Mislim da si pobrkao istok i zapad ali sve 5.

Ma sve 5, svatko ima svoje razloge...možda zato kaj sam sa svojih skoro 40 godina i dalje ultra navijač, tekme, gostovanja i dalje se ide...

Ovo prelazak s tribine na tribinu više - manje, ali ne kužim potpuni prestanak odlaska na tekme.
U redu, u određenim godinama možda ne možeš ići kao kad si išao kao mlađi radi obveza, ali ideš koliko možeš. Vani je najnormalnije ekipa koja po 30 i više godina ima godišnju. Toga kod nas baš i nema.

Vani je najnormalnije ekipa koja po 30 i više godina ima godišnju. Toga kod nas baš i nema. — Cosey

? Neslužbene su brojke 6.000 i kusur godišnjih. Ja znam 15tak vlasnika godišnjih ulaznica i velika većina je preko 30 godina. Ne znam odakle tebi dojam koji imaš.

Upravo tako. Mislim da je prosjek godina vlasnika godišnjih ulaznica prilično viši nego što kolega misli.

I samo bih dodao da ekipa koja je prestala dolaziti, nije to napravila zbog svojih godina nego zbog sasvim drugih stvari.

Kolega @Cosey želi reći da ljudi imaju godišnju u vlasništvu 30+ godina. USA prednjači po tome, ali znam slučajeve navijača 1860 koji imaju i duže, te cijela obitelj ide na utakmice kao ritual. To je ona lojalnost o kojoj je kolega @SAS1987 pisao u više navrata. Liste čekanja za mjesta, pošto su se makli sa Allianz Arene. Možeš dobiti betonsko stajanje sa strane u prodaji preko veze. Ružna tribina. Gledao sam Dinamo jednom prilikom sa te strane.

jednostavno je.. ima nas koji volimo Dinamo, ali nas nije uzelo skandiranje cijelu tekmu bez gledanja iste. Volimo gledati nogomet. Meni je super što netko ima volje navijati bez obzira što se događa na terenu, podržavati momčad. Zato i jeste "najvjerniji navijači". Ali ima i nas, eto baš u tridesetima, s godišnjim ulaznicama, i na HNL-u, koji volimo prije tekme popiti pivo, a onda sjesti na svoje mjesto i pogledati utakmicu Dinama uz komentiranje s frendom/tatom/sinom do sebe. :smile:

Nema stadiona na svijetu, čak ni u Turskoj i Grčkoj, gdje nema i nas "običnih" navijača, ljudi koji vole i prate svoj klub, više manje na svakoj domaćoj tekmi. Skandiraju par puta tijekom tekme, prokomentiraju nezalaganje nekog igrača, vesele se pogocima svog kluba i grintaju na protivničke.

Jebiga, šugav bi svijet bio da smo svi isti. :cool: :smile:

Kolega Cosey želi reći da ljudi imaju godišnju u vlasništvu 30+ godina. — Cavalera

OK, krivo sam shvatio. Pričati u kontekstu Dinama 30 godina je fakat malo pretenciozno. Ja recimo idem duže od 30 godina na utakmice. Znači, gledam klub kroz socijalizam, totalno ortački kapitalizam i možda neki pokušaj kapitalizma u društvu općenito.

Tri imena kluba, nekoliko izmjena načina funkcioniranja kluba - udruga, d.d. izbjegavanja stečaja. Tri valute - jugo dinar, hr dinar, kuna. Totalno različito poimanje kluba i njegovog statusa u Jugoslaviji u odnosu na poimanje danas. Dvije lige u kojima je igrao s time da je hrvatska liga nekoliko puta mijenjala format.

Svakako smo čudniji mi koji smo 30 i više godina na stadionu od onih drugih.

Zapadnjak, hvala bogu da je tako...samo neka bude što više ljudi. I mi ma sjeveru pratimo tekmu, a i pjevamo usput.
Jedino mi je čudno kad netko godinama ide na istu tribinu, sjever konkretno i onda od jednom ga nešto prehiti i veli ne idem ja više na sjever nije to za mene, tam su klinci.. .a do sad je bilo sve ok.

Dinamo sam zavolio još kao embrij

Iskreno, nisam siguran kada sam zavolio Dinamo. Ali kada dobro pomislim, shvaćam da u stvari nikad i nisam imao nekog izbora. Za Dinamu so navijali djed, otac pa je bilo logično da i ja nastavim tradiciju.

Ne sjećam se niti trenutaka kada sam zavolio taj klub niti moje prve utakmice - to je valjda normalno jer sam na prvu utakmicu išao kao embrij u trbuhu moje majke. Ali se zato dobro sjećam sljedeće utakmice , bio je to derbi Dinamo - Hajduk, mislim da u 2001 kada je Cvitanović pogodio iz slobodnjaka za konačnih 1-0 dva kola prije kraja prvenstva koje je na kraju uzeo Hajduk.

Od momenta kada sam se kao klinac prvi put penjao po onim starim stepenicama na istok sam znao da će moj život biti obilježen Dinamom, jer je to jednostavno ljubav koja traje cijeli život.

Oftopičarimo ali samo ću reći da čovjeku u nekom trenutku bude dosta napetosti i želi pogledati tekmu bez nekog extra pritiska. Nemaš više potrebu dokazivati da si pravi navijač po broju utakmica na koje ideš ili tribine na koju ideš. Istok je za takav mindset savršen.

Da nastavim draft. Igrali smo protiv Hajduka i izgubili 2-1. Čovjek je pao sa tribine i sa dna tribine se nakon nekog vremena čulo da hitna ne može pristupiti jer novinari lupaju fotke. Vjerojatno glupost ali nabriiao se cijeli sjever i krenuo na cestu. Dok smo izašli marica i patrolna kola su bježali jer su ih navijači gađali svim što je bilo pod rukom. Krenulo se prema jugu da se razračuna sa tovarima. Dole na Sveticama na tramvajskoj je žešće najebao patrolni auto. Onda su došla dva kordona interventne.

Možeš ti bacati sve što imaš ali ako ne gori i pali uz sav onaj oklop i štitove to izgleda kao seljačka buna. Iza reda štitova je bilo par sakupljača koji su bacali nazad cigle, boce i sve kaj se bacalo po njima. Meni je boca proletila pored glave a frenda je pogodio kamen u pleća dok smo bježali.

Bio je kaos, pobjegli smo u neku uličicu da uhvatimo dah, kao i još dvadesetak ljudi i za pola minute uletavaju dvojica koji vuku frenda krvave glave i viču bježite, dolaze. Razbježali smo se kao zečevi.

Nažalost, i kornjače brzo trče kada žele. Gledam kako izvlače lika iz videoteke i cipelare ga na podu. Onda mi više nije bilo do hvatanja daha. Trčali smo bez pauze od Svetica do Rebeke, to je kod bivšeg Dublin puba. Uletili smo unutra, bacili šalove konobaru da ih spremi ispod šanka ako murja naiđe i naručili 3 kave.

Nakon toga se dugo, godinama, nisam vraćao na stadion, a ono malo što sam bio sam se preselio na istok. Na istok i idem dan danas kad god idem na stadion. Još ću bar jedan put otići na sjever jer želim to ponovno osjetiti ali nemam više neku preveliku volju. Onaj dan sam si rekao 'I'm too old for this shit'. Mada sam bio praktički klinac.

Kako je ovo vezano za ljubav? Ne znam, možda sam više na neki način pokušao objasniti zašto sam prešao na istok i zašto dugo nisam išao na utakmice, razlozi koji će se puno ljudi ovdje činiti trivijalnima. Nisam završio na murji, nisam dobio po pički... Ništa, 0 bodova. Samo mi je bilo na pameti da koji sam kurac išao pod jug i da moram doći doma u jednom komadu. U cijeloj priči zapravo ispadam pička. Pa neka, neka ispadnem. Vjerojatno bi ispao opet i to na isti način da se scena ponovi.

A ljubav? Ne znam, pitam se zašto bi ovo bilo vezano za ljubav i ne nalazim racionalan odgovor. Možda mi to na neki način fali. Možda bi htio ponovno bacati šprint do Rebeke, možda bi ponovno htio da Pletikosa stoji na golu kao simbol tovarštine a mi mu vičemo 'što se javljaš pederu?'. Ljubav je relativan pojam, neki možda znaju što je to u mašti, ja očito znam samo mračniju stranu. Ali i to je ljubav. Na neki način.

Stari je bio (i još uvijek) lud za nogometom otkad se sjećam, Dinamova zastava sa prebojanom zvijedom u grbu stajala je u sobi odavno. 1996.sam prvi put ozbiljnije na tv-u pratio utakmicu, repku na Euru. 1997.sam se potpuno zarazio Dinamom, odmah su mi starci morali kupiti dres Marića (još i danas stoji u ormaru).

Budući da dolazim iz Pakraca gdje je počeo rat i gdje smo 5 godina gledali četnike preko nišana, Dinamo nam je bio više od kluba.

Tada nije bilo aktivnih navijača, samo simpatizera pa mi je prvi odlazak na Maksimir bio sa školom. Išli smo na predstavu u Exit, a mi dečki se dogovorili da ćemo na Dinamo - Dnipro. Razrednica je oštro zaprijetila u autobusu da ni slučajno ne idemo na tekmu, od cijele ekipe ostali smo samo nas dvojica. Sakrio sam šal i kod Glavnog gdje nam je stao bus otišli smo na tramvaj. Kako smo kasnili, a nismo pojma imali kuda ide koji tramvaj prvo smo otišli do Botaničkog, pa onda u jedno 5-6 tramvaja dok nismo došli na stadion. Trčanje uz stepenice, pojačavanje pjesme, adrenalin, neopisivo. Tri godine nakon skupilo nas se više i s 30+ godina i malom djecom dan danas smo na sjeveru.

Priča počinje tako što sam Hrvat rođen u Bosni i Hercegovini i naravno možeš birat izmedju hajduka i Dinama jer nitko nece navijat za bošnjačke klubove Selju i torpedo i tako za Dinamo počinjem pratit od svoje 5 godine i to je počelo tako što sam od svoga tate dobio njegov navijacki šal prvi onaj plavo bjeli tigrasti šal kada je Dinamo vratio ime DINAMO i vise se nisam dvoumio za koga ce srce kucat samo Dinamo i a na utakmice sam najčešce išao sa tatom i to kad su utakmice bile u modi kada je Cibalia rasprodavala cjeli stadion jer im dolazi Zagrebacki ponos naravno klub gostuje u Vinkovcima i Osijeku na te sam utakmice išao pošto sam rodjen i zivim u B.Posavini..Zg mi je daleko 330km pa treba imat i para i ljudi sa kojim ce se organizovano otic na tekme Dinama al posto je Cibalija propala tako i Osijek za njim propada polako bas kao i slavonija(đržava)cjela od utakmica nema ništa u zadnjih 4 5 godina...

Tada nije bilo aktivnih navijača, samo simpatizera pa mi je prvi odlazak na Maksimir bio sa školom. Išli smo na predstavu u Exit, a mi dečki se dogovorili da ćemo na Dinamo - Dnipro. — InatiseSlavonijo

Dinamo-Dnipro, koja romantična vremena....iz tog vremena su i utakmice sa Beverenom, Stuttgartom, Benficom, Dynamo Kievom, Elfsborgom, Heerenvenom...Te utakmice bolje pamtim nego neke koje su bile prije 2-3 godine.