Odmah mi je pao napamet u odijelu da bio mogao biti Petar Todorovic iz Beograda. Povjerenik Dinama.

Ako se sjecate face, mozda se radi o covjeku koji je zaokruzen ???

@Goran

Ahh, tko bi to više znao, ne mogu biti siguran, i mogao bi biti, ali po naglasku, nešto je rekao, ne znam više što, rekao bih da je štokavac iz Hrvatske...

Pozdrav svima..

Vec neko vrijeme pratim Zonu, vase postove, i pozelih se prikljuciti..
Ne postoji bolja tema od ove za uciniti to.

Nemam ekskluzivne info o transferima, a ne mogu samo upasti "za stol" i dobaciti nesto o igri, igracima, suparnicima. Nekak mi to nije "pristojno". :)

Zato je najbolje da pocnem s odgovorom na pitanje zasto volim Diamo..

Zato sto sam dio djetinjstva, svaku nedjelju poslije rucka, proveo uz radio, slusajusi prijenose Jugo lige, jedva cekajuci ukljucenje iz Maksimira ili gdje god da je Dinamo igrao.. s nadom da je Dinamo poveo, izjednacio, preokrenuo.

Zato sto mi je prva utakmica, ona s Osijekom negdje '88. ili '89. kad je Šuker zabio 2 gola, ostala u sjećanju zauvijek, bas kao prva. I tatine rijeci po silasku s Istoka.. "steta je sto je prva poraz,ali bit ce bolje kad se Boban vrati iz vojske". Sjecam se toga kao da je bilo jucer, a ne prije 30 godina.

Zato sto sam Partizan '97. prozivljavao sam, na Krku. Vristao od srece, a nisam imao s kim podijeliti. Frenda iz Rijeke ni nogomet ni Dinamo nisu zanimali. Te emocije, snazne do neba, a neizrazene kako treba jer ih nemas s kim dijeliti (tata je radio u Zgb, na moru sam bio s tetkom), ostale su kao zaleđene. Sjećam se svakog detalja tog dana.

Pa Newcastle, Grasshoper, Atletico i smrzavanje na Jugu.. dobro, smrzavanje ko smrzavanje, toga je bar s Dinamom bilo. :) PAOK mozda i najbolje pamtim.

Prolijevanje piva prije Auxerrea od strane policajca, jer sam eto s istim u ruci presao cestu kod Pimpeka, "a zakon kaže..".. I pitanje "jesi ti neki mangup, a?". Moj odgovor - ne, politolog. :) (Bože, budale.. pritom manje mislim na policajca:)).

Polako premjestanje na Istok, kupovina godišnje svake sezone.. Odrastao sam uz Dinamo, ne uz Real i Bayern, tako da sam tamo, na svom sjedalu bio i u LP i u HNL-u, među onih ponekad i samo 300tinjak "budala"..

A onda je dosla i prva mome starijem sinu. Hapoel, Istok, ljubav prema Dinamu uspjesno prenesena. :) Kupili godisnje i ja i moj tata i moj sin.. koji danas, godinu poslije, citanje vjezba meni gledajuc u SN preko ramena.. i prvo trazi postavu Dinama..:)

Ove sam se godine premjestio na Zapad, zajedno s pretkom i potomkom, jer malac na Istoku na velikim tekmama ne vidi niš. Bio je na Gorici, Interu, Rudešu, Osijeku, ali ne i Victoriji i Benfici.

Dinamo volim zato sto je dio mene, mog zivota, moje proslosti, buducnosti.. potpuno iracionalno, voljeti jedan profesionalan nogometni klub. No, ljubave obicno i jesu takve, razumom pomalo nedokucive. :)

Dobrodošao na zonu i bravo za prvi post.

Pošto je ovo fenomenalna ideja za diskusiju moram se priključiti.

Sada zašto ja volim Dinamo. Dobro pitanje s obzirom da mi je stari bio Hajdukovac (kažem bio jer je presto pratit prije 5 godina tu ljigu, al jbg) Dolazim iz obitelji koja je luda za nogometom, tako se to naravno moralo obrisati i na mene. Pratim nogomet od kad sam imo 5 godina, no u njega sam se zaljubio tek sa nekih 12-13. Od tada je bilo svakakvih simpatija klubova od Rome, Liverpoola i Barce, no samo je jedno ime ostalo od početka do kraja, a to je Dinamo. Tu je zapravo kriv i moj stari jer me vodio nekoliko puta na Maksimir, iako nijednom na utakmicu jer sam bio još tada mali, a stara se bojala Bojsa i nereda, tako da djelomično zato i djelomično zato što sam iz Virovitice pa mi je i malo daleko ić gledat utakmice (a bome i skupo) krenuo sa praćenjem na tv-u. Sjećam se da sam se radovao svakoj utakmici Dinama u Europi, pa i u HNL-u iako su me doma malo zajebavali ko to još prati. Sad prva prava sezona kada mi je Dinamo prerastao iz kluba kojeg simpatiziram u klub koji navijam je ona sezone kada je u Dinamo došao Soudani i tada sam otprilike i pronašao forum koji me je još više zaljubio u ovaj klub. Od tada mogu reći da nisam propustio niti jednu jedinu utakmicu (osim možda pokoje prijateljske za koje nisam mogao naći stream), pa čak sam prošle godine samo 2 sata nakon operacije polu pod anestezijom gledao Dinamo protiv jednog Rudeša.

Navijati za DInamo možda nije jednostavno, nije za sve, ali on je naš. Voli se i u dobru i u zlu, jer uprave i igrači se mjenjaju, ali Dinamo i ono što mi osjećamo prema njemu ostaje. No možda smo i jednostavno malo i mazohisti jer je to u opisu posla ako želiš navijat za Dinamo. No mogu reći da mi je Dinamo donio puno lijepih trenutaka i drago mi je da sam bio dio ove prošle povijesne europske godine, pa makar i samo preko računala i foruma jer me zdravlje spriječilo da idem na utakmice. Ja sam možda ovdje među mlađima i pratim najkraće Dinamo od većine vas, ali svi smo mi od nekud počeli i ja ne planiram otići nikud. I baš kao i kolegi prije Dinamo je postao dio mene i mog života i ne planiram to mijenjati.

Nakon kolege Dragon1Warrior123 moram i ja podijeliti svoju pricu jer isto dolazim iz te mlade generacije navijaca.

Zasto bas Dinamo, pa to nije tesko jer su moji svi dinamovci, od djeda, tate, i svi s velikom strascu vole Dinamo. Iz Pozega sam, a studiram u Osijeku pa mi je stvarno dosta tesko i financijski i vremenski doci do Zagreba na utakmicu, ali preko TV-a se ne propusta ni jedna utakmica. Iako moram reci da sam prosle sezone imao dovoljno utakmica uzivo, sve europske osim prve Hapola, u Osijeku dva puta, i mislim da su bile dvije protiv Hajduka za kraj polusezone i sezone. Sad nesto o samom pocetku navijanja, najvise se sjecam svog prvog umbro dresa Dinamo, znam da sam ga cijelo vrijeme nosio i jednom prilikom u 7. razredu je za zadacnicu bila slobodna tema i ja napisao zasto volim Dinamo, i to je bilo moje prvo iskreno misljenje koje sam napisao pokusavajuci objasniti koliko volim Dinamo. I sjecam se samo zadnje recenice u kojoj sam napisao "To je za mene ljubav, nesto sto drugi ljudi cesto ne shvacaju kod mene."

Prva utakmica koju sam gledao uzivo je bila Kamen Ingrad na stadionu u Velikoj. Ako me sjecanje sluzi golman Kamena je promasio loptu i Eduardo je zabio gol, dok je prva na Maksimiru bila protiv Werdera, nikada necu zaboravit gredu Balabana i put kuci jer sam plakao cijelu tu noc i dan poslije, ali uvijek ce mi ostat u sjecanju pun Maksimir. Jos veca ljubav prema Dinamu je krenula u srednjoj skoli, tada se posebno sjecam one pobjede protiv Arsenala i dana poslije u skoli kada su svi pricali o tome. Jedno vrijeme sam takoder i ja bio u bojkotu kluba, ali nekako sam se uvijek vracao jer je to moj klub, da je navijati za Dinamo lako, za Dinamo bi navijao svako; kazem ja. :lol:

I sad jos za kraj zasto ga toliko volim, kao sto bi rekao moj djed zato sto je to nas klub, ee tako bi nekako i ja rekao. Dinamo je dio mene i to je dio bez kojega ne mogu, meni je nezamislio da prode utakmica Dinama, a ja ju nisam pogledao. Nama mladim generacijama je danas teze zavoljeti Dinamo, cisti primjer sto su me svi od malena pitali, osim za Dinamo za koji "jaci" klub navijas, a ja sam svima redom govorio samo Dinamo :cool: .

I za kraj jos jedan dio koji sam prije par godina nasao na jednom forumu i on po meni najbolje opisuje ljubav prema Dinamu:

"Znas li ti kako je to voljeti i izgubiti ljubav, pa ponovo je naci i ponovo je izgubiti, a na kraju opet znas da ces traziti tu prvu ljubav?
Pa kako ne bi znao kad navijam za Dinamo. Uvijek spreman na najgore."

zar i ti studiraš u Osijeku sine brute xD

kazu ljudi studentski grad haha

Lege, studiro sam i ja pa sam se prebacio u Zagreb i sad idem na sve tekme

Zasto ja volim Dinamo? Zasto volim cacu i mater? Zato sto su mi caca i mater. Zasto volim bracu i sestru? Zato sto su mi braca i sestra. Zasto volim osobe koje su mi usput usle u zivot? Ne znam, jednostavno se dogodilo, nesto je kliknulo. Tako je kliknulo i s Dinamom, objasnjenja nema.

Na Dinamo me nitko nije imao nauciti. Stari je bio prijeratni navijac Zvezde i poslijeratni navijac Hajduka koji je pratio HR nogomet, pa sam se tako upoznao s HNL-om umjesto sa Serie A koja je ovdje bila jako popularna liga u vrijeme mog odrastanja, pa danas moja generacija navija za Juve, Milan, Inter... U blizoj rodbini je dobar dio tovara, mada tu nitko nije neki zagrizeni navijac, govorim o starijim od sebe od kojih sam trebao pokupiti ljubav prema nekom klubu. Zanimljivo kako su moja i mladje generacije sve redom navijaci Dinama, pa tako kod mene u kuci nema ni jedan navijac tovara. Stari je na drugom svijetu, a mi koji smo ostali iza njega svi disemo za plave.

Kako su medju mojom rodbinom vecinom bili navijaci Hajduka tako me kao klinca nitko nije imao za odvesti na utakmicu Dinama. Dinamo sam zavolio iz fotelje. Najstarija utakmica Dinama koje se sjecam je bila ona na Old Trafordu. Ne sjecam se utakmice, imao sam osam godina, al sjecam se tog dogadjaja oko utakmice. Nestalo je struje u selu i stari me pokupio, te smo otisli kod rodjaka da to gledamo. Koji je to kuriozitet bio, nosio sam na sebi dres Manchestera, na ledjima 11 i Giggs. Kao klinac sam imao dres valjda svakog moguceg kluba i iz danasnje perspektive se cudim samom sebi da mi ni jedan od tih klubova nije postao drag, jer klinci danas automatski zavole i klub i igraca od kojeg dobiju dres.

Dogadjaj kojeg se bas jako dobro sjecam je Valentinovo 2000. Moji su prije kupovali i citali jako puno novine. Sjecam se da je na svim naslovnicama bilo da je Dinamo vratio ime. Ja sam tad imao nepunih devet godina, nisam toliko ni citao o tome, kao klinca me nisu zanimale vijesti vezane za Dinamo, nego me zanimalo da gledam Dinamo na TV-u, da vidim utakmicu. Zanimljivije su mi bile moje biljeske, biljeznica i pocetne postave, strijelci, zamjene i slicno. To sam cesce listao nego ikakve novine, al taj dan kad se vratilo ime je imao meni neki znacaj. Nisam ja imao pojma sta se dogadja, samo sam vidio DINAMO na svim naslovnicama i na neki nacin kao da sam odlucio da moram navijati za taj klub ostatak zivota, jer se dogodilo nesto veliko. Ne znam sta, klinac sam, pojma nemam o zivotu, al vidim da se nesto dogadja. Jos uvijek pamtim kad mi je moj prijatelj rekao 'aj ti navijaj za Hrvatsku, meni se cini da ce sad svi navijati za Dinamo, vise nitko ne voli Hrvatsku'. Nisam samo ja bio svjestan da se nesto dogadja, to Valentinovo je ocito kod mnoge djece ostavilo dojam da se nesto veliko dogodilo. Mozda je upravo to odgovor zasto je moja i mladja generacija oko mene sva uz Dinamo. Toliko nismo imali pojma da nismo kontali da se moze navijati i za Dinamo i za Hrvatsku, al nesto smo nanjusili, nesto veliko i posebno se dogodilo i dogadja se.

Jedan smijesan dogadjaj mi je isto ostao u pamcenju, a vjerujem da ce me mnogi moji bosandjerosi shvatiti. Sjecam se derbija iz 2003., ali prvo uvod. Prije smo hvatali sve moguce programe s nekom antenom zvanom 'riblja kost'. Te 2003. je ocito doslo do nekih promjena sa signalom. HRT je postao neuhvatljiv. Sjecam se da sam mjesec dana plakao, nemas sta gledat. Dosao stari s terena i kupi najnovije cudo tehnologije, antenu zvanu 'mrezasta'. Koliko to sad sve smijesno zvuci kad mozes birati kojeg ces operatera i sve gledati u HD rezoluciji. Prvi sam u drustvu imao tu 'mrezastu antenu' kupljenu taman pred taj derbi, moguce cak da je to bio razlog kupovine, jer se sjecam da ju je stari na dan derbija stimao i bilo je bitno da ulovi HRT2, a ostali programi su nebitni. Sjecam se da je u SN na sredini izasao poster, s jedne strane Pletikosa, s druge Butina. Jedan stariji rodjak, inace navijac Hajduka, mi je donio taj poster i zezao me da moram zalijepiti tako da visi s plafona, da bi se vidjela obojica. I poceo je taj derbi, svo drustvo kod mene, osjecao sam se kao serif tog dana, imao sam je*enu antenu na kojoj se mogao gledati Dinamo, nesto poput klinaca koji danas imaju betonski bazen pred kucom i cijelu ekipu svaki dan kod sebe. Dinamo je poveo na Poljudu, al nasa sreca nije dugo trajala. Nije nas razocarao Racunica, nego vjetar. Antena nije bila pricvrscena na krovu, jer gore nije bilo signala, nego je bila nekih 20 metara od kuce, stajala je na nekoj stangi zabijenoj u zemlju. Vjetar je odradio posao i mogli smo se kupiti. Signala vise ni na mapi nije bilo, uhvatili smo ga nekad u drugom poluvremenu i sad je jos trebalo ucvrstiti tu stangu da stoji, ali nam se to vise nije dalo, jer je Hajduk vec imao 4-1. Nismo vidjeli niti jedan njihov gol, a nakon 0-1 i slavlja vidjeti 4-1 za pola sata bio je malo zesci sok koji se isao isporaviti nabijanjem lopte, a antena se ostavila na zemlji da ju stari opet kasnije stima kad dodje kuci.

Svoju prvu utakmicu na stadionu sam cekao prilicno dugo. Zivim daleko od Zagreba, kao sto vec par puta rekoh, nitko od starije rodbine na navija za Dinamo i ne ide gledati Dinamo. Bio sam malo divlje dijete koje se nije tek tako pustalo na neki put s nepoznatim osobama, pa dok nisam napunio 18 nisam imao priliku gledati Dinamo na Maksimiru, al sam pred TV-om plakao, skakao, vristao, klecao, cupao kosu, prozivio sve i svasta. S 18 godina se spakovala torba, zaputilo se u Zg trbuhom za kruhom i tad je sve pocelo. Nisam u Zgu dugo ostao, ali se po povratku kuci uhodalo da se ode na par utakmica godisnje.

Od svih utakmica najzanimljivija prica je vezana za onu na kojoj nisam bio, jer sam na istu zakasnio jedan citav dan. Bilo je to 2010. godine nekad u 11. mjesecu. Gore sam imao neki krs od mobitela, nisam imao pristup internetu i doslovno sam svaki dan kupovao novine i tako ostajao u toku. Vikend prije te utakmice sam bio kuci u BiH, gledam na netu raspored utakmica, polako sazivam ekipu da dodju protiv PAOK-a, jer imaju gdje prespavati i slicno, a ja se spremam za srijedu i cetvrtfinale Kupa protiv Osijeka. Radno vrijeme do 16.30h, u 16h me 'boli stomak', picim u stan, brzo tusiranje, utakmica u 17h, a ja par minuta prije pocetka izlazim iz tramvaja na Maksimiru i cudim se zasto reflektori nisu upaljeni. Prolazi mi glavom da je utakmica mozda u 7 (19h), a ne u 17h, mada mi opet nema logike, nema nikog, ulaznice se ne prodaju. Sjecam se da je ta utakmica bila odgodjena zbog neke europske, jer su taj tjedan svi igrali uzvrate, a Dinamo i Osijek prvu utakmicu. Hladno meni, a ne znam sta se dogadja, jos pored toga imam krs od mobitela i ne mogu ni vidjeti. Prvo mi je palo napamet da je utakmica odgodjena zbog neceg. Ipak, odem u neku kladionicu tu, trazim ponudu, ostale utakmice su tu, igraju se, ali Dinamo-Osijek nema. Kontam si kako je odgodjeno i mislim se da cu mirno nazad u stan, al zastadoh na trenutak da pogledam rezultate od jucer, da vidim tko je s kim igrao, jer nisam kupovao novine ta 2-3 dana, ponajvise zbog cinjenice da sam par dana prije bio kuci, da sam procitao sve novosti vezane za Dinamo i da sad nemam sta citati do poslije utakmice s Osijekom. Naravno, sok, Dinamo igrao dan prije. Naravno da ja nisam provjeravao ni datum, ni dan, nista. Vidio sam da ima utakmica sredinom tjedan, a koji to jos debili igraju kup utorkom? Kup je srijedom, kakvi datumi, kakvi dani, gospodin dosao srijedom, okasnio na utakmicu puna 24 sata, ali sam ipak dosao. Na putu u stan kupio novine i s nevjericom citam. Ne znam sta mi je bilo cudnije, to sto sam okasnio 24 sata na utakmicu ili to da je Vaha nekog dobio, a da nije 1-0.

Proslo je mnogo vremena od kad sam zavolio Dinamo i jos uvijek ga volim. Proslo je i mnogo vremena od kad sam poceo ici na utakmice i ta strast mi je sve veca i veca, al daljina, visak posla, manjak love i slicni problemi prijece da se ode na vise od par utakmica godisnje. Zalosno mi je da danas imam hrpu rodbine u Zgu, hrpu njih s kojima sam kao klinac pricao o tom Dinamu, a njih Dinamo danas ne zanima, pa se pitam zasto oni ne vole Dinamo? Dinamo im je tu pred kucnim pragom, pred nosom, odmah na dohvat ruke i ne zele napraviti par koraka i dohvatiti ga, a meni je tako daleko, a zelim mu biti sto blize. Mozda odgovor lezi u tome da sam kao klinac bio sretan kad mi netko donese Schogetten iz Njemacke, a danas mi na polici u Konzumu vise nisu zanimljlive. Ljudi vape za onim sto im je nedostizno, a odbacuju ono sto im je dostizno, jer nije dovoljno napeto. Meni je utakmica cirkus, cesto izgubim i tri dana dok odem, vratim se, pa se vratim u normalu s poslom i zivotom, a nekima je to preci preko ceste, uci na stadion, pogledati utakmicu i vratiti se u svoj stan. Tako je meni s Konzumom, cokoladom, ali ne idem i ne jedem, jer je imam tu u izobilju i vise nije tako privlacna. Al Dinamo nije cokolada, Dinama se ne zasitis, u Dinamu uzivas, volis ga, siris ljubav o istom, dok cokoladu ipak ne das nikome, pozderes ju sam, zasitis se iste i onda mozes par dana bez nje, mada sigurno dobar dio ljudi Dinamo gleda kao nesto dostizno, dohvatljivo i samim tim nedovoljno napeto da bi mu isli svaki dan. Kad ga se jedan dan zazele preci ce cestu, pogledat ce utakmicu, vratit ce se u stan i opet nece ici neko vrijeme, kao i ja s cokoladom. Najgore od svega je sto to nije od mjeseca do mjeseca, nego od mjeseca do dva mjeseca, pa do tri mjeseca, do godine, pet, pa vise nikad i ne ides.

I tako nakon malo duzeg lupanja u tastaturu pri pokusaju da odgovorim zasto ja volim Dinamo i dalje ne znam odgovor, ali znam da ga volim i da mi razlog nije ni bitan, nije ni potreban, moju glavu vise muci pitanje zasto 'oni' ne vole Dinamo?

PS. Posljednje pitanje je retoricko i sastavni dio price, ne moramo ubiti temu odgovorima i pricom nevezanom za temu :grin:

Evo, nekoliko nas je napisalo zašto volim Dinamo. Svaka je priča lijepa.

I gle čuda - još nigdje nisam pročitao “zavolio sam Dinamo kad je napravio najbolji transfer svih vremena. Kad je prodao igrača za 5, 10 ili 20 milijuna eura.”

Zavolio sam ga uživajući u čitanju novinskih tekstova koji pumpaju cijene igrača i pripremaju nas na stanje svijesti u kojima ćemo SLAVITI odlaske igrača iz kluba.

Zavolio sam Dinamo kad je jedan čovjek svakih par tjedana upriličavao presice na kojima je vrijedjao sve što hoda i kritički razmišlja. Čovjek je toliko profinjeno vrijedjao i psovao da ne možeš ne zavoljeti Dinamo gledajući ga.

Zbilja čudno da nitko nije zavolio Dinamo zbog toga.

Čitajući neke forumaše, rekao bi čovjek da je upravo to smisao postojanja kluba.

Toliko o ispiranju mozga. Jebao vas sve koji tako razmišljate klub čija bi jedina svrha bila ostvariti čim više transfera u čim kraćem roku za namirenje nečijih nezasitnih guzica.

Osim činjenice da je Dinamo najveći klub u mom gradu i klub s kojim su se kroz povijest identificirale generacije navijača, moja priča je počela dosta mračno.

Prvi put sam bio na utakmici negdje u osnovnoj školi. Ne zato što sam bio zainteresiran nego jer nas je na utakmicu vodio razrednik a mi smo svi jedva dočekali ispriku da ne budemo na nastavi. Interesantno, razrednik je bio zakleti hajdukovac. Igrali smo protiv Cibalije i Ladić je primio valjda 2 pacerska gola jer smo igrali viktoriju a on je ladio jaja na centru pa je svaka kontra bila potencijalna katastrofa.

Iskreno, nije me zanimao nogomet ni sport općenito do onog jednog ljeta u Splitu, 'gostovao' sam kod prijatelja u Spinutu. Tko je bio tamo zna kakav je to kvart a i Poljud je bio preblizu. Neki debeli mandril od 18 godina je mene od 13 na školskom igralištu prebio da i dan danas slabije čujem na desno uho: jer je gospodin čuo da kajkam i nisam znao nabrojati 11 igrača Hajduka. Taj grad je patološki slučaj, svi pod default na psihijatriju. No, otad sam se zainteresirao za nogomet u smislu da sam htio nekom tovaru napraviti ono što je onaj kreten napravio meni. Nije mi trebao razlog, trebala mi je isprika. Mržnja je snažan motiv.

Nekih godinu i pol kasnije su me starci počeli puštati na utakmice pod uvjetom da ne idem na sjever. Naravno da sam išao samo na sjever. Prvih par puta iz navedenih razloga ali nakon toga... Ona vibracija sjevera kada cijela tribina skače, ta neka sinergija koju si mogao opipati rukom, poganje nakon gola (mada sam tu par puta isto najebao), jebanje matere svima koji revu na jugu... Meni je bilo neopisivo. Žao mi je što stari nije nikada išao sa mnom ali njega je nogomet zanimao samo kada smo igrali protiv Srba, također iz potpuno nenogometnih razloga.

I onda sam se zaljubio u taj huk prepunog sjevera, dogodilo se usput i iz krivih razloga, žalosno i tužno da čovjek na taj način 'zavoli' klub ili nogomet uopće ali tema je kako ste zavolili Dinamo i eto, to je moja priča.

EDIT: budem opširnije o emocijama i kako sam sa sjevera prešao na istok i u nekom trenutku valjda 10 godina odustao od utakmica, ne i od Dinama, očito, ali sada moram nekaj zdelati. Ovo je samo draft.

Nikada nisam kužio prelaženje sa sjevera na istok.

Nije ni meni jasno prelaženje sa istoka na sjever pa jbg. Ljudi idu na tribinu koja im u tom trenutku paše, ako si za mirnije vode a ne želiš sjediti sa tattićarima ideš na istok. Nema tu neke velike filozofije. Ne paše sjever svima. Prije 20ak godina mi je pasao, onda sam jednom previše bježao pred murjom i rekao ne treba mi ovo. A i loše je za slezenu.

Onda opet, sjever je danas mica maca za ono kaj je tada bio, sranja su na kentaurima a ne po ulicama ili na tribini.

Hepi?

Nikada nisam kužio prelaženje sa sjevera na istok. — ZGV

To ti je kao prelazak sa zidića u ''otmjeni'' kafić. Na zidiću sa ekipom piješ domaće kvalitetno vino koje ti sa sela pošalje netko iz obitelji i puštaš si glazbu koju želiš, dok u kafiću litru (nekvalitetnog sumporastog) vina platiš 200 kn i još si prisiljen slušati neke kvazi otmjene moderne a zapravo trash pjesme. Ali eto, smatra te se ''ozbiljnim'' jer si bocu groznog vina platio 200 kuna uz pjesme Petra Graše.