Svaka velika nogometna priča ima svoj skromni, jednostavan i ljudski početak. Marton Bukovi rođen je u Budimpešti 10.12. 1903. godine, u državi koja se još uvijek kitila nazivom Austro-Ugarska. Život jednog od najvećih nogometnih učitelja i umova centralno-europske, najdominantnije nogometno teoretičarske struje prijeratne i međuratne Europe, obilježen je nogometom, ratovima i selidbama zbog kojih je 5 puta mijenjao putovnicu, 3 puta domovinu, a 14 puta poslodavca.

Kao igrač bio je centarhalf vrlo dobre, ali ne ekskluzivne karijere. 11 puta nastupio je za mađarsku reprezentaciju, a klupske boje branio je u Ekszereszeku, Alba-Audaceu, Ferencvarošu i francuskom Seteu. Krasila ga je tehnička nadarenost i fin pregled igre, ali njegov analitički nogometni um je bilo ono što ga je razlikovalo od suigrača i pokazivalo natruhe i mogućnosti da jednog dana postane elita trenerskog zanata. Konstantno je razmišljao o igri, proučavao sve postojeće sustave igre, ispitivao trenere, a sam je ustvrdio kako nogometaši „malo razmišljaju zapravo o nogometu“. Mrzio je improvizacije i smatrao je da bi njegovi suigrači bili mnogo produktivniji kada bi im trener imao sistematizirane i isplanirane treninge. Najviše je htio provesti promjene u načinu na koji igraju braniči, koji su po njegovom sudu u to vrijeme igrali prešablonizirano. On je htio bekovima omogućiti slobodniju igru i veći radijus kretanja koji bi im omogućio češće imati višak na dijelu terena na kojem se nalazi lopta. Zbog takvih je afiniteta često bio ismijavan među suigračima, iako mu znanje i ideje nisu znali osporiti. Prvi trenerski angažman imao je još kao igrač Setea. Naime, lokalne je dječake, koji su se igrali loptom na trgu, spasio od batina kojima su im prijetili vlasnici okolnih trgovina i kavana čiji su prozori znali nastradati tokom njihovih partija. U polušali je govorio da je tu započeo proces kritičkog promišljanja taktike – naučio je djecu igrati loptom po podu, jer je to bio jedini način da ne polupaju objekte oko svojeg „igrališta“. Uskoro su takvi treninzi postali stalni i mini predstava za javnost. Glas je stigao i do njegovog trenera u Seteu koji mu je ubrzo povjerio vođenje juniorskog uzrasta. Već je tamo uveo pomalo nove metode, kao što su pojedinačni treninzi prilagođeni potrebama i kapacitetima svakog igrača ponaosob. Uz to, izbacio je iz repertoara bilo kakav oblik statike, jer je smatrao da se vježbama u mjestu oduzima nogometu prirodna dinamika i nema funkciju u pripremi za utakmicu.

Tokom jedne turneje koju je klub organizirao po sjevernoj Africi, vratio se u Budimpeštu gdje mu je žena rodila sina Gabora koji će kasnije zaigrati za MTK. U dogovoru s njom, odlučio je da se ne želi vraćati u Francusku. Htio ga je Ferencvaroš, ali je francuski klub stvarao probleme budući da je još bio pod njihovim ugovorom. Odbio je početi trenirati seniore MTK-a, budući da je među njima bilo nekih njegovih dojučerašnjih suigrača. Našavši se u jednoj birokratskoj petlji, odlučio se na neobičan potez – prihvatio je poziv Željka Bergera, tajnika Građanskog i otputovao u Zagreb. Razlog nije bio sentiment, kultura ili prijateljstvo, kako sam priznaje, već čista ekonomičnost. Zagreb je bio najbolji nogometni centar blizu Budimpešte, i mogao je svako malo „skoknuti“ doma. Drugi dan nakon dolaska promatrao je Građanski kako pobjeđuje Hajduk (3:0) u prijateljskoj utakmici, i ponuđena mu je proba od 3 mjeseca koju je prihvatio. Dojam mu na prvu nije bio naročito pozitivan. Zagrebačka publika bila je silno željna trofeja i golova, zanemarujući činjenicu da je stvaranje igre i ekipe proces koji treba vremena i truda. Oni su, naivno, očekivali kako je trener-stranac sam po sebi garancija uspjeha. Budući da mu je to bio prvi pravi trenerski angažman, bilo je dosta na kocki, i u pitanju daljnjeg kredibiliteta, i u pitanju ponosa.

U Građanskom je naišao na ekipu vrhunskih tehničkih potencijala, ali s premalo organizacije i previše sretne slučajnosti u igri. Premalo korisnih, jednostavnih poteza, a previše driblinga koji su zabavljali publiku i udarača sa svih mogućih pozicija. Uprava je bila dodatni teret budući da je tražila od njega, kao od čarobnjaka, da „izmisli sistem koji će im donijeti naslov“, imajući na umu famozni WM sustav aktualan u to doba. Pritom su zaboravili osnovne premise njegovog nogometa: Sistemi ne dobivaju utakmice, već igrači. A da bi se snašli u sistemu, moraju znati misliti, brzo misliti. I to je prvo što je tražio od svojih igrača.

Uskoro je dogovorena utakmica protiv bečkog Rapida koji je činio okosnicu tada moćnog austrijskog Wunderteama. Za potrebe te utakmice, Bukovi je organizirao selekcijske utakmice koje je sam nadgledao i na njima angažirao igrače koji će izrasti u neke od najboljih nogometaša koje je Zagreb ikada dao. U prvom planu, to su bili Jazbinšek, Lešnik i Antolković, tadašnji poštanski činovnik. Strahovito mlada postava Građanskog senzacionalno je pobijedila s 4:1, a samo koji tjedan poslije pao je i veliki Liverpool s 5:1!

Poslužio se i mini varkom – da umiri upravu, na početku mandata je govorio kako upražnjava traženi WM sustav, dok je u stvarnosti model igre bio bliži onom talijanskom, sa slobodnim braničem i bekovima koji preuzimaju suparničke spojke a ne krila. U novoj ekipi nastojao je izbaciti „sitni vez“, i unijeti engleski dašak u igru Građanskog. Naime, WM je preferirao stvaranje viška na svojoj polovici, a Bukovi je smatrao kako tu ima previše pasova bez konkretne funkcije i kako je uspješnije suparnika najprije izvući prema svom polju, ali onda direktnom loptom tražiti svoje krilne igrače. Spojke i halfovi su i dalje imali najveće ovlasti u gradnji igre, dok su braniči dobili centarhalfa-stopera u Jazbinšeku, koji je i danas upamćen kao jedan od najboljih u tadašnjoj Europi. Zanimljiv je njegov slučaj i iz drugog kuta – tada su pozicije i uloge bile usko specijalizirane, igrači nisu mijenjali pozicije. Bukovi nije robovao nazivima, već je po karakteristikama igrača uspješno nalazio njihove prikladnije role. Osim Jazbinšeka koji je počeo kao spojka a završio kao povučeni centarhalf, od napadača Brozovića napravio je ponajboljeg braniča lige.



Građanski nije u prvenstvo (1936-37) krenuo sjajno, ali se strpljivo čekalo i radilo da mlada ekipa (još jedan element na kojem je uvijek inzistirao – mladost) usvoji novi sistem. Metode koje je uveo na trening bile su teško pojmljive za ono doba – svaka sekunda bila je isplanirana, metodologija ispred svojeg vremena. Nabavile su se i prve specijalizirane naprave – popularno „vješalo“ za vježbanje udarca glavom, preko zida za preciznost udarca, do tunela omeđenog žicom na čijem se kraju nalazio gol popunjen daskama od kojeg bi se lopta svaki put drugačije odbila. Nije svakome zadavao jednaku količinu trkačkih dionica, već ih je prilagodio igračevoj kilaži, godinama i mogućnostima. Za razvoj atletskih sposobnosti uveo je rukomet i odbojku kao sastavne dijelove zagrijavanja. Imao je i interesantnu metodu discipliniranja – nakon što je kaznio Jazbinšeka neodlaskom na veliku turneju po Engleskoj zbog kašnjenja, igrači su se sami međusobno disciplinirali i pozivali na red, svjesni da u slučaju zabušavanja štete sebi jer neće imati snage za izdržati 90 minuta. Često bi osluškivao razgovore na vratima svlačionice i ne bi ulazio dok god oni među sobom ne riješe takva pitanja.

Početkom drugog dijela sezone, pobijeđen je Hajduk 1:0 i to je dalo ogroman impuls i momentum na stranu Purgera. To je otvorilo ogromnu seriju koja je završena u stilu, pobjedom nad BSK-om 4:0, što im je donijelo naslov. Na međunarodnoj sceni, neiskustvo i strah mlade ekipe koštalo ih je boljih rezultata. Nakon završetka sezone, Bukovi radi mini revoluciju u radu omladinske škole, gdje sam na sebe preuzima selekcije i upravljanje rezervne ekipe, juniora i subjuniorskih uzrasta obilazeći zagrebačka igrališta u potrazi za novim, svježim talentom. Tako je, između ostalih, našao Čonča, Bobeka, Zebeca i ine velikane. U njegovoj glavi, uspjeh vrijedi više ako je ostvaren vlastitim igračima koji se formiraju u klupskom okruženju, nego dovođenjem „gotovih proizvoda“ – na taj način, u svakom trenutku nastojao je birati ekipu koja može skupa igrati idućih 5 godina. Interesantno, kao najveći problem navodi to da je rijetko kada imao cijelu ekipu na okupu – u to vrijeme nogometaši su još radili (mahom u električnoj centrali i Vodovodu), pa nisu uvijek imali slobodnog vremena u isto vrijeme. 1939/40., u zadnjoj prijeratnoj sezoni, iz sredine tablice kreće prava oluja gdje Građanski velikom serijom preokreta osvaja novi naslov prvaka.

Za vrijeme rata ostao u Zagrebu, a najsimptomatičnija priča njegovog pogleda na svijet je saznanje da je na stadionu Građanskog (i u svom domu ponekad) sakrivao Maksa Reisfelda, čuvara stadiona i njegovu ženu, bečke Židove. Nakon rata, prelazi u polu-amaterski status, klubovi se tek nanovo formiraju, nema pravih natjecanja, pa prihvaća poziv nekoliko bivših igrača da ih trenira u KNOJ-u. Umjesto plaće, honorar su mu bili obroci u menzi. Na par dana bio je i trener Lokomotive, ali ne može odoljeti pozivu Dinama i vrlo brzo postaje njegov trener. U finalu zagrebačkog prvenstva, protiv Lokomotive, uvodi apsolutnu taktičku inovaciju. Koristi „devetku“ Hripka kao povučenog napadača, uloga koja će kakvih 60 godina kasnije proslaviti velikog Lea Messija. Ovo je prvi zabilježen slučaj u svijetu takvog manevra. Kasnije, kad je postao trener MTK-a, nije imao robusnog napadača koji je bio model-ideal za WM sistem. Umjesto da iskorištava igrače slabije fizičke građe u duelima s goropadnim stoperima, povukao bi tog napadača dublje u polje gdje ga se ne bi usudili pratiti. U toj ulozi je Hidegkuti zabio hattrick Englezima, u „utakmici stoljeća“, velikoj pobjedi Mađarske 1953. na Wembleyu. Tada je Bukovi asistirao Sebesu, treneru slavne mađarske „lake konjice“ koji se poslužio njegovim „izumom“. Posljedično, osim jedne od najslavnijih utakmica u povijesti nogometa, njegova inovacija će dovesti i do nastanka (u idućem desetljeću dominantne) 4-2-4 formacije. Ona se pripisuje Beli Guttmanu, trećem veleumu iz trolista mađarskih nogometnih genijalaca tog doba.

Odlazak iz Dinama i Zagreba nakon 11 godina je bio vrlo neobičan. Vodio je reprezentaciju Jugoslavije u prvoj utakmici nove države do pobjede nad Čehoslovačkom u Pragu. Pri povratku, avion je ostao zameten u gustoj magli i nakon žestokih turbulencija i problema morali su prisilno sletiti u Budimpeštu po benzin i prenoćiti budući da nisu postojali uvjeti za let. Tokom noći se iskrao (nije imao putovnicu a kriteriji za strance su bili rigorozni) i posjetio svoju braću i sestru, što je bio prvi obiteljski sastanak nakon rata. Te noći doživio je snažan emocionalni obrat i zamolio je Dinamo da ga puste da se vrati u Mađarsku. Dinamo se ponio gospodski, a kasnije je Kokotović izjavio „kako je takva direktiva, da se Bukovi makne, došla iz vrhuške saveza“. U Mađarskoj, preuzima teško ranjeni MTK, spašava ga od ispadanja i u rekordnom roku osvaja s njim naslov, čak 3 puta. Vodio je i Ujpest i mađarsku reprezentaciju kratko vrijeme, a najbolje uspjehe izvan Zagreba polučio je u Grčkoj – s Olympiakosom je bio prvak dvaput.

Zov Dinama i Zagreba bio je ipak prejak, pa se 1960. i vratio. Međutim, on je htio sam trenirati ekipu, a uprava ga je seljakala po razno-raznim pozicijama i ulogama, da bi se suradnja vrlo brzo prekinula. Iako za Dinamo ima samo riječi hvale, nije se rastao u najboljim odnosima s upravom. To je bio Bukovi. Nogometni genij i inovator, tvorac modernog hrvatskog nogometa i najdugovječniji trener na klupi našeg kluba u kojem je proveo čak 4277 dana i osvojio 9 trofeja – najviše u povijesti. Stvorio je i otkrio niz nogometaša koji su nosili Purgere mnogo nakon njegovog odlaska, a pokrenuo je trend niza trenera koji su odigrali značajniju rolu u povijesti domaćeg nogometa – Kokotović, Hugl, Antolković, Zebec, Glaser.. Nije pokretao samo sebe, već sve oko sebe kroz njegov najbolji jezik i jedinu stalnu domovinu – nogomet. Za kraj, ovako kaže: .“Volim purgere kao svoje dijete. Zavolio sam Građanski i Zagreb.“