Sjećam se prvog nastupa, samo on je bio sladak..
Sjećam se prvog Svjetskoga, samo tada sam drhtao...

Bio sam bez prebijene pare, ganjao faks i sa starim radio fuš, dosta teška vremena su nam bila i mislio sam bit će još prvenstava... Kako mi je danas žao što nisam barem pokušao do Francuske :meh: ostala mi samo majica Allez Croatie sa buldogom koji drži Eiffelov toranj i trofej osvajača SP. Cijela država je bila našpanana, svi smo mislili da možemo puno, uvjereni kako smo pokradeni na EP 2 godine ranije i da smo to mogli osvojiti. Sve se vrtilo oko utakmica, svi su samo o tome razgovarali, od profesora na faksu do teta u dućanu. Nije bilo interneta i mobitela u svakom džepu, sve u vezi SP je bilo nekako mističnije, ak se mogu tako izraziti. Bili smo mladi kao država pa je to dalo neki dodatni elan. Neponovljivo, nikad više prvi put, nikad nam neće sve biti novo kao tada.

Nije bilo interneta i mobitela u svakom džepu, sve u vezi SP je bilo nekako mističnije — Sajla

Kao informacije o sličicama ekipe Irana u paninijevom albumu.

Cijela država je bila našpanana, svi smo mislili da možemo puno, uvjereni kako smo pokradeni na EP 2 godine ranije i da smo to mogli osvojiti. — Sajla

Ovo je bilo možda ključno za kompletnu atmosferu jer se ta krađa iz 96. prepričavala neprestano i svi su se pripremali na neku vrstu revanša. Pogotovo uz priču male zemlje izašle iz rata, emocije do neba, rane, nepravde, ponos… mix svega kaj je baš nahranilo mnoge.
I naravno, morala je biti ta ista Njemačka… kakva je samo priča ta utakmica i neka sila koja je sve nosila.

Sjećam se svake utakmice, isto bila dosta mlada pa se full pratilo di god se stiglo.
Svi smo i tada bili nafarbani u kvadratiće, furali zastave, hrvatske i Dinamove.
Tuga nakon polufinala, ponovo veselje nakon Nizozemske..
A naravno, bila sam i na dočeku, na trgu franc. revolucije.
:grin:
S obzirom na godine, nije mi bilo dozvoljeno ići s ekipom pa su me sestra i njen dečko pokupili. Izgubila sam im se u prvih pol sata (a to je bilo vrijeme bez mob), uspjela doći do bočne strane pozornice di su ulazili pa sam dočekala našeg Maru i Daria, hahaha.. kakva sreća.
Mara nas je sve redom pozdravljao, kao kaj i sad radi.
A sjećam se i da je, mislim dan prije ili taj dan, pala nekakva velika kiša pa se gazilo po blatu.
Prljavi i sretni.

Evo jedna panorama kaj je sestra fotkala, dok sam ja krčila put prema pozornici (bez fotića, samo sa uspomenom i dugim sjećanjem :lol: ).



O Severini nećemo…

Ja mislim da su ta vremena jednostavno neusporediva na puno razina.

Ova ‘mobitel’ generacija je dobrim dijelom izgubila pojam za prave, iskrene osjećaje, puno je toga lažno, pomodno..

Ja sam bio student 2018. i brijalo se i cugalo jebeno tih tjedana po svuda, ali kao što rekoh gore.. 90te su 90te..

Kad se već piše o prvenstvima, čisto i par mojih opažanja za svako.

1998. sam bio baš klinac, pa ne mogu pretjerano govoriti. Sjećam se da se pola ulice na moru natiskalo kod gazde jer je on jedini imao TV, tad nije baš bilo TV-a po apartmanima. Na kraju se osvojila bronca, ljudi su se bacali u robi u more, skakali po kućama, trubilo se na sve strane, meni kao klincu je to bilo neizmjerno zabavno.

2002. nije nešto pretjerano bila euforična, ne sjećam se neke pretjerane euforije izuzev onih par minuta protiv Italije.

2006. je bila dosta bolja. Pola kvarta je gorilo kad smo poveli protiv Australije, onda onaj gol Kewella i razočaranje, ali prvenstvo se doslovno pratilo nasred livada na malim televizorčićima.

2014. je bila neka polumučna atmosfera, ali sam bio na Trgu protiv Brazila i bio je krcat. Ljudi su pizdili na HNS ali se i dalje vjerovalo da možemo nešto napraviti. Kamerun je bila ona kasna utakmica pa su kafići radili do 2, a Meksiko je bio baš razočaranje, ispuhala se euforija u par minuta.

2018. se dosta romantizira, ali prava euforija je krenula tek od utakmice protiv Danske. Doslovno još u skupini se nije osjetila nekakva euforija ni u gradu ni u kvartu ni među ljudima. Od Danske pa nadalje, to je pak bilo neponovljivo. Doslovno sam svjedočio da lik nakon Rusije, nasred Maksimirske koja je u kolapsu stoji na vatrogasnom vozilu i puca iz pištolja u zrak, pored policije koja ne radi ništa. Tih 10 dana od osmine do finala je svaku utakmicu bio baš neviđeni kaos.

2022. je meni bila osobno baš nekako “odglumljena”. Ne znam kako bih to opisao osim performativno. Ne znam dal je do ranih utakmica, do zimskog prvenstva, ali niti je euforija bila neka, niti se u gradu to osjetilo kako treba, više se gledalo doma, više se nekako prošlo kroz to prvenstvo nego što se živjelo to prvenstvo. Čak je i doček bio nekako mlak iako se ušlo s najvećim očekivanjima.

do zimskog prvenstva — Mathiasovi Chageri

Nadam se da je to zadnji put da se igralo po zimi, ljeto je ipak ljeto i ide uz prvenstvo

Kontradiktoran stav..

2018. je oko repke bila negativa, skeptičnost, bez ikakvih očekivanja i feeling je da je bilo vrlo malo nas koji smo vjerovali u ekipu pred prvenstvo.

Iz osobnog aspekta, kao navijača koji je provel 34 dana u Rusiji, došel busom gore pa onda prošel vlakom od Baltičkog do Crnog mora, doživjel najintenzivnije emocije ikada i stvoril doživotne uspomene, sigurno se više nikada ne bude ponovilo nešt slično tak da mi je sve drugo neusporedivo s mitskom 2018.

Prema američkom protokolu, utakmica se mora odmah prekinuti ako se munja zabilježi u krugu od osam milja, odnosno oko 13 kilometara od stadiona.

Nakon što se zabilježi udar munje, pokreće se 30-minutno odbrojavanje. Ako u tom vremenu ne bude novih udara, utakmica se može nastaviti. Međutim, ako se tijekom tog razdoblja dogodi novi udar, sat se vraća na početak i odbrojavanje kreće ispočetka. To se ponavlja sve dok ne prođe punih 30 minuta bez ijedne zabilježene munje. — fakin

Pravilo 30/30 :grin:
Kad vidiš munju,pođeš brojat' do 30 sekundi,ukoliko začuješ grmljavinu u 30 ili manje sekundi, oluja/grmljavina je unutar 10km.
Ako se nalaziš unutar tog područja postoji sigurnosno vrijeme od 30 minuta.

sluzbena fotka norveske repke za svjetsko

Kakva ce to ekipa biti :fire:

Ragnar kapetan, Floki 10ka i kreator, Ivar the Boneless kao sestica ali mu fali motorike

żao mi je Eura 2024 i ne prolaska skupine, Da smo dobili Italiju, opet bi izgorilo kao da smo u finalu. Veliko razočaranje nakon neuspjeha. Promašen penal Modrića pa odmah iz istog napada pogodak, a iza gola slika naših navijača sa bakljadom, podsjetilo me na euro 2008. Velika, velika šteta, osjetilo se da opet diŝemo kao jedno unatoč svim problemima.

Samo se nadam nastavku rasta zajedniŝtva i zdrave priče naših svih navijačkih skupina na SP i EP koliko je to moguće jer bez njih nema ni Hrvatske.

Sad će ih netflix pocrnit za prilagodbu američkoj publici

Haaland ce biti gender fluid non binary

Odegaarda ce glumiti Joy Reid