Nakon što je Rijeka krajem srpnja u četvrtak odigrala utakmicu pretkola Konferencijske lige protiv Dukagjinija, tri dana kasnije je izgledala potpuno ispuhano na Poljudu. Konačni rezultat bio je 1:0 za Hajduk, ali momčad Ivana Leke pregazila je Rijeku u sredini terena i dominirala je svim segmentima utakmice. Sergej Jakirović je već na poluvremenu ostavio obojicu centralnih veznjaka na klupi kako bi pokušao promijeniti ritam utakmice i nije uspio; Rijeka je bila toliko podređen suparnik da cijelu utakmicu nije uputila udarac unutar okvira suparničkih vrata.

Otprilike ista stvar dogodila se na Maksimiru. Tu je Rijeka dvaput pucala u gol, ali prvi put tek u 87. minuti utakmice. Dotad je Dinamo toliko dominirao da 2:0 nije bio realan rezultat; s obzirom na prikazano na terenu, moglo je biti i puno više. Tri dana nakon putovanja u Francusku i utakmice protiv Lillea, Rijeka je bila potpuno ispuhana.

Ne znači to da Rijeci nedostajalo želje. Ako ništa drugo, ovaj put je Jakirović stajao s druge strane i samo to je bilo dovoljno da tenzije budu povišene. Damir Mišković je na jugu izvodio svoj performans kojim je prosvjedovao zbog poslovnog odmicanja od Dinama “koji poznaje”, ali i bez njegovih istupa je jedan dio igrača Rijeke imao razlog više da iz sebe izvuče dodatnu motivaciju. Ta se želja očitovala barem u žestini s kojom je gostujuća momčad radila prekršaje.

Međutim, želja nije dovoljna. Kvalitetu igrača ne čini samo tehnička potkovanost, fizička moć ili kondicijska spremnost. Kvaliteta je i to da možeš odigrati dvije vrhunske gostujuće utakmice u tri dana. Rijeka je u Lilleu izgledala jako dobro. Postojao je jasan plan kako se braniti: prepušten je posjed suparniku, dupliran je lijevi bok i umjesto Tonija Fruka je zaigrao Andrija Vukčević kako bi se zaustavilo Edona Zhegrovu. Iz duboke obrane se izlazilo prema naprijed i do gola se pokušalo doći okomitim napadima. Rijeka je u Francuskoj bila koncentrirana, usmjerena na konkretan plan i maksimalno angažirana. Željko Sopić je postavio donekle sličnu taktiku, ali na Maksimiru je fokus bio takav da je Rijeka griješila kod toliko banalnih stvari kao što je izvođenje auta ili stajanje na obrambenom prekidu. Momčad je bila naprosto potrošena.

Zato Sopićeve izjave o zalaganju njegovih igrača prelaze u populizam i bildanje vlastitog imidža nauštrb ekipe.

“Postoje treneri koji se pomire s rezultatom, ja nisam takav. Zato sam dva igrača koji su nam trebali donijeti svježinu zamijenio”, komentirao je Sopić to što su Danilo Veiga i Näis Djouahra izašli nakon samo 22, odnosno 23 minute provedene na travnjaku. “Nije da su se baš šetali po terenu, ali su se sklizali po njemu dok su se njihovi suigrači patili.”

Dinamo je ciljao Rijekin bok

Zašto onda Dinamo nije bio potrošen? Kako to da je Rijeka bila iscijeđena, a Dinamo svjež?

Za početak, Dinamo je kvalitetnija ekipa. Kvalitetnija u onom konvencionalnom smislu riječi pri čemu se gleda što sve Bruno Petković može s loptom, ali i kvalitetnija po sposobnosti da nakon tri dana ponovo igra utakmicu. Većina igrača je već navikla na takav ritam. Rijekin Franjo Ivanović je prošle sezone igrao četvrti rang njemačkog nogometa, a Marco Pašalić treći. Za usporedbu, Petković i Dario Špikić su igrali Ligu prvaka. Možda Špikić nije najbolje desno krilo na svijetu, ali se već adaptirao na zahtjeve ovakvog rasporeda i to što u tri dana može odigrati dvije utakmice na konstantnoj razini prelazi u njegovu kvalitetu.

Tek onda dolazi činjenica da je Dinamo igrao nešto lakšu utakmicu, ali i to da je obje igra doma, a da je Rijeka obje igrala u gostima.

Ljudima je teško percipirati fenomen ‘svog kreveta’ jer u igranju četvrtak-nedjelja nisu problem dvije utakmice. Igrači ionako više vole utakmice nego treninge. Problem je to što su izbačeni iz svakodnevnog ritma. Ne spavaju u vlastitom domu, gube vrijeme po aerodromima, autobusima i hotelima, a onda pati i oporavak od napora. Kad raspored klubovima iz Premier lige — čijim igračima je sposobnost igranja dvije utakmice tjedno prešla u kvalitetu — spoji gostovanje u Ligi prvaka pa u prvenstvu, gdje moraju ići u drugi grad, šanse u drugoj utakmici padaju za 11 posto. Dva Rijekina gostovanja u tri dana su bila su adut u Dinamovu korist, a Dinamo je taj adut iskoristio.

Jedina izmjena koju je Jakirović napravio u odnosu na utakmicu protiv Sparte bila je ona na lijevom krilu. Luka Ivanušec je prodan, na njegovo mjesto je trebao uskočiti Luka Stojković kao prirodni nasljednik, ali on se ozlijedio na zagrijavanju i u prvoj postavi je započeo Antonio Marin. Sve drugo je ostalo isto. Robert Ljubičić na lijevom beku, Stefan Ristovski na stoperu. Marko Bulat uz Josipa Mišića u sredini terena, Martin Baturina ispred njih i Špikić na desnom beku. Dinamo koji mirne duše možemo nazvati standardnim.

Petković je ponovo bio centralna figura momčadi, ali glavnina posla je napravljena na bokovima. Dinamo je ciljao Rijekin bok.



Krilo — u ovom slučaju Marin, ali na drugoj strani je istu stvar radio Špikić — zabada se prema sredini između suparničkog beka i stopera. Ne samo da ga prati bek, nego reagira i stoper, što znači ne samo da Ljubičić ima prostora na boku, nego i da će se otvoriti linije dodavanja prema Petkoviću i Baturini, koji su vrebali prostor iza leđa zadnjih veznih.

Previše aduta u Dinamovim rukama

Sopić nije dobio previše od svojih krilnih igrača, ali nije ni imao neki plan. Da su Pašalić i Fruk pratili Ljubičića i Sadegha Moharramija, Dinamo bi s lakoćom ulazio u sredinu do Mišića i Bulata, pa i Baturine. Ovako su donekle usko postavljenim krilima zatvarali put do Baturine iz zadnje linije, ali su otvorili bokove, na kojima je Dinamo bez problema probijao, a onda se u nastavcima akcija otvarala i sredina terena jer je lopta dolazila do Petkovića koji je praktički asistirao za oba gola i dodao još nekoliko sjajnih proigravanja.

Na kraju krajeva, ni Lindon Selahi ni Veldin Hodža nisu napravili ništa posebno. S obzirom na to da je suparnik u nekim segmentima utakmice imao blizu 80 posto posjeda, kombiniranih 7/13 duela i ukupno tri oduzete lopte su debelo premalo da bi se zatvorilo Dinamo. Sopić je sve slomio preko Veiginih i Djouahrinih leđa, ali Rijekina je sredina ponovo pregažena i dvojica centralnih veznih su prečesto bili mrtvi kapital, dok je zadnja linija bila preopterećena.

Dinamo je do bodova došao dominantno. Demonstrirao je kvalitetu, rutinski je rješavao konkretne probleme na travnjaku i dolazio je u odlične situacije. Sopić nije napravio puno da adaptacijama to pokuša okrenuti, ali vjerojatno bi ishod bio sličan i da jest. Rijeka je bila umorna, ispuhana i potpuno bez energije, a to je previše aduta u Dinamovim rukama da bi ishod bio išta drugačije od uvjerljive pobjede.


https://telesport.telegram.hr/analize/ispuhanost-i-populizam/