12. prosinca 1970. godine, službeno je nastao – današnji Dinamov grb. Ili preciznije: nastao je temelj današnjega grba iz čije je izvorne inačice u međuvremenu iskliznula mala crvena zvijezda. Još je krajem 1969. godine zaživjela ideja o promjeni tadašnjega klupskog znaka kojeg je činio plavi štit uz tada već ustaljeni simbol – malo „d“, zvijezdu i natpis NK Dinamo zlatnim slovima na bijelom polju u vrhu grba. Novi vizualni identitet je, sukladno, sugestijama tadašnjih klupskih autoriteta, morao simbolizirati sam klub, grad Zagreb i Republiku Hrvatsku.

Kako su i u to vrijeme bile prisutne inicijative za povratkom imena Gradjanski, a politika ustrajala u tome da taj naziv nije prihvatljiv jer asocira na klasno društvo, osvanuo je svojevrsni kompromis: Dinamo je mogao kreirati grb po uzoru na doba Gradjanskog.

Upravo to se i dogodilo, purgerski je klub preuzeo novi grb naslonjen na vizualni identitet iz predratnoga doba. Kružni oblik simbolizira loptu, plava je boja grada Zagreba, kvadratići jasan hrvatski predznak, dok mali „d“ predstavlja simbolički i stilistički odmak od ostalih unificiranih heraldičkih rješenja s velikim „D“ kakve su imali mahom policijski istočnoeuropski klubovi imena Dinamo. U klupskom je Statutu stajao i precizan opis:

„Znak kluba je okruglog oblika, obrubljen crtom zlatne (žute) boje. Dijagonalnom crtom zlatne (žute) boje koja s horizontalom zatvara kut od 45 stupnjeva podijeljen je na dva jednaka dijela. Gornji dio znaka ima oblik šahovskog polja crveno bijele boje, a u donjem dijelu plave boje upisano je bijelo slovo 'd'.“

U to je vrijeme opis, dakako, podrazumijevao i malu crvenu petokraku „stidljivo“ smještenu između slova „d“ i hrvatskih crveno-bijelih kvadratića. Zvijezda je pritom bila gotovo i „kamuflirana“ jer je crvenom bojom zadirala na crveni kvadratić. Formiranje novoga znaka s jasnim hrvatskim elementima u ono je vrijeme bio gotovo revolucionaran pokušaj. Upravo taj grb, dakako bez zvijezde, Dinamo koristi i danas. Idejni začetnici sadašnjega vizualnog identiteta još su 1969. godine bili dugogodišnji Dinamov kroničar Fredi Kramer i tadašnji glavni klupski operativac Otto Hofmann. Dinamov je službenik Franjo Ivkanec skicirao grb na osnovi zadanih elemenata: crveno-bijeli kvadratići, plava boja, okrugli oblik... Ideju su jednoglasno prihvatili svi u komisiji: sadašnji Dinamov predsjednik Mirko Barišić, Ante Todorić, Mato Došen i Ivo Prodan. Glavni je tajnik Hofmann tada u tvornici Bertoni u Milanu dao izraditi privjeske za ključeve s motivima novoga grba. Ipak, taj je vizualni identitet službeno zaživio u prosincu 1970. godine, dok se na dresovima pojavio na proljeće 1971.

Grb je prihvaćen 12. prosinca u dvorani tadašnjega Radničkog sveučilišta u Vukovarskoj ulici gdje je u devet sati ujutro održana Skupština kluba, a u 17 sati i svečana akademija. U večernjim je satima uslijedio prijem u smaragdnoj dvorani hotela Esplanade. Svečanost je vodio tadašnji predsjednik kluba Dragutin Božić, a održana je uz taktove himne Lijepa naša.

Sve se to događalo u „predvečerje“ Hrvatskog proljeća kao povijesnoga kulturno-političkoga pokreta pa je i otvaranje prostora crveno-bijelim kvadratićima bilo i najava nekih novih vremena. Uostalom, i sam je Božić u svom referatu na tadašnjoj Skupštini između ostaloga provukao: „Naša su nastojanja da se nogometni sport ne promatra izvan društvenih kretanja nego kao njegov sastavni dio, sa svim svojim društvenim i političkim aplikacijama.“

Prihvaćanje grba vizualno skrojenoga po uzoru na doba Gradjanskog povuklo je i neka prisjećanja na drevnu povijest purgerskoga kluba. Tako je Marko Belinić, jedna od bitnih figura u Dinamovu poslijeratnom ustroju, u svom izlaganju upravo na toj akademiji podsjetio:

„U ljeto 1945. godine posjetili su me kao predsjednika Gradskog odbora sindikata Hrvatske i tajnika Nardonooslobodilačkog fronta dr. Jerko Šimić, Franjo Wölfl i Ivan Oskar Jazbinšek. Izložili su mi situaciju u nogometnom sportu i predložili da se ponovno oživi rad Gradjanskog. Učinili su to i zato jer su znali da sam kroz dugi niz godina bio aktivan član Gradjanskog. Ubrzo smo se složili da se produže svijetle nogometne tradicije Gradjanskog, da se okupe svi eminentni igrači i da počne rad s podmlatkom. Međutim, atmosfera je bila takva da pod imenom Gradjanski nije bilo moguće pokrenuti ovu akciju pa smo se složili da klub s novim imenom nastavi na nogometnim tradicijama Gradjanskog.“

Problem je što je u ono doba, u vladavini ideje o besklasnom društvu, naziv Gradjanski odudarao jer je asocirao na društvo jedne klase. Purgerski je klub u predratno doba, dakle, koristio grb koji je poslužio kao svojevrsni „template“ za Dinamov vizualni identitet. Razlika je tek u tome što je plavo polje u doba Gradjanskog bilo nešto većega opsega nego na današnjem grbu, a hrvatska su obilježja smještena na nešto užem prostoru u gornjem lijevom dijelu. Na plavoj su podlozi bili inicijali.

Dinamo je prvih godina nakon rata koristio pravokutni grb, po obliku također sličan ranijoj verziji Gradjanskog od 1912. do 1923. Kako je tada često mijenjao pefiks, neznatno je redizajnirao i sam znak koji je u to doba imao i ugrađene elemente iz grba Grada Zagreba. Tek je 1951. zaživio znak sa štitom, rješenje koje je potrajalo sve do 1970. Zanimljivo je da je u čak 80 od 110 godina postojanja purgerskoga kluba vrijedio sličan koncept grba, ali u različitim grafičkim inačicama: dijagonalna crta s čije se donje desne strane nalazi klupski inicijal, dok se s gornje lijeve prostiru crveno-bijeli kvadratići.

Takav je koncept vrijedio u doba Gradjanskog u pravokutnom grbu od 1912. do 1923. te okruglom od 1923. do 1945. godine. Dinamo se na takav dizajn naslonio 1970. s dodatkom male crvene zvijezde koja je nestala u ljeto 1990. Klub je 1991. promjenom imena u HAŠK Građanski u grbu samo zamijenio malo „d“ s inicijalima „HG“ što je potrajalo do nove promjene naziva u veljači 1993. godine. Croatia je, pak, od 1996. do 1999. koristila grb sa sičnim elementima da bi se po povratku imena Dinamo na Valentinovo 2000. vratio stari i najpoznatiji grb.

Zanimljivo je da su krajem šezdesetih godina klupski čelnici decentno na službenim odijelima s tadašnjim znakom sa štitom – skinuli zvijezdu. U to je vrijeme momčad ionako igrala u „golim“ majicama, bez ikakvih klupskih natpisa i znakova, a grb je bio zašiven samo na službenim odijelima.

gnkdinamo.hr

Bio je to bombastični novinski naslov za bombastični uvod u jednako bombastičnu karijeru... Prošlo je više od 40 godina otkako je na Dinamovu klupu prvi put zasjeo popularni trener - Miroslav Ćiro Blažević. Već je u početnim danima bilo jasno da je on visoko "medijatična" osoba i da će svojim ponekad spontanim, a ponekad i pripremljenim "skečevima" mamiti publiku, medije i cijeloj priči udahnuti i dašak ekshibicije. Blažević je na Dinamovu klupu sjeo 10. prosinca 1980.

Njegovu uvertiru, ubrzo nakon što je po kiši i buri odradio zadnji trening s Rijekom na Kantridi, popratio je, dakle, bombastični naslov uz nimalo suptilnu metaforiku: "Puknuo čir, došao Ćiro".

U Dinamu je uoči njegova dolaska doista "puknula" kriza, Blaževićev je prethodnik Ivan Đalma Marković odstupio u pomalo iskričavom ambijentu dva kola prije kraja jesenskoga dijela natjecanja, a u ta je zadnja dva prosinačka dvoboja momčad vodio njegov dotadašnji asistent Rudolf Cvek u statusu v. d. trenera. U cijelom tom kolopletu brojnih (protu)kandidata za plavu klupu kakvi su se prostirali u medijskim i kuloarskim pričama bili su i Branko Zebec, Branko Elsner, Tomislav Kaloperović, Ivica Horvat... Na kraju je žezlo dohvatio Ćiro i u svom nastupnom govoru igračima naglasio:

"Znam na kojem smo mjestu na ljestvici. Zbog toga se zadnjih dana i sam često pitam: zašto u toj situaciji ideš u Dinamo? Dva su mogla biti razloga – ili sam na cesti bez posla pa sam morao prihvatiti što god mi se nudi ili sam došao zbog vas. Bez posla ne bih bio, došao sam dakle zbog vas, jer vjerujem u vas i u vaše sposobnosti."

Potom je dodatno pojasnio: "Dinamo je uvijek bio moj izazov, no prije nego što sam se prihvatio te delikatne zadaće, vrlo sam podrobno analizirao čitavu situaciju u klubu. Mislim da on ima jedan vrlo važan preduvjet za svakog ambicioznog trenera kao što sam ja – renome. To je sigurno najteže postići, jer prije toga treba proći dugotrajnu fazu afirmacije, zatim i reputacije."

Već je u startu iskrsnuo problem s njegovim dotadašnjim klubom Rijekom. Na Kantridi su tvrdili da Ćiro ima još uvijek važeći ugovor s bijelima, on je to, pak, demantirao. Kako god, uvertira u Blaževićev dolazak nije bila poticajna. I sam je klupski razlaz s Đalmom Markovićem bio neugodan. U službenom izvješću razlaza pisalo je:

"Pad forme i rezultata praćenih nesporazumima, nesuglasicama, a ponekad i nedovoljnim međusobnim povjerenjem na liniji trener - momčad - stručni organi kluba. Sve je to imalo za posljedicu popuštanje discipline i odgovornosti i postizanje negativnih rezultata na prvenstvenim utakmicama uz česte prekršaje i nesportske ispade pojedinih igrača."

Uslijedilo je pismo maksimirskih trenera koji su pružili čvrstu podršku Markoviću. Neposredno po smjeni trenera, dakle u prosincu 1980. godine, mediji su isticali:

"Od smjenjivanja Đalme Markovića i otvorenog pisma trenera u Dinamu su zaredali sastancima, dijagnosticirali problematiku, bili kritični, a neki i samokritični, u cjelini konstruktivni, pa sad prevladava osjećaj da će plavi svojim snagama prebroditi krizu odnosa u klubu."

Bila je nedjelja, 23. studenoga 1980., kad se Dinamo vratio s neuspješnih gostovanja u Nišu i Skopju. Prvo ga je svladao Radnički s 2-1 u Kupu, da bi zatim upisao treći uzastopni prvenstveni poraz u gostima kad ga je nadigrao Vardar s 1-0. Bio je to znak da je krajnji trenutak za reakciju ili, kako su tada to nazivali, "brzo djelovanje Predsjedništva prioritetno zainteresiranog za saniranje rezultatske krize prve momčadi."

Iako sam trener Marković nije označen kao isključivi krivac za takvo stanje, bilo je jasno da je smjena pred vratima jer više, kako su tumačili klupski vlastodršci, ali i dio javnosti, nije imao autoritet nad dijelom igrača, nije imao podršku cijeloga klupskog vodstva, a svemu je tome i sam pridonio nekim svojim postupcima. Takvo je barem bilo objašnjenje lansirano iz samoga kluba...

Prvo je 2. prosinca održan sastanak Stručnog odbora Predsjedništva s Kolegijem trenera. Baš je na tom sastanku podijeljeno otvoreno pismo trenera s podrškom glavnom strategu Markoviću.

Već je dan kasnije na rasporedu bio sastanak trenerskog Kolegija sa samim igračima nakon čega je pred novinare istupio Zlatko Cico Kranjčar pročitavši zaključke:

"Imajući u vidu tešku situaciju u kojoj se klub trenutačno nalazi, a podučeni dosadašnjim iskustvom da se bitni problemi neće riješiti samo dovođenjem novog trenera, te potaknuti pismom Kolegija trenera, dajemo suglasnost inicijativi tog Kolegija smatrajući da je to jedan od načina da se nagomilani problemi brže riješe. Istovremeno priznajemo da i mi snosimo dio krivice za nastalo stanje koju se obavezujemo riješiti, zahtijevajući da i ostale strukture u klubu ustanove svoj stupanj odgovornosti, a sve u nastojanju da se kriza u interesu Dinama što prije prevlada."

Kasnije je otvoreno pismo podržala i Radna zajednica. Sve su to bili uvodni sastanci za sjednicu Predsjedništva previđenu za ponedjeljak, 8. prosinca. U međuvremenu je završen jesenski dio natjecanja, Dinamo je polusezonu zaključio na 14. mjestu, a zanimljivo je da je ispred njega s tri boda više bio i gradski suparnik Zagreb.

Na simboličkoj je razini zanimljivo i to da je javna sjednica Predsjedništva počela – nestankom struje. U Dinamu je doslovno zavladao - mrak. Ali, samo nakratko. Svjetlo se ponovno pojavilo, sjednica je ipak održana... Uslijedila je dugotrajna rasprava.

Zanimljivo je izlaganje imao tadašnji predsjednik Predsjedništva, Stjepan Potlaček:

"Mi smo u klubu od travnja ove godine održali desetak sastanaka Predsjedništva i na njima smo raspravljali o svim relevantnim problemima kluba. Tako je bilo i 25. studenog kad smo nakon iscrpne analize stanja i loših odnosa u prvoj momčadi tražili izlaz iz krize. riješeno je da se na sastanku Stručnog odbora i Kolegija trenera zakazanom za 2. prosinca govori o boljoj organizaciji stručnog rada u klubu, o selekciji igrača, o komunikaciji na relaciji Dinamo - klubovi u regiji i šire te o aktivnostima u 1981. godini. Umjesto toga, a to navodi na pomisao da je netko smišljeno manipulirao ljudima, dnevni red je izmijenjen i na njega su neočekivano pozvani novinari. Nisam ni onda, a ni sada nemam ništa protiv iscrpnog informiranja javnosti o radu u klubu, ali naglašavam da se tom prilikom trebao održati radni sastanak na kojem bi se govorilo o pojedincima, o angažiranju pojačanja i transferu nekih naših igrača, o strategiji u odnosu prema drugim klubovima, o politici i taktici kluba u nogometnoj operativi i da u takvoj situaciji i po tim pitanjima svaki klub interno raspravlja bez prisustva novinara."

Iako je tadašnja struka otvorenim pismom javno stala uz dotadašnjeg glavnog stratega Ivana Đalmu Markovića, u svom je izlaganju Potlaček podsjetio:

"Moram reći da su ti isti treneri prethodno ocjenjivali Markovićev rad, da su se oko ocjena tog rada konfrontirali, da je bilo vrijeđanja koje ne bih prepričavao i da su pojedinci tražili intervenciju kod članova Predsjedništva. Stekli smo dojam da ni sami treneri više nisu vjerovali da će prva momčad pod Markovićevim vodstvom popraviti plasman jer je stalno dolazilo do ekscesa, do sukoba na relaciji trener - igrači i među igračima što je i uvjetovalo krizu rezultata. Smatrali su da je Đalma iscrpio sve mogućnosti da kao trener preokrene situaciju u pozitivnom pravcu."

Oglasio se tada i prozvani Marković: "Nisam se bunio kad sam smijenjen, ali sad se bunim. Nije ljudski da me se pljuje. Ja kao trener imam pedigre, ja sam priznat stručnjak. U Dinamu nisam uspio, zdravo. Ali da se zna, od početka mog mandata čekalo se na čistini da me se mitraljira..."

Neki su diskutanti istaknuli da je Predsjedništvo pogriješilo što je propustilo iskorijeniti neke pojave u trenutku kad je klub bio na četvrtom mjestu, kad su svi bili zadovoljni dobrim igrama i rezultatima. Podsjetili su da "Dinamo ima najkomforniji stadion u zemlji, da naši igrači i stručnjaci imaju najbolje uvjete za rad, a rezultati su ipak nezadovoljavajući."

Tadašnji v. d. direktora kluba Leo Lang povukao je zanimljivu paralelu: "Nazvali su me iz jednog bratskog kluba iz Beograda i rekli: ‘Što će vam sva ta prepucavanja po novinama? Kod nas je bilo i fizičkog obračunavanja među pojedincima, igrača s trenerom, ali o tome se raspravljalo u naša četiri zida...‘"

Dinamov status čak i unutar vlastitoga grada bio je vidljiv i u izlaganju tadašnjeg člana Predsjedništva Gradske konferencije SSRNH Zagreb:

"Mislim da se svi u Dinamu, a ne samo lopta, trebate spustiti na zemlju. Dinamo nije najvažnija stvar na svijetu za ovaj grad i ovu zemlju. Društveno-političke strukture u gradu zanima Dinamo u kontekstu društvenog interesa i od svih vas se zahtijeva i zahtijevat će se da taj kontekst sami riješite. Smatram da je ono što se događa u vašem (?!) klubu odraz nesređenosti profesionalnog nogometa koji se teško može poistovjetiti sa samoupravnim interesima i ponašanjem."

Na kraju sastanka predsjednik Predsjedništva, Potlaček, najavio je drugu točku dnevnog reda - aktivnosti oko angažiranja novog trenera. Pritom je riječ dao Mirku Gjurašinu, predsjedniku stručnog odbora koji je kratko i jasno provukao:

"Zasad je akcija bila usmjerena u pravcu Ćire Blaževića..."

Na njegove se riječi nadovezao Vid Ročić, raniji predsjednik kluba, a sad član Predsjedništva:

"Mislim da je treba nastaviti i brzo privesti kraju."

Dva dana kasnije, u srijedu, 10. prosinca, akcija je doista nastavljena i brzo privedena kraju. Miroslav Ćiro Blažević predstavljen je Dinamovim igračima kao novi glavni trener. U ime samih igrača pozdravio ga je dokapetan Kranjčar s obzirom na to da je kapetan Velimir Zajec u međuvremenu otputovao u posjet rođacima u Englesku.

Vrata novom strategu sad su, dakle, bila otvorena. Blažević je momčad krenuo brusiti na australskoj turneji od 21. siječnja do 12. veljače 1981. pri čemu su u 23 dana preletjeli više od 50.000 km. Tada su se, primjerice, kao standardni braniči nametnuli Milivoj Bračun i Zvjezdan Cvetković. Posebno je iznenađenje bila selidba Milivoja Bračuna u ulogu beka s obzirom na to da je u svojem dotadašnjem klubu, TPK sa zagrebačke Pešćenice, današnjem HAŠK-u, igrao napadača. Marko Mlinarić postao je kreator, idejni pokretač i duša Dinama, blistali su Stjepan Deverić, Snješko Cerin, Velimir Zajec...

Još u zrakoplovu na putu prema Australiji novi je trener Blažević glasno razmišljao: "Što više mislim, sve mi je teže. Mislim da bi Zvjezdan Cvetković... To je stariji, zar ne? Mislim da bi on mogao postati dobar igrač. Izgleda kao Giacinto Facchetti u mlađim danima. A kome dati desetku? Drugo je jasno, uglavnom..."

A desetka je pripala - asu! Marku Mlinariću. Doista, koji je izraz slikovitiji: sjelo je kao "as na desetku" ili kao – "desetka na asa"? Stara bi kartaška fraza u svojoj nogometnoj inačici mogla poprimiti posve obrnuti redoslijed i pritom ostati jednako efektna i zadržati identično značenje. Dres s brojem 10 po samom je duhu nogometne igre gotovo uvijek pripadao najvećem asu u momčadi. Upravo je popularni Mlinka bio jedan od mlaznih motora tada furioznoga Dinama.

Na australskoj se turneji uzdignuo i vratar Marijan Vlak kojeg je Blažević promovirao u Dinamovu jedinicu. Vlak je tada bio izmoren i brojnim ozljedama, osjećao da je u drugom, trećem, četvrtom... planu pa mu je i voljni moment bio pomalo poljuljan. Podignuo ga je upravo Blažević koji je jasno rekao - Vlak je naš broj jedan.

Bilo je to vrijeme u kojemu je Zagreb gorljivo čekao naslov prvaka, nestrpljivo iščekujući ispravak nepravde od tri godine ranije, kad je FSJ administrativnom odlukom jednostavno oteo Dinamu pokal prvaka.

Maksimirski je klub, dakle, u polusezoni 1980./81. bio na 14. mjestu s 15 bodova uz četiri pobjede, sedam remija i šest poraza te s gol-razlikom 15-19. Na proljeće je u 17 utakmica osvojio 20 bodova s omjerom 8-4-5 i s 14. mjesta skočio na peto. Popularni je "bijeli šal", ponajviše svojim oratorskim nadahnućima i motivatorskim sposobnostima i uz taktičku disciplinu, trgnuo momčad iz letargije i uzdignuo je do pehara. Bio je to ujedno prvi od Blaževićeva četiri mandata na klupi maksimirskoga kluba.

9. prosinca 1984. godine odigran je derbi, 77. po redu između Dinama i Hajduka. Bio je Hajduk posljednji gost na Maksimiru te jeseni i tom utakmicom stavljena je točka na nogometnu 1984. godinu.

U prvih pola sata bilo je to ispitivanje snaga, potraga za najslabijom karikom, ali istodobno žustro, borbeno i ne baš lijepo za oko. A onda, brzim ubodom poput kobre, u tri minute izgledalo je kako je ispisan kraj priče – na scenu je stupio Blaž Slišković.

Jedino je njemu moglo pasti na pamet da slijedi tako brzonogog napadača kao što je bio Zlatko Vujović. Ali, isplatilo se. Kad je Vujović već pomalo izgubio ravnotežu, iako se doslovce isčupao iz zagrljaja svoje pratnje, vidio je slobodnog Blaža i gurnuo mu loptu. Ovaj je mirno zaobišao vratara Stojića kao da mu i ne smeta i u 35. minuti s desne strane pogodio za vodstvo Hajduka.

Još se slavlje Hajdukovih navijača nije ni stišalo, a već je uslijedilo novo. Opet je začetnik napada bio Zlatko Vujović, koji je pobjegao četvorici Dinamovih braniča kojima nije preostalo ništa drugo nego da ga zaustave prekršajem nedaleko od kaznenog prostora. Loptu je namjestio Slišković, pucao iznad pomalo rastvorena zida i majstorski pogodio kraj Stojića koji je ostao ukopan na mjestu.

Tako brzo i munjevito niz početničkih i pacerskih grešaka može iskoristiti samo velik igrač, a imao je i Dinamo takvog u svojim redovima.

U 42. minuti slijedila je najava preokreta u režiji Marka Mlinarića. I tu je počelo pogreškom, a završilo se preciznom egzekucijom Mlinke kojemu je greškom loptu dodao Zoran Vulić, a ovaj odigrava dvostruko dodavanje s Cerinom nakon čega pogađa Pudarovu mrežu.

Odmah početkom drugog dijela Dinamo je krenuo po izjednačenje u čemu je u 48. minuti i uspio. Mihajlo Petrović odlično je uposlio Mlinarića, a ovaj majstorski, silovitim udarcem desnom nogom pogađa pod gredu Hajdukova gola. Pudar se izvio u zraku koliko je mogao, ali uspio je samo dodatno pojačati dojam Mlinarićeve bombe.

Zanimljivo, bila su to prva dva pogotka koja je Mlinka postigao u derbijima protiv Hajduka. Tako su dva majstora iste specifične težine, ali ipak različita stila ispisala najljepše stihove ovog dvoboja. Bilo je tu do kraja susreta još prilika za pogodak na obje strane, ali se rezultat nije mijenjao. Najzaslužniji za to bio je Ranko Stojić koji je s tri krasne parade potisnuo sjećanje na njegovu možebitnu pogrešku prilikom drugog gola.

50.000 gledatelja na prepunom maksimirskom stadionu gledalo je derbi koji je bio dostojan scene i dekora pred kojim se odigrao.



DINAMO; Stojić, Džeko, Z.Cvetković, Arnautović, Lulić, Bogdan, Cupan, Cerin (od 82. Cvjetković), Petrović, Mlinarić, Jurić. | Tomislav Ivić.

HAJDUK; Pudar, Španjić, Miljuš, Gudelj, Vulić, Ćelić, Zlatko Vujović, Slišković, Zoran Vujović, Bakarač, Dražić.| Stanko Poklepović.

Prije svega, prava je umjetnost bila očistiti maksimirski teren. U akciju je bilo uključeno oko 500 ljudi koji su na koncu jako dobro obavili posao. No, temperatura od desetak stupnjeva ispod ništice učinila je svoje, ipak je sve prije ličilo na hokejaško nego na nogometno borilište. Nažalost, na vrijeme se nije moglo utjecati, led i hladnoća „ubili“ su nogomet.

Ipak, sve je lijepo izgledalo do 55. minute. Croatia je protiv čvrstog Olympiakosa vodila 1:0, Jeličićevim pogotkom, čvrsto je držala sve konce igre u svojim rukama – ako se o igri uopće moglo i govoriti na zaleđenom, nemogućem terenu i na -11. No, iz te se kože nije moglo, pogledi promrzlih, ali brojnih gledatelja lutali su između zbivanja na terenu i semafora na kojem su objavljivani rezultati ostalih utakmica.

Čekalo se željno i nestrpljivo da Ajax povede u Portu, no u spomenutoj minuti stigla suprotna vijest – Porto je poveo. Ubrzo je i povećao prednost, trebalo je Grcima uvaliti još dva komada, a to se po ovakvom terenu i uvjetima zbilja nije moglo. Štoviše, primljen je i izjednačujući gol, iz vrlo sumnjive pozicije (zaleđe?!), pa se do kraja jedino pokušalo zabilježiti još jednu pobjedu u Ligi prvaka kako bi rezultatska bilanca (i blagajna) bila čim pozitivnija. Nažalost, ni u tome se nije uspjelo, Olympiakos je osvojio vrijedan bod, s kojim se plasirao na prvo mjesto u skupini i izborio se za četvrtfinale.

Croatia, kao debitant u najelitnijem europskom klupskom natjecanju, završila je kao drugoplasirana, što u svakom slučaju treba okarakterizirati velikim uspjehom. Jer, jednaki broj bodova ili čak manje, osvojili su te sezone mnogi renomiraniji klubovi, starosjedioci u Ligi i Kupu prvaka, poput Barcelone, Benfice, Arsenala i moskovskog Spartaka. A torinski Juventus s istim brojem bodova, uz pet remija i samo jednu pobjedu – čak izborio prvo mjesto u svojoj skupini!

Napomenimo da je u redovima Croatije bilo jako puno, možda i previše nedovoljno iskusnih igrača, Bišćan, Mikić, Josip Šimić i Abramović u tom trenutku zajedno nisu imali ni 10 euro-nastupa.

Što se same igre i pogodaka tiče;

Većim dijelom utakmice Croatia je dominirala, imali su naši igrači još nekoliko prilika, najveća je bila ona mladog Bišćana, udarac potkraj prvog poluvremena, koji je uz pomoć velike sreće i iskustva obranio gostujući vratar.

U 35. minuti Grčka je obrana na vrlo teškom terenu izigrana. Marić je sjajno poslužio Jeličića, koji se probio u šesnaesterac, put prema vratima bio mu je otvoren i on je to majstorski pretvorio u vodeći pogodak kraj nemoćnog grčkog vratara.



Igrala se 63. minuta, a situacija nimalo nije ličila na izjednačenje. Nakon centaršuta Pursaidis je opalio s 20-ak metara, lopta je prošla kroz mnogo igrača, Giannakopoulos je podmetnuo glavu, svi modri su mahali pomoćnom sucu, a lopta je odsjela u mreži i glavni je sudac priznao pogodak.

CROATIA: Ladić – Jurić – D. Šimić, Tokić - Šarić, Bišćan (69. J. Šimić), Rukavina, Jeličić (87. Jurčić), Mujčin – Marić, Mikić (72. Abramović). Trener: Velimir Zajec.

OLYMPIAKOS: Eleftheropoulous – Amanatidis, Anatolakis, Karataidis, Mavrogenidis – Pursanidis, Georgatos, Niniadis, Giannakopulos (75. Alexandridis), Đorđević (61. Souza) – Gogić (85. Ofori-Quaye). Trener: Dušan Bajević.