Već gledam unaprijed i očekujem rasprodanu Kranjču koja nas vodi do nove pobjede.

Naš najveći problem trenutno je nesposobni trener.

Brodić slabo upotrebljen, ali nam je potreban.
Emreli i Stojković će se oporavit.

Kadar nam je ok, ali unatoč svim previranjima u vrhu kluba moramo se pojačat.
Rog je potpuno besplatan, posudba bez ikakvog troška plaće, ako je menadžerski "čist" moramo ga dovest.

Sve mi se čini da će i ovaj rok bit kao ljetni.
Ništa i onda na kraju neki slobodni igrači.

Brodić slabo upotrebljen, ali nam je potreban. — NORTE

Strasno ga se podcjenjuje i dosta forumasa zaziva Kulena isprid njega sto je po meni za zatvor.

Ajme majko šta će to bit ako dođu dobre vijesti iz Osijeka i dobijemo Goricu.
Bit će euforija i bez ijednog pojačanja, to će bit show u Kranjči.

Nisu oni isti tip napadača. Idealno bi bilo da zajedno igraju gore. Ali za osijek ili rijeku. Nisu rang lige prvaka čemu mi težimo.

Sta bi dao da ih Osijek skine veceras... Bar x :groan:

Jučer je tovarčad imala nekakvu Bilu noć u Slavoniji. Točnije, u Đakovu. Mene zanima, postoji li mogućnost takve Plave noći negdje u Slavoniji u koju se kunemo da je naša pred utakmicu s Osijekom?

Bila je plava noć u Požegi prošle godine čini mi se, a prije dvije u Vukovaru u to sam siguran.

Uslijed ovih svih stvari koje se događaju, objavljene liste i velikih promjena na bolje dozvolite mi da podijelim tekst koji sam napisao nakon Tottenhama, jer čini mi se da se događaju baš te promjene o kojima sam tad pisao i koje smo svi mi priželjkivali:

Navijanje za neki klub često sa sobom nosi puno kompromisa. Osobito to vrijedi ako si navijač Dinama oko kojeg nikad, otkad znam za sebe, stvarno nije bilo dosadno. Kad razmišljam o tome vraća mi se jedna scena otprije nekoliko godina, ne znam točno koliko jer kao da se zadnjih desetak godina nekako spojilo u dvije, tri iste. Prolazim Maksimirskom cestom i vraćaju mi se sjećanja kako ta ulica obično izgleda kad igra Dinamo. Puna je ljudi, pjeva se, skandira, neki već idu prema stadionu bilo pješice bilo u dupkom punim tramvajima (obavezna pjesma, skandiranje i skakanje u istima), sve terase kafića su pune, neki još sjede i čekaju zadnji trenutak da krenu, neki će ostati u bircu i tamo gledati. Obično bi mi se ispunilo srce kad bih na dan utakmice prolazio tim putem. Scena na koju se vraćam nije bila na dan utakmice, bila je na neki radni neodređeni dan, ali u vrijeme kad je atmosfera u i oko kluba bila loša, da se blago izrazim, samo jedna od tih jednih te istih godina i prazna Maksimirska kao da je zorno dočaravala postojeću atmosferu. Sjećajući se pune ulice tj. ceste na dan tekme i uspoređujući je s tom i takvom praznom osjetio sam ogromni grč u želucu.
Druga scena, tribina istok prije početka neke utakmice, čini mi se Arsenal, ali uopće nisam siguran i nije ni važno. Stadion se još lagano popunjava, stojim i gledam okolo pun uzbuđenja jer je to bila jedna u nizu toliko ponavljanih povijesnih utakmica. I onda krene Gume na kotačima od Pipsa. I taj tren obuzeo me neki baš dobar osjećaj, Pipsi, ta stvar, Dinamo, Zagreb, cijeli komplet. To je bilo to. I taj Maksimir je usred tog napada romantike izgledao nekako lijepo i da mi je netko taj tren rekao da se sutra stadion ruši poludio bih od bijesa. Čekao sam proljeće, a stigla je zima, stih pjesme kao da je govorio o navijanju za Modre, doslovno i figurativno. Zato jer smo svi tada čekali to toliko opjevano europsko proljeće i zato što su neki od nas čekali proljeće u smislu da taj klub ponovno postane malo više naš, a malo manje njihov, a nikad to proljeće nismo dočekali. Ta pjesma, taj stih, ta scena, ta legendarna tribina, sve je to bilo Dinamo.

Osjećaj dan poslije nakon dobrog rezultata ili povijesne pobjede tvoje omiljene momčadi je kao da si zaljubljen ili opijen.
Ili oboje..
Pišeš gluposti ljudima na mobitel, čitaš sve moguće članke i analize, gledaš highlightse po 15 put zaredom, sa svima koje sretneš i koje imalo zanima nogomet komentiraš utakmicu, mozak radi na 50, 60 posto, spremiš sina za vrtić tako da mu hlače obučeš naopako, kreneš na posao i shvatiš da ideš totalno krivim smjerom, prelaziš preko crvenog, imaš osjećaj da si na vrhu svijeta iako nisi ti nešto postigao nego si samo sretan zbog utakmice noć prije, čak imaš i trnce u trbuhu.
Utakmica protiv Tottenhama bila je jedna od onih utakmica nakon koje se pitaš što se upravo dogodilo, jesi li to stvarno doživio, hoće li te netko probuditi iz sna, jedna od onih za koju znaš da ćeš je prepričavati unucima, a sinu ćeš ispričati da ju je i on kratko gledao, ali toga tad nije bio svijestan i ne sjeća se jer je bio premali. Bila je to jedna od onih utakmica nakon koje za kratko zaboraviš sve loše što se događa u zemlji i svijetu ili konkretno u tvom voljenom klubu. Sjetiš se da se dogodio jedan tjedan koji će biti zabilježen u klupskoj povijesti. Pokušaš povezati činjenicu da je jedna osoba morala napustiti mjesto trenera i da se nakon toga dogodila velika pobjeda Dinama nad favoriziranim suparnikom, da se slično dogodilo 2018. kad je jedna osoba pobjegla iz zemlje, a reprezentacija bila druga na svijetu i da su određene osobe 2015. bile uhićene i stadion je bio pun. Povežeš to u svojoj glavi i složiš se sam sa sobom da se sve to tako poklopilo, možda čak i prazne tribine jer tko zna, da su bile pune dogodio bi se vjerojatno potpuno drugi slijed događaja i Dinamo bi ispao.
Zamah leptira u Australiji i to...

Zadnje trenutke napetih utakmica rijetko mogu gledati. Nekad su ti 'zadnji trenuci' zadnjih pola sata i onda ako već nisam na utakmici gdje se ne mogu sakriti mijenjam programe, stišavam zvuk na TV-u, pratim čak utakmicu i preko teleteksta nadajući se zelenoj brojčici kod svoje momčadi. Utakmica protiv Spursa nije bila drugačija. Nakon trećeg gola Oršića otišao sam u drugu sobu i u tišini slušao reakcije s ulice. Kad se počelo pucati kao da sam u Bejrutu znam sam da je to to. Slavlje u gradu ili uzvici iz obližnjeg birca kada mi stream kasni, to je Dinamo.
Dinamo je i puna Maksimirska i cuga tamo prije tekme ili na klupici blizu stadiona i nalaženje s frendovima kod pimpeka i ulaz u špaliru na sjever ili istok i guranje tamo i skandiranje i pjesma dok se čeka red da uđeš.
Dinamo je i ona nervoza i napetost prije tekme i čekanje početka i Dinamo ja volim prije početka i onaj lik koji viče kikiriki koštice zanimacija za zube i slušanje i smijanje na reakcije ljudi oko tebe i vikanje da jedan igrač doda drugom za kojeg vidiš da je slobodan.
Dinamo je i navijanje i onaj kratki muk dok se događa dobra prilika i i skakanje po tribini kad padne gol i grljenje s neznancima ili psovanje i bijes kad ne ide dobro i zakletva da više nikad nećeš pratiti nogomet.
Dinamo je i hodanje Maksimirskom nakon tekme i burek za po putu.
Dinamo su i financijske malverzacije i izvlačenje novca iz kluba, svođenje kluba na privatni obiteljski biznis.
Dinamo je i štetni utjecaj na cijeli hrvatski nogomet i priopćenja iz kluba na razini Sjeverne Koreje.
Dinamo su i novinari koji nabrajaju moguće i koji zbrajaju novce koji će stići nakon nekih budućih transfera, koji te iste transfere slave kao najveće uspjehe kluba ili koji imaju urbi et orbi na početku prijenosa utakmica zbog kojih se ton redovito stišava.
Dinamo su i podjele na one koji podržavaju i one koji su protiv sadašnjeg stanja i na podjele tko je pozitivan, a tko negativan, tko uništava, a tko uzdiže klub, ovisno koga pitaš.
Dinamo su i brojne povijesne utakmice i glupo primljeni golovi u trenutku kad kontroliraš sve i kad kažeš da je neki nemoguće primljen gol tipični dinamov gol.
Dinamo je pad u igri i prospipanje vodstva nakon faula na vrataru i skrivljenog u zadnjim minutama, Dinamo je i hattrick Oršića i tjeranje kapetana Ademija drugih igrača da idu na centar da se ošamućenom protivniku zabije i treći.
Dugo sam si govorio da navijam za neki drugi Dinamo koji zapravo ne postoji romantično vjerujući da je nekad postojao Dinamo za koji bih navijao i koji bi bio gotovo pa savršen. Shvatio sam da ću morati i dalje raditi kompromise u svojoj glavi, da mogu navijati i istodobno zgražati se nad situacijom i u oko kluba. Da se mogu istodobno veseliti da jedan čovjek mora odstupiti, a onda biti sretan nakon pobjede koju je, realno, taj isti čovjek pripremio i momčad doveo do te faze. Shvatio sam da će mi slavlje velikih pobjeda i ubuduće vjerojatno pokvariti nečija izjava, tekst ili to što je netko došao u svlačionicu slaviti s igračima.
Klub za koji navijaš ne mijenjaš do kraja života. Puno je tu patetike, ali to je nogomet, red patetike, red mitova, red ekstremnih osjećaja oko likova koji nabijaju loptu, red uvjerenja da će nekako pomoći ako ne gledaš utakmicu kad je prenapeto ili ako obučeš istu majicu koju si nosio kad je tvoj klub prošli put pobijedio.
Tko zna kakav će dojam o Dinamu za 20 godina imati moji sin i kćer koja svaki put kad vidi neku utakmicu na TV-u viče vidi tata Dinamo. Ispričat ću im kako sam njemu dan poslije velike, slavne pobjede nad Tottenhamom Josea Mourinha u uzbuđenju od rezultata obukao hlače naopako, a njoj kako je dok se sve to događalo čvrsto spavala i dan poslije vidjela dečke u školi s Dinamovim majicama. I njih dvoje će biti dio nekog mita o Dinamu s kojim će odrastati i možda će za 20 godina oni slično razmišljati poput mene, a možda potpuno različito i navijanje će im biti dovoljno bez velikih analiza što to znači, što nosi i postoje li neki kompromisi koji uz to idu. Možda će samo jednog dana pričati kako im je ljubav prema klubu usadio njihov tata i jedna od bitnih sastavnica te priče bit će baš pobjeda nad Tottenhamom kraj koje je on u tišini osluškivao očekujući ili tišinu ili petarde.
Tko zna što nosi sutra, danas i sljedećih par dana uživamo u velikoj, ogromnoj pobjedi, poslije toga ćemo morati brinuti što i kako dalje. Sada postoji neki prazni prostor i neka vremenskak rupa u kojoj je sve moguće. Nekako se zgodno poklopila pobjeda i velike promjene unutar kluba koje se možda dugoročno neće pokazati toliko velikima. Ipak osjećaj je poput onog na Valentinovo 2000. godine. Mogućnosti su neslućene, ali kako one loše tako i one dobre. U nekoj romantičnoj, gotovo nemogućoj verziji događaja došli bi neki mladi, sposobni, dobronamjerni ljudi i Dinamo bi bio ono što puno nas priželjkuje, gospodski, hrvatski, uspješan i drži se zakona. Neka nam takva nada i romantiziranje što duže drži onaj fini, topli osjećaju pri srcu.
Za to vrijeme ćemo biti jednostavno navijači Dinama.

U Ukrajinskoj ligi Dynamo Kyiv i Sahtar u bod, Slavia neće biti prvak Češke (-5) , Kopenhagen nije prvak Danske... Kakve su nam šanse za direktnu LP?

Dobre.

Ma jel ja ovo euforiju mirisem!!! Ajdeeeeee

I sve je super i sve je za pet, kad si muško i voliš nogomeeeet

Ma samo izbori i ova naša lista da prođe. Evo meni bi to bilo dovoljno da budem sretan s ovom sezonom, sve ostalo - bonus

Hvala ti na ovome.

kopenhagen će biti prvak dsnske99. 99 posto