Poštovani forumaši,

naišao sam jučer na diplomski rad člana skupštine Dinama, Frana Đuranca, iz 2023. godine. Ono što mi je na prvu „upalo u oko“ jest tema rada, a ponajviše opsežnost rada. Naslov rada je ZAGREBAČKI NOGOMET U OKVIRU FISKULTURNOG POKRETA 1945. GODINE. Rad se u cijelosti može preuzeti putem sljedeće poveznice:

https://repozitorij.kif.unizg.hr/islandora/object/kif:1765

Ovom prilikom bih volio čestitati autoru na trudu i vremenu koji je uložio u istraživanje. Koliko vidim, jedan od članova komisije bio je i uvaženi prof. Šute, što je samo po sebi dovoljan dokaz kvalitete rada. Bilo kako bilo, svaka čast Fran. Ova tema zasigurno zaslužuje još podrobniju analizu (i sam se u slobodno vrijeme bavim proučavanjem slične tematike), pa se nadam da ćeš se uhvatiti i detaljnijeg istraživanja tijekom eventualnog budućeg doktorskog istraživanja. Iskreno se tome nadam.

Ovim putem volio bih dati i nekoliko svojih komentara vezano uz tvrdnje koje su iznesene u radu (posebice u raspravi i zaključku rada), ali i postaviti nekoliko potencijalno provokativnih pitanja. Svakako bih odmah volio napomenuti kako svojim komentarima i pitanjima niti u jednom trenutku nemam namjeru biti zlonamjeran, već sve ovo radim iz puke znatiželje i zanimanja za tematiku, a u želji da moji komentari ostanu javno zabilježeni. Upravo to je razlog zašto sam odlučio komentare objaviti javno na ovom forumu. Jer koje je mjesto bolje za raspravu o Građanskom i Dinamu od Zone Dinamo? Također napominjem kako još uvijek nisam pročitao rad u cijelosti (radim na tome), pa se ispričavam na eventualnim pogrešnim zaključcima koji proizlaze iz šture analize rada. Svoju ću analizu temeljiti na tezama iznesenim u raspravi i zaključku rada (na kraju krajeva, uz sažetak rada to su dijelovi radova koji se u znanstveno istraživačkom procesu prvi čitaju). Naime, nakon pročitanog naslova rada, odmah mi je za oko zapela zahvala koju autor upućuje uvaženoj gospodi Bariću i Bartolčiću (poglavlje Zahvala):

Potom bih želio zahvaliti gospodi Krešimiru Bariću i Ivi Bartolčiću na obogaćivanju ovoga rada brojnim predmetima iz njihove kolekcije, iako ne dijele moje stajalište u vezi nekih zaključaka iznesenih u ovomu radu.

Poznavajući stavove koje g. Barić i g. Bartolčić javno komuniciraju glede veze Građanskog i Dinama, ova rečenica je u trenu kupila moju pažnju pa sam shodno tome odmah pohrlio pročitati poglavlja Rasprava i Zaključak.

Pa krenimo na ono najbitnije. U šesnaestom poglavlju Rasprava, autor navodi:

U svoje tri Monografije Kramer (1985), Kramer (1999) i Kramer (2011) autor je naveo tri
različita mišljenja o godini i načinu osnutka Građanskog nogometnog kluba „Dinamo“. Izvori korišteni tokom ovoga istraživanja upućuju da je autorovo prvotno razmišljanje, odnosno teza da je Dinamo osnovan 1945. godine kao fiskulturno društvo radnika i namještenika komunalnih poduzeća najtočnija.

Na temelju kojih se to točno izvora korištenih u radu zaključuje da je Kramerova prvotna teza o tome kako je Dinamo osnovan 1945. godine najtočnija? Dovodi li autor na ikoji način u pitanje točnost bilo koje od Kramerovih tvrdnji (ili čak svih), s obzirom na činjenicu da je u razmaku od 26 godina Kramer čak tri puta bitno mijenjao priču?
Ono što bi svakako ovdje valjalo napomenuti jest to da je više nego izvjesno da je Kramer priču o osnivanju Dinama „formirao“ na temelju trenutne političke klime (državne i klupske). Tako je prva priča odgovarala duhu vremena 1985. godine (vremenu jugoslavenske jednopartijske diktature kada se zadnjim mrtvačkim trzajima nastojalo očuvati zlatno tele onog vremena zvano „zajedništvo bratskih naroda“ pod kapom nedavno preminulog "voljenog vođe svih naroda i narodnosti", Josipa Broza Tita). Druga je priča odgovarala duhu vremena 1999.g. (godina u kojoj se znalo da predsjednik Tuđman neće još dugo biti na ovom svijetu i kada se posljedično smatralo kako ostavštinu prvog hrvatskog predsjednika moramo nastaviti čuvati i njegovati). Treća priča je vrlo vjerojatno formirana na temeljima duha vremena 2011. godine (stota godišnjica Građanskog, rezultatski uzlet Dinama, puno sličnosti između dva kluba, klupska politika vezanja tradicije Dinama uz tradiciju Građanskog, itd.).

Autor u Raspravi iznosi i sljedeće:

Tomašević (2015) se u svojem djelu priklonio tezi koju Kramer promiče u monografiji Kramer (2011), odnosno autor smatra da je Dinamo sportski sljednik Prvog hrvatskog gradjanskog športskog kluba, osnovanog 26. travnja 1911. Tomašević je pritom naglasio da teza iz Kramarove monografije Kramer(1999) ne može biti točna te da Dinamo ne može biti sljednik HAŠK-a, pošto HAŠK ima drugi nastavak u vidu Fiskulturnog društva „Akademičar“, koje se kasnije fuzioniralo s Mladosti. Izvori ovog istraživanja slažu se s Tomaševićevom tezom o HAŠK-ovom značajnom utjecaju na Akademičar te prema navedenim izvorima HAŠK nema dovoljno velik utjecaj na osnutak Dinama da bi klub preuzeo HAŠK-ovo sportsko nasljeđe te godinu osnutka.

Tomašević je ovdje apsolutno u pravu. Dinamo nikako ne može biti sljednik HAŠK-a i to je jedna od većih gluparija (i sramota) iz 90-ih godina. Usput budi rečeno, vidi čuda pa odjednom Kramer famozne 1999. godine potpuno neutemeljeno spominje HAŠK kao nositelja Dinamove prošlosti.
HAŠK se naime 14. srpnja 1946. godine sjedinjuje s „F.D.S. Akademičarem“ odlukom Gradskog narodnog odbora u Zagrebu (kasnije se u priču uključuje i „Mladost“, što nije toliko bitno za raspravu pa taj dio namjerno preskačem). Kako god bilo, GNK Dinamo stoga ne može imati nikakve veze s HAŠK-om, pa je slijedom toga jasno kako je Kramer 1999. godine „omašio ceo fudbal“. No logički se postavljaju i sljedeća pitanja. Ako je „fudbal omašio“ 1999. godine, možda ga je „omašio“ i 1985. godine? A možda i 2011. godine? Ili ipak ne?

Autor potom navodi:

Tomašević (2015) također je nabrojao brojne poveznice Dinama i Gradjanskog, naglasivši kako su one dokaz da je Dinamo sljednik Gradjanskog te samim time osnovan 1911. godine. Iako su Tomaševićeve teze dobrim dijelom točne, novinski članci ranog poslijeratnog razdoblja te intervju (“Prvi Dinamovi sretnici“, 1985) proveden s igračima Dinama iz prvog prijateljskog susreta, jasno daju do znanja da su uz Gradjanski značajan utjecaj na osnutak Dinama imali i prijeratni sportski klubovi Šparta, ZET, HAŠK i Concordija.

Ovdje sad polako dolazimo do autorove logičke začkuljice. Naime, pozivajući se na poslijeratne novinske članke, kao i na intervju iz 1985. godine (ponovno je u pitanju već spomenuta tzv. „Kramerova prva godina“ – namjerno sam iznio ovu formulaciju s obzirom da je u raspravi rada velika važnost pridana upravo Krameru i njegovim tezama), autor olako zaključuje kako su uz Građanski značajan utjecaj na osnutak Dinama imali i prijeratni sportski klubovi Šparta, ZET, HAŠK i Concordija. Pa gdje je tu onda začkuljica? Upravo u činjenici da su svi ti klubovi postojali i djelovali prije rata, ali imaju svoj direktan kontinuitet (nastavljaju s radom) i nakon rata!
Postavlja se naime pitanje koji je to klub Šparta Elektra Zagreb (ili GEC- Šparta) osnovan 1913.g., djelovanje obnavlja tri godine nakon rata (tj. 1948. godine), a 2013. g. proslavlja stotu godišnjicu postojanja? Koji je to klub NK ZET Zagreb osnovan 1927. g. koji će za tri godine proslaviti stotu godišnjicu postojanja?
Za HAŠK smo već ustvrdili da nema veze s Dinamom. Ali kako je to točno Dinamo nastajao iz (ili utjecajem) ZET-a i Šparte, kada ti klubovi imaju više nego jasan kontinuitet postojanja? Zbog toga što su se 9. lipnja 1945. godine na navodnoj osnivačkoj skupštini novog kluba Dinama nalazili i članovi drugih klubova (usput rečeno, prema postojećim ozbiljnim svjedocima, na toj skupštini je sudjelovalo više od 200 delegata!)? Zbog bivših igrača ili bivših članova uprave tih klubova koji su od početka lipnja 1945. godine bili dio FD Dinamo? Tom se logikom onda i današnji FK Partizan može pozivati na naslijeđe Građanskog, s obzirom na broj igrača Građanskog koji je pod prisilom morao prijeći u tadašnji športski državni projekt.
A što je s Concordijom? Dočekala ju je tužna sudbina. Concordia je 1945.g. preimenovana u „Zeleni 1906“, a 1946. godine nestaje sa scene (90-ih godina dolazi do obnove djelovanja Concordije od strane nogometnih zaljubljenika u vidu kluba NK Concordija – nemam sada namjeru ulaziti u priču može li taj klub biti stvarni sljednik stare Concordije). Postoje čak i priče koje tvrde da su „osloboditelji“ 1945. godine pobili cijelu momčad (ili veći dio momčadi) Concordije. To je svakako informacija koju treba provjeriti. Bilo kako bilo, niti Concordija stoga ne može imati nikakve veze s Dinamom jer je nakon rata imala svoj jasan kontinuitet rada od minimalno godinu dana (čak je i sudjelovala na jednom turniru).
A što je s AŠK Croatiom (ne onom iz 1993. godine, već onom osnovanom 1907. godine)? Slavni prijeratni hrvatski klub jednostavno je nestao s nogometne karte 1945. godine. Jednako kao i u slučaju Građanskog, očito mu je ime bilo prevelik zalogaj za novu vlast. Temeljem autorove teze temeljene na novinskim člancima iz onog vremena, postoji li ikakva mogućnost da je i taj klub imao kakav utjecaj na stvaranje FD Dinama (iako ga komunistički kontrolirani mediji ne spominju direktno)?

Autor u tekstu Rasprave također iznosi i tezu koja isprva ima smisla, ali je sama po sebi poprilično kontradiktorna:

Dinamo je, također, osnovan kao radnički klub, što ne ide u prilog građanskoj pozadini 1. HGŠK-a.

Postavlja se pitanje, kakvi bi se to klubovi (osim naravno onih s epitetom „radnički“ i njemu sličnih) trebali osnivati 1945. godine od strane komunističkih revolucionara kojima ideologija nalaže prekid dosadašnjeg tijeka povijesti i uspostave novog besklasnog radničkog društva? Kako bi se uopće moglo očekivati da bi komunističkim revolucionarima željnima stvaranja takvog besklasnog društva palo napamet osnivati klub koji u imenu sadrži pridjeve građanski ili pak hrvatski (ili bilo koji drugi nacionalni pojam - osim naravno „jugoslavenski“)? Ovaj je zaključak tim čudniji što autor u sedamnaestom poglavlju Zaključak dobro uočava:

Cilj novih fiskulturnih društava nije bio isključivo provedba tjelovježbenih programa, već i odgoj omladine i radnika u duhu jugoslavenskog nacionalizma te stvaranje novog društvenog identiteta, temeljenog na pripadnosti određenom sindikatu. Jugoslavenski fiskulturni pokret otvoreno se oslanjao te je izgrađen na temelju sovjetskog fiskulturnog pokreta. SSSR je imao značajan utjecaj na začetak jugoslavenskog fiskulturnog pokreta te je nerijetko aktivno sudjelovao u modeliranju istog.

U prijevodu, nova fiskulturna društva su bila državni projekti s jasnom političkom agendom, a u prvim godinama nakon rata primarna im je uloga bila ideološka indoktrinacija (profesionalni sport ih nije zanimao).

Nakon toga autor iznosi još dokaza koji, po njegovom mišljenju, idu u prilog „Kramerovoj prvoj priči“ iz 1985. godine, a koji navodno dokazuju kako Dinamo i Građanski nisu isti klub:

Među dokazima o poveznici Tomašević je naveo da su Dinamo i Gradjanski igrali na istom stadionu, imali istu boju dresova te da ih je vodio isti trener. Navedene teze nisu pogrešne, ali detaljnijim proučavanjem novinskih članaka iz 1945. postaje jasno da su sva fiskulturna društva, u ranom poslijeratnom razdoblju, igrala na Igralištu „Gradjanskog“, igrači Gradjanskog činili su tek dio verificiranih igrača Dinama, trener Dinama zaista je bio Marton Bukovy, ali on je klupu naslijedio od Branka Kunsta, a prema intervjuu (“Prvi Dinamovi sretnici“, 1985) Dinamo je plave dresove naslijedio od ZET-a. Također, djelatnici ZET-a bili su dio prve uprave Dinama.

Pomalo je nevjerojatno da je autor zaboravio u obzir uzeti nekoliko krucijalnih činjenica prije iznošenja tvrdnji koje bi trebale potvrditi već nekoliko puta spominjanu Kramerovu prvu tezu iz 1985. godine. Prvo, autor nigdje ne spominje (bar ne u raspravi i zaključku rada) odluku Aleksandra Koharovića, tadašnjeg ministra narodnog zdravlja Narodne Vlade Hrvatske, kojom se ovlašćuju drugovi Ivica Medarić, Jozo Bačić i Vlado Dubravčić da do daljnjeg preuzmu nadzor cjelokupne imovine i arhive Građanskog, HAŠK-a, Concordije, Zagreba, Željezničara, Šparte (i ostalih), kao i svih onih klubova koji posjeduju neku imovinu. Također se nigdje ne spominje niti odluka kojom A. Koharović raspušta uprave svih klubova i društava koji su djelovali od 10. travnja 1941. godine do „oslobođenja“ (tj. onih koji su bili aktivni za vrijeme NDH), a uprave im stavlja pod kontrolu ZFOH-a. Samim time nespretno je postavljena (no ne u cijelosti i pogrešno) prva hipoteza rada kojom se tvrdi da je Komunistička partija Jugoslavije značajno utjecala na gašenje prijeratnih sportskih klubova te nastanak novih fiskulturnih društava. Utjecaj KPJ na nastanak fiskulturnih društava je neupitan, međutim, dotadašnji klubovi nisu nikada službeno ukinuti. Njima su raspuštene uprave, a sami klubovi su stavljeni pod državnu kontrolu. Pritom su neki klubovi odmah ili ubrzo nakon nestali s nogometne mape, a neki su utopljeni u novoosnovana fiskulturna društva. Drugi su pak nastavali djelovati kao i prije rata. Međutim, važno je napomenuti kako ne postoji odluka o ukidanju klubova (barem koliko je meni poznato) već samo odluka o raspuštanju uprava.

Zbog čega su dvije odluke A. Koharovića važne? Prva odluka naime jasno ukazuje kako su komunističkim vlastima „na piku“ bili oni klubovi koji posjeduju imovinu (to je naravno bio pandan za pljačku privatne imovine, a sličnu sudbinu su doživjeli svi oni koji su do tada živjeli od vlastitog rada), dok druga odluka jasno implicira da se klubovima koji su djelovali za vrijeme NDH raspuštaju uprave i da se njihova imovina povjerava na čuvanje ZFOH-u. Valja još jednom ponoviti kako svi klubovi na koje se odluka odnosi nisu ugašeni (ili ukinuti) 1945. godine, već su im samo raspuštene uprave. Klubovi su praktički (i faktički) nacionalizirani, s obzirom da su stavljeni pod kontrolu "državne institucije" zvane ZFOH. U prilog tome idu i podatci koje sam već naveo u tekstu (HAŠK je nastavio kontinuitet – kasnije se spojio s Mladosti, Concordija je preimenovana – kasnije nestaje sa sportske scene, ZET i Šparta postoje i dan danas, itd.). Stoga se samo od sebe logično nameće pitanje – što nam bi s Građanskim? Gdje je Građanski nestao? Gdje se Građanski nalazi danas?

Naravno da niti Građanski nije ugašen 1945. godine (kao što to nisu niti ostali klubovi), već je i njemu (kao i ostalim klubovima) odlukom Koharevića 1945. godine raspuštena uprava. Klub je nacionaliziran i stavljen pod kontrolu ZFOH-a. Dana 9. lipnja 1945. godine u 18 sati održava se skupština na kojoj se navodno trebao osnovati novi klub (tj. fiskulturno društvo). Problem je u tome što nitko nije znao koji se to točno klub osniva. Rečeno je samo da je riječ o osnivanju društva komunalaca. Poziv na skupštinu je zapravo bio poprilično štur:

Pozivaju se športaši Gradske električne centrale, plinare, vodovoda, Zagrebačkog električnog tramvaja, klaonice i gradskog poglavarstva, da dođu na osnivačku skupštinu Fizkulturnog društva komunalnih poduzeća, koja će se održati 9. lipnja 1945. u 18 sati u kino-dvorani Gradskih poduzeća u Gundulićevoj ul. br. 32, V. kat. – Akcioni odbor.

Postavlja se pitanje tko su ti famozni komunalci koji su navodno osnivali neki novi klub? Zanimljivo je kako je, prema nekim dostupnim izvorima, većina igrača Građanskog pripadala upravo toj famoznoj grupi komunalaca. Dapače, mnogi od njih su bili zaposlenici ZET-a (bilo bi svakako zanimljivo poimence navesti igrače i njihova radna mjesta). Prema svjedočenju rođenog Splićanina i Hajdukovca, svjetski priznatog povjesničara sporta i znanstvenika prof. dr. sc. Mire Mihovilovića, predstavnika upravo već spomenutog ZFOH-a na skupštini, a koji je temeljem odluke Koharovića na upravljanje dobio sve klubove koji su djelovali za vrijeme NDH-a, na spomenutoj je skupštini sudjelovalo preko 200 delegata. Prema njegovim riječima svi delegati su tada znali da se Građanski ne ukida, već mu se samo mijenja ime. Shodno tome, 9. lipnja 1945. godine je održana skupština 1. Hrvatskog Građanskog Športskog Kluba Zagreb. To je naravno bila javna tajna, s obzirom da nikome nije palo napamet reći da se održava skupština kluba kojeg je javno podržavao poglavnik Ante Pavelić, a čiji su igrači uglavnom bili bliski ustaškom režimu. Mihovilović je nadalje rekao:

Većina je prisutnih bila uvjerena da će se obnoviti najpopularniji zagrebački klub Građanski, no ja sam već znao kakva je odluka Skupštine u Beogradu, da to ime neće ostati. Iako, tim novim nazivom Dinamo klub nije prekinuo kontinuitet purgerskog društva iz 1911. godine. Tada je bila Austro-Ugarska, potom Kraljevina Jugoslavija, pa socijalistička Jugoslavija, gdje je skupština vidjela neprijatelja u prefiksima. Informbiro je rekao: "Nemojte nacionalno, dajte neutralna imena". Dakle, možemo kazati da Dinamo nastavlja što se tiče imena. Ovo su purgeri, purgerski klub. Dinamo nastavlja kontinuitet Građanskog i to je osnovno. Publika je, uostalom, ostala ista.

S obzirom da su kao temelj znanstvenog istraživanja u ovom radu korišteni novinski natpisi iz onog vremena, postavlja se pitanje zašto u obzir nisu uzeti vijesti iz drugih relevantnih pisanih medija onog vremena (ali i kasnijeg), poput Slobodne Dalmacije, lista Tempo, Dinamovih glasnika, biltena, itd. U Slobodnoj Dalmaciji je naime ni nepuna dva mjeseca nakon lipanjske skupštine na kojoj je tobože osnovan novi klub FD Dinamo najavljena utakmica između Hajduka i Dinama koji, kako piše, predstavlja pojačani team bivšeg Građanskog. Što su to znali novinari tadašnje Slobodne Dalmacije što mi danas očito ne znamo (ili ne želimo znati)? Što je to znao Miljenko Smoje, izrazito projugoslavenski i lijevo orijentiran poznati splitski pisac i novinar, koji je 1986. godine u intervjuu za tada popularni jugoslavenski list Tempo u jednom razgovoru nevezanom uz predmetnu tematiku ničim izazvan izjavio kako je rivalitet Dinama i Hajduka vikovni rivalitet otkad je Ajduka kontra starom Građanskome, današnjem Dinamu? Što su to znali navijači Dinama koji već krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina od kluba traže informaciju o tome kada će se vratiti staro ime (pritom naravno da iz političkih razloga uglavnom ne spominju ime Građanski), a klub im očito iziritiran takvim upitima jednom prilikom u Vjesniku Dinama u članku pod naslovom Zašto Dinamo ne mijenja ime jasno daje do znanja kako su to zlonamjerne tendencije onih koji stalno vuku na staro, ili onih, koji to pitanje potiču iz šovinističkih razloga (jer nije moglo biti staro, moralo je po njihovom, po novom? Zašto su prema riječima bivšeg predsjednika Dinama Belinića zahtjevi za promjenu imena bili stalno prisutni u vrijeme svih uprava? Zašto se u zapisima Politbiroa CK KPH-a spominje kako se tada među navijačima zagrebačkog kluba pričalo da je osobno Tito u jednom razgovoru kazao da se pogriješilo kada se poslije završetka Drugog svjetskog rata nije ponovno oformio Građanski, nego je osnovan Dinamo (ovdje čak i Tito u jasnu vezu dovodi Građanski i Dinamo)? Zašto FC Fulham još 1953. godine u biltenu izdanom u čast Dinamove prijateljske utakmice protiv tog proslavljenog engleskog kluba, za zagrebačku momčad kaže although this is their first tour of England, their predecessors, called Gradjanski, played four matches in England and one in Scotland in 1936? Što su to svi oni znali, a nama još uvijek nije poznato? Je li moguće da su godine purgerske i hrvatske šutnje učinile svoje? Po čemu je to Kramerovo mijenjanje priče vjerodostojnije od svjedočenja predstavnika ZFOH-a na lipanjskoj skupštini, prof. Mihovilovića? I zašto Mihovilovićevo svjedočanstvo objavljeno u Vjesniku 2006. godine nije uzeto kao relevantni historiografski izvor prilikom istraživačkog rada?

Bilo kako bilo, smatram da je rad koherentno i kvalitetno pisan. Problem vidim u izostavljanju krucijalnih historiografskih izvora koji bi, da ih je autor uzeo u obzir, doveli do bitno drugačijih zaključaka. Ovako su po mom mišljenju, određeni zaključci doneseni pretenciozno koristeći nedovoljno širok uzorak dostupne literature. Iako, ponovno napominjem kako niti u jednom trenutku ne dovodim u pitanje postojeće historiografske izvore kojima se autor služio, a samim time u pitanje ne dovodim niti točnost iznesenih podataka. Ono što mi potencijalno jest sporno je nepotpunost izvora (tj. oni nekorišteni važni historiografski izvori), a samim time posljedično i (po meni) pogrešan zaključak autora vezano uz stvarno naslijeđe FD Dinama, tj. današnjeg GNK Dinama. Ne čini li se ipak nakon iznesenih podataka da je „Kramerova treća priča“ iz 2011. godine ipak ona koja je najbliža stvarnosti?

I na kraju, volio bih postaviti tri pitanja samom autoru (vjerujem da je autor aktivan na ovom forumu, a ako nije nadam se da će moja analiza i pitanja doći i do njegovih ušiju).

Na koje klubove se točno odnosi autorova tvrdnja kakohrvatski nogometni klubovi nerijetko svjesno prešućuju podatke iz svoje povijesti kako bi se prikazali što uspješnijima? Misli li se tu i na GNK Dinamo? Ili se misli na Hajdukovo navodno osvajanje nekakvog nikad održanog prvenstva 1945. godine?

S obzirom na stajalište koje u ovom diplomskom radu zastupate i s obzirom na činjenicu da ste član skupštine GNK Dinamo (izabrani ste putem liste koju su otvoreno podržavali najžešći navijači kluba koji zadnjih godina jasno komuniciraju direktnu vezu Građanskog i Dinama, liste koju sam i sam podržao), kako vi gledate na klupsku politiku vezanja GNK Dinama uz naslijeđe Građanskog (proslava rođendana kluba na dan osnutka Građanskog, retro dresovi, itd.)? Smatrate li to ispravnim?

Planirate li nastavak istraživanja? Planirate li svoje istraživanje proširiti, a rezultate objaviti u obliku knjige?

Svakako još jednom napominjem kako niti u jednom trenutku nisam imao namjeru biti zlonamjeran. Ispričavam se autoru ako je moj izričaj doveo do toga da ovaj tekst smatra napadom na sebe ili svoj rad. Dapače, s obzirom na relativno malu količinu literature koja se bavi predmetnim vremenom i tematikom, sam rad smatram izuzetno kvalitetnim i zlata vrijednim historiografskim doprinosom predmetnoj tematici. Posebno su me obradovale pikanterije iz navijačkog svijeta onog vremena, ali i one pikanterije poput „zagrebačkog Hajduka“ koji se također spominje u radu.

Uz lijepi stari purgerski pozdrav - Mein Buecken,

Apologet Gradjanskog Dinama

P.S. Građanski je silan! Dinamo Zagreb iznad svih!

Gradjanski izdavao obveznice za pokrivanje troška najma i moguću izgradnju stadiona. :ok:

Jako brzo si napredovao u zadnjih 22 dana kao Apologet Gradjanskog kako sam sebe nazivaš, od kada si se priključio ovoj temi i tražio neke osnove za ovu tešku priču u nastavku.

Uglavnom imaš dara za pisanje i želje za istraživanjem pa za početak kreni koracima Frana koji je proveo mjesece u nacionalnoj knjižnici kopajući po materijalima i došao do svog zaključka sa kojim se na kraju krajeva i ne moramo slagati u svemu kao što se i ne slažemo iz očitog primjera kako ti, tako i ja osobno.

Bez obzira sa Franom već godinama imam sjajnu komunikaciju i razmjenu mišljenja pa i samog materijala na obostrano zadovoljstvo koje razmjenjujemo i mogu reći da mi je pomogao oko Gradjanskog kada god je trebalo na moj upit i zahtjev, a neki materijali od njega su se koristili i ovdje pa i ti u samome uvodnom tekstu. Tako da nije sve Crno ili Bijelo koliko god to čudno u ovom kontekstu zvučalo.

Nema potrebe da se Fran javlja oko ovoga ovdje, on je napisao svoj diplomski rad koji je javan svima na njegovu odluku, a isto tako otvoren je i dostupan svima u privatnom životu bez obzira na razlike mišljenja, kao što je uvijek spreman naučiti nešto novo... Hvala Bogu mlad je, pa još uvijek stigne promijeniti priču na pravu stranu..

Zato se treba ulovit posla i staviti nove materijale i dokaze, a sutra će možda netko drugi napisat diplomski rad ili knjigu upravo kako tebi i nama odgovara.


Najte kaj zameriti

Neugodno sam iznenađen načinom na koji ste reagirali na moj osvrt. Posebice ako se u obzir uzme činjenica da sam na nekoliko mjesta jasno naglasio kako mi namjera nikako nije bila da se moj osvrt percipira kao napad na autorov rad, a kamoli ne kao osobni napad na autora. To ponavljam još samo ovaj put. Zaista se nemam namjeru beskonačno opravdavati. Kome je to jasno, jasno mu je. Kome nije, niti će mu biti.

Jako brzo si napredovao u zadnjih 22 dana kao Apologet Gradjanskog kako sam sebe nazivaš, od kada si se priključio ovoj temi i tražio neke osnove za ovu tešku priču u nastavku.

Pretpostavljam kako se spomenutih 22 dana odnose na moj „staž“ na ovom forumu. Nisam znao da broj dana provedenih na „Zoni Dinamo“ korelira s nečijim poznavanjem određene tematike, pa tako i ove. Znači li to da vi prije „forumskih dana“ niste znali ništa o ovoj temi?

Također, moram priznati da nisam znao niti to da bilo tko od ovdje prisutnih forumaša ima autorska prava na izvore objavljene na forumu. Nisam očito bio svjestan niti toga da je ovaj forum jedino mjesto na kojem su ti izvori objavljeni. Ispada da ne postoji nikakva literatura van ovog foruma. Iako, moram pohvaliti forumaše na vrhunski odrađenom poslu prikupljanja relevantnih izvora. Zaista impresivno.

Uglavnom imaš dara za pisanje i želje za istraživanjem pa za početak kreni koracima Frana koji je proveo mjesece u nacionalnoj knjižnici kopajući po materijalima i došao do svog zaključka sa kojim se na kraju krajeva i ne moramo slagati u svemu kao što se i ne slažemo iz očitog primjera kako ti, tako i ja osobno.

Vjerujte mi da sam jako dobro upoznat s kompleksnošću znanstveno-istraživačkog rada. Sve sam to već osjetio na svojoj koži. Jako dobro. To je sve što ću vam reći. Za sada.

Bez obzira sa Franom već godinama imam sjajnu komunikaciju i razmjenu mišljenja pa i samog materijala na obostrano zadovoljstvo koje razmjenjujemo i mogu reći da mi je pomogao oko Gradjanskog kada god je trebalo na moj upit i zahtjev, a neki materijali od njega su se koristili i ovdje pa i ti u samome uvodnom tekstu. Tako da nije sve Crno ili Bijelo koliko god to čudno u ovom kontekstu zvučalo.

Drago mi je da ste u dobrim odnosima. Nitko normalan ne bi u pitanje dovodio trud koji ulažete u istraživanjem ove teme. Međutim, ne shvaćam kakve točno veze vaš osobni odnos s Franom ima s mojim osvrtom i tvrdnjama koje sam u njemu iznio? Vjerujem da sam više nego argumentirano pokušao objasniti kako su određeni zaključci ipak doneseni olako. Pa čak se i vi ne slažete s njima. Ono što sam pokušao svojim osvrtom postići jest akademski i argumentirano objasniti zašto je to tako. Svakako bih volio čuti što Fran misli o tome. Jer uvjeren sam da je i on imao pristup svim ostalim izvorima koje sam spomenuo. Na mnoge od njih se poziva i službena web stranica voljenog nam kluba.

Nema potrebe da se Fran javlja oko ovoga ovdje, on je napisao svoj diplomski rad koji je javan svima na njegovu odluku, a isto tako otvoren je i dostupan svima u privatnom životu bez obzira na razlike mišljenja, kao što je uvijek spreman naučiti nešto novo... Hvala Bogu mlad je, pa još uvijek stigne promijeniti priču na pravu stranu..

Šteta. Vjerujem da bi više nego zanimljivo bilo čuti njegov odgovor.

Zato se treba ulovit posla i staviti nove materijale i dokaze, a sutra će možda netko drugi napisat diplomski rad ili knjigu upravo kako tebi i nama odgovara.

Upravo se o tome i radi. Apsolutno se slažem da se treba uhvatiti posla i skupiti još izvora. Ali ne treba nitko pisati radove tako da odgovaraju meni, vama ili nekome trećem. Samo treba skupiti sve postojeće izvore na jedno mjesto i napokon, nakon osamdesetak godina, zatvoriti tu priču. Siguran sam da će tada zaključak biti puno bliži istini.

Ja svakako nastavljam dalje s proučavanjem ovog dijela povijesti našeg kluba!

Mein Buecken!

:heart:

Da, skratimo priču.

Slobodno nam tu staviš sve nove spoznaje oko poveznice Dinama i Gradjanskog. Imaš dara za pisanjem, želje i volje za istraživackim radom ove teme, pa slobodno udaraj.

Unaprijed se radujem i željno iščekujem nove poveznice.

[url]http://

Restauracija Budëjovice gdje je nastala osnivačka skupština Gradjanskog..

U gornjem desnom kutu piše V Hajek, da li se odnosi na vlasnika restauracije ili možda ime ulice u to vrijeme ??

[url]http://

Isteklo mi je 30 minuta za prepravljanje posta prije...

Mapa Zagreba iz 1911 godine, vjerojatno se radi o vlasniku Hajek koji je bio Češkog porijekla kao i ime mjesta restauracije Budëjovice.

Vaclav Hajek, vlasnik

Nastavno na prvi grb i dresove koji su bili žuto-crveni, a također dal spletom okolnosti što je vlasnik Hajek porijeklom Českog porijekla iz mjesta Budëjovice i isto imenom restauracije, a pritom su upravo to bile službene boje Žuto-Crvene zastave mjesta Budëjovice dal možemo utvrditi njegov utjecaj na budući grb i dres novonastalog kluba Gradjanskog ?

Ili da tražimo mogućnost i riješenje kao što je to bilo sa Haškom u to vrijeme da je grb u bojama bio njegovanje nacionalne tradicije, budući da se u grbovima i znamenjima Hrvatskog plemstva u Trojedini Kraljevini Hrvatske, Slavonije i Dalmacije to bile prevladavajuće boje.

Naravno ne smijemo zaboraviti tu i vladavinu kao utjecaj Austro Ugarske i njihove boje grba u to doba. Naprimjer zastava u Austro-Ugarskoj monarhiji u BiH je bila također Žuto-Crvena u to doba vladavine.

Evo ako se netko više razumije u povijest, neka zapiše koji redak o tome.

Pogledao sam diplimski rad o poslijeratnoj povijesti zagrebačkih klubova. Čestitam autoru na izvrsnom radu i velikim trudu.

Zainteresirala me njegova tvrdnja da je pregledavanjem novinskih članaka iz 1945 zaključio da je Dinamo preuzeo plavu boju dresa od ZETa a ne od Građanskog (na str. 33 i u raspravi na kraju diplomskog) ali nažalost ne navodi konkretan novinski članak koji bi to potvrdio. Pa ako ga netko zna da možda sazna taj detalj, mislim da bi bilo zanimljivo ovdje staviti i sken tog članka.

Nije nikakva novost da smo prve utakmice igrali u dresovima ZETa, jer za nove druge nismo imali ili ti točnije one stare od Gradjanskog nismo smjeli više nositi, a upravo oni prvi plavi sa kobnom zvijezdom kao grb na dresu, neki izvori navode da su bili preuzeti od njih.

Ono što je bitno naglasiti da smo igrali i trenirali na igralištu ZETa je bio jedan od razloga zato što je bilo jedan od rijetkih igrališta koji nije stradao za vrijeme rata pa eto možemo isto tako reći da se sve posložilo u to vrijeme da svi budu zadovoljni.. Igrači su imali gdje trenirati i nastaviti sa nogometom, a opet dobili su opremu za igranje i prezentiranje novog/starog kluba i svoju najdražu boju koja ih podsjeća na Gradjanski.

Uglavnom autor knjige i tekstova uvijek može prilagoditi sebi kako on vidi tu situaciju i tako prezentirati javnosti. Ovako sam ja to recimo vidio iz svoga kuta.

Neues Osterreich, 16.11.1945., str. 4

i original na kojem se moze lijepo zoomirati u gornjem desnom kutu.
https://anno.onb.ac.at/cgi-content/anno?aid=nos&datum=19451116&seite=4

Iako vjerujem da su mnogi od vas knjigu već pročitali, prilažem nekoliko zanimljivih dijelova Millsove knjige THE POLITICS OF FOOTBALL IN YUGOSLAVIA - Sport, Nationalism and the State (kod nas je knjigu na hrvatskom objavio Profil pod naslovom Nogomet i politika u Jugoslaviji – Sport, nacionalizam i država).

Autor u knjizi argumentira situaciju u hrvatskom nogometu tijekom Hrvatskog proljeća. U tadašnjem takvom političkom okruženju, jasno je da su manje od trideset godina nakon kraja rata iz boce napokon javno počeli izlaziti duhovi Dinamove slavne prošlosti (iako i dalje s dozom opreza zbog straha od mogućih političkih i pravnih sankcija).

In this heated atmosphere, the Zagreb Football Association used its anniversary to fuel the fire. Sections of its commemorative publication sit awkwardly with the official narrative peddled by the FSJ. Those who read it were left with no doubt that both the Croatian capital and the republic as a whole were victims of ‘clear discrimination’ in sport. As Croatian historians eagerly revisited interwar political injustices, the ZNS recalled the hostile and chauvinist conduct of Belgrade that characterised football relations during the same period. Yet the prime examples of discrimination and exploitation were drawn from the communist era. Readers were reminded about the abolition of Zagreb’s four ‘excellent’ clubs in 1945. No justification for this prohibition was offered other than a statement that the activities of the highly successful Gradjanski were ‘cut short’ by the fascist occupation. The fact that the club thrived in Ante Pavelic’s fascist puppet state, winning two wartime championships, was entirely ignored. Despite the communists’ heavy-handed actions, a direct lineage tied the newly founded Dinamo to its (not so) tainted predecessor: ‘not everything is in the name. The tradition remained. A great and glorious tradition’. The new club wore Gradjanski’s blue, engaged many of its former players and thousands of Gradjanski followers became Dinamo supporters ‘overnight’. While the team’s wartime conduct was deemed too damaging, interwar glories and continuity with them were to be savoured in a newly confident Croatia.

Slijedi i dio koji raspravlja o Kramerovoj tezi iz Dinamove monografije objavljene 1975. godine. Millsovo stajalište potvrđuje moje argumente. Kramer je tu monografiju pisao pod očitim i direktnim utjecajem tadašnje političke situacije u SRH-u (nakon gušenja Hrvatskog proljeća). Ali čak je i tada onako, "u rukavicama", otvorio put vezi Građanskog i Dinama, pa čak i HAŠK-a (though photographs of Dinamo players in Gradjanski and HAŠK shirts did much to undermine the revised narrative).

Croatia subsequently became known as the ‘silent republic’ and a sense of injustice became less conspicuous in the football sphere. When Dinamo marked its thirtieth anniversary in 1975, the obligatory commemorative publication hardly touched upon the interwar game and made no attempt to establish direct links with disgraced predecessors. It explained that Zagreb’s clubs had been abolished because of their wartime activities. The editor of the Zagreb association’s forthright 1970 volume was among the contributors to this chastened text. Dinamo may have been ‘born in the liberated homeland on the foundations of the rich tradition of Zagreb football’, but the explicit lineage to Gradjanski was downplayed in the sensitive climate of post-Spring Zagreb (though photographs of Dinamo players in Gradjanski and HAŠK shirts did much to undermine the revised narrative). The 1945 loss of the city’s football talent to Belgrade was seriously downplayed in the new circumstances.

Svaki vaš komentar je i više nego dobrodošao!

Mein Bücken!