slika taman za premijera, bio bi ponosan :rofl:

Gornji Vakuf, Ilok, Petrovaradin.

Moćno.

Mislis radi transa HDZ ? :)
A sto se tice "Petrovaradina", vlasnik nam je trenutno u nogometnoj skoli .

Počeo pisati u 1. HNL ali ovo je prikladnije mjesto :smile:

Postoji doktorat Tina Mudražije Univerze u Mariboru o jugoslovenskom nogometu u prvoj Jugoslaviji, jako zanimljivo. Na slovenskom ali se ga može lako prevesti.

Recimo prvi gradski "derbi" je bio PNIŠK i HAŠK iako i sami kažu da je prvo pravo rivalstvo bilo između Concordije i Građanskog, mada je i na tekmama Concordije i HAŠK izgleda znalo biti vatreno. Prva tekma se nije odigrala do kraja jer su igraći HAŠK bili nezadovoljni suđenjem i napustili teren :lol:

Što se tiče navijača Građanskog, prvi navijački neredi su izbili nakon ustanovne skupštine :lol: Ljudi otišli u korteu prema zgradi uprave hrvatskih željeznice i napali je kamenjem (opomena, hrvatske željeznice su kontrolirali madžari preko koje su željeli još agresivnije nastaviti mađarizaciju hrvatske). Tradicija bunta :lol:

Građanski je između ratova odigrao 231 međunarodne utakmice, recimo vani pobijedio Barcelonu 1-0, u Zagrebu odigrao 0-0 sa reprezentacijom Brazila, 5-1 protiv Liverpoola, 1-0 i 3-0 protiv Juventusa... Veliki klub, po svetu, od prvog dana pa do danas :cool:

https://dk.um.si/IzpisGradiva.php?id=64735&lang=eng&prip=rul:11300698:d2

Recimo prvi gradski "derbi" je bio PNIŠK i HAŠK — SAS1987

Prvu javnu utakmicu odigrali su HAŠK i PNIŠK 28. listopada 1906., na današnjem Trgu Marka Marulića (tadašnji Zapadni perivoj).
Završilo je bez pobjednika, 1:1, a igralo se po tada aktualnim engleskim pravilima. Utakmici je prisustvovalo 800 gledatelja, a Obzor je ovako najavio utakmicu:

„Kako se je ova športska grana kod nas tek počela razvijati, poželjno je, da ovoj utakmici prisustvuje što više gledalaca, jer ne ima sumnje, da će svatko, tko je ikada pratio živu borbu nogometne utakmice, postati prijateljem toga zdravoga športa.”

Mali krug velikih ljudi / Na koljena pred nikog nećemo

Sivilo glavnog grada bilo je vidljivo samo onima koji ga nisu gledali kroz ružičaste naočale. Odrastao sam kao i mnogi od Vas na zagrebačkom asfaltu, na kvartu među svojim ljudima i tokom godina odrastanja shvatiš da nisi sam. Postoje još uvijek ljudi kojima je sudbina pri izlasku iz majčine utrobe namijenila put borbe.

Većina ljudi je svoj vikend provodila u blještavilu grada i hrpetini sadržaja koji se tamo nudi, nas nekolicina svoje smo vikende odlučili posvetiti borbi koja nas prati poput najodanijeg psa tijekom cijelog našeg života. Navikli smo mi u životu gubiti i trpiti, dobivati udarce preko svojih leđa zbog tuđih grijeha iz prošlosti no zbog toga smo izgrađeni drugačije, zbog toga smo bili i biti ćemo to što jesmo.

Zapaljena iskra fanatizma na Maksimirskom stadionu bila nam je nit vodilja da se podredimo prije svega kao ljudi a onda navijači višem cilju oslabađanja našeg kluba. Jer za neke je on samo prolazan trend, sjete ga se kada igra velika natjecanja, vole ga i podržavaju kada igra protiv velikana Europe ali za nas je on više od kluba za nas je on personifikacija borbe i teške muke koju smo poput njega prošli i doživjeli katarzu. Put do te katarze bio je popločen "dobrim namjerama" svi su znali što i kako treba samo su zaboravili da se od riječi ne živi, te da se jedino na muci poznaju junaci koji su iste bili spremni pretvoriti u dijela.

Na putu prema stadionu grad živi svojim uobičajenim tempom, svakodnevne obaveze i hrpetina lažnog pomodarskog sjaja kao da ljudima daje lažni štit od vlastite nemoći i nezadovoljstva. Nitko niti ne zna niti ga zanima da nekoliko tramvajskih stanica dalje igra Dinamo na trošnom stadionu.Kažu nije više to to, odustali smo, ne možemo na stadion radi huligana i luđaka ali sve bi to bilo drugačije da imamo komfor, da nema problema i da se borimo sa Realom, Milanom ili Bayernom jer hajduk smo već prerasli. Znamo da ćemo biti prvi znamo da ćemo biti bolji od tovara i to je nama dovoljno.

Svi oni koji nisu gledali na stvari poput većine u našem gradu smatrani su "neprilagođenima" i pokušalo ih se svesti na margine društva. Nikada neću zaboraviti kada su me poznanici iz osnovne sreli u tramvaju i dotakli smo se teme navijanja i uopće odlaska na stadion, u nekoliko izmijenjenih riječi nazvali su sve one koji zahtjevaju neke promjene za boljitak budalama. Glasno sam im poručio da sam ja jedan od tih budala i to ponosna budala ali u mome srcu nije bilo povrijeđeno ništa jer većina nije htjela razumijeti niti ima kapacitet shvatiti kako je to kad vikendom u našoj drugoj kući Sjeveru imaš svoj "Mali krug velikih ljudi".

Nismo se znali možda točno u srce niti se poznavali na formalnoj razini ali tih tmurnih godina hodajući kroz svoj Zagreb shvatio sam da nikad nisam sam i da moji suborci sa tribine čine jednu specifičnu grupu ljudi gdje smo na ulici komunicirali sa pogledom, osmijehom ili onim prijateljskim pozdravom "Bok'!

Bila mi je iznimna čast tih godina biti svjedokom/sudionikom jedne od najvećih borbi za ono što naš klub predstavlja danas. Unatoč svemu još uvijek trajemo, preživio sam degradaciju kao građanin ovog grada, nadobudne pametnjakoviće koji su zazivali Margaret Thatcher dok su mi školski sendvič zaplijenili kao da je bacač granata, stavljanje na crnu listu jer se tako nekome prohtijelo, ismijavanje od strane ljudi koji su odabrali biti poslušnici i skupljali nečije mrvice, većinu tekmi nisam nikada bio siguran hoćemo li uopće biti pušteni na istu a da bi se tribini uopće pristupilo čekale su me metalne ograde koje su više davale dojam logora a ne nogometnog stadiona.

Hvala tom Maksimirskom logoru jer nas je sve na neki način ojačao da budemo generacija navijača koja će misliti svojom glavom i koja razumije što znači imati čistu tribinu i navijačku grupu. Taj period mog životnog sazrijevanja pomogao mi je da shvatim da na koljena neću pred nikoga jer svatko onaj koji ima čisto srce ima i obavezu pružiti svoj obol u stvarima koje nadilaze njegovo vlastito postojanje. Da taj mračni period ima svoju reprizu, a nadam se da neće, opet bi bio uz svoju braću jer ako ja neću i ti nećeš e onda sami sebi kopamo duboku jamu vlastitog samouništenja.

Živjela ljubav i hvala svim mojim Dinamovcima i Boysima (znam da hejtate naziv Blubači) jer je ova subkultura meni bila jedno od najboljih perioda moga života i mladosti. Proslavimo tih velikih,ponosnih i glasnih 40.godina onako kako samo mi to znamo!

Loud and Proud snc.1986!

našao na CD-u, čak sam morao prištekat čitač CD-a. Nezz odakle mi, jel ovo prva poruka na transparentu?

jel ovo prva poruka na transparentu? — Tajno Ime

Misliš je li to prvi transparent s tom porukom?
(Tj stihom iz pjesme)

Valjda je prvi i jedini transparent s tom porukom.

Bio je na sjeveru i istoku Maksimira.
Bio je i na ljeto 2009. u Zadru na ogradi, prije te tekme je na odmorištu autoceste bio napad tovara kamenjem na manju ekipu BBB-a koja je nosila udarne.

Da da stih pjesme...ostalo se pojavljuje na stikerima, šalovima i grafitima al ovaj mi je transparent baš odličan.

Da da stih pjesme...ostalo se pojavljuje na stikerima, šalovima i grafitima al ovaj mi je transparent baš odličan. — Tajno Ime

Kad već imam sliku pri ruci red je da postavim ovdje spomenuti Zadar.


Jedan od MNOGIH transparenata iz povijesti koji nažalost ne krasi ogradu grupe, iako svojom porukom to 'zaslužuje'.

"We'll never surrender" je jedan od primjera takvih vrhunskih transparenata, fantastično je što je na ogradi i značajno podiže izgled naše tribine.

Slažem se :clap:

ako se ne varam taj transparent je nosila ekipa iz šije