Na raznim je kanalima i prije bilo govora o ovome, ali vidim da se ovih dana, kao i svake godine na obljetnicu osnutka FD Dinamo, tema ponovno aktualizirala u javnosti, pa bi htio na jednom mjestu otvoriti javnu raspravu kako bi zajedničkim snagama riješili neka pitanja koja se možda i/ ili pogrešno interpretiraju i/ili nisu dovoljno poduprijeta činjenicama.

Uostalom, vidim da neke druge Facebook stranice koje se bave Dinamom potenciraju ovo pitanje i činjenicu da Dinamo nije nasljednik Građanskog, pa bi bilo dobro raspraviti i u tom smjeru.
Mislim da se jedino tako može doći do istine.

Sadašnja Uprava Dinama napravila je pogrešan korak i na gotovo nezgrapan način bez informiranja javnosti i uz nešto širi pristup temi, objavila da je Dinamo=Građanski.
Bilo je tu i igranja s nasljedstvom HAŠK-a iz 1903. pa nije ni čudo da je i sama javnost skeptična oko ove teme.

Prije svega, treba imati u vidu možda nekom izlizanu, ali nepobitnu činjenicu da klub ne čine samo i jedino igrači, dres, stadion, treneri (što su oni gurnuli u prvi plan kao meritum) već i tradicija, emocija, navijači, ono nešto gotovo nemjerljivo što jedan klub zapravo i predstavlja u javnosti, ljudima, gradu, domovini…

Krenimo od prve stvari oko koje se lome koplja.
Bilo bi dobro da se držimo postavljenog pitanja, a ne lutamo na druge teme poput igrača, boje dresa, stadiona, navijača… koje će kasnije doći na red.

Dinamo od samog početka nikako nije mogao biti nasljednik Građanskog zato što nije naslijedio gotovo sve stvari od ovog legendarnog zagrebačkog kluba? (O igračima, stadionu i boji dresa bit će poseban osvrt)

Da bi ovo razumjeli, trebamo uzeti u obzir povijesne okolnosti osnivanja FD Dinamo i pogledati zašto ni nije bilo moguće da Dinamo gotovo sve preuzme od Građanskog.
Dakle, kako bi se posložile stvari, treba se vratiti korak unazad i postaviti ih u povijesni kontekst:

• Građanski kao klub podupirali su, financirali i njime rukovodili imućni purgeri, a publiku je činila mješavina imućnih Zagrepčana, ali i običnog puka
• Deset dana nakon proglašenja NDH, Građanski igra utakmicu protiv Reprezentacije Njemačke vojske
• 14.09. 1941. Protiv Concordije osvaja prvi Hrvatski kup
• 1942. godine za hrvatsko državno predstavništvo protiv Slovaka nastupilo je 10 igrača Građanskog
• 1943. Građanski postaje prvakom NDH
• 29.11.1944. na skupštini Građanskog, ustaški pukovnik Maks Luburić upisao je 1000 dionica (100.000 kuna), čime je postao član utemeljitelj Građanskog

Sve ovo gore navedeno bilo je dovoljno da komunističkoj vlasti koja dolazi vladati Zagrebom, Građanski predstavlja hrvatski nacionalistički klub.

Također, uz poštovanje HAŠK-u i Concordiji koji su više predstavljali akademski duh Zagreba, Građanski je predstavljao baš taj purgerski duh koji je također bio trn u oku novoj vlasti koja je žudila u javnost postaviti sliku radništva i radničke klase kao nositelje društva.

Nova vlast ujedno ukida i privatno vlasništvo, pa je i to imalo određenu simboliku “ubijanja” onih koji su financijski podupirali klub.

Da je baš Građanski bio rak rana komunističkoj vlasti svjedočili su izaslanik ZEFIOH-a na osnivačkoj skupštini FD Dinamo Miro Mihovilović (inače rođeni Splićanin i navijač Hajduka) koji je rekao kako su naputci skupštine u Beogradu bili da se nikako novo društvo ne smije nazvati Građanski koji je zapravo predstavljao nacionalno ime.
O Miru Mihovilovića u vezi ove izjave mnogi su se već očešali, predbacujući mu to kako se tek 2006. godine naknadno sjetio ovih činjenica, ali Mihovilović iza sebe ima bogatu međunarodnu sportsku i znanstvenu karijeru, stoga se može uzeti kao vjerodostojan svjedok. Uostalom, klub je tek 2011. godine uzeo prefiks GNK, a Mihovilović je umro 2010. , stoga iz ovog njegovog istupa 2006. godine ne možemo reći da je „vukao vodu na njihov mlin“ i lažirao povijest.

Važna je i često prešućivana činjenica i ta da je na toj skupštini Ivica Medarić, bivši HAŠK-ovac, ali i nekadašnji pripadnik Građanskog, također bio izaslanik ZEFIOH-a., a ne u svojstvu samo i jedino nekadašnjeg nogometnog igrača.

On je pak rekao da je na toj skupštini pokušao sačuvati prijeratna imena klubova, dokazujući da među igračima nije bilo fašista, ratnih zločinaca…
Po njegovoj izjavi u ovoj nakani podržali su ga jedino Vladimir Premrou (predsjednik Građanskog od 8. 1. do 23. 5. 1927 godine i od 24. 9. 1935 do 14. 1. 1937.) i Mladen Iveković dok su, prema Medarićevim riječima, neki od tada istaknutih komunista i članova uprave, odnosno navijača Hajduka kao Ante Jurjević Baja (tada član Uprave Hajduka kasnije predsjednik Hajduka od 1949. do 1950.) Ratko Viličić, Vitomir Sunko, Ante Roje i Jure Bilić zagovarali drastičan prekid sa zagrebačkom tradicijom.
Dragutin Božić, predsjednik Dinama od 1970. do 1972. rekao je kako su zahtjevi za povratom imena Građanski dolazili 1948. , 1955., 1960. i 1970. godine, ali da politika to nije dopuštala.
O tome svjedoči i Otto Hofman koji je zajedno s Wolflom, Jazbinšekom, Antolkovićem, Huglom i s nekim članovima uprave poput Šimića, Sabljaka i Sremca pokušao u tri navrata, dakle 1948. , 1955., i 1970. vratiti ime Građanski, ali kako je i sam rekao “tadašnja vlast to nije dopustila.”

Još jedna izjava iz prosinca 1970., a to je ona koju je izrekao Marko Belinić, ide u ovaj prilog. On je rekao:
,,U ljetu 1945. godine, negdje početkom lipnja, posjetili su me kao predsjednika Glavnog odbora sindikata Hrvatske i tajnika Narodno-oslobodilačkog fronta dr. Jerko Šimić, Franjo Wölfl i Oskar Jazbinšek. Izložili su mi situaciju u nogometnom sportu i predložili da se ponovno oživi rad Građanskog, prvog hrvatskog sportskog kluba u Zagrebu. Učinili su to i zato što su znali da sam dugi niz godina bio aktivan član Građanskog. Smatrali su da će kod mene, kao kompetentnog političkog funkcionera, naići na puno razumijevanje. U svojim pretpostavkama se nisu prevarili.
Ubrzo smo se složili da se produže svijetle nogometne tradicije Prvog hrvatskog građanskog sportskog kluba u Zagrebu, da se okupe svi eminentni igrači i da počne rad s mladima. Međutim, u ono vrijeme atmosfera je bila takva da pod imenom Građanskog nije bilo moguće pokrenuti tu akciju pa smo se složili da se osnuje klub s novim imenom koji će nastaviti na nogometnim tradicijama Građanskog.
Građanski je imao svoje uporište u Zagrebačkoj električnoj centrali, gdje su uz mnoge druge eminentne igrače Građanskog radili i Franjo Wölfl, August Lešnik i mnogi drugi. Wölfl je predložio ime Dinamo (o tome tko je predložio ime Dinamo postoje različite oprečne izjave, no ova neka ostane tu, pošto je bitna za ovaj kontekst) , što će označiti vezu između kluba i električne centrale. Suglasili smo se s tim i odlučili da boja kluba bude plava, kao što je bila i boja Prvog hrvatskog građanskog sportskog kluba osnovanog 1911. godine u Zagrebu."

Jedan od svjedoka koji govori u ovaj prilog je i prof. s kineziološkog fakulteta, Vicko Lučić rođeni Dubrovčanin i dobitnik nagrade Franjo Bučar. On je između ostalog izjavio:
“Ako netko ima pravo biti sljednikom Građanskog, onda je to samo Dinamo. Akademičar je bio sljednik HAŠK-a, a 1947. godine se stopio s Mladosti. Akademičaru su dali igralište HAŠK-a, današnji Maksimir, gdje je održan prvi omladinski slet 1945. godine, no, dvije godine kasnije stadion je dodijeljen gradu, koji ga je 1948. godine dao na korištenje Dinamu, koji je prije toga igrao na igralištu Građanskog u Kupskoj ulici. Prema tome, po svim povijesnim poveznicama, Dinamo je jedini istinski nasljednik Građanskog.”
Također, Marijan Čorić nekadašnji Dinamov junior kojeg je trenirao veliki Kokotović izjavio je: “Mi koji smo uživo gledali Građanski u Koturaškoj znali smo da je to naš klub, s istim igračima, na istome igralištu. Samo, kad je promijenjeno ime, tata me upozorio: 'Kad si na utakmici, ne viči Građanski, nego plavi, plavi.'“

Legendarni novinar Zvonimir Magdić također je rekao: „Nažalost, 1945. komunisti su zatrli sve što je Građanski imao, pokradeni su ili uništeni svi trofeji, dresovi... Poznati zagrebački nogometni dužnosnik Bogdan Cuvaj jednom je 50-tih godina pozvan u Beograd. Ondje su mu rekli: 'Želite li, možete vratiti imena klubovima, HAŠK-u, Concordiji..., samo Građanski ne dolazi u obzir! Toliko im je smetao, moj amigo.'“

Da li sve ovo dovoljno ide u prilog činjenici da je tadašnja vlast željela učiniti gotovo sve kako bi zauvijek izbrisala povijest i ime Građanskog, čak i kroz novoosnovano fiskulturno društvo i da ono nije moglo u potpunosti nasljediti apsolutno sve stvari od Građanskog pošto bi to značilo i da ovaj, komunističkoj vlasti omražen klub, nastavlja živjeti?