• markoli
    1.7k
    WGO58jW.jpg


    Svaka velika nogometna priča ima svoj skromni, jednostavan i ljudski početak. Marton Bukovi rođen je u Budimpešti 10.12. 1903. godine, u državi koja se još uvijek kitila nazivom Austro-Ugarska. Život jednog od najvećih nogometnih učitelja i umova centralno-europske, najdominantnije nogometno teoretičarske struje prijeratne i međuratne Europe, obilježen je nogometom, ratovima i selidbama zbog kojih je 5 puta mijenjao putovnicu, 3 puta domovinu, a 14 puta poslodavca.

    Kao igrač bio je centarhalf vrlo dobre, ali ne ekskluzivne karijere. 11 puta nastupio je za mađarsku reprezentaciju, a klupske boje branio je u Ekszereszeku, Alba-Audaceu, Ferencvarošu i francuskom Seteu. Krasila ga je tehnička nadarenost i fin pregled igre, ali njegov analitički nogometni um je bilo ono što ga je razlikovalo od suigrača i pokazivalo natruhe i mogućnosti da jednog dana postane elita trenerskog zanata. Konstantno je razmišljao o igri, proučavao sve postojeće sustave igre, ispitivao trenere, a sam je ustvrdio kako nogometaši „malo razmišljaju zapravo o nogometu“. Mrzio je improvizacije i smatrao je da bi njegovi suigrači bili mnogo produktivniji kada bi im trener imao sistematizirane i isplanirane treninge. Najviše je htio provesti promjene u načinu na koji igraju braniči, koji su po njegovom sudu u to vrijeme igrali prešablonizirano. On je htio bekovima omogućiti slobodniju igru i veći radijus kretanja koji bi im omogućio češće imati višak na dijelu terena na kojem se nalazi lopta. Zbog takvih je afiniteta često bio ismijavan među suigračima, iako mu znanje i ideje nisu znali osporiti. Prvi trenerski angažman imao je još kao igrač Setea. Naime, lokalne je dječake, koji su se igrali loptom na trgu, spasio od batina kojima su im prijetili vlasnici okolnih trgovina i kavana čiji su prozori znali nastradati tokom njihovih partija. U polušali je govorio da je tu započeo proces kritičkog promišljanja taktike – naučio je djecu igrati loptom po podu, jer je to bio jedini način da ne polupaju objekte oko svojeg „igrališta“. Uskoro su takvi treninzi postali stalni i mini predstava za javnost. Glas je stigao i do njegovog trenera u Seteu koji mu je ubrzo povjerio vođenje juniorskog uzrasta. Već je tamo uveo pomalo nove metode, kao što su pojedinačni treninzi prilagođeni potrebama i kapacitetima svakog igrača ponaosob. Uz to, izbacio je iz repertoara bilo kakav oblik statike, jer je smatrao da se vježbama u mjestu oduzima nogometu prirodna dinamika i nema funkciju u pripremi za utakmicu.

    Tokom jedne turneje koju je klub organizirao po sjevernoj Africi, vratio se u Budimpeštu gdje mu je žena rodila sina Gabora koji će kasnije zaigrati za MTK. U dogovoru s njom, odlučio je da se ne želi vraćati u Francusku. Htio ga je Ferencvaroš, ali je francuski klub stvarao probleme budući da je još bio pod njihovim ugovorom. Odbio je početi trenirati seniore MTK-a, budući da je među njima bilo nekih njegovih dojučerašnjih suigrača. Našavši se u jednoj birokratskoj petlji, odlučio se na neobičan potez – prihvatio je poziv Željka Bergera, tajnika Građanskog i otputovao u Zagreb. Razlog nije bio sentiment, kultura ili prijateljstvo, kako sam priznaje, već čista ekonomičnost. Zagreb je bio najbolji nogometni centar blizu Budimpešte, i mogao je svako malo „skoknuti“ doma. Drugi dan nakon dolaska promatrao je Građanski kako pobjeđuje Hajduk (3:0) u prijateljskoj utakmici, i ponuđena mu je proba od 3 mjeseca koju je prihvatio. Dojam mu na prvu nije bio naročito pozitivan. Zagrebačka publika bila je silno željna trofeja i golova, zanemarujući činjenicu da je stvaranje igre i ekipe proces koji treba vremena i truda. Oni su, naivno, očekivali kako je trener-stranac sam po sebi garancija uspjeha. Budući da mu je to bio prvi pravi trenerski angažman, bilo je dosta na kocki, i u pitanju daljnjeg kredibiliteta, i u pitanju ponosa.

    U Građanskom je naišao na ekipu vrhunskih tehničkih potencijala, ali s premalo organizacije i previše sretne slučajnosti u igri. Premalo korisnih, jednostavnih poteza, a previše driblinga koji su zabavljali publiku i udarača sa svih mogućih pozicija. Uprava je bila dodatni teret budući da je tražila od njega, kao od čarobnjaka, da „izmisli sistem koji će im donijeti naslov“, imajući na umu famozni WM sustav aktualan u to doba. Pritom su zaboravili osnovne premise njegovog nogometa: Sistemi ne dobivaju utakmice, već igrači. A da bi se snašli u sistemu, moraju znati misliti, brzo misliti. I to je prvo što je tražio od svojih igrača.

    Uskoro je dogovorena utakmica protiv bečkog Rapida koji je činio okosnicu tada moćnog austrijskog Wunderteama. Za potrebe te utakmice, Bukovi je organizirao selekcijske utakmice koje je sam nadgledao i na njima angažirao igrače koji će izrasti u neke od najboljih nogometaša koje je Zagreb ikada dao. U prvom planu, to su bili Jazbinšek, Lešnik i Antolković, tadašnji poštanski činovnik. Strahovito mlada postava Građanskog senzacionalno je pobijedila s 4:1, a samo koji tjedan poslije pao je i veliki Liverpool s 5:1!

    Poslužio se i mini varkom – da umiri upravu, na početku mandata je govorio kako upražnjava traženi WM sustav, dok je u stvarnosti model igre bio bliži onom talijanskom, sa slobodnim braničem i bekovima koji preuzimaju suparničke spojke a ne krila. U novoj ekipi nastojao je izbaciti „sitni vez“, i unijeti engleski dašak u igru Građanskog. Naime, WM je preferirao stvaranje viška na svojoj polovici, a Bukovi je smatrao kako tu ima previše pasova bez konkretne funkcije i kako je uspješnije suparnika najprije izvući prema svom polju, ali onda direktnom loptom tražiti svoje krilne igrače. Spojke i halfovi su i dalje imali najveće ovlasti u gradnji igre, dok su braniči dobili centarhalfa-stopera u Jazbinšeku, koji je i danas upamćen kao jedan od najboljih u tadašnjoj Europi. Zanimljiv je njegov slučaj i iz drugog kuta – tada su pozicije i uloge bile usko specijalizirane, igrači nisu mijenjali pozicije. Bukovi nije robovao nazivima, već je po karakteristikama igrača uspješno nalazio njihove prikladnije role. Osim Jazbinšeka koji je počeo kao spojka a završio kao povučeni centarhalf, od napadača Brozovića napravio je ponajboljeg braniča lige.

    YhQJK9r.jpg

    Građanski nije u prvenstvo (1936-37) krenuo sjajno, ali se strpljivo čekalo i radilo da mlada ekipa (još jedan element na kojem je uvijek inzistirao – mladost) usvoji novi sistem. Metode koje je uveo na trening bile su teško pojmljive za ono doba – svaka sekunda bila je isplanirana, metodologija ispred svojeg vremena. Nabavile su se i prve specijalizirane naprave – popularno „vješalo“ za vježbanje udarca glavom, preko zida za preciznost udarca, do tunela omeđenog žicom na čijem se kraju nalazio gol popunjen daskama od kojeg bi se lopta svaki put drugačije odbila. Nije svakome zadavao jednaku količinu trkačkih dionica, već ih je prilagodio igračevoj kilaži, godinama i mogućnostima. Za razvoj atletskih sposobnosti uveo je rukomet i odbojku kao sastavne dijelove zagrijavanja. Imao je i interesantnu metodu discipliniranja – nakon što je kaznio Jazbinšeka neodlaskom na veliku turneju po Engleskoj zbog kašnjenja, igrači su se sami međusobno disciplinirali i pozivali na red, svjesni da u slučaju zabušavanja štete sebi jer neće imati snage za izdržati 90 minuta. Često bi osluškivao razgovore na vratima svlačionice i ne bi ulazio dok god oni među sobom ne riješe takva pitanja.

    Početkom drugog dijela sezone, pobijeđen je Hajduk 1:0 i to je dalo ogroman impuls i momentum na stranu Purgera. To je otvorilo ogromnu seriju koja je završena u stilu, pobjedom nad BSK-om 4:0, što im je donijelo naslov. Na međunarodnoj sceni, neiskustvo i strah mlade ekipe koštalo ih je boljih rezultata. Nakon završetka sezone, Bukovi radi mini revoluciju u radu omladinske škole, gdje sam na sebe preuzima selekcije i upravljanje rezervne ekipe, juniora i subjuniorskih uzrasta obilazeći zagrebačka igrališta u potrazi za novim, svježim talentom. Tako je, između ostalih, našao Čonča, Bobeka, Zebeca i ine velikane. U njegovoj glavi, uspjeh vrijedi više ako je ostvaren vlastitim igračima koji se formiraju u klupskom okruženju, nego dovođenjem „gotovih proizvoda“ – na taj način, u svakom trenutku nastojao je birati ekipu koja može skupa igrati idućih 5 godina. Interesantno, kao najveći problem navodi to da je rijetko kada imao cijelu ekipu na okupu – u to vrijeme nogometaši su još radili (mahom u električnoj centrali i Vodovodu), pa nisu uvijek imali slobodnog vremena u isto vrijeme. 1939/40., u zadnjoj prijeratnoj sezoni, iz sredine tablice kreće prava oluja gdje Građanski velikom serijom preokreta osvaja novi naslov prvaka.

    Za vrijeme rata ostao u Zagrebu, a najsimptomatičnija priča njegovog pogleda na svijet je saznanje da je na stadionu Građanskog (i u svom domu ponekad) sakrivao Maksa Reisfelda, čuvara stadiona i njegovu ženu, bečke Židove. Nakon rata, prelazi u polu-amaterski status, klubovi se tek nanovo formiraju, nema pravih natjecanja, pa prihvaća poziv nekoliko bivših igrača da ih trenira u KNOJ-u. Umjesto plaće, honorar su mu bili obroci u menzi. Na par dana bio je i trener Lokomotive, ali ne može odoljeti pozivu Dinama i vrlo brzo postaje njegov trener. U finalu zagrebačkog prvenstva, protiv Lokomotive, uvodi apsolutnu taktičku inovaciju. Koristi „devetku“ Hripka kao povučenog napadača, uloga koja će kakvih 60 godina kasnije proslaviti velikog Lea Messija. Ovo je prvi zabilježen slučaj u svijetu takvog manevra. Kasnije, kad je postao trener MTK-a, nije imao robusnog napadača koji je bio model-ideal za WM sistem. Umjesto da iskorištava igrače slabije fizičke građe u duelima s goropadnim stoperima, povukao bi tog napadača dublje u polje gdje ga se ne bi usudili pratiti. U toj ulozi je Hidegkuti zabio hattrick Englezima, u „utakmici stoljeća“, velikoj pobjedi Mađarske 1953. na Wembleyu. Tada je Bukovi asistirao Sebesu, treneru slavne mađarske „lake konjice“ koji se poslužio njegovim „izumom“. Posljedično, osim jedne od najslavnijih utakmica u povijesti nogometa, njegova inovacija će dovesti i do nastanka (u idućem desetljeću dominantne) 4-2-4 formacije. Ona se pripisuje Beli Guttmanu, trećem veleumu iz trolista mađarskih nogometnih genijalaca tog doba.

    Odlazak iz Dinama i Zagreba nakon 11 godina je bio vrlo neobičan. Vodio je reprezentaciju Jugoslavije u prvoj utakmici nove države do pobjede nad Čehoslovačkom u Pragu. Pri povratku, avion je ostao zameten u gustoj magli i nakon žestokih turbulencija i problema morali su prisilno sletiti u Budimpeštu po benzin i prenoćiti budući da nisu postojali uvjeti za let. Tokom noći se iskrao (nije imao putovnicu a kriteriji za strance su bili rigorozni) i posjetio svoju braću i sestru, što je bio prvi obiteljski sastanak nakon rata. Te noći doživio je snažan emocionalni obrat i zamolio je Dinamo da ga puste da se vrati u Mađarsku. Dinamo se ponio gospodski, a kasnije je Kokotović izjavio „kako je takva direktiva, da se Bukovi makne, došla iz vrhuške saveza“. U Mađarskoj, preuzima teško ranjeni MTK, spašava ga od ispadanja i u rekordnom roku osvaja s njim naslov, čak 3 puta. Vodio je i Ujpest i mađarsku reprezentaciju kratko vrijeme, a najbolje uspjehe izvan Zagreba polučio je u Grčkoj – s Olympiakosom je bio prvak dvaput.

    Zov Dinama i Zagreba bio je ipak prejak, pa se 1960. i vratio. Međutim, on je htio sam trenirati ekipu, a uprava ga je seljakala po razno-raznim pozicijama i ulogama, da bi se suradnja vrlo brzo prekinula. Iako za Dinamo ima samo riječi hvale, nije se rastao u najboljim odnosima s upravom. To je bio Bukovi. Nogometni genij i inovator, tvorac modernog hrvatskog nogometa i najdugovječniji trener na klupi našeg kluba u kojem je proveo čak 4277 dana i osvojio 9 trofeja – najviše u povijesti. Stvorio je i otkrio niz nogometaša koji su nosili Purgere mnogo nakon njegovog odlaska, a pokrenuo je trend niza trenera koji su odigrali značajniju rolu u povijesti domaćeg nogometa – Kokotović, Hugl, Antolković, Zebec, Glaser.. Nije pokretao samo sebe, već sve oko sebe kroz njegov najbolji jezik i jedinu stalnu domovinu – nogomet. Za kraj, ovako kaže: .“Volim purgere kao svoje dijete. Zavolio sam Građanski i Zagreb.“

    mTxchbR.jpg
  • 000
    946
    ZJcUtXS.jpg

    Kada smo se već sjetili prije par dana ove veličine. Iz časopisa ''Šport'', 06.11.1943.
  • Gradjanski Dinamo
    383
    Nakon duge četiri godine, evo da ja malo pridonesem ovoj raspravi. :smile:

    Prilažem teksta članka o Martonu Bukoviju napisanog 2020. godine od strane Guardianovog sportskog novinara Jonathana Wilsona o Bukovijevom liku i djelu. Naravno da je u središtu priče upravo naš Građanski, naš Dinamo. Kako je sam Wilson napisao:

    Gradjanski, eventually, were reborn as Dinamo and Bukovi was persuaded to become manager.

    Sam sadržaj teksta jasno ukazuje na to koliko je naš Marton cijenjen i dan danas. Svjetsko nogometno ime. A naš. Purger.

    https://www.theguardian.com/football/blog/2020/mar/21/footballs-rare-pause-for-thought-gives-coaches-time-for-inspiration

    Football's rare pause for thought gives coaches time for inspiration
    Marton Bukovi showed his courage in wartime Zagreb but the Hungarian also rethought football tactics. Today’s coaches should use their layoff constructively.

    1203.jpg?width=1900&dpr=2&s=none

    “What did you do in the war, Mr. Bukovi?” “I invented the false 9. What did you do?”

    That wasn’t all Marton Bukovi did during the second world war. The Hungarian coach – quite possibly the greatest tactical mind football has known – found himself in Zagreb, coaching Gradjanski, when the conflict began. When the Ustashe seized power and began enacting antisemitic legislation, his position became insecure, given he was the son of a Jewish father and a Catholic mother. He, in as much as religion bothered him at all, seems to have identified as Christian, and there is a cross on his gravestone in the Rakoskeresztur cemetery in Budapest, but his wife, Aranka Klein, was Jewish and at least one of his sisters was a practising Jew.

    Bukovi not only kept working but also helped protect the club’s groundsman, a Jewish refugee called Max Reisfeld who had fled Nazi Vienna, taking food and provisions to him and his family as they hid under a stand at the stadium where, for four years, they remained undetected and survived.

    979.jpg?width=1900&dpr=2&s=none

    Bukovi was courageous and a man of firm principle but he was also notoriously difficult. He had his habits and was rarely minded to change them. He loved the cinema and would go every day after training, but he hated being distracted so would turn up at the box office, ask if his wife were there and, if she were, he would go on to a different cinema.

    “He was a hard man,” said Marika Lantos, whose husband, Mihaly, later worked as Bukovi’s assistant at Olympiakos. “Precise, strict and consistent. He demanded order and discipline. It didn’t matter who a player was; he would always tell him what he thought of him. That might be why many didn’t love him. He could be reserved and grumpy but he had a heart of gold. He was like a bad mother-in-law: he commented on everything and always found fault. He meant well, but he couldn’t understand that he needed to make distinctions between people. He just said what he wanted to say.”

    But then he was a genius, and geniuses perhaps are allowed some leeway with the social graces. When the war in Yugoslavia was over and the Communists were in control, the clubs who had played in the fascist league were disbanded and, in many cases, had their archives destroyed. Gradjanski, eventually, were reborn as Dinamo and Bukovi was persuaded to become manager.

    The interim had given him time to think. He had already overseen Gradjanski’s transition from a 2-3-5 to the W-M formation but what, he wondered, if you went further? What if you withdrew the centre-forward so deep he was almost a midfielder, gave your inside-forwards licence and pulled one of the wing-halves so deep he was in effect a second central defender, turning the 3-2-2-3 of W-M into something very close to 4-2-4?

    4866.jpg?width=1900&dpr=2&s=none

    And so, in 1946, in the game against Lokomotiva that would decide the Zagreb championship, Bukovi put his theory into practice.

    Gradjanski won and Bukovi was vindicated – not that he was entirely happy. “Dragutin Hripko played the role,” he said. “He played it closer to well than to poorly, but far from ideally. As a footballer he never achieved great quality, but I always spoke about him when asked about a withdrawn striker. He was my lab rat … I can clearly remember how the Lokomotiva players didn’t know how to handle him.”

    Bukovi took the system with him when he returned to Budapest and by 1952 Hungary were using it to win Olympic gold, part of a four-year unbeaten run – in which they twice hammered a befuddled England – that ended with defeat by West Germany in the 1954 World Cup final.

    Managers rarely get time to think. The churn of games, the routine of training, of the day-to-day dealing with players is too much. But now, during a shutdown that will last at least a couple of months, managers do have time. Football is a mature game now: huge developmental steps such as Bukovi’s are unlikely. Everything happens by increments. But what is possible? What might an enlightened manager do having been given this long period without the immediate pressure of games?

    Elite-level football tends to move forward by solutions. A team is successful playing in a particular way and so a means must be found to interrupt that. The possession-heavy game of Pep Guardiola and his imitators was eventually overcome by the high-energy, highly focused press and transition game of Jürgen Klopp – to the extent that Guardiola has begun to change.

    That makes sense: the way to defeat possession football is to work out a way of disrupting those patterns of passing and regaining the ball better.

    So what comes next? How do you disrupt a pressing game? One way is simply to pass the ball better, in less predictable patterns. Perhaps if Guardiola’s Barcelona of 2008-11 were still around, still at their peak and still with the dribbling potency of Lionel Messi, that would be possible (it may be that what passed was less their stylistic hegemony than simply the peak of that side). But given it is not, and given the seeming impossibility of that aim, how else could hard-pressing football be circumvented?

    An obvious way, which Guardiola briefly took against Klopp’s Borussia Dortmund in a German cup game, is to go over the press. Guardiola used Javi Martínez as his target man, but perhaps target men in general are due a comeback. What better way to thwart a well-deployed pressing line than by whacking it long and early at a Niall Quinn or a Joe Jordan or a Nat Lofthouse, particularly if they could be supported by a rapid poacher? How better to unsettle two central defenders picked less for their marking and battling qualities than their positioning and passing than by making them defend against a pair?

    Or perhaps not. But in this time of enforced inaction, it’s perhaps worth managers asking, what would Marton Bukovi do?
bold
italic
underline
strike
code
quote
ulist
image
url
mention
reveal
youtube
tweet
Add a Comment

Dobrodošli na Forum Zona Dinamo!

Zona Dinamo je Forum na kojem se okupljaju navijači i simpatizeri Dinama, te na jednom mjestu raspravljaju i informiraju se o klubu i svim ostalim stvarima koje imaju poveznicu s našim klubom. Ostali su dobrodošli kao gosti i u skladu s tim trebaju se i ponašati.