Ne u Italiju, ne u Milan. Slažem se s obojicom.

Nema Milan te pare :cool: A i može igrat u 3x boljem klubu realno

Dodjes do situacije da za dva Olmica prakticno imas stadion u nekom idealnom scenariju.

Mogli smo ga već napraviti da nije bilo lopovluka. Samo od zarade ove godine se mogao napraviti i bez Olma. Nažalost smo daleko od idealnog scenarija.

I to sa avionskom pistom i pripadajucim Jumbo Jet-om.
Nadajmo se da je iduca godina prekretnica.

ANTE ŽANETIĆ
Dok je Hajduk slavio s Titom, najbolji mu je igrač emigrirao

AUTOR
OZREN MARŠIĆ
13. 03. 2015. U 15:00 5
Bijeg Ante Žanetića iz Jugoslavije bio je šokantan, iz Titova režima pobjegao je reprezentativac, jedan od najboljih igrača na svijetu kojeg je zvala Barcelona

Pogledaj originalni članak
Nevjerojatnu priču o Hajdukovu nogometašu Anti Žanetiću, koji je u prosincu prošle godine u 79. godini preminuo u Australiji, u polusatnom dokumentarnom filmu ekranizirao je naš ugledni redatelj Jakov Sedlar. Riječ o najpoznatijem nogometašu emigrantu koji je 1961. kao reprezentativac Jugoslavije i jedan od najboljih nogometaša na svijetu u Njemačkoj jednostavno odlučio reći zbogom komunističkoj tvorevini koju nikada nije volio. Dokumentarac "Zlato Rima, srebro Pariza", priča o Anti Žanetiću, premijerno će biti prikazan u Hrvatskoj i Australiji sredinom ožujka, a Sedlar je Večernjem listu pretpremijerno dao mogućnost odgledati iznimno zanimljive kadrove u kojima Žanetić govori o svom burnom životu.

Za Brugge igrao kao Esteban

– Ante Žanetić Luli, tako mu je bio nadimak, bio je istinska hrvatska sportska, ali i nacionalna legenda. Užitak mi je bio napraviti ovaj film do kojeg je došlo sasvim slučajno. Žanetića sam godinu dana prije smrti sreo u Sydneyu, dogovorili smo snimanje kadrova za film. Primio me u svom domu, obećao da će doći na premijeru filma u Split. Uh, kakvu je veliku želju imao još jednom doći u Split, u Hrvatsku, prošetati do Starog placa... Nažalost, želja mu se nije ispunila – prepričava nam Sedlar kako je uopće došlo do zanimljivog filma.

Dokumentarac će nesumnjivo pobuditi pažnju javnosti jer u njemu Žanetić bez dlake na jeziku govori o brojnim događajima iz doba Jugoslavije, o udbašima koji su ga pretukli, o tome kako je Hajduk morao pobijediti Dinamo da bi poklonio titulu Crvenoj zvezdi...

Žanetić je iz Blata na Korčuli, iz siromašne obitelji za koju sam kaže da je bila najsiromašnija u Blatu. Žuljevite ruke Žanetićeva oca cijedile su sve što se moglo iz škrte otočke zemlje, a mali Ante marljivo je učio. Kao odličan osnovac dobio je stipendiju, otišao na školovanje u Sinj.

– Želio sam studirati elektrotehniku, ali stipendija mi je ukinuta jer mi otac nije bio u partizanima. Prebacio sam se u Dubrovnik, završio učiteljsku školu. Uz gradske zidine zimi smo igrali nogomet, vidjeli su me ljudi iz NK Dubrovnika i zaigrao sam za njih protiv drugoligaša Bokelja. Dao sam dva gola, u uzvratu sam dao tri gola i tako je te 1955. godine počeo i moj nogometni put – u filmu prepričava Žanetić. Priča o odličnom igraču, pravom maratoncu, ali i nogometnom majstoru, brzo se proširila i do Splita, do Hajdukovih čelnika.

– Brat Jole Vidoševića (nekadašnji veliki Hajdukov igrač, poslije i predsjednik kluba, nap. a.), koji je bio u Udbi, vratio se u Split iz Dubrovnika, a u Grad je stigao Jozo Matošić. I tako sam vrlo brzo završio u Hajduku. Za prvi ugovor dobio sam odijelo, dvije košulje i cipele. Biti u društvu Vukasa, Beare, Kokeze, Frane Matošića, Luštice bilo je kao san.

Prvu utakmicu za Hajduk zaigrao je u četvrtfinalu kupa protiv Zagreba, postigao je dva gola. Zajedno s njim debitirao je i Ivo Bego, koji je danas, zbog napada na Zdravka Mamića u poljudskoj svečanoj loži, svojevrsna ikona Torcide. A Žanetić je, zanimljivo, bio jedan od sudionika na tribinama na onoj glasovitoj utakmici odigranoj 28. listopada 1950. kada je osnovana Torcida. Tada je Hajduk pobijedio Crvenu zvezdu sa 2:1 i osvojio prvenstvo Jugoslavije.

– Poslije te utakmice bio je strahoviti progon na članove Torcide, neki su bili i izbačeni sa sveučilišta – sjeća se Žanetić.

Baš s tom Crvenom zvezdom počeli su njegovi problemi u Hajduku. Davne 1960. Dinamo je osvojio Kup Jugoslavije, imao momčad za prvaka. Borio se za naslov s Crvenom zvezdom, stigao na Stari plac i čekao neodlučeni rezultat kojim bi postao prvakom.

– Tada je trener Hajduka bio Milovan Ćirić, njegovim dolaskom Dinamo je postao neprijateljski tim, Zagreb neprijateljski grad, a Zvezda i Partizan prijateljski. Harangirao je protiv Dinama, radio je sve da mi mislimo kako nam je Dinamo neprijateljski klub. Želio sam da Dinamo osvoji prvenstvo, ali Ćirić me kod rezultata 1:0 za Dinamo izbacio iz igre. Na kraju je bez mene Hajduk pobijedio, Crvena zvezda postala je prvak. A navečer je uprava Hajduka organizirala trojicu koji su me pretukli. Uprava Hajduka to je naštimala, pa u njoj su sve bili udbaši – kaže u filmu Žanetić.

Tada je smislio plan, ostao je u Hajduku, ali želio je napakostiti onima koji su naložili da ga se pretuče. Nekoliko mjeseci nije igrao nogomet, otišao je roditeljima u Blato, spominjalo se da će prijeći u Dinamo, ali kada su mu došla dva člana uprave Hajduka, pristao je potpisati novi ugovor na pet godina.

– Hajduk je slavio 50 godina postojanja, Tito je bio pokrovitelj proslave, a ja sam im je sabotirao. Tada sam potpisao ugovor, ali već tada sam bio odlučio kako ću pri prvom odlasku u inozemstvo tamo i ostati. Tako je i bilo – nasmijao se Žanetić.

U siječnju 1961. Hajduk je otišao na turneju u Dansku i Njemačku i pri povratku kući, u Hamburgu, kada su se mijenjali vlakovi, poznati je nogometaš odjednom nestao s vidika.

– Jedan vlak išao je za München i Jugoslaviju, a ja sam ušao u drugi i završio na granici Istočne Njemačke – opisuje Žanetić.

– Bogo, pozdravljam te, ja ostajem ovdje, to mi je rekao. Poljubili smo se, a Marko Vušković (tadašnji rukovoditelj u Hajduku, nap. a.) počeo je vikati na mene – sjeća se u filmu Bogdan Kragić, najbolji Žanetićev prijatelj iz dana u Hajduku.

S granice Istočne Njemačke Žanetić se vratio u Düsseldorf, jedno vrijeme krio se u hotelu, a onda je za njega čuo jedan češki Židov, koji ga je želio vratiti nogometu, zaraditi na njegovoj prodaji u Belgiji. U to vrijeme Žanetićev bijeg iz Jugoslavije bio je šokantan, iz Titova režima pobjegao je reprezentativac, jedan od najboljih igrača na svijetu u to vrijeme. A možete samo zamisliti boje na licima Hajdukovih čelnika kada su slavili 50. rođendan kluba pod Titovim pokroviteljstvom, a nekoliko dana prije emigrirao im je najbolji igrač. Europski mediji pisali su o Žanetićevu bijegu kao o velikom skandalu koji je uzdrmao Titovu

Uvijek se lijepo podsjetiti kakav smo mi klub a kakav su oni i koliku privilegiju imamo sto smo dinamovci

Da se ne refiram na cijeli tekst nepotrebno, jer sam procitao jako puno tekstova o njemu i da nejdem u offtopic, ali recimo zanimljivost oko Zanetica je to, sto je skoro 50 godina zataskvan cak i od strane Hajduka iako je bio proglasen najboljim desnim bekom u najboljoj momcadi svijeta, sto kroz njihovu proslost nikada nije bio slucaj jer poznato je njihovo uzdizanje svega, tako da mi ovaj podatak zvuci nevjerojatan.

Ako imas clanaka iz tog vremena o tom slucaju, samo nabaci.

Tesko da ima nesto iz jugo novina iz tog doba. Mislim da ga se proglasilo osobom koja nikada nije ni postojala, jednostavno ga se vise nije ni spominjalo nigdje. Moze biti da ima tekstova iz stranih novina, pogotovo iz novina koje su izdavali hrvatski iseljenici nakon WW2.

Zanetica u Hajduku nikako ne dozivljavaju, nisu ga zvali ni na proslavu stote godisnjice kluba. Da je kojim slucajem presao u Dinamo u ta doba danas bi vjerojatno imao ulicu u Zagrebu i ne bi bio zaboravljen od sportske javnosti.

Ne nemam nista iz tih godina, jer i ja sam pukom slucajnoscu naletio na njega prije 10 god, trazeci neke stvari o igracima i Dinamu vezano za OI i SP.. Ali nakon toga uvijek kada naletim na neki tekst o njemu obavezno procitam.. Evo jedan pusus o njemu iz novijeg doba prije par godina, koji bi mogao rijesiti neke enigme o njemu i njegovoj karijeri..

Dok je bio u emigraciji, ime mu je bilo u zabrani. Nije ga se smjelo spomenuti, nije ga se navodilo u almanasima, niti ga se za sve vrijeme Jugoslavije ikad uvrštavalo među najbolje Hajdukove momčadi svih vremena, niti ga se spominjalo kao kandidata za tu momčad, pa mlađe generacije navijača i Hrvata nisu ni mogle znati za tog velikog igrača. Premda europski igrač broj 1 na tome položaju, jugokomunistički režim namijenio mu je zaborav. Ante Žanetić, premda je bio daleko očima od Hrvatske, Hrvatska mu je uvijek bila blizu srca, što je sve više raslo kako je vrijeme prolazilo. Osobito se angažirao za Hrvatsku u vrijeme hrvatskog oslobodilačkog rata, u danima kad se Hrvatska ujedinjavala s iseljeništvom.

Imali smo i mi dosta prebjega u emigraciju jedan od najvecih golmana je Zvonimir Monsider uz bok Glasera - Skorica ...

Po završetku jednogodišnjeg ugovora vraća se u Španjolsku i nastanjuje se u Barceloni. Odluka španjolskog nogometnog saveza, kojom se strancima zabranjuje nastupanje u španjolskim klubovima, poremetila je Monsiderove planove, jer je na njegovu nesreću izglasana samo 24 sata prije potpisivanja ugovora s Barcelonom.

https://hr.m.wikipedia.org/wiki/Zvonimir_Monsider

Jedna od zanimljivosti Monsidera se odigrava 48 god prije nego sto Dinamo treba osvojiti prvi svoj zvanicni naslov jer na turneji u Italiji, bjezi sa jos jednim nasim golmanom, a bjezi naravno zbog NDH pa i sam je bio vojin pilot za NDH vojsku :scream: i Dinamo ostaje bez vratara pred utakmicu ili utakmice (ne sjecam se vise dali vise utakmica ili jednu i dali je i treci golman bio ozlijedjen) uglavnom Dinamo bez vratara i tu se prvi put spominje zlogasni Marko Belinic po knjigama jer je uregirao u savezu da mozemo dovesti nekog golmana jer nemamo niti jednog g do kraja prvenstva u utrci za naslov, a to je bio Slavko Arneri koji je stigao i Dinamo sa njime osvaja svoj prvi naslov.. Poslije Belinic postaje i pocasni predsjednik ne znam konkretno dali zbog tog slucaja ili zbog vecinskog udijela u svoj rad iako ga ja osobno po tekstovima bas i nisam vidio da je nesto konkretno radio i zasluzio osim ovog golmana sto je doveo..

Ima tu jos emigracije poput velicina Joze Jakopica koji je bio famozni tajnik Gradjanskog i prvi izbornik reprezentacije, ali on nije niti pozivio dugo.

Evo jos, kada spominjemo Zanetica i njegovo zlato na OI, osvojili su i drugi Hrvati I Dinamovci.. Željko Perušić, Željko Matuš, Tomislav Knez

A nekako sam siguran da je i Ivica Horvat bio proglasen u idealnoj momcadi OI gdje je osvojio srebero za jednog od najboljih igraca, ali ne mogu naci link, a nemam vremena da nadjem u knjigama.

Zanimljivo, i Matuš i Perušić završili u emigraciji, iako nogometnoj, a nakon karijere obojica ostali živjeti u Švicarskoj.

jel moze pomoc, vec kada si tu jer ne mogu prepoznati 3 "igraca" sa slike..

Sa lijeve na desno prvog, drugog, i petog (njih ne prepoznajem).. 3 je jerkovic, pa knez i zadnji liposinovic