Jedva čekam. Na Wiki ne piše s kim se sudio tri puta za ostavštinu svoga brata A.B. Šimića, samo piše književnik. Na kraju sam saznao da se radi o Dragutinu Tadijanoviću ali sam tražio dva sata po internetu.

Ali radi se o vrhunskom intelektualcu, odvjetniku, novinaru, sportskom djelatniku, pjevaču, posebno navijaču Građanskog i Dinama,itd...tako da me jako zanima sve od njega, posebno taj feljton.

Prema riječim dr. Jerka Šimića (posljednja rečenica na fotografiji):

Na temeljima i tradicijama "Gradjanskog" razvio se sadašnji predstavnik Zagreba, nogometni klub "Dinamo".

Dr. Šimić bio je dužnosnik Građanskog, a osobno je sudjelovao u stvaranju Dinama (navijači i dužnosnici koji su sudjelovali u NOB-u su ga izvukli iz zarobljeništva nakon rata kako bi pomogao u obnovi nogometa u poslijeratnom Zagrebu). Ovo je napisano u veljači 1969. godine, za Večernji list. Ovo ima veliku težinu.

Evo i svih dijelova feljtona o povijesti ZG nogometa koji je izlazio u Večernjem listu tijekom siječnja, veljače i ožujka 1969. godine povodom 50. obljetnice osnivanja Zagrebačkog nogometnog saveza. Članci su poredani kronološki kako su i pisani.

Neke se stvari ponavljaju, ali čisto zato da sve bude na jednom mjestu. Nedostaju mi 13., 23. i 33. dio feljtona (ako tko ima, molim da priloži).

Nadam se da će ovo nekome biti interesantno kao što je i meni. :smile:

Ovaj feljton zaslužuje da se objavi kao knjiga. Pa tu se može pročitati analiza tko je donio prvu loptu kod nas, tko je izmislio riječ "nogomet", kako su osnovani zagrebački klubovi, povijest Građanskog, borbe za prvenstva stare Jugoslavije, itd...

Možda je malo presažeto napisano da bi se od ovog feljtona objavila knjiga, ali me fascinira kako čovjek piše. Kad čitaš, osjećaš njegovu elokvenciju. Baš jako, jako dobro.

Meni je osobno najdraži dio feljton br. 15 u kojem dr. Šimić eksplicitno u vezu dovodi Dinamo i Građanski. To je bitno baš zato što je i on sam bio involviran u rad Građanskog, ali je isto tako sudjelovao u formiranju Dinama.

Budem još materijala stavio. Ima još poneka zanimljiva stvar.

Dr. Jerko Šimić je povodom tridesete obljetnice osnivanja Dinama (1975. godina) za Večernji list napisao kraći feljton (u šest dijelova) sa sažetim pregledom dotadašnje povijesti kluba. Feljton vam prilažem ispod teksta.

S obzirom da je nakon nasilnog gušenja Hrvatskog proljeća Hrvatska postala tiha republika, naravno da dr. Šimić nigdje eksplicite Dinamo ne povezuje s Građanskim. Ali svak onaj tko čita između redaka, lako može iščitati autorovo razmišljanje o toj temi.

Npr., govoreći o prvom prijateljskom susretu Dinama i Partizana 1946. godine, autor jasno naglašava kako je tom susretu nazočilo 15 000 gledatalja koji su došli vidjeti svoje Purgere koji su nakon rata morali otići igrati za Partizan. Štoviše, autor napominje da smo na toj utakmici ponovno mogli čuti onaj borbeni poklik: "Plavi, plavi, plavi..."!

Prva dva dijela feljtona su posebno interesantna jer dr. Šimić kratko i sažeto objašnjava stanje u ZG nogometu u prvih nekoliko tjedana, odnosno mjeseci, nakon rata.

Ovdje donosim nekoliko zanimljivih dijelova feljtona.

Zanimljivo je da se Dinamo, iako je u prvim danima života plavog kluba bilo u njemu tek nekoliko poznatijih igrača, već prihvaća kao predstavnika zagrebačkog nogometa.

Ne samo kao sportski novinar, nego i kao član i pripadnik "Dinama", vrlo sam intenzivno pratio razvoj plavoga kluba, pa kao vjerodostojan svjedok mogu posvjedočiti koji su to bili razlozi da je ona, u početku nogometna sekcija, koja je kasnije prerasla u samostalni plavi klub, ubrzo izbila ne samo u vrh jugoslavenskog, nego i u sami vršak evropskog nogometa.

Još otprije je u gradskim poduzećima bio uposlen veći broj istaknutih igrača nekad poznatih klubova. Ta okolnost kao i zagrebačkih ljubitelja nogometa oduvijek draga plava boja, simbol njihova grada, a od osnutka i simbol "Dinama", odigrala je značajnu ulogu. Kada su uskoro u redove plavog društva pristupili, pored još otprije plavih - Urcha, Kokotovića, Lešnika, Antolkovića, Plešea, Cimermančića, braća Drago i Ivica Horvat, pa zatim igrači bivšeg HAŠK-a Ratko Kocijan, Ivica Lojen i mlađi Čajkovski, te prijašnji "konkordijaši" - vratar Monsider i napadači Golob i Beda, onda je veliki učitelj Martin Bukowy imao već vrlo snažan sastav. Uskoro se zagrebački ljubitelji nogometa u najvećem dijelu priklanjaju plavoj boji. "Dinamovci" postaju ljubimci i predstavnici svoga grada. Uspjesi se redaju, a plava zgrada naočigled raste.

Ovo je top. Za knjigu mislim da je dovoljno, preko 30 nastavaka prvog feljtona + 6 drugog...Tagiram @Pop corn. Znam da si najavio nove knjige u izdanju Dinama. Kaj veliš na ovu ideju? Meni bi to bila super knjiga za ljeto...

@Gradjanski Dinamo slobodno mi se javi u inbox pa da vidimo ovo.... @Patak zanimljivo razmišlja, dapače. Ima tu prostora za razgovor i s VL

Jel se isplati Večernjakov digitalni arhiv? Pitam i radi Dinama i generalno radi drugih stvari.
Pitam jer pretpostavljam da si kopao tamo radi knjige.

Tamo sam ovo i iskopao. Imaš za 15€ tjedno neograničen pristup. Problem je samo kaj nema svih brojeva još uvijek. I tražilica ti ne izbaci uvijek baš sve. Pa ipak treba rudariti.

Evo još malo materijala vezano uz Građanski.

Prilažem feljton Franje Frntića, hrvatskog športskog djelatnika koji je pokrenuo i bio urednik lista Povijest športa, objavljenog u travnju 1991. godine povodom 80. obljetnice osnivanja kluba.

Nedostaje mi treći dio feljtona.

Evo i jedno zanimljivo svjedočenje pukovnika Jugoslavenske armije Marijana Matančića o tome kako su se odmah po ulasku armije u Zagreb počele formirati vojne nogometne ekipe. Svjedočenje je objavljeno 8. svibnja 1975. godine u Večernjem listu, povodom tridesete obljetnice tzv. oslobođenja grada Zagreba.

Tako je po njemu najbolja ekipa u danima nakon ulaska armije u grad bila ona koju je vodio trener Bukovy, a u njoj su se nalazili i dotadašnji igrači Građanskog Brozović, Bobek i Pleše, skupa s trenerom Bukovyjem. Prva poslijeratna utakmica u Zagrebu je odigrana 15. svibnja na stadionu Građanskog u Koturaškoj.

Ono što je zanimljivo je kako sam spominje formiranje vojnih momčadi u tim prvim poslijeratnim danima, a žali za njihovim raspadom i prelaskom igrača u normalne "civilne" klubove. Također napominje kako su pokušali spriječiti Glaserov, Bobekov i Brozovićev odlazak iz Zagreba u Beograd po političkoj direktivi, te kako žali za time.

Po meni osobno jedno jako vrijedno svjedočanstvo o jednom izrazito kaotičnom vremenu. Već se nekoliko puta na ovom forumu vodila rasprava o tome ima li Dinamo temelj u Građanskom, a kontraargumenti su često bazirani na činjenici da je u prvim mjesecima nakon rata malo igrača Građanskog igralo za Dinamo. Ovo svjedočanstvo je dokaz kakva je situacija u ono vrijeme zaista bila. Formiranje vojnih klubova s ponajboljim igračima "bivših" civilnih klubova imalo je jasnu propagandističku i ideološku odliku. No ne bih ovdje više o tome. Dalje procijenite sami.

Svaki komentar je više nego dobrodošao.

Preuzeto s www.badblueboys.hr dana 28. srpnja 2010. g., a autor je Šmeker.
Tekst je objavljen u knjizi T. Draguna, Prvi Hrvatski Građanski Športski Klub Zagreb, 2011. godine.

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Od 26. travnja 1911. do danas

Da raščistimo odmah na početku nedoumice.

Ovdje pišem o jednom klubu, jednom srcu i jednoj ljubavi. Ona se zvala vu srcu i na jeziku mog pradjeda Građanski. Moj djed i moj otac, kao i ja, tu ljubav vežemo uz ime Dinamo. Zakaj je bilo tak?

1945. Zagreb je, zavisi iz kojeg vugla gledate, oslobođen ili je pal. Kak god bilo - u Zagreb su ušli divljaci. Ne ljudi, ne vojska, nego divljaci.

Jedinice NOVJ-a sastavljene od Hrvata i pod vodstvom generala Ivana Šibla ostale su nadomak grada dok je "maršal koji je rasplakal Poljud" pustio da srpske horde vođene Kočom Popovićem uđu u Zagreb i umarširaju po drugi put u svojoj povijesti do Jelačić Platza. Nikada ne bumo doznali ni koliko su ljudi toga i idućih dana ti prerušeni četnici poubijali po Zagrebu.

U Vjesniku koji je tih dana počel izlazit na zadnjoj strani sitnim slovima izlazili su spiskovi streljanih.

Nestajali su prijatelji.

Kao i ti ljudi, nestalo je puno tog kaj je život Zagrepčana činilo njihovim. I Jelačić Platz je nestal, preimenovan je.

Žrtve su postali i svi zagrebački nogometni klubovi.

Igrajući i živeći u periodu od 1941.-1945. svi su bili osuđeni na kolektivnu propast. Svi su bili krivi jer su im ondašnji "hajduci" izrekli presudu... Obrane i postupka nije bilo.

Streljana je cela Concordia.

No Purgeri, iako tihi Ijudi, svoju snagu znali su pokazati na najkulturniji mogući način koju primjenjuje gospoda. Preživljavanjem.

Ubijani, zatvarani i mučeni, oni su preživeli. Preživel je Jelačić Platz, makar su ga 40 godina zvali stranjskim imenom, znale su kumice kam idu i iznad kojeg je placa Dolac. Jelačić Platz je u duši i na jeziku svakog Purgera živio i doživio povratak.

Tako je bilo i s Građanskim.

Nitko u Zagrebu nije imal izbora. Samo želju - preživeti.

Dinamo je nastal od ljudi privrženih Građanskom. Dinamo je nasledil farbu, stadion, igrače i trenera Građanskog. Dinamo je igral na stadionu Građanskog. Svi koji su navijali za Građanski nastavili su navijati za Dinamo. Dinamo je bil Građanski.

To kaj vele drugi... ni bitno.

Zagreb i njegovi stanovnici znaju da je Jelačić Platz navek bil tu. Tak je i Građanski za navek ostal vu srcima ljudi kaj su navijali za njega.

Mnogi pišu povijest, ali ljudi pamte. Znaju. Ovo je istina. Naravno ovo ne pišem zbog "njih". Oni i njihove ZG podružnice imaju svoju povijest, u ratu su bili na pobjedničkoj strani, igrali su s Kočinim partizanima utakmice na slobodnom teritoriju, zastupali ih pred svetom. I onda kad je njihova kama divljala po Zagrebu gradu.

Neka, mi smo im oprostili, ali oni nama nikad ne buju oprostili jedno.

To kaj smo bolji.

Građanski je bil bolji od Hajduka. Građanski je uz BSK najviše (5) puta bil prvak stare Jugoslavije. Jugoslavija (Beograd) 2 puta kao i Concordia iz Zagreba i Hajduk iz Splita. Jednom je to bil famozni HAŠK.

Primetno je koliko su osrednji rezultati bili "majstora s mora" z obzirom na njihovu razvikanu povijest. Bili su "jedan od...".

Na vrhu smo bili mi.

Nakon rata Građanski je kroz Dinamo prolazil golgotu. Najboljši igrači odvedeni su u Beograd, slani na odsluženja vojnog roka kad ih je klub najviše trebal, sudačke nepravde bila su svakodnevica.

Bilo je i sehr paradoksalnih situacija kao kad je Dinamo na gostovanju u Crnoj Gori pobedil 3:2. Po povratku u Zagreb saznali su da je sudac, pod pretnjama lokalnih političkih vođa izmenil zapisnik, konstatiral da je pobjednički Dinamov gol postignut posle 90. minute i registriral utakmicu 2:2!

No Purgeri ne kukaju puno. Šute, trpe i bore se.

Tak je Dinamo postal svetinjom. Ikonom Hrvatstva. U međuvremenu rađale su se nove generacije navijača, Dinamo je bil ime kaj su znali, a Građanski su voljeli zbog priča svojih očeva i djedova.

1990. svaki navijač bi to ime prihvatil natrag bez problema, tako se i skandiralo.

Onda je krenula politika. Opet se o voljenom klubu odlučivalo bez da se pita one koje se jedino i smelo pitat, one koji ga vole. Počeli su se izmišljati hibridi, natjecalo se u dodvoravanju predsjedniku.

Narod je rekel - dost je! Ostal bu Dinamo.

Nikad se Dinamo nije u mojoj kući ni u kući bilo kojeg Dinamovca zval Croatia ili HAŠK-Građanski. Navek je to bil isti klub.

Od 26. travnja 1911. do danas.

To je naša povijest i na nju moramo biti ponosni. Drugi ju budeju pljuvali i omalovažavali, no uvek bu ostala istina koja bu ih vječno žuljala. Dinamo je uistinu najveći, najtrofejniji i najhrvatskiji nogometni klub.

Ekipa, molio bih nekog tko zna dodatne informacije o jednoj temi.

Tema nije direktno vezana uz Građanski, iako je usko vezana uz povijest ZG i HR športa. Ako moderator smatra da temi nije mjesto ovdje, prebacit ću raspravu negdje drugdje.

Uglavnom, već sam na nekoliko mjesta naletio na podatak da je praktički cijela momčad Concordije 1945. godine strijeljana od strane "osloboditelja" na igralištu u Kranjčevićevoj. Navodno se masovno ubijalo, od članova kluba, juniora, pa sve do seniora.

Negdje se spominje da je strijeljana cijela momčad Concordije. Međutim, s obzirom da se zna da su barem Z. Monsider i V. Golob nakon rata ostali živi (kroz par godina nakon kraja rata su otišli iz Juge), sigurno nije strijeljana baš cijela ekipa. No lako je moguće da je stradala skoro cijela ekipa.

Međutim, nigdje ne mogu naći dodatne smislene podatke o tome. Zna li itko od vas nešto više? Je li se itko ikad u HR historiografiji pozabavio ovom temom?

Ukoliko je ova priča istinita, onda je kranje morbidno i strašno to da se i osamdeset godina kasnije na istom igralištu, u modernoj, slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj, igra profesionalni nogomet bez da su te žrtve ikada dostojno komemorirane (barem koliko znam nisu).

Da se vratim u malo recentniju prošlost.

Da se razumijemo, Gradjanski je preteča Dinama i to je nepobitni fakt! Međutim, kak to da se ta ideja revitalizacije i reanimacije Gradjanskog pojavila tek zadnjih par godina na našoj tribini? Ok, za vrijeme one mamićeve represije i sam sam bio na nedobrodošao na Maksimir i tada smo vodili druge bitke, no kak to se tada nije (toliko) isticala ta ekvivalencija na relaciji Gradjanski- Dinamo?