top :lol:

Sa FB stranice "Građanski je slian, neslomljiv"

115 GODINA GRAĐANSKOG: PRKOS KOJI JE STVORIO LEGENDU.

Danas započinjemo feljton o klubu koji je postao duša Zagreba. Putujemo u vrijeme kada nogomet nije bio samo sport, već krik slobode.

PRVA LOPTA I ŠVEDSKI RECEPT

Sve je počelo s Franjom Bučarom. Godine 1893., ovaj student stockholmskog instituta donio je iz Švedske neobičnu ideju – "football". Preko "Hrvatskog sokola" pozvao je Zagrepčane da nauče tu englesku igru, a prva prava kožnata lopta stigla je vlakom iz Praga, naručena kod trgovca Marka Druckera. Igra se širila poput požara: od Jankomira do Markovog polja, Zagreb je počeo živjeti za golove.

"ŽELJEZNIČARSKA PRAGMATIKA" – TRN U OKU PURGERA

Godina je 1911. Političke prilike u Zagrebu su usijane. Mađarizacija pritišće sa svih strana, a "Željeznička pragmatika" pokušava nametnuti tuđi jezik na naše kolodvore. No, kap koja je prelila čašu bila je vijest: Mađari usred Zagreba osnivaju svoj nogometni klub (Zagrabi Magyar Torna Klub)! To nije bio samo sportski projekt; bio je to izravan prkos gradu. Odgovor Zagrepčana bio je munjevit.

NOĆ KADA SU PUCALA STAKLA

Dana 9. travnja 1911., u „Novoj pivani“ u Draškovićevoj, zavrila je purgerska krv. Jaroslav Šifer, legenda kluba, svjedočio je revoltu:

"Pjevajući rodoljubne pjesme, povorka je krenula prema Glavnom kolodvoru i zgradi Prometne uprave. Za tren oka, kamenje je razbilo gotovo sve prozore te dvokatnice!"

Iako je policija brutalno intervenirala, a mladi tipograf Dragutin Vrbanić "Basso" završio u zatvoru, poruka je poslana: Zagreb će imati svoj, hrvatski građanski klub!

MATKOVIĆ, FRANKOPANSKA 8: ROĐENJE IMENA

Već 13. travnja, u krcatoj restauraciji Matković (današnja Gavella), preko 300 ljudi jednoglasno je uzviknulo ime koje će postati svetinja: HRVATSKI GRAĐANSKI ŠPORTSKI KLUB.

Pod predsjedanjem Andrije Mutafelije, postignut je nemogući mir – u upravu su ušli predstavnici zavađenih tabora HAŠK-a i Concordije. Građanski je postao neutralna zona, klub svih staleža i svih purgera.

TRENING U 4 UJUTRO I PRVI GOL

Prvi trening? 14. svibnja 1911. u 4 sata ujutro! Na strmom i blatnjavom Tuškancu, odbornici su zajedno s igračima navukli kopačke.

Prva utakmica odigrana je 21. svibnja na Elipsi. Izgubili smo od kombiniranog HAŠK-a 1:5, ali taj jedan gol, koji je postigao Jaroslav Šifer, bio je prvi titraj plavog srca koji kuca i 115 godina kasnije.

Na fotografiji: Andrija Mutafelija

Dajte nek netko objasni zašto je datum osnutka 26.4.1911, a ne 9.4.1911. Pitao sam to i ranije. I pogubio sam se. Na našoj web stranici imamo ovo:

Prvi Hrvatski Građanski Športski Klub nastao je nakon prvog javnog sastanka sportaša grada Zagreba održanog 9. travnja 1911. godine s ciljem osnivanja novog hrvatskog nogometnog kluba. U to su vrijeme u Zagrebu postojala tri nogometna kluba – HAŠK, Concordia te Croatia.

I onda ovo:

GNK Dinamo utemeljen je 26. travnja 1911. pod nazivom Prvi Hrvatski Građanski Športski Klub. Modri klub kroz povijest je nekoliko puta mijenjao ime: od 9. lipnja 1945. do 26. lipnja 1991. nosio je ime Dinamo, zatim do 24. veljače 1993. HAŠK Građanski, potom sedam godina nastupa pod imenom Croatia, od 14. veljače 2000. nosio je ime NK Dinamo, a 2011. nazivu kluba promijenjen je prefiks u GNK - Građanski nogometni klub. Službeni naziv kluba tako je trenutno GNK Dinamo.

Ajmo reći da je 9.4. Bio inicijalni sastanak, a 26.4. osnivačka skupština.

9. travnja u Novoj Pivani su sportaši rekli dosta i krenulo se u osnivanje kluba.
Tada je ideja o Građanskom postala javna, ali klub još nije imao pravila, upravu ni službeni status. To je bio prosvjedni skup.

13. travnja - Nakon što su spriječili Mađare, Zagrepčani su se našli kod "Matkovića". Tu je izabrano ime (Hrvatski Građanski ŠK) i osnovan je privremeni (ad hoc) odbor. Ovo je bio operativni početak, ali još uvijek nije bila održana službena Skupština.

26. travnja - Konstituirajuća skupština: status, pravila, izabrana uprava... Klub je pravno osnovan.

Dakle razlika između ova dva datuma je od ideje do pravnog rođenja.

Već sam ti na drugom mjestu donio novinska izvješća iz 1911., a ovdje ponavljam:

U novinama je 9. travnja 1911. izišla vijest da Mađari namjeravaju osnovati svoj nogometni klub u Zagrebu (Zágrábi Magyar Torna Klub). U nastavku se doslovno kaže "Danas na večer će se osnovati ovdje gradjanski hrvatski športski klub".

14. travnja 1911. o tom klubu u novinama piše da je preksinoć, dakle 12. travnja, bio pokušaj osnutka mađarskoga kluba, ali da su to Hrvati spriječili. Zatim je dan poslije, dakle 13. travnja, zapravo došlo do osnivanja "I. hrv. gradj. športskog kluba".

28. travnja 1911. novine obavještavaju "preksinoć je (dakle 26. 4. 1911.) u Budjejovićkoj rastauraciji održana konstituirajuća skupština novo osnovanoga hrvatskoga gradjanskoga športskoga kluba".

Dakle, s pravom se taj datum uzima kao osnutak Gradjanskoga jer je taj dan konstituirana skupština samoga kluba, iako je ime i odluka o osnutku od ranije toga mjeseca.

Načelno, da se rođendan slavi 09. ili 13. travnja također bi bilo točno. To je datum kada je donešena odluka o osnivanju kluba koja je formalnopravno potvrđena 26. travnja. Ja sam jedan od onih koji ne navija za pravni subjekt nego za nogometni klub. Vjerujem da svatko normalan tak razmišlja. Tak da su mi svi spomenuti datumi povijesno relevantni kao datumi osnivanja kluba.

Inače, pitanje i rasprava su na mjestu. Hvala na ovoj temi jer je zanimljiva.

Slažem se da ne bi bilo pogrešno slaviti bilo koji od tih datuma, ali samo je jedan pravno utemeljen jer je tada konstituirana skupština kluba ( i jedan se zbog praktičnosti obilježava). Ne može se za osnutak bilo čega uzeti "ideja" ili "misao", mora biti nešto opipljivo, sviđalo se to nama ili ne ;)

115 GODINA GRAĐANSKOG: "Ovi Hrvati ne igraju nogomet, oni ga slikaju."
Danas putujemo u godine kada se purgerski duh kalio u mraku gostionica i pod bljeskom katalonskog sunca.

Prvi "Purgeri" iz 1911. na teren su izlazili u narančastim dresovima sa žutim ovratnicima. Tek kasnije su, kroz prugaste plavo-žute varijante, prigrlili zagrebačku plavu boju.

Ali najteže dane ti su dresovi vidjeli između 1914. i 1918. godine. Dok je bjesnio Prvi svjetski rat, nogomet je u Zagrebu bio jedina nit normale. Igralo se za Crveni križ, za ranjenike. Dubravčić se prisjeća kako su vojnici na kratkim dopustima s fronta skidali čizme, oblačili kopačke i igrali "živo i vruće". Rezultati? Nisu toliko ni bitni.

GOZBE U MRAKU: PURGERSKI INAT

A kako se slavilo u tom ranjenom Zagrebu? Nije bilo blještavila, samo mala purgerska gostionica u Vlaškoj ili na Gornjem gradu. Uz zdjelu gulaša i pokoje pivo, pjevalo se "kuražno" do 9 sati navečer. A onda? Zbog vojnih patrola, vesela družina bi se povukla u pokrajnju sobicu i nastavila slavlje — tiho, u potpunom mraku. To je bio istinski duh Građanskog: prijateljstvo koje ni policijski sat ni mrak nisu mogli ugasiti.

"Svaka pobjeda (a nije ni trebala baš da bude pobjeda) proslavljena je na slavnim i nezaboravnim banketima. Nemojte misliti da se to činilo u Gradskom podrumu ili Esplanadu, jer tada ti restorani nisu još ni postojali. U Vlaškoj ulici ili u Gornjem gradu u kojoj maloj purgerskoj gostionici, uz gulaš i pivu, ako se našao koji mecena i uz koju litru vina, pjevalo se i zabavljalo kuražno do 9 sati, a kasnije je respekt pred vojnim patrolama prisilio veselu sportsku gardu, da se povuče u koju pokrajnu sobicu, da tamo nastavi tiše, čak i u mraku, svoju zabavicu.

Bilo je to skromno društvo, a igralo se bez premija. To je bilo ono zlatno doba našeg nogometa, kad su se suze pojavljivale na očima onih, koji nisu bili postavljeni u momčad. Danas je, kako znamo, sve drugačije. Da li bolje ili gore, ne smijem da kažem, ali da smo mi predratni i ratni sportaši bili zadovoljniji od današnjih, to sigurno znadem." Zapisao je Ture Dubravčić u svome zapisu "Ratni Purger"

1923. – PUTOVANJE KOJE JE PROMIJENILO POVIJEST

Iz tog mraka, Građanski je 1923. godine izronio kao europsko čudo. Pod vodstvom engleskog stratega Arthura Gaskella, ekspedicija se ukrcala na vlak za daleku Španjolsku. Nitko im nije davao šanse protiv moćne Barcelone, predvođene legendarnim Samitierom.

No, na mitskom stadionu Les Corts, dogodila se magija. Purgeri su "crtali" nogomet. Kratki pasovi, onaj čuveni zagrebački vez i hladnokrvnost doveli su do nezamislivog: Građanski je srušio Barcelonu usred Katalonije s 1:0! Te noći, katalonski su novinari zapisali: "Ovi Hrvati ne igraju nogomet, oni ga slikaju."

PRVA KRUNA U BEOGRADU

Ista ta 1923. donijela je i prvu službenu krunu kod kuće. U dramatičnom finalu prvog prvenstva države u Beogradu, srušen je sarajevski SAŠK s 4:2. Heroji poput Emila "Laleca" Perške i neustrašivog vratara Vrđuke dočekani su na Glavnom kolodvoru kao bogovi. Limena glazba, tisuće ljudi i suze radosnice onih koji su nogomet igrali iz čiste ljubavi, bez premija, samo za čast plavog dresa.

1978. godine u intervjuu dr.Jerku Šimiću za reviju SN, tad u 83. godini Rudolf Rupec prisjetio se tih utakmica:

"Igralo se prve nedjelje rujna na igralištu Concordije. Znam da je ta prva utakmica završila neodlučeno. Odmah sutradan igrali smo drugu. Ovu drugu smo dobili, 4:2. Ali smo u posljednjim minutama prve utakmice mogli lako izgubiti. Najopasniji igrač Sarajlija, Ferry Gotz (brat mu je Viki igrao u našem sastavu), izbio je sam pred našeg vratara Vrđuku, ali je Đuka čudesno obranio! I tako nas spasio. Na utakmici je bilo 6.000 gledatelja, što je s obzirom da je tada Zagreb imao oko 150.000 stanovnika - dobar broj. Osvajanje prvog naslova slavilo se cijelu noć. Od kluba nismo dobili nikakve 'premije', ali su nas darivale mecene, raznoraznim poklonima..."

115 GODINA GRAĐANSKOG: HRAM U KOTURAŠKOJ, TRIJUMF NAD "PRESTOLNICOM" I DAN KADA SU IZUMITELJI NOGOMETA POSTALI UČENICI

Nakon veličanstvene turneje po Španjolskoj 1923. godine, postalo je jasno da klub takvog renomea više ne može igrati na neadekvatnim terenima. Inicijativa za gradnju vlastitog doma bila je hrabra, gotovo hazarderska. Izgradnja stadiona financirana je dobrovoljnim prilozima, ali i ogromnim kreditom koji će krajem desetljeća klub zamalo dovesti do ruba utrnuća. No, purgerski ponos nije poznavao cijenu.

Dana 19. listopada 1924. godine, Zagreb je doživio spektakl. Stadion u Koturaškoj, smješten tamo gdje danas stoji zgrada HEP-a, otvorio je osobno Stjepan Radić, tada najpopularniji hrvatski političar. Prisutnost Radića nije bila samo protokol; bio je to simbolični savez purgerskog kluba i narodnog pokreta. Građanski je napokon imao svoj dom, a Koturaška će ubrzo postati neosvojiva tvrđava.

1926. – ŠAKE, JEDANAESTERCI I PEČENE RACE

Sezona 1925./1926. bila je demonstracija sile. Redom su padali ljubljanska Ilirija (7:1) i osječka Slavija (7:0), uz nevjerojatnog Franju Gillera koji je Slovencima sam utrpao šest pogodaka. Finale protiv beogradske Jugoslavije bilo je više od nogometa. Pred 10.000 ljudi na igralištu Concordije, Beograđani su pokušali pobijediti grubošću. Sarasz i Mantler završili su na zemlji nakon udaraca šakom u trbuh, ali plavi se nisu dali slomiti.

Drama je dosegla vrhunac u 42. minuti kada je lopta pogodila Ivkovića u ruku. "Joža" Giller bio je hladnokrvan s bijele točke za 2:1. Dok je beogradski "Sportlist" grmio o "mafiji" i sudiji koji "nervozno gleda na sat", Zagreb je slavio. Publika je jurišala na teren, policija je nemilosrdno mlatila oduševljene navijače, a masa je svoje heroje na ramenima nosila sve do Koturaške.

Emil Perška se kasnije prisjećao kako je nakon utakmice dobio 400 dinara od jednog zagrebačkog veletrgovca koji je dobio okladu. Te su novce odmah "investirali" – Lalec je pozvao nekoliko drugova i igrača na pečene race. Tako su Purgeri osvajali naslove: uz pjesmu, zajedništvo i prkos.

1928. – "RAČUN BEZ KRČMARA" U AMSTERDAMU I BEOGRADU

Godina 1928. bila je olimpijska. U Amsterdam su otputovala čak šestorica Purgera: Mihelčić, braća Babić, Giller, Cindrić i Perška. No, prava se drama odvijala u domaćem prvenstvu. Građanski je projurio kroz ljeto, pobijedivši SAŠK u Sarajevu, Hajduk u Zagrebu i BSK usred Beograda.

Završnica je bila infarktna. Naslov je potvrđen tek u rujnu, visokom pobjedom nad HAŠK-om od 6:1. Zagrebački športski list tada je napisao uvodnik koji se i danas pamti: "Sve velike pripreme Beograda i njegove objektivne štampe, koja uopće ni časak nije posumnjala da prvenstvo ove godine dolazi opet u prestolnicu, pokazale su se jalovim. Pravili su račun bez krčmara."

Bio je to treći naslov prvaka u pet godina. Purgeri su dokazali da se prvenstvo ne dobiva novinarskim kampanjama, nego na zelenom polju. Zagreb je bio zahvalan svom prvaku koji je uspio vratiti pehar u hrvatsku metropolu, potvrdivši da je Građanski, unatoč financijskim teretima Koturaške, najbolja momčad u državi.

1936. – NOGOMETNA RAPSODIJA PROTIV LIVERPOOLA

Bio je 17. svibnja 1936. godine. U Zagreb je stigao veliki Liverpool, klub iz same kolijevke nogometa, uvjeren da će u "egzotičnom" Zagrebu održati rutinsku lekciju. No, na klupi Građanskog sjedio je taktički genij Márton Bukovi. On je smislio nešto što Englezi dotad nisu vidjeli: povučenog centarfora, preteču današnje "lažne devetke". Engleski braniči, navikli na izravne duele i snagu, ostali su izgubljeni u prostoru.

Pred 10.000 gledatelja na igralištu u Koturaškoj, Purgeri su izumitelje nogometa poslali kući s nevjerojatnih 5:1. Bila je to najveća pobjeda u povijesti kluba do tada. August Lešnik, taj hladnokrvni egzekutor, postigao je tri pogotka. Engleski novinari, inače škrti na pohvalama kontinentalcima, bili su u šoku. Zapisali su kako Građanski ne samo da parira njihovim profesionalcima, već ih nadmašuje tehnikom koju je nemoguće naučiti bez istinskog talenta.

DOKTOR ZA GOLOVE I GOSPODAR KOTURAŠKE

Junak te pobjede, August Lešnik, bio je utjelovljenje onoga što je Rudolf Rupec nazivao zlatnim dobom. Lešnik nije bio samo nogometaš; on je po struci bio stomatolog. Njegova preciznost na terenu bila je upravo doktorska. Dok bi drugi napadači silom pokušavali probiti mrežu, on je loptu plasirao tamo gdje je vratar Liverpoola mogao samo ispratiti pogledom.

Igralo se i dalje iz ljubavi, premda su se tridesetih već počeli nazirati obrisi profesionalizma. No, duh iz 1911. i dalje je bio prisutan. Rudolf Rupec, sjećajući se tih dana, znao je reći da se osjećaj pripadnosti Građanskom nije mogao kupiti nikakvim premijama. One mecenarske darove – od satova do odijela – igrači su cijenili, ali suze u očima onih koji nisu bili u sastavu bile su jedina prava mjera vrijednosti plavog dresa.

1937. I 1940. – POTVRDA SUPREMACIJE

Nakon Liverpoola, uslijedile su godine u kojima je Građanski zacementirao status najboljeg kluba u državi. Prvenstva 1937. i 1940. osvojena su s takvom lakoćom da se činilo kako Purgeri igraju neku drugu ligu. Bukovijeva taktika i tehnička superiornost igrača poput Antolkovića, plemenitog veznjaka koji je loptu milovao, stvorili su kult nepobjedivosti.

Rivalstvo s beogradskim BSK-om tih je godina bilo na vrhuncu. Svaka utakmica bila je više od sporta; bila je to borba za prestiž, za grad, za identitet. Zagreb je tih nedjelja živio za radio-prijenose i vijesti s igrališta. Kada bi Građanski pobjeđivao, slavlje se i dalje selilo u one iste male gostionice koje je Ture Dubravčić toliko volio, ali sada s mnogo više sjaja i bez straha od vojnih patrola – barem na kratko.

115 GODINA GRAĐANSKOG: NEUNIŠTIVI PURGERSKI DUH

Godina 1940. trebala je biti samo još jedna u nizu onih u kojima Građanski potvrđuje svoju apsolutnu nadmoć. Purgeri su te godine osvojili naslov prvaka Hrvatsko-slovenske lige, a momčad je pod vodstvom vizionara Mártona Bukovija izgledala kao nezaustavljiv stroj. Glaser, Brozović, Jazbinšek, Wolfl, Lešnik... imena su to koja su ulijevala strah u kosti svakom protivniku na kontinentu. Dok je Europa polako klizila prema novom mraku, u Maksimiru i Koturaškoj se još uvijek sanjalo o novim titulama.

PLES CEDULJICA I NEDOVRŠENO FINALE

Prije nego što je rat posve rasplamsao naše prostore, Građanski je 1940. godine igrao polufinale Srednjoeuropskog (Mitropa) kupa protiv Rapida iz Bukurešta. Bila je to borba titana u kojoj u tri odigrane utakmice nije bilo pobjednika. Kako pravila tada nisu poznavala jedanaesterce, sudbina je odlučena izvlačenjem ceduljice iz šešira. Sreća je tada okrenula leđa Zagrebu, Rapid je prošao dalje, ali povijesna je ironija da se finale nikada nije održalo. Ratni sukobi postali su jedina preostala utakmica na europskoj karti.

DAN KADA JE STALA LOPTA

Purgeri su se s velikim optimizmom spremali na obranu naslova prvaka za 1941. godinu. Momčad je bila jača nego ikad, pojačana oporavljenima Cimermančićem i Šuprinom. Taj sastav snova – Glaser, Brozović, Džanić, Jazbinšek, Kokotović, Cimermančić, Wolfl, Lešnik, Antolković i Pleše – bio je spreman za još jednu dominaciju.

Šesti travnja 1941. bio je određen kao dan početka prvenstva. Član uprave, dr. Jerko Šimić, opisao je taj trenutak s tugom koja se osjeća i desetljećima kasnije: „Upravo sam se spremao za put u Ljubljanu, gdje je moj klub Građanski trebao igrati s Ljubljanom prvu utakmicu, kad iz radio-aparata čujem najprije neku zaglušnu grmljavinu, a zatim uplakani glas spikera: 'Ovaj čas Beograd je bombardiran'“. Zbog više sile nije došlo do 18. državnog prvenstva. Od 1923. do 1940. godine, odigrano je ukupno 17 prvenstava, a Građanski je u tih 18 godina bio apsolutni vladar.

RATNI NASLOVI

Iako je svijet gorio, nogometni život u Zagrebu se nastavio pod teškim okolnostima. Građanski je osvajao naslove prvaka 1941. i 1943. godine, osvojio je Hrvatski zlatni pokal, Zimski kup i Balokovićeve pokale. Ovi trofeji nisu bili samo sportski rezultati, bili su dokaz vitalnosti purgerske škole koja se odbijala ugasiti pred topovima.

Međutim, svibanj i lipanj 1945. donijeli su novi šok. Dekretom novih vlasti, slavno ime HŠK Građanski je ukinuto. Ali povijest nam svjedoči: ne može se ukinuti ono što živi u ljudima. Već 9. lipnja na ruševinama Građanskog osnovan je Dinamo.

Dinamo je ne samo nasljednik, što opovrguju samo oni koji se slažu s istomišljenicima koji su zauvijek htjeli zatrti ime Gradjanski spalivši mu arhivu, nego i spomenik onim momcima koji su u mraku gostionica slavili uz gulaš i pivo, onima koji su plakali jer nisu bili u prvoj postavi i onima koji su se 1911. odlučili da Zagreb mora imati klub svih svojih građana.