su povijesno optereceni i koji u modernoj drzavi s razlogom izazivaju podjele. Kad ti je nastup zabranjen u vise europskih gradova, onda to nije “zavjera protiv domoljublja”, nego signal da postoji stvaran problem s porukama koje se salju. I umjesto da se o tome razgovara razumno, mi opet biramo galamu, inat i podjele.

Najgore od svega: dok se narod dijeli na “nase” i “vase”, sva kljucna pitanja se guraju pod tepih. Zdravstvo, obrazovanje, korupcija, demografija... To ne pali emocije kao stare parole, pa zato o tome ni ne raspravljamo.

I dok god budemo gledali u retrovizor i dopustali da nas se vuce za nos temama iz proslog stoljeca, buducnost ce nam stalno bjezati. Ne zato sto je ne mozemo imati, nego zato sto je uporno odbijamo izabrati.